Tišina i sni
kao eho ljubavi
rođeni da traju
dok oceani šume
njeno ime
valovi njenom ljepotom slamaju
u srcu živom i krvavom
iz nutrine pokonjenom
radost buja danima
kada su kišne kapi
kao sjenke rose
život milovale
u snazi bića
koje nadu
vječnosti
prinosi
Epilog
„Blaženi koji su čista srca, jer će Boga vidjeti. (Matej 5.8.)
„I kako ga jednako pitahu, ispravi se i reče im:
Ko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ (Ivan 8.7)
Dvije misli, dva različita slučaja, jedan mudrac , Božiji pomazanik Isus Nazarećanin.
Svi ljudi žele dostići susret sa Bogom Milostivim. Ali ljudi su skloni grijehu.Bog prašta sve , osim da mu se pripisuje drug ili sudionik u vlasti. ON je Jedan Jedini.
Ove dvije misli upućuju i opominju svakog čovjeka. No , ljudi to zaboravljaju i otuda toliko Crnog, otuda toliko nezamislivog Crnila na ovom svijetu.
Par puta u ovom pismeniju smo bili vrlo blizu da se dotaknemo onoga o kome ćemo sada pričati. Mimoilazili smo se njegovog pomena u djeliću sekunde. Ostavili smo ga za kraj, jer je tako najsvrshishodnije.
Sve se zbivalo na razmeđi stare i nove ere. Rođen je čovjek na čijem su nauku i djelu , njegovi nasljednici izgradili novu religiju. Dobro ,to je sasvim u redu. On je nauk primio milošću Boga Pravednog .I imao Njegovo puno suglasje u onome što je radio.
Mi nećemo govoriti o religiji ili životu Isusa Nazarećanina. Nećemo govoriti o raspeću i uskrsnuću. O vjerovanju ili nevjerovanju. Svako svoje vjerovanje okačeno o vlastiti ktdz nosi. Jer tu ima i crnih, i svjetlih i svih nijansi svih boja. Ali i duginih.
Govorićemo o cnom petku. Noći kada je , po predanju svih Jevanđelja i kanonskih i apokrifnih , čak i laičkih ,sve krenulo naopako.
Ili se sve dešavalo po znanju Isusovom.?
Uče nas da je Juda izdao Isusa Hrista.
Da li je baš tako?
Slijedićemo Jevanđelja, ali i iz ugla malo poznatog, apokrifnog Judinog Jevanđelja
Na Posljednjoj večeri sjeđaše njih trinaestorica. Isus i dvanaest apostola. Trineaest postade nesretan i zloslutan broj. Jer jedan izdade ravija (?) .
Ni jedno jevanđelje ne pominje prisustvo Marije Magdalene, Marije Jakovljeve, Salome, Jovane ili neke druge žene na Svetoj večeri.
Šta je sa njima? Mi smo ubjeđeni da je bar jedna žena bila prisutna!
Te časne žene su svu svoju imovinu i novac žrtvovale da bi bile uz Isusa. Zapravo one su bili glavni izvor prihoda Isusovih učenika koji su mahom bili vrlo siromašni. Osim Jude, koji je takođe sve trošio na Isusov nauk i apostolsko djelovanje.
One su biledobre da kupuju mirise i pomažu mrtvoga Isusa. Nihovo prisustvo bi razbile famu da je trianest nesretan broj. A i potonja , izdajnička crkva nikad nije željela da joj se žene motaju po Jevanđeljima, Crkvi i sveštenom rodu , redu i radu. Tipično muško, šovinističko razmišljanje.
O (ne) prisustvu žena u završnom činu Isusove smrti, sva četiri Jevanđelja su saglasna .
A šta je bilo poslije večere?
Kažu noć je bila bez mjesečine i toliko Crna da se prst pred okom nije mogao vidjeti.
Da , bila je to zaista crna noć i crni petak.
Isusa Nazarećanina izdadoše svi muškarci nazočni na Tajnoj večeri , osim žena, i možda Jude Iškariotskog.
„Svi su se apostoli razbježali, jedan je čak i nag pobjegao, niko mu nije pritrčao u pomoć, tako da je samo Juda ostao pored zarobljenog Isusa.“ ( Juda 21:17-22, 22:7-8)
Petar jeste odsjekao uho, jednom od vojnika. Ali , Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa i tvrdio da nije od njegovih učenika. To je učinio čovjek koji se kleo da Isusa niko ne voli kao on.
Dakle tri puta ga je izdao prije nego je pijetao zakukurikao. Da se obistini Isusovi nagovještaj. Ili riječ jevanđelista dobije na važnosti.
Slagao apostol ” kojeg je Isus tajno ljubio” u svetom hramu, Božijoj kući. Crnilo i nepoštivanje. Izdaja i crni tonovi.
Isusu sude, a Jovan je na suđenju, i ne boji se. U svom jevanđelju tvrdi da poznaje pravosveštenika . Niti jednu riječ da prozbori u korist svog Ravija. Ne znamo kako je mogao gledati Isusa u oči dok ga prvosveštenik i farizeji crne , šalju Pilatu i time osuđuju na smrt.
Matej ima poseban osjećaj krivice. Neki neprovjereni podaci i navodi iz “nevažećeg” Jevanđelja po Judi , tvde da je nag pobjegao ispred straže, koja je došla odvesti Isusa.
Da, ovde se radi o svestranoj izdaji.
Crnilo je to , kada učenici i sljedbenici bježe i izdaju učitelja u čiju svetost ne sumnjaju.
A opet i nije sve tako crno.
Da se izdaja nije desila, da crni petak nije pocrnio , Isus ne bi bio najvoljeniji čovjek kojeg je žena rodila.
Imamo jednu nit koja povezuje sve storije .
Žilijen Sorel je sin drvodelje, ali je bježao od posla.
Bosančeros svetog imena Islam – amerikanac je i drvodelja. Znanje mu je pomoglo da lakše sahrani svoje grlice.
Benito Musolini je sin kovača. Kovači ne mogu raditi posao bez drvodelja, a ni drvodelje bez kovača. Benito je napravio toliko posla drvodeljama i kovačima, širom svijeta, da su mu oni trebali biti zahvalni, ali nisu.
Isus Hrist je sin-posvojenik drvodelje koji ga je naučio zanatu.
U svim vremenima najunosniji je posao drvodeljin. I uvijek za njega ima posla. Mnogo se ratuje i umire. A kovčega i tahti nikad na pretek , a drveća sve manje.
A opet, drvodelje imaju puno posla praveći kolijevke za tek rođenu djecu.
Poslije toga toj djeci prave bračne krevete.
Znači drvodelje prate čovjeka od njegovog rođenja do smrti.
U tome što je Isus drvodelja ima simbolike. Drvodeljstvo je najstariji “pravi” zanat, u kome je simbolika svijeta. Za zanat je potrebna izuzetna vještina i strpljivost. To nam zvuči tako poznato.
U hrišćanskom svijetu Isus prati skoro svakog čovjeka od rođenja do smrti. I ljudi se pouzdaju u njega, jer samo pominjanje njegovog ime nosi nadu da Crnila u ljudskim životima neće biti.
Crnila neće biti?
Mora da se šalite!?
Univerzum je beskonačan i taman , baš kao i ljudski nerazum i zloća.
Dan deveti II dio
Da savim sam siguran da je to ona ista gitara.Samo sada se pojavila da pomogne da se moje srce ne skrši.
Vuče me ko magnet i ja iskačem kroz prozor.
Šalim se.Još nisam baš toliko zvizno , skoro.Iako nije visoko,samo tri metra i kvarat , oprezno se spuštam,izvijam ruke i visim.Još sam elastičan i još sam u trećoj deceniji. Njena poslijednja godina. Što no bi čovjek reko – još me nisu satrale.
Deba bi se pito koje bi ga to satrale. Lenji bi samo kratko klimno glavom: Srećo. Mojsije bi ih streljo pogledom, ne mere sad balajistati, nije prilika , ali da mere reko bi im znanje:
-Udunite konji konjski. Vidite čojk se ženi. I njemu ova neka nova pizdunka dohakala .
Visim .Lako se otpustiti. A opet, čemu oprez.
Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti ,jer osjećam da će glas izmiliti i utopiti se u muzici.
Skačem i dobro je.Ništa me ne boli.Osim duše.Srce samo jeca.
Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj čipki i svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Čudan izbor boja i tkanine za anteriju.Skontam , nije anterijaJa već vjenčanica odbjegle mlade.Sad sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem.Moja košulja nenadano krvari.Srce ispušta crvenu boju.
Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote nenadano ulaze u moj život. Taki mi usud. Ne sjećam se da sam išta zgriješio , a ko da me neko prokleo. Ljepota za ljepotom mi krade srce .
Svaka Žena je ljepota Bogom data. Zar se onaj bekac Adam nije zatelembo u ljepotu pramajke nam Eve. I ništa drugo nije vidio sem nje.
Ja ovoj ljepoti ne razabirem lik. Vrlo je mračno.
Tamu, očekivano, osvjetljava glas:
Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem
Nakon teške noći umorna i snena
Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
…Ja sam samo žena
Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći
Šapat ili dodir, luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći
Čudna je to igra
…Ja sam samo žena
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli
Skršena ruža
Ja sam samo žena
Žena od tuge
Žena u tuzi
Žena od duge
Bolom u suzi
Ne traži da ti pričam baš sve moje snove
Možda čuješ laži kad izlaza nema
Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa
…Ja sam samo žena
Ja sam samo žena
Što je drugi ljubi.
Samo nježna sjena
Što srce za njim gubi
Čuh te riječi ,žene krik, na Lapadu ,jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.
Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.
Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih,bijelih sunca zidina u istoj takvoj avgustovskoj noći.
Ja te prepoznah.
Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.
Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene.Srce te boljelo,ali praštala si.Doletjela si da se oprostimo.Ništa više. I da me podsjetiš na onu našu davnu noć davanja. Kad postali smo jedno. I da je ponovimo kao pokuru i zavjet budućim decenijama.
I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.
Nije me umorilo čekanje.
Umorila me samoća i traganje.
Drugi su slavili moj udes.
Ja sam se išuljao da sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, da pogledam u maglice i vidim šta mi govore.
Šutjele su i skretale pogled u stranu.
Nije to ništa dobro.Možda mi nisu praštale izdaju.Izdaju tebe ,jedina moja. A možda si šumile rekvijum našoj ljubavi.To je već nemoguće.Ja je nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše.Niko je neće naći.
Zvjezdice su mi žmirkale da se varam.Sve ih je ganula tuga plave ruže i krvavog otiska na košulji.
Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.
-Zdravo mili moj.Tujine.
-Zdravo mila moja.Tujinko.
To su prve naše riječi te sanjane noći.
Šćućurila si se u mom zagrljaju.Tijelo ti je drhtuljilo.Naslutih oblike žene.Čvrste,uzbibane i gladne ljubavi i dodira. Iznenadna hladnoća pred buru,probijala je velove tvoje bijele haljine i sanja.
Ona druga hladnoća bila je gora.Nje se za života nećemo moći riješiti.Nikad nećemo moći biti zajedno.
Znala si da nas Mali Princ napušta.Možda zauvek.
Nekako si manje žalovala mene i tebe.
Šta će ovaj svijet bez njega?
Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.
Vrijeme se pokrenulo i okrenulo.
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
Da li ga se sjećaš ljubavi moja?
Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – ja , zimsko tužno dijete koje rasdtanak sluti .
„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.
Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Mi smo dosanjali tu noć. To je naša noć.
Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.Nekad davno ispod hotela Jadran.
Lijepa imena. Gospodar mora i najljepše more na svijetu. nećemo razmišljati o dekoru hladne turističke sobe za mladence. Nije naš. Tebi i meni dato da posjedujemo samo noći , more i pijesak
Znamo nije udobno ni sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.
Nešto dalje ima pjeska. Kopakabana.
Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.
I dva grada zidina i sunca i mnogo plavetne bjeline.
Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.
Mi smo znali šta slijedi.
Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:
„A sada spektakl!“
Ipak, ovo je samo ugrijavanje.
Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.
Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.
Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni :krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.
Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd.leden.U njemu nešto upitno lebdi.Znamo šta je to. iskusili smo u prošlom životu. Rastanak!
Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zanmo da ovo nije neka dječija igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke , jurnjave i boja.
Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.
Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.
Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.
Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen,upitno glupav osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.
Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što. Taka je svaka noć nerazuma. Svi se posvećuju sebi i svom ljubavnom alter egu.
Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu – pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.
Gledamo i mi.Iščekujemo.
Sve se stapa u muk To je Ocean tišina i sni. I tajac.
Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.
Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.
Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice koje za olujama hitaju.Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.
Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.
I tada…
Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret snovima i zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji od buke ljudskih izuma.
I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom, nad oni davniim Starim gradom i vijekovima gruvaju.
To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.
More se zapalilo.Nebo je pozelenilo.
Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti ,kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.
Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.
Usne su jecaj što u slast rone ,gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.
Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog,plišanog Malog Princa.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.
Nekad sušto srca,nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.
U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.
Tvđava se sve više nadvija nad mene kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.
Ta tvrđava si ti mila moja. A ja tek slabašno dijete,rob, koje je treba tvrđavu osvojiti. No šta se može to se i mora.No, šta zna dijete šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.
Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.
Ružičaste aveti vrište.
Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica ,stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.
Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo ,progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.
Mi stopili u jedan đardin koji gori i uzlijeće.Pa zakreće,u krug se vrti kovitla.Sve jače i žešće.
Nebo se čini tamna dubina bez dna. Luda igra probadajućih munja im muti pamet i oni zaboravljaju, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske nestašluke dvoje djece rade.
Krešendo.
Neprestano pet ,šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh mili u sridu.Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.
Onda, odjednom ,sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.
Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli,joj mamo mamice. Nebo se potrese dva ,tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. U tebi se žena rađa.
Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.
Munje su popadale u moru.
Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.
Totalna pomračina na nebu.
Totalna radost u nama.
Vazduh se puni ozonom,pa se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.
Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…
Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.
Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se večeras desilo na plaži neće ostati na plaži. To nosimo u srcima za čitav život.
Ti i ja se priklanjamo govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.
Sve se čini sasvim jednostavnim , prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što smijemo i što želimo.
Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.
Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.
Ni daha više nemamo.
Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.
Kažem ti :
“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“
Ti šapućeš :
“ Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“
Još kažem :
“ Hoću – oprosti .Volim te , jedina moja.“
Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba,zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.
Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.
Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.
Pepeljuga se mora vratiti domu svome.
Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša. Duša ljubavi naše. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.
Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.
Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.
Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.
Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:
-Od nje je.
Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :
Od nje je.
Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije one noći na pijesku ispod nekih drugih zidina.
Nije nam se snilo. Mila moja.
La vita e bella,zar ne.Jedina moja.
Univerzum i nebo sve znaju.
Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.
Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.
„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.
„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.
Od pijeska tri traga vode.
Jedan prema moru.
Valjda sirena.
Drugi prema nebu.
Možda Mali Princ.
Treći nazad u život.
Vjerovatno u ljubav.To zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji lutanjima odi.
Maglice se te večeri nisu vratile.
Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.
Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo moje.
Ona pod velovima
Djetinje srce
Ruža ljubavi
Poslijednja molitva
Boli nas i ubija
ta jedinstvena
nedorečena
iza vremena
nečujna
Tišina sni
a ničim izazvane
suze grunu
kristalima leda miluju
nutrinu srca živog
neumoljivog
a shvatiš
više nemaš kome
oditi
bol nositi
ni cvijeće brati
klekneš
pružaš ruke
dlanovima okrenutim nebu
i čekaš…
nedolazeće sutra
a
tišina sni
gori visoko, a u padinama brežuljka ima ledina, zaresla u šikaru, maslina, dvi..... jedna trišnja, sedan grmova rascvalog ružmarina... naokolo živi kamen, od sunca, šta žeže cili dan, vril... jesen je još, blaga, topla, umiljata, razbacana bojama krenuše noge same, u mislima... ti, tisuću i jedna proživljena, nepostojeća slika... penjući se strmim poljskim putem niti ne primjetih, u prvi tren, da je ledina nasuprut mene ...zvala me... sjedam na kamen, skinem ruksak, pogled puca prema moru ....mirno je, nježno plavo, ljeska se na suncu... smiruje... osjetim potrebu zaplivat " na daleko" ruka, sama, automatski iz navike, pali cigaretu (još bijah pušač) mir, tišina, nikog more vuče pogled oči sa sjetom, gledaju u lelujanje ribarskih čamaca mislima zapiva, ona klapska ...ima jedan brodić, na srid je kanala, u njem je moj dragi..... nasmijem se vlastitoj gluposti a ne, dosta je...snova redaju se uspomene, grizu po duši... cipa se, raspada... u sljepočnice buba tupi, ludujući ritam .... al to i oću vjerovatno... oću, ponovo, tu, na kamenu, na baštini didova, na izvoru postojanja vlastitog ja proživit bol otrgnutog sna, istirat je iz nutrine, ostavit ... ne plačem, ne volim plakat samo suze idu duša se bori, "čisti", krvavo sastavlja komadiće polomljene izdajom, paše ih i lipi (pomislih, ispovrat ću se) a ono, glupo srce, luduje, dosadno ponavlja sa otkucajima, nadajući se čudu kladilo bi se na nas... kladilo bi se na nas... razum skriči nijemo: -digni glavu idi- i krenem..... ne plačem suze, same padaju na kamen razlivaju se i od vreline osuše u trenu... negdi u podsvjesti ispliva rado bi ti jednom pokazala "razlivenu bol" na kamenu da, jednom ćeš poželit, vidit taj kamen ......
Crno i Bijelo
Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna grlica Iva Zaniki. Da li je se sjećate?
Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.
La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.
Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.
Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći – To je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.
Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Kao i u svim ratovima, nesrećnici koji se ne pozanju pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.
Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne većoj od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.
Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.
Bijelo i Crno.
Ako nesrećnika posluži sreća i tog dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje kojom će se bojom njegova obala bojiti kad se usud njemu nasmiješi.
Ako nesrećmika jednog dana zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali i pobjegao je patnji iščekivanja.
Opet to Crno i Bijelo.
Gdje je tu plavet, purpur…?
Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat , purpur, svjetlost…
Ah, da.
Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pokraj njih i smješka im se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo nestavrna tišina i svjesnost vlastitog nestajanja.
Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.
Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi. Ljudi ne prestaju da se ubijaju. Bacili Uzvišenog Boga i njegov nauk za leđa i zaboravili da je ubiti jednog čovjeka kao da se pobio čitav svijet.
Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti svojim mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave, koje su neumorne. Vijore se u krvi nesrećnika i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.
Zar je to sada bitno?
Vojnik i kapetan sa sjetom, možda tugom, osluškuju glasove koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je trava još uvijek zelena i rosna. A žene i cvijeće mirisni i vječni.Glasovi slave bogate vinograde i život.
U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divan momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.
Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle, vole i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su. A svi ljudi su Božija stvorenja.
Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.
Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.
Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.
Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak taj crno bijeli svijet postaje svijet pun svjetlosti i duginih boja.
A tamo , iza brda , jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.
Iva Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.
Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.
Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:
– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala Božija duga i spojila obale, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja i Božijeg stvaranja.
Iva Zanicchi – La riva bianca ,la riva nera / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik