Priznade onomad
htjela je da mi kaže
da me nebo sprži
jer prevarih je srcem njenim
da me grom ubije
jer prevarih je dušom njenom
da me zemlja proguta
jer prevarih je tijelom njenim
nije mogla
srce joj na moj pomen bije
duša joj na moj pogled blista
tijelo joj na moj dodir drhti
i reče mi
volim te mili moj
kao što se život voli
kao rana dobrote
kao rana ljepote
kao rana ljubavna
pa hajd ti sada
vjeruj ženi
kada voli
i o ljubavi sniva
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Neupućenost i nemanrost nepoznavanjau ženske i djetinju , duša dobrote ljubavi nije nikakvo opravdanje :
Znanje o dušama je u Boga Jeidnog.
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i nanđeoske djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište .
U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlost nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. Ako nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu :
-I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
-Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek , ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. Suđaje tvrde – oba učesnika u tom vrlo takarli odnosu moraju nositi poslijedice nenalaženja.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ”osmjehne” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da Borhesovu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u raznim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog, on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili viđenja/gatanja Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost i vjernost , marije Magdalene, lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zone Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatmi , Ljiljane …
Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće i milijatde drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičasta. Ni sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života.
Nema vaćno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima .
Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakv kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Poglavlje III.
-Majka i pozorišta
( ili zamišljena priča o slikama )
Anri de Tuluz Lotrek – Portret majke
Anri de Tuluz Lotrek – Loža sa pozlaćenom maskom
Reklo bi se da slike Portret majke i Loža sa pozlaćenom maskom po svim konotacijama nemaju veze jedan sa drugom.
Vjerovatno nemaju. Ali i imaju , i te kako imaju, kao poveznice dijelova geneze Tuluz Lotrekovog slikarstva.
Jedna je rađena akademskim stilom, vidno gradirana modulacijom svijetlih i tamnih boja. I isuviše je lična i ne tako popularna gledalištu.
Druga u postimpresioničkom , skoro ekspresionističkom koloritu, sa primjesama grozničavog van Gogovog žutila. Jedna od najpopularnijih djela malog majstora i veoma javna od prvog trenutka postanja .
Jedna slika je klasični kućni portret , koja je za krasila salon grofice Adele Tuluz-Lotrek. Slika je strogo definisala sveukupnost slikarevih razmišljanja o majci. Oda zahvalnosti sina majci? Vjerovatno. I ta slika ne donosi mogućnosti bilo kakvih komparativnih razmišljanja . Detalji su jasni. Hladan , sterilna, usamljenička skoro usidječička atmosfera, obojena snjegovitom svijetlošču koja ne dotiče slikarevu majku, koja je izvan nje.
.Raskošni , lujevski namještaj , složen po krutoj šemi; sto ispod prozora, naslonjač do kamina , stolica sa strane . Majka je sama , nema nikakvog pokreta ili bilo kakvih nagovještaja da bi se situacija mogla promjeniti.
Duga slika je više slika situacije , javnosti, narudžbina za pozorište ( iz 1984. godina) A kada se radi narudžbina i to za pozorište , onda slika mora biti jarkim tonovima obojena, bombastična , a ipak odmjerena sa ukusom.
Neukost posmatrača, upućenog u život Tuluza-Lotreka ga upućuje da pomisli da je na slikama predstavljena njegova majka.
Jedna je stvarna žena , tužna , zamišljena, brižna i zadubljena u beznačajno štivo. Druga je blještava, radoznala, životna , skoro raskošna primaodna u središti javnog života.
Iako dvije dame imaju veoma slične crne bluze evidentna je razlika. Slikar crninom naglašava sličnosti i razliku među ženama. Obje imaju urođeno uspravno aristokratsko držanje, samosvjesnost i nadmoćnost. I još nešto.
Okružene su svjetlošću koja titra oko njih kao leptir oko svijeće . Tuluz- Lotrem je majstor privida. Kod jedne bluze podcrtava zamišljenost, odsutnost i ukočenost, iako su joj ramena slikana tako da izgledaju opuštena.
Drugoj su ramena ukočena, dodatnim čipkastim ramenicama , ali upravo ta razlika , naglašava ženinu bezbrižnost i radoznalost.
Da li je Tuluz – Lotrek slikao stvarnu majku ili onakvu kakvu bi on ili njegov otac više voljeli?
Moguće je. Tuluz- Lotrek je bio svjestann činjenice da je njegova majka , najvjerovatnije , bila jedina žena koja ga je voljela radi njega samoga , bez obzira na njegovu faličnost i usud.
Posmatrač zna da je scena otrgnuta sekvenca pozorišne večeri, priije početka predstave. To nije jasno određeno. Slika nosi mnogo dilema.Dame ne stoje ako je predstava počela. Ova žena je ustala opazivši nešto interesantno. možda je vidjela Viktor Igoa ili svog muža sa drugom ženom?
I onda slika postaje dokument o nečemu sasvim drugom. Posmtrač slike postaje dio pozorišnog gledališta. Niko ne obraća pažnju na pozornicu. Sve oči, refletori i, svjetlost i boje su okrenute ka dami u crnom , koja kroz veoma skupi minijaturni damski lornjon gleda ka muzičarima ili prvim redovima partera. Nikako ka pozornici.
Digresija poetica.
Mnogi scenu doživljavaju tako da im se čini da par na balkonu gleda prestavu. Nije nam jasno zašto.U visoko uzdignutoj loži muškarcu je dosadno i on kao da je zaspao, zaboravivši da džentlmeni ne sjede ako žena stoji. I ne spavaju u prisustvu žena.
Žena je ustala , a to dame ne rade usred predstave. A žena je dama, jer samo one imaju svoje lože. Da li je naglašena juksta pozicija para na slici povod da se Tuluz – Litrek poigre sa uobičajenim normama?
Moguće je. On je majstor burleske i izvrstan igrač slikarske pantomime . Suprostavljenost odnosa para prema dešavanju u pozorištu i uvriježenim društveniom normama, posmatraču nameće dilemu ko je ovdje posmatrač , a ko se posmatra.
Tuluz – Lotrek je i iluzionista koji nas svojim dekorativnim linijama i igrom detalja i svjetlosti dovodi u zablude.
Onda odjednom shvatimo. Žena ne stoji ona sjedi. Muškarac pored nje ima bradu jednog poznatog slikara. Crvena kosa, blijedo lice, crni pernati šešir i udovička crna haljina suprostavljeni su krivudavim linijama oko nje. Naročito pozlaćenoj maski koja s vremene na vrijeme djeluje zastrašujuće. Zavisno od ugla gledanja.
Ženino ponašanje i toaleta dovode u vezu prihvatljivost izvještačenog ponašanja i trivihlnost društvenih normi.
Tuluz – Lotrek je i poeta . Loža sa zlaćanom maskom.
Zar jednom u pismu majci nije pomenuo da crta ženu sa zlaćanom kosom. Zar prostitutke nemaju hiljadu maski , koje mogu zavarati svakog posmatrača.
Simbolizirajući Karmen Guden kao pozlaćenu masku, da li je pokušavaa izjednačiti sa majkom i ženama kojima su sva javne i porodična odnose , pretvaranja i izvještačenosti maske ličnog karaktera?
Ne, ne i ne. Taj , mamin Rori nikako nije bezazlen.
Ali, prezentirane slike su nastala kada se već odavno udaljio od majke. Nastale su u vremenima kada više nije imao nikakvih iluzija o svijetu u kojem živi i kada je ovladao kistom i životom.
S njegovi počeci , njegovi prvi koraci u svijet umjetnosti , su nastali najviše zahvaljujući majčinom bodrenju.
Iako je slikao i životinje , skoro sve slike su posvećene ljudima. Ljudi su život, pokret , osjećaj. Životnije ili spavaju ili su blesavo mirne. I tada nemaju nikakvog izraza. A Tuluz – Lotrek je želio svojim slikama napraviti zapis o pokretu , zalediti pokret. Jer pokret to je život.
Ipak žene su imale najvidniju ulogu u slikama Tuluz -Lotreka. Logično. Uz slikarstvo žene su bile sav njegov život. Volio ih je više od sebe ili života. Kažu i mnoge njega. Ljubav prema ženama je stekao zahvaljujući majci.
U njegovim usamljeničkim danima , punim patnje i boli jedini družbenik mu je bila majka. Jedino se pored nje osjećao sigurnim. Jedino se u njenu ljubav mogao pozdati. jedino ona mu je mogla olakšati bol.
Ona ga je naučila mnogim stvarima. Jedna je veoma važna i pratiće ga čitav život. Kada je došlo vrijeme za školovanje trebao kao i svi grofovi otići u Pariz na školovanje . On se rasplakao jer nije želio ići od kuće i majke. To je bio sav njegov svijet. Udobrost , sigurnost radost, sloboda.
Majka mu je jednostavno rekla:
-Ne smiješ da plačeš. Jedan Tuluz – Lotrek nikad ne plače.
Već tada je pokazivao interes za crtanje. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Njih dvoje su vodili skoro usamljenički život na ogromnom imanju. To je bio način da se djetetu skrene pažnja sa vlastite sudbine. Bila je to pobožna, lijepa, usamljena i tužna žena.
Radio je portrete majke. Stalno. Nikad mu nje bilo dosadno ponavljati crtanje njenog lika, jer:
-Mama , ti si veoma lijepa žena.
Čitavo vrijeme njegove bolesti samo mama i mama. Otac ima preča posla. Tek po koja posjeta.
Pet godina očaja, bolova, vrištanja, bespomoći.
Pet godina majčinog bola i požrtvovanja.
I onda nenadano ozdravljenje i groteskna metamorfoza . Dijete postaje nakazni čovječuljak.
Da li majka , ta svetica , ta požrtvovana tužna žene odustaje od svoga milog Rorija?
„Sa užasom punom nevjerice njegova majka je posmatrala kako on postaje nakaza: pola čovjek – pola dijete…”
Prvi put je izgubila hrabrost.Obuzela je panika.Bila se pomirila da on bude invalid vezan za postelju, pa čak i hromo dijete.Ali ne ovaj neobičan kratkovidi kepec, smiješan i žalostan u isti mah.“* (* Str.42 Milen Ruž Pjer la Mir)
To što je ostao živ, svo znanje koje je stekao, sve što je naučio o ljubavi , životu , dobroti i požrtvovanju, Anri Tuluz – Lotek treba da zahvali majci grofici Adeli de Toulouse-Lautrec.
Uskoro će Anri Tuluz Lotrek u očima roditelja vidjeti razočarenje i odbacivanje ploda njihove utrobe.
Ipak, brižna i požrtvovana majka ostaće mu podrška i oslonac do kraja života, Na njenim rukama u njenom zamku će i umrijeti.
Danas mi ništa ne ide od ruke
pero moje se sakrilo
ispod crnog jastuka
tuguje
njegovi drugari su tužni
njih nema ko da drži
u meni bol
duša plače okačena
na raspeću
u ovom snenom proljeću
praznog hoda
muha bez glave
bez suza kam kamena
svake sekunde reže
ko mengela se steže
oko dana smrtnijeh
mnogo su blaženih
grlica mojijeh
zli ljudi nestali
ja bih samo
da ih dotaknem
Oče moj
oprosti meni neutješnom
Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.
Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.
Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj poklopi.
Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.
Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine odgajaili. Tako mu na travi u Mićkinom gaju Vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.
Napose ,sve grlice će mrijeti mlade , da mlađe ne mereju biti i jedna za drugum. Srećom ovaj put po redosljedu. Polako po istilahu. I sve slomljenog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.
On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa vrište nestajuću ljepotu i mladost umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.
A nisu !
Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.
Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.
Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !
U središtu njihovih umova , u punom obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog. On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.
Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .
Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.
No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.
Oma pričo, da će Deba, jal’ zbog Frke , jal’ radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.
Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet kalvarije.Omin kaleidoskop kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi i četiri i po i po godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!
Inače, u mahali svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.
Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.
Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu, zabranjeno je pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.
Deba toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa izbijati.Da ga boli toliko da zaboravi na pravu bol.
I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.
Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama grabuljo.
Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.
Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere spucati.
Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju frajeru zatalambačeni.
A to je dobro. I nije.
Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.
I nije mu Ankica srce slomila.
Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.
I nije mu Ankica um popila.
Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.
I nije on od Mojsija tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.
I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi da je siromah – nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.
Mi mislimo da to nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja. Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.
Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.
On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.
I tako Deba – pravac Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:
-Jesen stiže , rano moja,
jabuke i kruške zriju
a mog dragog rano moja,
babo ćera u armiju.
Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?
I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se pokloniti senima njegovim.
Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene, šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.
A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.
I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.
Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.
Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.
Ona o fesić vezu i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog papskog , bludnice sa sedam brežuljaka ,a ne našeg latinluka. Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.
Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono ga Ankica , za nevjerovat , skoro namah prevarila.
Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.
Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ” haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!
Vjerolomni drug pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom večere raspašta i zore ispašta.Mislio se levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula i dvaput poljubila , okrenula se i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.
Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.
Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo normalnih muškinja. Većina se stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..
Srećom sjetila se Debine izreke:
-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest uvijek vodi u helać.
-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica
Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .
Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.
Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.
Mahalaši poručili :
-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.
Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:
-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.
Deba poruka zaboljela i posred srca presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.
Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.
Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.
Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.
A Ankica? Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’ džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.
Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.
Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .
Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,
Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.
Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.
A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.