Dan peti
Sutradan nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz vidokruga. Iako su mnoge bajke govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje neke spodobe nose.
Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge staze ili maratonca.
Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto.Uvijek simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje na njegov izvor. I tada treba spominjati ime Božije radi vlastitog dobra.
Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije. Crnački i bjelačke bolnice. Crnački getoi i bjelački bastioni, a između nečiste zastave duginih boja.
Inače čitav život Bessie , kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih i potlačenih krvarila . Dušu istakala u svojim pjesmama i nudila nadu i ljubav. ono što je njoj izmicalo. Uglavnom.
Dobrota je poput maratona i maratonaca :spora, dosljedna, temeljita, uravnotežena,spokojna,uglavnom i sistematična.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće svakog časnog čovjeka.
Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija bilo bi lijepo da se prisjeti.I njega su te davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina se ljudi plaši ili strahuije za budućnost.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:
-Šta ako me se ne sjećaš?
-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?
-Šta ako ni snova nemaš?
-Šta ako si ravnodušna?
-Šta ako… dalje ne smijem da mislim.
Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Raskidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Valja se kao lavina brzinom neupitnom svakom razumu. Mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto lijepo od tog – ako ispliva.
Mnogo puta sam htio nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali nisam znao ni kako,ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni, nadajući se da još uvijek krik onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni grajom do tebe mogu dovesti.
„Ništa se ne boj mila moja.Ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te molitvama uz Božiju pomoć čuvam,ljubavi moja.“
Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra:Činilo mi se da se nisi ničeg bojala. A bila si diejte.A opet, u trenucima nježnim , ludastim ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.
Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo neke zle tete i još groznije čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju sijača straha.
„Obećanja su šuplja priče.“ kako bi ti govorila.
„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.
Nisam te uspio zaštiti dijete moje.Obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.
Pričati o tvom životu mi teško pada,boli i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu kao čovjek na infuziji , od koje srce ne smije da mu stane.
Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno , ali nadam se da si me poslušala..
Nekad kasnije sam saznao da si šest godina gledano od ljeta naših proljeća otišla na zapad.
Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom i ponekim prekovremenim satom,sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je , jedina moja , laka kao tračak sunca ,kao smješak mjeseca ili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan , plus koji san , koje milovanje pride – i nema rok trajanja.Vječna je.Pitaj mene. Moja , još uvijek bjeličasta nutrina , će ti sve reći.
Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što sugerira zaobilazak istine.
Ako se sjećaš ,tog ljeta , prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza broj dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru mog ulaza jedan.Sreli smo se kažem,a istina je da smo se sudarili.Bubnuli jedno u drugo.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba su nam podapeli nogu i htjela su i učinili da se sretnemo, pridržimo jedno drugo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i kažemo:
“Pardon mili.“
„Pardon mila.“
Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe. Tako prirodne , tako čiste , blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.
Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina bio u modi.Dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju tamnu kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice, na kojima su iskrile oči , duboke , tamne i vječne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.
Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči. Upoznavanje lijepih i nježnih ,tek probuđenih krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi.Sasvim nenametljivo i kao fol logično.
Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku, djetinje pitaš:
„Šta misliš koliko godina imam?“
Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:
-“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?
Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.
Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni , mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat.Jedan od anđela nas opet spašava. Podstaknu tvog brata i on reče tvoje ime. Zaustavi tvoj niječni pokret glave i pita:
“Mogu li sad mami ići?“
Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:
-“Da.“
Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći kad sve je vrilo, a koprnice digle ruke od nas.Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.
Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima, klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.
Onako usputno , povjeravam ti jedno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila ljubavi i dobroti. Milostivi i vi.I još neke koje žive u meni. ljepota kojih više ni.
Nadam se da si dobroti i ljubavi uspjela naučiti i nekog drugog , jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor ljubavi i dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.