Nekad vrlo davno
rekoše mi blentovija
opičen ko teslina struje
šutjeh šta ću
nema mi druge
bijah mlad
tanak sa godinama
uvijek zaljubljen bjeh
u te žene magične
Prije nekog vremena
rekoše mi blentovija
nikad pameti ne dođe
prešutjeh šta ću
nema mi druge
moji kalendari
sa mnogo listova
navsegda su zaljubljeni
u te žene čarobne
Bila je prelijepa. I danas je.
Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste. Uh , i kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i moje mladosti.
Bila je nestvarna . I danas je.
Bože mili koliko sam je volio.
Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno.Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora.
Pogotovo ne da je nosi ,tamo negdje , neznano gdje , u ulicu i snove nekog mahalaša
Čuj molim te klavir i mahala?
A ona je znala i sa mahalašem spoznala:
-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav . I Bog i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku i čednost djeteta i žene.
-Šta će ti više, frajerko – rekoše joj!
Sa zlom Dostojevskog sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti , od par minuta, ali koji se urežu u pamćenje i tegare se poput samara do zadnjeg daha.
U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koju dekiku više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.
A bila je – tako lijepa. Vječna i pametna.
Bio sam poslušno dijete. Nauk dobrih roditelja ili dar od neba. Svejedno je. I čtao sam ga. I čitao. I ponovo čitao . Godinama.
Za uzvrat Ja sam je učio ljubavi i dobroti . Godinama . U njenom svijetu postoji samo red hijerarhija.
Od rođenja nisam bio od velike priče. Zbog ljudi. Iskrene riječi ih povrijede , zabole i najčešće burno i neprimjerno reaguju. dobrotu olako shvataju i klone je se.
Njoj sam otvorio djetinje srce. Ona je bila zadivljena njegovom čistoćom.
Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti, nakon par godina rekoh joj:
-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.
-To je dobro. Čitaj sada Stendala.
Za njega mi nije trebalo mnogo vremena. Ona je ipak usko ograničio svoja interesovanja . I bio čitljiviji.
Rekoh joj da i njega znam. Ona je uzvraćala:
-Sada lakše razumijem kako djetinje srce diše i miriše. Ali moram svoje srce i tijelo podobriti. A tebi će poslije Dostojevskog i Stendala sve biti lakše.Idi sad i druži se sa Poom.
I družio sam se. Prvenstveno s njom. Učila me kako odrasli vole. Dopalo mi se.Bila je vesela i nestašna učiteljica. Razvodnjila je krutost i šablone odraslih i preztvarala ih u igru djece koja se vole , igraju i jure.
Poa sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i poetiku iz njih rođenu. Shavtio sam da ljubav nema granica , ni podjela. Ako se iskreno voli onostrano nije granica ovostranom.
Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina. Nisam razumio zašto u njenim očima iskre suze.
Plovio sam po oblacima i stepama, Milovao strepnje i nade. Žalio za danima koje mladost bespovratno gubi. Tugovao sa danima koji bol i nepovrat rastanka nose.
I meni su oči počele da iskre i vlaže.
Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će se godinama poslije javiti smješne i tužne bore:
-Idi sad Preveru i Maku. Znam , neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.
I poslije dugog razmišljanja dodala:
-I oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge slične meni. Njihova sjećanja su zarobljena i nepovratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja i nećeš zalutati. Sretaćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe.Ljubavi će se vremenom replicirati, a ti ćeš se sve više unificirati i opstati. Takav ti usud , Dobri moj.
To veče nismo mnogo pričali , još manje spavali . Opraštali smo se; a ja , budući jetim i merhum nisam to znao.
Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.
Nije!
Nikad se vratila nije.
Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.
A bila je tako lijepa. I prozračna kao neki san.
Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno snova i nesanica. I utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .
Godinama sam tragao za njom. Slijedio stope njene. Cigani čergari mi bili družba. Vodili me iza Željezne zavjese, do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa prelijepomAsjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove.
Zavoljeh milostivu i tužnu djevušku i ona mene. Učila me -vječnosti:
-Ja ljublju ju vas navsegda.
I pustila me da odem , jer znala je:
-Ljubav nikada ne umire. Živi i diše u nama i odlazi sa nama , gdje god mi krenuli.
Iako sam je osjećao u tajanstvenom šumu stepe , bježala mi je. Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog doboša upozoravali da je stižem. A ona je sveznanjem usuda znala da nam vrijeme nije. I da nikad neće biti.
U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost ,strane mom merhametu i damaru , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.
Normalno i sasvim izvjesno nisam je našao na Majorci. Kasno spoznah zaboravljeno; previše je tu sunca , ljudi i buke. Mi smo više voljeli usporeni miris kože, grčevite jecaje i tišine naših tijela , hladovite sjene ljubavi i blagost beskonačnih noći.
Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom princeskom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , istovjetne su.
Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnih tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka. Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš.
Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići. A i grehota je ostaviti Albinu mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika.Nisam potrčao , već sam noćima sebe bezuslovno poklanjao. Oh, kako je samo uzvraćala.
Naučila me da Maorke znaju kada moraju pustiti čovjeka koga vole i koji njih voli. Prvi put sam došao u iskušenje za žigošem rame znakom vjernosti. Nije dala. Znala je da ču je voljeti Para Sempre.
Na rastanku poklonila mi je zlatni lančić sa privjeskom – djetelina sa četiri lista.Da me sreća i njena ljubav prate, gdje god bio .
Putiovanje se odužilo. Nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna, da posustaje i zaostaje.Mirisi Andaluzije i blizina mora pozivali su na odmor. ja nisam imao vremena za odmor.Znao sam da je bila tu da mi bježi.
Ne i družice moje, čudesna bića Grada svjetlosti. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigal iz mog srca raznosile. Najprisutniji sam joj bio, odnosno najnježnije osjećao mirise njene kose u sjaju Monmartra i nevinosti bazilike Sakre Ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .
U Parizu , najgore me pritiskala samoća pred svitanje. Umoran od lutanja , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Umorne su. Ja , neumorni lutalica sviko traganju , naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III i slušam Senu kako žumori priče zaljubljenih.
Ponekad zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip i čitam tragove zaljubljenih. Pont Neuf me je zamarao svojom ružnoćom i starošću. Znao sam da je tamo neću naći , jer su tu tragovi rastanka još uvijek svježi i nečitljivi.
Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja blijede sa svitanjem , ploveći njenim mreškastim talasima , koje žure da zaveju tragove nesrećnih ljubavi.
A mile vještice nema , pa nema. Tada mi se umor već primiće. Ja sliježem ramenima:
-Šta se može? Još jedna prelijepa noć punog Mjeseca prolazi.Nje nema . A Život je bajka.
Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.
Bistroi već rade , uskoro se život ponovo budi.
U 30 Rue Vieille du Temple , u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Ne moram naglasiti – za dvije i po osobe. Čekajući pijem kafu , žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim – Edit , taj krhki Vrapčić mi maše , pokazuje na nebo , poljubac dječiji šalje i poručuje :
-Au revoir mon ami . La vie en rose.
Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život, ali moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.
U lutanjima mojim , često mi je i Holandija padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema. Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni damari srca moga ne dopiru.
S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasettreće ovog najnovijeg milenija, po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna? Ali osjećam da Suđaje sumnjičavo vrte glavom.
Sedam dana je njena druga, novija gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice,. Radosna i razigrana – svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry , mojoj jedinoj, jesen sedamdeset i neke poput sinoć mi je ruža procvjetala … i najnormalnije – jedan mangup i jedna cura čedna…
Da, da! Ponovo u nekoliko , što bi mahalaši rekli : u hejbet navrata bi se sjetila se da joj je Sinoć ruža opet procvjetala. Tada uvijek slijede sine Dimitrija i Mito bekrija , poveznica našeg usuda. Otvorila je dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina …
…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo poslednji Drugi valcer za nas.
Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti.A nismo bili tužni, jer:
-Bila jednom ljubav jedna , ali kratko vrijeme , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola….
Oni zluradi bi rekli ; eto ti na – ne vrijedi ono tvoje mahalsko:
-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.
Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju Život.
Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride.
A ovo dvoje je život naučio :
Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu ,podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza , tužnih i povrijeđenih. I mnogo neprebolnih rastanaka.A i dušmani su protiv njih.
Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.
A u tišini bola, zvuk gitare , plamen kamina i miris besanih noći u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango. Ili možda neki drugi novi valcer.
Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.
***
Epilog ove priče je vrlo frižak i zelen, a slike se nisu još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , ukrasićemo je zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.
l
Poglavlje 1. ili kako bi to uvodničari rekli Uvod
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno! ako ne računamo vatrenog Nerona. No taj je vatrom pejsaže risao.
Po mnogima – jedan od najvećih slikara svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo. i nimalo diskutabilno.
Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor.
Znači možemo početi.
Tuluz-Lotrek.
Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek zaredom.
A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?
Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i do u tančine protabiriti bar , neka djela koja je ruka tog umjentika izbojila.
Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja. Još manje od prepisivanje.
Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih. Čini se da je sve rečeno. a možda i nije baš sve. Uvijek postoji drugi hastal , neki drugi , osamljeni ugao u nekom bordelu ili barem pomokrena crvena svjetiljka koji nisu ispričali svoju priču.
Poznavaoci umjetnosti se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo. Kažu – ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuzev dvojice, trojice.
Rekoše , ima mnogo , bespovratno mnogo izgubljenih slika. Izgubile ih žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu, a neke i o bogatstvo. Maleni čovjek je bio rastrošan i galantan. Moglo mu se. One ih nisu imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar u cvikama velike dioptrije u posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.
Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro – i poneka pralja – prostitutka. Vrlo rijetko samo pralja ili spremačica. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. Sve one su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i ljudsko zlo i bijedu. Nudile su toplinu i ljubav za novac , želeći isto za uzvrat.
To je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.
I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. I obavezni pretilac tog miljea – najstariji zanat na svijetu. Mi nismo nazočili postanju zanata ,pa vam ne možemo zasigurno potvrditi pređašnji navod. U svakom sliučaju ulične pjevačice ,prodavačice cvijeća i ljubavi su bili neizostavni i bolji dio tog miljea.
Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom. Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog i raskalašnog Monmartra.
To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo ni prijatelja. Slobodno se može reći čak ni oca. Nemojte misliti da insinuiramo na bezgrešno začeće. Ne! Njegov otac nije ispunio roditeljsku normu , osim što je donirao tekućinu za rasplod. Ostavio je slomljeno, unakaženo i bezgrešno dijete majci i usudu na skrb.
Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim, zli ljudi se šalili – pačijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci i unakaženost nikad ne utiču na veličinu sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.
Poglavlje 2.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.
Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena francuske ariastokratije i visokog društva.
Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa i svrabeža , ili su ih natjerali na aspajanje radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato , iako je lako moguće? Takav je bio taj takarli običaj.
Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.
Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da proživi i da ga bolje upozna.
Dijete je djetinjsto probolovalo uz sve moguće i nemoguće infekcije , boleščine i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetsko odrastanje , dvanaesta i trinaesta godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim ključnim i osjetljivim godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život.
Umjesto da raste , mutiri, grlati , poteže plavetne, crne , riđe ili smeđe kikice, skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk). Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logična – uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.
Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni fiziološki principi, svuda osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjetnik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.
U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz. Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled. Prvi je prespavao izmoren dugim putem u truckavim kočijama. Ostaće zapisano da je Pariz jedina umjetnikova ljubav koja mu je podarila svoju milost. Bezuslovno i zauvijek. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.
U Parizu je već otprije , u bijegu od supružništva , živio njegov otac Alfonsa Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se reflektovala i na sudbinu nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik.
Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu i roditeljstvo su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to , obično , sinovi upoznaju očeve. Ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i sve moguće pogodnosti dostojne plemićke porodice . Ali novac je vrlo često proklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom i skršenom biću.
Da li nošen bolom i očajem , ili jednostavno ponešen ljutnjom i prezirom , Anri je vrlo rijetko pominjao oca. Odrastanjem i slavom učinio je sve da ga sablazni i iskaže svoj prezir prema aristokraciji i plebsu.
Njegova majka je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće. Dostatno za bijeli udovički život? Valjda. Ali nedovoljno da se u potpunosti uobliče svi zdravi elementi dječije psihe.
Grof Alfonso je bio markantan čovjek , pun života i osjeta. Englezi bi rekli: pravi dendi. Grofica Adela skoro besprizorna ,uspravna i ponosna žena , predodređena da bivstvuje na donjim granicama dosade. Ah, ti aristokrati. Tako puni sebe ,a tako hladni i bešćutni.
Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi. Biti blizak sa suprugom , u mondneim krugovima se smatralo negospodstveno i vrlo pučanski, odnosno primitivno. Intima i strast među supružnicima se najčešće svodila na evolutivne zakone produženja vrste.
Kada je prizdravio Anriju su plaćana škole za bogate. Fizička obogaljenost nikad nije dobrodošla u druženju među djecom i mladima viših , a bome i nižih klasa. Djeca su uvijek preslika odraslih , naročito u mladosti. Što papagaj čuje i vidi to papagaj imitira. A ima ih koji nisu papagaji nego majmuni ili hijene.
Nije imao prijatelja među vršnjacima. O prijateljicama je izlišno govoriti , mada bi ženska bića , po Evinom materisnkom sustavu , morala biti većeg srca i empatičnijeg , a bome po grudima i širokogrudnijeg pogleda na nesrećnike.. No , kako kažu – uvijek ima izuzetak koji potvrđuje pravilo. Škola je Anriju već prvih dana u zagrljaj dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu, sve do smrti. Nećemo biti maliciozni , ali msje Moris , je postao njegov trgovac umetničkim delima, promoter njegove umetnosti i pobratim
Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Bezbrižna dokolica je bila moguća . sasvim izvjesno u predahu iuzmeđu dvije boljke , između dva bola i očaja. Okolo aleja kestenova , cvijetni balkoni, promenada aristokracije , bjelih čipkanih rukavica i laganih kišobranićića koji su štitili od sunca, svile i šeširića svih mogućih impresionističkih boja. Ali ipak, to je Anriju izgledalo tako sićušno i siromašno prema njihovom zamku u Albiju.
Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.
-Glavobolja, a ? Neveljala gadna glavobolja?
Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno smijao u svoju četvrtastu bradu , koja je tuknula na ustajalo vinop , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.
Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom Francuske. Nema pomoći, normalno ni lijeka, osim oniuh tegobnih za ublažavanje bolova.
„Ozdravio“ je nakon dvije godine. nenadano i ohrabrujuće. Da li je u životu baš sve tako jednostavno? Neće biti. Zna se pravilo : Kada gre ono naopako gre.
I grelo je. Prvo je pao. Bezazlen pad u kućnoj biblioteci savršeno ravnog poda. Nije bio čak ni nešto uglancan. Tih dana Lotrekovi su tražili novu spremačicu. Pad ničim izazvan i bezrazložan. a možda je Anri samo postao smotanko koji se još nije prilagodio prelasku iz horizontale u vertikalu. Iz bolesničkog kreveta u svijet zdravih hodača.
Lijeva noga je kvrcnula kao najsuvlja grančica. Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje , su se protegli u godine. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim poslušnim tokom , po željama i nadama pučanstva , makar to bila i aristokracija, tada suđaje ne bi bile potrebne.
Kamenćić , veličine pola graška , kažu poznavaoci, se ove nove prilike našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!
Mama se sledila , iako se već hobikla na te krike i zebnjom majčinog srca je spremno iščekivala te jauke. Nove dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazivanih lomova, prelomova , novih bolova, jauka , vrištanja i gipsanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena i tužna obukla je crninu. Majčinskim instiktom , shvatila je da njeno milo dijete neće nikad ozdraviti. Molila se samo da joj dijete uzmogne hodati.
“Jednog sunčanog i lijepog dana ” nakon dvije godine agonije Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti, groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom,potaknut adolescentnim hormonima , počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je samo gornjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali konture odrasle muške osobe. Noge kasapljenje mnogo puta nisu reagovale na zov odrastanja . Ostale su krhke, pune ožiljake , umobolno dječije.
Nekad ljepuškasto dječije lice se izobličilo. Usne su mu odebljale , obojene nezdravim skarletnim crvenilom. Nos je postao bezlična mesnata izraslina sa velikim magarećim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid rapidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
-Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!”
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog potonjeg života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu slavnu vojničku karijeru , dobro ugovorenu ženidbu i veličanstven produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa, nasljendika loze i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog sto trideset centimetrov, za kepeca sasvim dostatnih.
Ufurasmo u novo ljeto .
Nadamo se da će biti bolje.No, mere biti i gore. Nama je da život slavimo i da mu poželimo dobrodošlicu.Možda nas upamti po dobrim željama pa nam uzvrati.
Vrijeme je malo kaharli i takarli.Snježno . Neka ,tako nekako i treba da bude. Što bi stari rekli, takav mu vakat – i na vakat i nevakat.
Vi ste napokon mlatnuli koji slobodan dan više i uživali u svetosti svoga toplog doma.
Napolju je neko zakukao- sneg će opet voljena.
Neka će pametnica reći:
-Nije budala da po uvom s'mogu još izlazi.Nije on ko naki bezmozgaši da svako malo ispadaju van. To što ispadaju to je njihov problem.Ali što ne obave posao to je naš problem Samo zasvrbe i pobjegnu.
Džabe mi Debi pričali o Muji i kraljici, o Jasmini i crvenom fesiću, Marama i Krivuljarima. Uključili mi koji put i tetku Hankiju, A-a.Ništa ne pomaže. Čak ni ona mahalska ” Tamburalo momče u … tamburu” , valjda , ne pomaže. On svoje pa svoje !
Dajte ,vi što o đardinima i anamo onim stvarima pričate, ispričajte više jednom, šta je Deba svom noju šaretio pa ga ovaj , iako bez mozga , na mig slušo , kad i gdje god je tamburo. Tamburu dakako. Stvar refleksa i percepcije . Stara mahlaska fora.
Mere , ali neki drugi put Još su praznični dani i roštilja se. A Deba noja ucjenio roštiljom. Nećemo ljudima sofru neukusom da zabiberimo.
Ali kada su se riječi počele kotrljati ne mre ih čovik tek tako curiknut. Lakše nam biva što su se i roštilji zamorili. A i nisu ko što su nekad bili. nema dima. A gdje nema dima nema ni vatre. A gdje nema vatre nema ni roštilja. A gdje nema roštiljas nema ni…
Zato smo odlučili da vam natakarimo jednu, nesavršenu mnogoumnu takarli epizodu. mi je nazvali Jablan. Ko zna zbog čega, možda vi skontate.
Epizoda Jablan
Vako je to na priliku i nepriliku bilo.U mahali uvijek tako. Nekom prilika, nekom neprilika. To vam je ko tura jazija. Ako kinta ostane u vazduhu niko ne dobija , odnosno svi dobijaju jer niko ne gubi. Čisto ko suza koja je razlila šminku . Ako padne na zemlju neko je zijan, garant. Tako vam je našteljen svijet. Sve vam je u parovima. Evo i ova tura – jazija je skladan par. I svaki broj pomnožen sa parnim je paran. Prosto proširena računica prostog pravila trojnog.
Ide nam ovi Ajnštan osvake nove godine naopako. Ko Maru Daskaru krivuljar. Odnosno kriva tahta.
Evo: E/2 = moc.
Elevetor kroz dvaput =mahalaš okerapio curetak. Jes ovi Ajnštan bio neki šeret i neuk čovik. Čuj dvaput. Biži ba. Ne bi ni jedan mahalaš radi dvaput dušek ravno, osim kad bi moro.
Ništa se nemojte čuditi. Nismo to mi izmislili. To je Debina dobitna formula. Nismo mi od onih koji ne znaju pametnu progovorit, a stalno im verbe opscene u malom mozgu. Valjda velikog nemaju. Šta mi znamo? Bježe od dokazivanja , odnosno lobotomije.
Dobitnu formulu ćemo vam drugi put objasniti. Ovo je priča o roštilju i noju. Da bi pričali o roštilju moramo vam prvo pričati o noju. Ne mere ništa preko reda. Pitajte bilo koju babu.
Deba se ugledao na Baška baŠu , pa i on svog ;anamo onog zvao noj. I sve je od riječi do riječi od Baška baŠe o noju napametio . Baška se nije ljutio, Zna znanje. Ni jedan noj nije isti. A ne valja se ni falit. Mogla bi se oholost i objest o glavu obit. Deba mu u to doba najbolji jaran bio. Poslije nije , jer je u tujinu zaždio , Čuo tamo pijesak nešto topliji i podatniji.
Mošte mislit blentovije.Tražio pjesak u Parizu. Al nije loše prošo. Našo hejbet … , druga, mere se reći životna priča.
Svjestan je Deba, ime nimalo poetično ali je realistično. Njegov anamo onaj, ko svaki noj, uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije.Njegove ženske se nisu bunile o primjeni , već o imenu. Ali on ne da progovorit o promjeni , jer promjena znači i nova kotizacija na tržštu nekretnina. Da li nojeva glava u pijesku ima veze sa nekretanjem ili nekretninama , a možda i kretenima nije jasno.
Kažu one – makar da ge labudom ili mišom nazove.
Jok, ne da on progovoriti. Joj,jesu ove žemske neke blentuše.Noj bio i noj ostao. Kapak. I besa.
Prvo , recimo, kako ću ga labud zvati? Jes da je lijep ko labud, ali je nježniji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to samo kad je gladan i ribe ganja. A njegov noj se zarovi i zaroni ha se ribici nešto prisni , il je gladna , il je nešto zasvrbi. I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu. Možda ima,onako figurativno, ali ne sa njegovom već sa ribičinom.
A onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda bilesim sparivo.Nema veza,Znamo da je to samo figurativno i slikovito po mitologiji , i da je labud bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Kad tom đuturumu na um opadne anamo ono , baja li baja. A jednom Deba pred Mojsijem skonto da je Mikelanđelo peder . I dodo slikar ko i Mojsije. Mojsije se plaho ljutno. I gramafon na bigajri hak o hladnjak hekno.
-Kako će u ovom bezbožničkom svijetu , koji ne vjeruje u Olimp, bolan , labud zavest ženu.
-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat? Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio glavu poturit , kad se njihovo paperje nakostriješi. Koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati perije , već živom glavom u đardine, dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti. I opet i opet, i sve isponove.
Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina , hoće se reći transeksualac bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju, misle normalne ženskinje.
Kao drugo, đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.Ono jest – i miš ti brate moj u rupi se krije, čim ga ga nešto preplaši. A mnogo je plašljiv. A ovaj njegov slunto ko kad mozga i očiju nema, ništa i ničeg se ne boji.Jok nimalo. Juriša gluho i ćoravo bilo na sve što se ženskim zove.
Koje je on Scile i Haribde prodevero ni broj im se ne mre izbrojati. I ništa mu. Ponekad mu ko svakom pravom mornaru malo pozlije i onda se obeznani. Al čim sebi dođe nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem; može i liguranjem. Kad zimu pomenusmo , kaže Deba, jako mu je drag i džidži midži, al u toplom.
I neko bi ga sa onim jadom od miše poredio.Nije to ljucki, ni hajvanski. Joj svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš. Ne samo da bi pobjegle , već bi se razvalile od šege. Vidi čo'eka aman dva Žileta do metar i devedeset ,a anamo oni mu ko miš. Joj kolicki je tek kad krepa. A moro krepat svako malo. I sve bi po čaršiji rastubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice dohvatio. A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.
Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar;pitala ga neka.On kaže – nisam levat. Mornar ti po mjesec , dva, ponekad i po godine, godinu, dvije ne vidi nikakvu hajvanku da se u njenom zagrljaju sakrije i ujšuška i jade iskanta. A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu ili u pržinu sakrio.
Mogo bi ja kaže Deba, nabrajati do sutra i prekosutra, čak i do nakosutra, zašto sam blesimetra nazvo noj, ali neću. I ovo je dovoljno za basnu i pouku. Neki drugi put nastavim priču, ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi. I onda mi džabe sve muka oko noja. A i bijeli bubrezi se hlade.
Dakle , naravno naukovanje :
Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari il’ sebe osloviti ili imentovati. Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.
Ne onu nojevsku normalno, jer bijelih bubrega je sve manje.
Tako vam je i sa Debom. Kod njega ništa ne ostaje u vazduhu. Znači neko je zijan. A neka u dobitku.
Jednom, jednog subotnjeg sunčanog jutra Deba, vas usplahiren i bez duše izleće iz taksija i grunu u Mojsijeva vrata. Zaključana. Znao je on to , ali voli da gruha u sve zakapijano , dok se ne otkapija. Makar i u vrata. Stvar navike. Zvoni ko lud , niko ne odgovara. Deba čuje neko struganje. Kao da neko tapete struže. Skonto namah, Deba da se Mojsije garant šilteta i ko stara, hinjska lija se ušutio.
Ne prolazi to kod Debe. Navalio se na vrata ko budala na novine. Zvekir zveči ne bataljuje.
Otom , pošljen potom , čuje , eto Mojsija kako hodi preko dvorišta. Lako mu ga je bilio prepoznat. Klepeće nanulama ko rahmetli mu nena. Otvara vrata ljut i mrk , ko Musa Keseđija. Samo kratke, parhetne gaće na njemu, poderane, bezbeli na koljenima. Niko nikad nije postavljo pitanje zaštio su svim mahalašima gaće poderane na koljenima.
-Šta hoš konju konjski, đe si navro , nejmam ti ja vrimena. Žurim na posa. Kazuj , koja preša?
-Ja dobrih ti gaća za posla. Parhet svila iz ćilimare sa Ilidže garant. Možda ću imati problem. Čuj , na poso sabatom sabahilden in the morning u parhetušama? Jes ti jaka finta! Meni našo bombe valjat!
-Što se nisi Dobrom javio? On ima rješenje za sve. Samo se počeše po glavi i eto rješenje. Samo mi nije jasno zašto se češe desnom rukom iznad lijevog uha?
-Tako mu lakše.
-Kako bolan lakše? Eto probaj ti.
-Jebo ga pas, stvarno nije lakše. A , Dobri će pomoć, znam ja to. Dobrica je on. Ali će poslije po čaršije znati za moj belaj.
-Nisam ja znao da je on taki lajavac.
-Nije on nego Lenji.
-Kakve veze ima Lenji sa tvojim problemom,
-Nikakve, samo kažem da je veliki lajavac.
-E jesi ga našo. Ih , Lenji lajavac.On u po godine ne progovori šest riječi .I on da nekoga olajava. Idi bolan pa se liječi.
-Išo bi, al nisam hasta.Kad Lenji počne šaretiti , to državna televizija prenosi. Izbiriko se i to neka umjetnost postala. Zove se pantomima. Pored Lenjog uvijek stoji il sjedi, jal Baška baŠa ,jal Dobri , Oni prevodioci. A šta oni mogu prevesti, to ni pas maslom ne može omrsiti, a kamoli Lenji šaretit.
-Hajd, mani šupljanja i problem na sunce. Ohladiće mi se sendvič.
-Čuj , oladiće ti se sendvič. Dobro nisi reko ohladiće ti se harmonika ili ružin grm. Ne mogu ti ja turiti problem na sunce, da me ubiješ.
-Zašto konju jedan? Što s'mi onda dolazio kvariti ćeif.
-Vaskoliki komšiluk farove uperio. Poso, sendvič, čeif puno mi mutiš. Izberi bolan jednu izvlakušu ko svaki normalan insan. Evo ja na primjer…
-Mani mi tebe i primjera.Nemam ja vakta za te budalaštine.A i pošo sam da se brijem.
-Ih , nisi se brijo od kako si se rodio. Vidi ti bradurine ko u firaunovog Mojsija. A i komšiluk se zableno u tvoje gaće, još treba da gledaju i mog noja.
Mojsije se puknu po ćelenki, onako muški, svojski. Skonto da se u reprezenativnim parhetušama, poderanim na koljenima šepuri pred vratima, aman na sred džade. Ne zna ni kako je izašao vanka . Mahnitov Deba ga smunto.
-Ulaz ‘ brže i nemoj vaditi noja ni za živu glavu. Zavjese se njišu , budni garant zrikaju. Samo kazuj šta je po srijedi.
-Ma nije ništa.
-Pa što si dolazio?
-Moro sam.
-Zašto si moro?
-Da ne idem Dobrom ,čitava bi…
-…čaršija saznala neku priču o tvom noju.
-Joj, jebote Mojsije ti ko pravi priorok. Kako ti sve znaš?
-Ti mi maloprije reko.
-Jes, vala . Ma nije ništa ozbiljno ali mere biti. Čuo ja Dobrog , nekom priča:
“Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica,pa poslije dodaje takari lud zbunjenog.”
Ja sve razumio . Ono kapitalac neće takariti zvijezdice jer je krepaština, pa su svi zbunjeni. Ja ga pitam jel to mene trača, on se smije aman Živan, kad sam ga pito za bulbula.
-Nije to ništa strašno. Svakom se desi. Ponekad se mrsko svakom dići.
-Meni se to nije desilo.
-Pa što me dižeš sa posla, zbog ničega , konju jedan.
-Šta ću ako mi se desi, a vi ne budete u blizini ili ste krepali il možda riknuli? Ko će mi pomoći*
-Ima lijek.
-Koji?
-Ti imaš roštilj i voliš roštiljati.
-Jašta radi , ća je život brez…
-Ne baljezgaj ! Idi namah kući, raspiri roštilj i nek ti noj sve gleda. Nemoj da bi ti slučajno palo na pamet da pripremiš neku mezu. Pristavi roštilj onako nasuho. Kad noj pomisli – vid budale priprema roštilj a niđe mesa, ti ga jami za glavušu i priprijeti mu:
-Ako me ikad izdaš, ti ćeš mu biti meso za roštilj.
-E, svaka čast. Ove su riječi iz samog Cara od Dar es Selama došle.
Al Mojsiju ne bi suđeno da se kutariše Debe. Taman se ponado, kad uto eto Zlate preko dvorišta i pjevuši ko slavujka poslije … valjda dobrog raspoloženja. Nosi sofru sa kafom filđanima i rahat lolkumima. Baš ko svaka žena rahat od pameti, jer je dobro nat… ma natprosječno pripažena. Prekide cvrkut i poprijeko gleda Mojsija.
-Zdravo Deba. Što ne pozoveš čojeka na kahvu ,nego se tu na sred bašte , pred otvorenom kapijom gologuz Tarzanaš. Vidi, svi balkoni sudijskih i oficirskih zgrada popunjeni. Ko da su u narodnom , jal kamernom , jal antičkom kazališću. I đozluke i durbine ženske nabacilie.A dvi tri i monokle naštelile.
-Ne zadržavaj ga bona. Ako neko čuje da je došo , eto ti po čaršije. Tek tada smo ograjisali.
Deba se cereka , pa će Mojsiju:
-Dobar ti jutrošnji poso brate. Što ne reče pravu istinu ? Ima Zlata pravo . Odocnio si.
U to se zvono oglašava. Mojsije se opet bubne u čelenku. Jazuk , nije zaključo vrata. Ulaze Baška Baša i Oma,nose Lenjeg na nosilima.Baildiso se i kljaji.
Zlata zabrinuta pita:
-Šta mu je?
Baška Baša je zabrinut što on mora prevodit. Lijeni u behutu. Oma zauzet, iz džepa vadi bijele bubrege i nutka , Mojsija i Debu . Ovi zinuli.
Joj,nikad nikom od njih nije palo na pamet da nose taze pečene bijele bubrege po sakoima. Dobra fora. Valja je isprobati i patentirati. Možda , brizle utalit sa bijelim bubrezima.
-Ništa . Samo Hercu strefilo srce. Lenji se uplašio za svog herciku, pa se i on za srce ufatio . Izvadio nosila. Ima ih spremne za svaki slučaj. Ne more hodat i kaže nosite me kod Debe. Ako će Herco riknut, ja bi volio da budem pored jarana.
-Što ste ga onda meni doveli?- ibreti se Mojsije.
-Ja kod koga ćemo. Znamo da je Deba kreno tebi.
-Kako znate?
-Dobri nam reko.
-Šta vam je vječni munafik i muljator još reko?
-Nije mnogo. Samo da ga je tebi poslo.
-Što ga je meni poslo?
-Čuo Herco da ti se Zlata u po noća ušuljala u kuću i da imamo heftu , dvije slobodnih dana za akšamluka.
-Otkad smo Zlata i ja sa vama u talu ćafiri jedni i odakle znate?
-Reko nam Herco.
-Odakle on zna?
-Rekla mu Lela Jela Jelena.
-Odakle ona zna?
-Rekla joj Frka.
-Odakle to firaunka zna?
-Reko joj Deba.
-Odakle on zna ?
-Reko mu Oma.
-Odakle ti znaš.
-Reko mi Baška baŠa.
-Oklen ti znaš ?
-Reko mi Dobri .Brat mi je.
-Odakle on zna?
-Rekla mu Hana.
-Znači još joj anterije svlači i oblači. Znam da nije modni kreatir, a mjere joj stalno uzima. To nisu čista posla . Odakle ona zna?
-Mora kad je zasvrbi. Od njega joj svrabež počeo. Njoj rekla neka žena iz Ašikovca. Napriliku Zlatina mater.
Mojsijev pogled ko u Srđe zlopogleđe šica Zlatu. On slegnu ramenima i opravdava se:
-Morala sam materi reći gdje ću na odmor. Da se ne brine. Ako ostanem trudna, da zna da to nije na moru bilo. Uvik kuka i proriče kako ću neko kopile na moru fasovat.Tamo svi gologuzavi i pošicni. Oni ih nestašni mađar spuca pučanstvo u čelenku pa obnevide. I što znaju zaborave.
Uto ulaze Frka,Jela Jela Jelena ,Mala Guza i Branka,nova Omina ljubeznica . Uprtile žene pekarske vreće za brašno, krcate hranom. Svaka po tri i po vreće od tri i po oke tegare .
Mojisije nešto zamislio i uhabio , zasto , premišlja se i kaže:
-Dobro je, četrnaest džakova.Ja se u prvi mah uplašio da ih je neparan broj. Ne bih vas upušća u avliju. A šta će vam tolike vreće?
-Reko nam Dobri da ponesemo nešto malo hrane za prvu pomoć.Kaže poslaće još , valja tolki narod nadolmit.
Kočoperi se Frka. Nije to ona. Nje odavno nema da im dođe da se druže. Oni navikli da je sa njima ,pa im se svugdje pričinjava. Njoj odjednom sinulo. Sve što Dobri kaže to je u redu. Grižnja savjesti. Valjda.
-Koji vas gladni narod spopo, blentuše jedne?
-Ne znamo.Čaršija bruji, kreću akšamluci kod Mojsija.
-To mi oni ko fol Dobri papicu skuvo.
-Nije on , nema ti on vremena za to.
-Kako nema i gdje je.
-U “neznanju” otvorio Haninu Pandorinu kutiju, pa je sada mora kapijat. A ne može to tek tako. Ima tu hejbet posla.
-E vala tako mu i treba. Ta je dobro i baš mi se sviđa što je ograjiso. Sve je u parovima. On meni belaj , a ono i njemu belaj.
-Nije dobro , dobri naš Mojsije. Uzbunilo se po Bjelava. Ona mahnitulja već dva dana vrišti joj,mamo mamice i ne misli stati. Kaže komšiluk, ako uskoro ne prestane materešinu dozivati, eto njih kod tebe .
-Što kod mene?Nek idu kod Dobrog,on je ma'mica.
-Ne mogu, nisu pozvani.
-A kod mene mogu. Nisam ih ni ja pozvo.
-Nema veze. Kod tebe čaršiji ne treba pozivnica, sama se pozove. Čim komšiluk čuje kako zaklepeću nanule po dvorištu i vidi da si obuko donje parhet pelengaće poderane na koljenima , to im znak da je fešta počela. Tada se telali u mahale šalju. Okupljaju pučanstvo.
-Ovaj belaj će mi neko platiti.
-Neće niko ,sve je plaćeno.
-Ko je platio?
-Dobri.
-Ne rekoh li da je on sve zakuvo.
-Nije. Ne bi on. Dobar je on. Samo je lovu iskanto za akšamluk.
Čuje Mojsije kako Lela Jela Jelena nestrpljivo šapće drugama:
-Gdje je više Herco? Nije ga valjda herc opet spuco.
Uto se vrata otvaraju – ulazi Herco . Uprtio nov novcatu harmoniku .Bijeli ko da je od slonovače. Osafunjo se, Briše i rukama i nogama znoj sa čela i pruža Mojsiju harmoniku.
-Evo , poslo ti Dobri. Od japanske je slonovače . Oklen u Japanu slonovi i sloniovače , ne pitah ga. Đe mene nađe da je tegarim , mogo bi me herc spucat. A možda je Lenji u pravu : Što te ne spuca , to te ojača.
Mojsije zino ko kit kad planktone vabi. Bjelasa se melodika i samo što ne zacvili Moriće. On je podiže, nježno je ko ženu , ono Zlatu rečemo biva , zagrli i poljubi. Otkopča je, uvuče joj ruke pod pazuhe i provuče tri-četiri akorda . Prebire 150 basa . Cvili ramunjik – jablani se povijaju , kao da mi tajnu znaju…Reč:
-Savršena je, hvala ti moj Dobri i gdje čuo i gdje ne čuo. Svaka čast. Ruke ti se pozlatile. Iskupio si se…
Ali ga mrki Zlatin pogled usred sinusa i nabrajalice presiječe. Zaklopi nov novcatu harmoniku. Natandari je na leđa, izuje nanule da ne klepeću po čardaku. Izađe bos na ulicu, spusti se triset metara nistrmo. Za njim vaskoliki mahalski buljuk. Dođe do onog Jablana jade , što mu brata blizanca komunisti radi sudinske zgrade ubiše i polako se poče verat. Pomagale mu krive noge i visina haman metar i dva žileta. Odmagala mu harmonika od bjelokosti haman metar, manje dva žileta.
Svi su zaprepašteni. Ženskinjama srce lupa , uplašile se. Boje se nesreće i žaluju. Šta će bit sa nov novcatom harmonikom ako se Mojsije strmekne . Nesreća se, na žalost dunjaluka , nije desila. Razočarenje! Što ti je dunjaluk ! Voli teatar i priziva belaj.
Metodično, metar sa po metre, se uspinjao maestro od ramunjik i tuša, dok se nije popeo do vrha. Zastane na nekih triset – trisetpe’ metara od asfalta , koji metar gore dole od vrha. Vrh se poče povijati , ko da neko motkom mlati ortahe , il’ u najmanju ruku tjera komarce. Mojsije se zamalo prevari , kuka lu mu majke , i samo što ne zasvira ono Sajinu – Jablani se povijaju. Na vakat se zaustavi. Zna – ne bi dobro prošo. U svakom slučaju jal bi rikno , jal krepo.
Valjalo bi ramunjik dobro rastegnut , a vrh jablana se njiše ko žabokrečina na vjetru i eto zijana. A ako ne bi tako zijanio , kad siđe eto belaja. Moro bi Zlati objašnjavati ko je Esma crne kose raspletene , medne usne neljubljene , bujne grudi želja ziva …Jazuk! Ne bi mu tu ni rahmetli nena , što u gluho doba noći po avliji klepeće nanulama i ne da insanima spavat – pomogla. Zlata bi ga namah okerapila do krepaštine.
Dobro je , izbavio se belaja. Pogleda odozgo, puko vidik, strah da ga uhvati , M ajok, Slegnu ramenima i viknu.
-Ehej, pazi raja, čampraz , eto je ide.
Za dvi sekunde i 14 dekika od dekikinih dekika , koliko je let trajao , zacviliše stopedest basa i na kraju se stopiše u jedan bjelokosni krešendasti gruuum. Puče harmonika po asvaltu ko topovska granata dvadeset kuka poslije. Rascvjeta se ko bijela ruža.
Mojsije ne bi čitav dan silazio sa Jablana. Skontio da je u donjim pelengaćama poderanim na koljenima, pa se zastidio. Šćućurio se u lišću , parhet gaće mu dođoše ko maskirna haljinka. Uvijek je bio obrazli.
Uto se sa dna Sumbul Avde začuje buka . Bruka auta i muzike. Guta taksista, njih desetak , koje predovodi Šaćir Šok vodi ciganske svatove Ibre Piljka , i tres – bum pred Mojsijeva vrata.
Mojsije zna za sve oni Dobri kriv. Otkako su Frku na silu udali on malo skreno. Pogubio i pobrko damare . Sve neke kerefeke i bijesne gliste izvodi Sve luđe od luđeg , i huđe od huđeg . Mahalaški konzilij za njim. Taki su oni, nahero naštimani . Gdje konzilij tu i njihove grlice.
Jedini Fićo taksi u Gradu čednosti , specijalno za ovu priliku obojen bojama djece cvijeća i radosti ,se zaustavlja ispod Jablana .
Izlaze Vesna i Dobri. Oboje u bijelom. Ko dva Anđela blistaju. Jesu lijepi , majka ih rodila natakarene, kontaju mahalaši.Ne zna se ko je ljepši.Šteta! Svi su već odavno skontali da su oni tipični jazuk primjer dvoje se nađu , pa se poslije ne nađu.Ali njih dvoje se stađunima stišću jedno uz drugo , nikako se ne daju razdvojiti. Znaju ako se na tren , na dekiku dekike razdvoje nikada se više neće spojiti.
-Hajd’, brate silazi odozgo,. Ne belajsuziraj . Ha mrak pane , pade i ti , ko crvava kruška.
Mojsije je ganut.To je bilo prvi put da je Dobri osim rođenog brata Baška baŠu , nekoga nazvao bratom. Nako blisko po mahalski. Prvi put i nikada više. Ne sluti na dobro.
Namah siđe i pita:
-Odakle si znao da sam gore.
-Odale te pelengaće . A i šta misliš zašto sam ti poslo harmoniku koja ti nije po mjeri i koja ima trideset basa viška? Plus od slonovače je . Vidio ja ,odavno si se nameračio na drugara nam Jablana. Vidio i da mjerkaš kako se najlakše popet na njega , a da čovjek ne hekne. Znao sam, samo čekaš priliku da hekneš neku harmoniku odozgo.
-Kako si znao da neću pasti?
-Nisi budala da padneš.
-E vala , ta ti je pametna.
Uto naiđoše ašik ljube. Dobri ode da se cjeliva sa njima. Od večeri skršenih srdaca one uvele taj običaj. Samo u tim trenucima su osjećale prisnost sa njim. Inače je bio tako …, recimo tako dalek i zamišljen,
Mojsije pita Vesnu:
-Da se vas dvoje niste mlatnuli , ono belenzuke na ruke. Uparili ste bjelinu!?
Vesna se nasmija, samo što se nije presamitila. a onda se zasrami i zacrveni. Suze joj na oči krenuše.Kad je došla sebi, malo previše veselo, ne baš iskreno , mu reče:
-Jok mi. Ne, nismo se vjenčali . Po Sarajva bi plandovalo , druga polovina bi plakala ko godina.Nismo ludi kvariti ljubav i žalostiti dunjaluk. Znaš da ga volim toliko da me život boli . Kasno smo se upoznali. Mnoge stvari su mi loše išle, sve dok se mi nismo proviđenjem sreli. Tada je za nas bilo kasno , više se nisam mogla oprati. Ne možemo biti zajedno , priječi mi Nebo . On je bjelji od najbjelje vjenčanice. Ne želim ga uprljati. Ovo vrijeme koje krademo Sudbi neće na dobro izaći.
I nije !
Kraj prvog dijela.
Meki ralasi jutra nadolaze
nježno dodiruju obale svijesti
otvarajući sedefaste hridine sna
po ko zna koji put treba ustati
ostavljajući za sobom dveri
noćnih puteva kroz ljubav
koloplet mirisnih snova koji nestaju
u bespuću šarenih iskrica svjetlosti
koje bolne probijaju kroz proreze jave
poput hiljada blještavih maglica
najavljujući ponovno rađanje života
u očima crnim očima lažnim