( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista jako malo znaju o duši. Posebice o ženskoj i djetinjoj , duši dobrote .
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište , u traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlosnu nalik svojoj. Ili se barem zadovoljiti pokušajem u kojem ne obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno.
U tom kolopletu nekom se ” osmjehne ” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnost ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti , koja baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da tu bespolnu indicviduu namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u razmim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma … Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog , on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koji bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrat stvarnosti izroditi u Kafkin neponovljivi i neprocesuirani Proces . Osterovo Putovanje u skriptorijum ili bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile uvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanove Bel Ami i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary , Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove …
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost , lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zona Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatima , Ljiljane … Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tiejlima Taide , Remedios La Belle , Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću .
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života. Nije bitno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima . Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam srce , onakvo kakvo je , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.