Nekada davno izgradih
Hram snova naših
Za tebe mila moja
A u njemu izvajanu
Ljubav našu od kristala
Za tebe ljubavi moja.
A’ su se djeca cvijeća pobunila
Upoznah na godišnjicu godine
Tebe željena moja.
Bez muzike skladana bajka
Petnaest dana proljeća i sna
Tebi jedina moja.
Za ljubav vječnu
Riječi napisah nježne
Tebi ljubavi moja
A tebe nema
da mi dođeš
jedina moja
Crno, plavet, snovi i valeri
Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.
Tako vam je to na ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća obojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli. A to je isto kao i da ne sanjaju.
Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:
-Bajkovite kao san.
Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .
Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No, ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.
Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu u obećanoj zemlji.iInekada davno prije u križarskim , pljačkaškim i gusarskim vremenima. Nikakve razlike.
U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije ili skoro dvi tisuće prije , crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.
Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši. I sunovraćuju se u zaboravu i paklu.
A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.
Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke . A snene , čarobne i prelijepe.
Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.
Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne. Kad neko žensko biće usnije i jedna maglica se sa njom gasi.
A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i ako upotrebe riječi i boje sa svim sve nijanse Crnog. ništa ružno ne mogu roditi, jer u u srcuma , u rukama , na usnama srcu nose ljubav i harmoniju Božije milosti i stvaranja.
Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koju i u suzama vodi njen senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima. I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.
A snovi su prijatelj mraka i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim tonovima.
Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju.
Nažalost , rečeno je,čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. Unatoč tome, oni nisu manje lijepi. Prozračnost bijelog im daje čednost, a toplina crnog život.
Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da prošetaju nekin lijepim đardinom i uživaju u bojama. A đardin je danju uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad Crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.
Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.Srce natjera kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od šumova i uzdaha što ih krije tajanstveno Crnilo noći.
Da , tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca i raznježi odushita, snova i ljubavi.
Neuki, obični ljudi su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.
Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.
Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.
Ako obični smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana trešnjine boja na svojim, može se sasvim slobodno reći:
-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.
U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno . Dar koji se ne prekida.
Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi i života. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim naj Crnim nijansama.
Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
*
Dan deveti
Ja ,mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi.
Uz curvoazije i gitanes.
Takav je život.
Leptir kravata blago opuštena.
Bjela košulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive.
Samotni sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti i sanja.
Kome?
Čemu?
Mlada u Sali obješenih ,sama pleše svoj prvi i jedini tango svadbeni tango.
Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom.
Žesticom desnom,jačom rukom.Radi uroka.
Ljevicom stiskaju i sisaju slastice.Radi ljubavi – prošlih,sadašnjih i budućih . Neumitni zakon nalaženja i rastanaka.
To je dio konzilija i neke nove ženske. Sve same Mojce,Nece i Mace. Dobre su one i lijepe, ali… Ni jedne ljepote ili barem druge njene iz đardina skršenih srca. Tek jedna ugodna i merhametli pudlica,ali nju je matičarka dovela da bilježi ono što je usud spakovao.
Deba pijano konta:
-Dobri će je većeras dobro zveknut,do balčaka.
Samo mu ne pada na pamet koga i zašto. Mozak mu otupio od posijanih bisera.
Lenji ga razumije i šareti rukom i sliježe ramenima.
U prevodu:
-Dobri je sad sigurno u zijanu.Srećo!Nikad nije volio formalizam , ni učmalost i uštirkanost malograđanštine..
Herco u uglu,okrenut zidu , u pukotinama traži Lelu Jelu Jelenu .Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći. Krišom briše suze. Od kada je nema srce ga prestalo zezat.
Baška baŠa u inostranstvu,neka ga udovica ko budalu munta, pa zaboravio da mu se brat ženi. Što ti je moć ženskih atributa?!Natjeraju te da zaboraviš rod rođeni.
Oma je odavno u ilegali. nigdje nema leća za njegovu dioptriju , a i dva sina već nabešo.ne mere mrdnut. Mor apelene svako malo mjenjat.A i žena mu se zainatila. Hoće curicu.Ne potrefi joj se. Jopet, treće pa muško.
Mojsije duboko konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa.Dobri ga opet natalambačio.I sa poteškom ramunik i sa lokacijom. Prvi put je u ovom Sunca gradu zidina.Ne zna smije li se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda treba ganjat neke dozvole. Čuo ne vole tujine koji se prave Lere.
Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.
Zlatu sin ne pušta.Boji se , zaplesat će , raširit velove , trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom i bolerom.
Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu skršilo bi joj se srce.Joojj, još uvijek ne mre disati bez njega. I nikad neće moći.
Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a muž vazda u meanu sa drugari. A sebi ne može oprostiti što se Dobri ženi.
Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu.
Sve im je opravdano.
Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog.Nisu begenisali mladu.Gora šmizla od Hane iz lošijih, prvotnih dana. Dok se nije podobrila.Žubori kolonjsku i pošta vjetrove sa mirisom bagrema.
Žao im Dobrog.Nisu mu ni one mogle naći bolju.Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još. U trganju za nestalim grlicama, mere bit da se u skitnjama zaledio i prolupo
Jedino je Kosa mila bila tu za vrijeme onog neizgovoren da. Nakratko. Na tren. Kao prozraćna izmeglica koje ima i nema.Samo je Dobri primjetio. Umjesto da izgovori DA mahnuo joj i poljubac poslao.
Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i sem jake svjetlosti nisu vijdjeli ništa.Skontali Dobri se pozdravlja sa svojom dušom koja odlazi u slobodu.
Niko, ni matičarka ni njena pudlica, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.
Umjesto toga matičarka ,je dobacila;
-Dobar pliš ,mili moj.
Dobri uzvratio:
-Vrijedi svake pare,mila moja.
Ona reče ako nema primjedbi ,neka se potpisi daju.
Alelujah i Amin.
Dok ovo tabirim,odjednom tačno pored prozora zacvili neka gitara. Nježno, sjetno onako kako samo žemska ruka prebirati može.
Zvuk gitare mi poznat. Prepoznah ga.Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.
Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila.U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.
„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da ga tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio.
Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.
Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji joj prst , na mjestu gdje će jednom vjenčani prste sjati, samo očeše i orosi.
Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona u njega zableji. Više ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi.
Nijemim pokretom moli dame da sjednu.
Za muške ga nikad nije bila briga.Nek se snalaze. Jesu li muškarci ili nisu?
Zatim Frki dubok naklon pravi.
Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on.
Sad je u drugoj vrsti šoka.
U nevjerici.
Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci.
On ne zna da svira niti da pjeva.
On samo divno srce i prekrasnu dušu ima.
Ipak nekako mu ,kao salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Još mu samo fali crna ruža u reveru. Tamnu kosu je imao od rođenje.Jedino srebreno siva kravata sa sitnim romboidima sve to resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca i uzvišenost priziva..
Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije više za njega da jednu istu kravatu dva puta obuče,odrastao je.
A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog tugujućeg Princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu na tren darovana.On se spusti se na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.
U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.
Znači dešnjak je misle svi.Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama.I svi mislili je i dešnjak i ljevak.Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak. Ne moš ti ljudima ugodit , pa to ti je. Svako obrće viđeno kako mu paše.
Nevoljko rukom kliznu preko žica i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.
Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić iz srca što krvari ,hoće neće , pa počeše da klize.
Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe druže i prelivaju tonove jedna preko druge da se u sred svakog akorda susretnu.
Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja na velikoj santi leda.. Kada se susretnu sa harfama zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.
Čuda se večeras dešavaju.
Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje dobrim uslišavaju.
Dobri počinje da pjevuši, više recituje.
Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen.Oklen njemu poj :
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu staviti
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
umorno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kosu ti prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih odagnati bol.
kršena grlice moja
da obradujem srce tvoje
Spij umorno dijete spij
milo moje je usnilo.
Možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše moli ljude
što stupaju i struje.
Iz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju.
Djeca ljubavi zamiru.
I nježno lagano umiru.
Harfe.
Pianissimo.
Srce moje maleno spije.
San o ljubavi snije
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje.
Pianissimo
Immpossibile
Ljubav moja spije
Dušo moja malena mrije
Ne dam je
nek sa mojom snije.
Bešumno diše
Dok sniš ja ću ti doći
Sunčice moja malena.
Utihnu gitara koja se nikad više u njihovim đardinima nije pojavila , ni zasvirala.Dobri kad htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.
Svi je pogledom do neba pratili.
Pogled vratiše, pa u Frku pogledaše, zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.
Dobri prst na usta stavlja.
Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila, u ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je.
Niko je više ne može povrijediti.
Jes’ ,kak’ ne.
On odlazi do ljuljačke, koja se sama njiše i zaustavlja, kad joj njih dvoje prilaze.On kretnjom blagom, ona zagrljajem mazinim.
Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga grli..
Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Sve nešto isprekidano i nemirno diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi.
Misli – još uvijek miriše na bebu.
Ljuljačka se polako njiše i njiše.
Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju.
On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.
On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju.
On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.
Bože mili da li to djeca umiru?
Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.
Utihnuli i očekuju da Deba pita – hoće li ta milja. On ih nimalo ne iznenađuje kad razočarano kaže:
-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.
ponekad mi srce nestašno
uzme tuđe riječi
oko njih neke nove plete
tek toliko da vidi
da li mu srce kuca
istim bojama
minulih proljeća
što mirišu tragovima kiše
a se čini
tišina crvenih tonova je bolnija
od stampeda eha
koji mi dušu miluje
a danas sam tek
Tišina i sni
Zagorena pogača
ladi se u kantunu
zamotana u šarenu krpu iz kužine
smeće
izbačeno
u veliku zelenu kantu s poklopcem
viri sa strane
kroz napuklu plastiku,
u hodu zgažena ruža
ostala ispri vrata
Kraj kuće
visoko na vr drveta
rebac
piva iz petni žila
mačak ga odozdala gleda
i prede ka da ga mami
Aj sleti… Aj…
došla je i mala mačka
Grintava susida
mete oko kuće
ronza sebi u bradu
sve po spisku
i repcu i mačku i drvetu
Koltrine nisu navučene
nebo kroz prozor čiri
onu neku šta je lipo snila
Onde doli
more se komeša
vali pjene
fijuče bura priko kamenja
barke tance balaju
promrzle ruke vataju trak sunca