Jednog dana krenuh
drugog zastadoh
pođoh napred
vrnuh se
okrenuh nazad
ništa
umorom stiješnjen
nekako
dobauljah do stabla
života
tamo te nađoh
kasno bješe mila
ti stajaše
na mom odru
uplakana
ne znam zašto si
sa violetnim cvijetovima
svetlije boje
u kosi
u srcu
postajala
tišina i sni
Oni nama ne vjeruju da vrijeme leti kao letjelica Zemlja. Možda sekundu brže od 107.200 km na h.To bi značilo 29, 79 km/s. Ono kad bi vrijeme postojalo. Kako će postojati kad univerzum nema jedinstvenog časovnika ? Šta će mu ? U kosmičkim relacijama vrijeme je zanemarljiva stavka. A u životu ujudurma da ljudi kupuju satove koje će jalijaši klepati.
Pride , oni nama – zemlja je ravna.
Ako je ova tuhafli premisa točna ne piše nam se dobro. Kad bi puhno malo jači vjetar svi bi insani popadali ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrile dronova u jednu palačinku. . Ovu metaforu smo skontali da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.
Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. To nije za neuke uši. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati, ali čemu. Budala nikad pameti doći neće. a neuki prepisivači se nikad neće doohavizati i doći tobe.
Ljudi nas svaki dan oduševljavaju svojom glupošću.I to ne bilo kakvom. Nego jako ozbiljnom glupošću. Ozbiljnom do neke najozbiljnije luđačke bolesti.
Oni nama ponovo :
-Zemlja je ravna.
Mi njima :
-Pogledajte oko sebe! Šta vidite? Boni ne bili , zemlja nije ravna! Svuda oko nas sve sama brda i uzvišice i isto toliko udolina i dolinica.Pukne i neka racnica sa žitom , kao mamac za insanske hajvane.
I mogu oni gubiti vrijeme u “naučnim” istraživanjima i dokazivanjima ravnogorskih i ravničarskih pokreta, koje osnovac nižih razreda u trenu može pobiti.
Ali , mi um se divimo.
Toliko gluposti, morbiditeta, mazohističkog takaranja vlastitog uma , može podnijeti samo ljudsko stvorenje koje ima izuzetno razvijen smiso za rušenje svih dostignuća vlastite maloumnosti.
Dobra im ona sa ledom. Zemlja je ravna jer je na kraju led koji spriječava da se voda izlije van. Jošten, iza tog ruba je svijet divova i čudovista koji lete preko zemlje u NLO-ima.
Valjda da rashlade teoretičare i pušače kada počnu misliti svojim ganglijama. Ili da ne kupujete frižider.
Što će vam?
Zamoliti one stanovnike antartika, koji svaki dan lete sa NLO i zadivljuju nas ko najveće hablečine, da nam dostave leda , svakom po praznoći moždane špljine.
Plaćanje po dostavi , na naš račun.
Vi mislite da nešto znate.
Napriliku ko “pametni” učeni ljudi, nešto kao naše ilmije ili ostala hadumska sveštena lica, koji sve “znaju”. Toliko toga napričaju da se u međuvremenu od njihovih gluposti i so obljutavila. Njih nije briga ako ispadaju kreteni ili glupani. Njih plaćaju da zbunjuju pučanstvo. Da se narod zabavi sobom, da bi nalogodavci lakše vladali.
Preplavljeni smo pričama iste ili slične sadržine. Kopija kopije, pa onda kopje kopija i sve dok vam se na zavrti u glavi.
Dobri stari Gering.
-Dajte mi navjeću laž i stvoriću od nje istinu.
Ponavljanjem , upornim i napadnim ponavljanjem.
Tako vam je to.
Što bi poete rekle:
-Lud ili zbunjen insan je uvijek natakaren,
U prevodu:
-Klonite se “pameti” od nepameti.
Blećci i levati se dofate digitrona , abakusa , majanskuh čvorova , egipatskih pirmaida , aboriđanskih katamarina … i misle da mogu sve izračunati. Čak i zakrivljenost ravne zemlje.
U plićaku – ravnini vlastitog uma ne mogu skontati ono što mi prostim okom vidimo.
Zamlja je uglavnom , doista ravna!
Ja kakva je doli ravna?
Da ja kriva, nahera, naopaka ili zakrivljena bilo bi nam belaj po njoj hodati.
Kako će boni drvo rasti ako je plodno tlo sa strane ili odozgare.
Hajd , recimo , ono to može nekako. Bilje je to. Raste kako mu pane na pamet. Haman ko u čojka stifne dlake kada se zapusti , pa mu rastinje klija iz nosnih , moždanih i drugih šupljina.
Ali čovik ili hajvani brez krila , na plafonu ili bočnim straniama ne mogu ni nosom opepelit. Dajte da gledamo taj film.Isključujemo svijet žohara i sličnih inkseta.Oni nisu teoretičari ni sfumato teorija o ravnoj zrmlji.
I oni nama uvijek isponove – zemlja je ravna. Zato drvo raste na zemlji , a ne na oblacima.
Kako neće biti nije ravna kad i planine uvis rastu. Neće valjda odozgo rasti i pasti hajvanima na glavu. I insanima ako ih poslije bude.
-Ne misle oni o toj ravnoj zemlji?
Dobacuju pametni i učeni. Napriliku oni gmizavci što se zovu ilmije i oni što se kreću po zakonu glagola kretati . Kreteni.
Ma, znamo mi o čemu oni misle. O ničemu.Ali oni ne misle , jer ne mogu misliti. Kako mogu misliti ako mozga nemaju.
I ako oni mogu čitav život ne misliti, zašto mi sebi ne m'remo dozvoliti pat minuta nemisliti.
Jedino smo se plaho zadeverali takarli dilemom ko ravnu zemlju nosi na svojoj grbači:
-Slonovi, kitovi, Atlant , suđaje ili vakumirani mozgovi onih koji misle da je zemlja ravna. Od hamala zavisi kako zemlju tresu zemljotresi.
Normalno je da će pučanstvo skontati:
-Ko koga vara – Nauka nas ili majmuni nauku ?
Valja ova, narode?
Unatoč tome , danas nećemo reći da ima hajvanskih insana, niti insanskih hajvana. Dobre smo dobre volje, oliti fleksibilni. Pokušavamo naučno utvrditi domet nauke o ravnoj zemlji.
Izašli u šetnju i krenesmo putem desno.
Zemlja ravna ko polirani hastal , postavljen za švedski sto.
Krenemo putem lijevo, isti krajobraz..
Zemlja ravna ko nov novcata tisuća u KM natandarena na polirani hastal, postavljen za bosansko meze.
Krenemo lijevo od desnog puta , ista stvar. Jedino nam miris đula , zumbula i mehke šljive remeti ravninu misli.
Krenemo desno od lijevog puta, jopet nas krajolik ravne zemlje spuca među rogove. Šamo što se ružica ne smora u zvrk burek pite od 30 metalnih kinti u KM. Pukla ravnica, ne m're je čovjek okom poravniti , a u redovima posađeni zeleni dolari. Mamac za gromobransku inteligenciju gromova u oluji.
Nađemo akšamluk jarane namaknemo pet-šest puta po nekoliko žica roštilja i ostalih mezetskih mudžiza , pohavljamo i dobro zalijemo . Vodom ja čime bi ? Ono ko fol i za javnost , jer na svakom ćošku , između i poprijeko ćure džamijski štakori i “džumaši” šta ko radi i prebrojavaju nas ko meite i šehide. . Oni isti kerberi koji nas naopako , sa šejtanskim žigom na čelu , “uče” kako ne treba vjerovati u Boga jedinog , huleći na riječ Istine.
Prazne žice ispraćkamo u visinu . Sve osim jedne se vrate na zemlju. i tako , htjeli ne htjeli , dokažemo da je zemlja ravna. Da je okrugla , žice bi se vratile u oceaniju i spucale preplanulo , nevino i gologuzavo pučanstvo meš prepone. Ona jedna što se nije vrnula je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ona se vjerovatno zabije u oči tumača zvijezda , pa oni ćoravi prorokuju u da je zemlja ravna.
Jesmo vala pametni! Ja kakvi bi bili? Nije č'ojk džaba pao s oluka, poslije Nojeve kiše. Nismo blesavi da padnemo sa ravne zemlje.
A jopet , zabrinemo se!
Od malih nogu nam tupe da je zemlja, gluho i ćoravo bilo, okrugla.
Valjda su ti birvaktile naučnici voljeli fudbal i dinje, pa u svemu vide hloptu. Ili ženu.
To nam jedino logično objašnjenje.
A onda se zamislimo!
Kad se insan zamisli puna mu blentara istih takvih pitanja. Blesavih . A šta drugo mere iz blentare izmiljet.
Ako je Zemlja ravna ploče, kako to da su Sunce, Mjesec, Jupiter, Venera…, i ostala sunca i planete i zvijezde širom univerzuma okrugli , haman ko nogometni balun ili karpuza.
Međutim , tako je kako je i kako mora biti kaže Arhimed ( Nemamo sad vremena širit priču na vodu i potopljene predmete , i prosutu vodu oko kada kad se ljepot insanke kupaju. Neka se neuki brinu šta je pisac hotio sa ovim rjeti.)
Zemlja je ravna ploča da sa nje ne bi popadale blentovije , prepisivači i spamisti, čiji je mozak maštovito vijugav ko linija na hercikopu upravo riknutog zagovornika teorije Zemlja je ravna .
Ali to nije naučno determinisano objašnjenje.
Skontamo još jednu murafu. Što više gluposti iskantaš to više podižeš pisaniju na naučnu osnovu. I ponovo se vratima replikatorima i bespolnim klonovima .
I svane nam !
Pa, boni ne bili , ljudi i hajvani , a pođeđe i bilje – sve je iluzija.
Vanzemaljci nam milionima godina ispiraju mozak.
Šprdaju se sa nama.
Postavili laserski šou za Zemljane sa vrha ravne zemaljske ploče.
Gdje god se okreneš vidiš nešto okruglo i oblo, a nisu djevojačke sise.
Gdje god kročiš , a sve ravno ko grudi Mare daskare.
Pametni su ti vanzemaljci .I hinjski lukavi.
Milionima godina raznim teorijama zavjere rabe osnovnu teoriju : zavadi pa vladaj, i još se vještije skrivaju da ih niko nikad ne upozna il’ prepozna .
Jema još jedna šupljija teorija da su vanzemaljci medju nam infiltrirani ko valigatori , olit sardine , a mere bit da bidne i kao amebe ili korona virus.
No , o'toj , tobe jarabi , nulastoj zavrzlami neki drugi put.
Dakle , u tom lajt šou ,nekima se prisnije okruglo , nekima daskasto.
Razlike , osim sporenja šta je ruci i usnama ugodnije okruglo ili daskasto , skoro da i nejma.
Oni koji vole okruglo, imaju pune ruke okruglog.
Oni koji vole ravno , imaju pune ruke fosni petica i ispeglanog mozga .
A jedino vanzemaljci zadovoljno troprste ( ili već kakve god) ruke trljaju.
Još jedan milion godina i zemljani neće znati šta je šta.
Samo postoji opasnost da vanzemaljci za to vrijeme zaborave radi čega su došli na Zemlju.
Jal da vladaju , jal da strahovladaju neukim budaletinama.
IX Poglavlje – Tužni smotanko ili raskalašni čovječuljak
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je bio jedan od najeksponiranijih građana Pariza i Monmartra krajem XIX stoljeća ( poglavito ) u svoj njihovoj opscenoj dekadentnosti . U ovom poglavlju će biti riječ o drugom aspektu te jedinstvene simbioze.
U očima Francuza Pariz je uvijek bio velegrad , ili grad svjetlosti kako ga je nazvao pisac Anatol Frans . U njemu se vijekovima sve vrtilo oko Lujeva , Versaja , Trokadera , Luvra i Jelisejskih polja .
U Parizu je pučanstvo 1794. godine revolucijom srušilo Luja XVI a time i Kraljevinu . Mi nećemo kriviti čudesnu Mariju Antoanetu za slom kraljevine iako je bila sasvim u pravu kad je rekla :
” Ako nemaju hljeba , nek jedu kolače.”
I mi to savjetujemo svjetskom pučanstvu. Antoaneta je samo dala mig puku da nešto nije u redu . Ako nemaju hljebe , a ni kolača , onda su sami sebi krivi što podnose takvo stanje. Niko im ništa neće pokloniti . Čak šta više , moćnici će uzeti i poslijednju koricu iz usta.
Jedina krivica Marije Antoanete je bila što je tu izreku vrlo često i vrlo napadno ponavljala. I narodu se prosvjetlilo . Jedna od prvih nakana razularene mase , željne i hljeba i igara ; je bilo skraćivanje visina Luja XVI i Marije Antoanete barem za omjer glave.
Slavu prve velesile Francuska je napokon ugrabila sa Napoleonom Bonapratom i njegovim trijumfima .
E sad , u tom kolopletu između nestanka i bezuspsješne retstauracije novog imperija i dolasku novih “prosvjetiteljskih ” vremena , i za pučanstvo neusopjelog pokušaja izlaska iz milenijske bijede stvorio se vakum.
Monarhija je zbačena , ali aristokrati nisu ukinuti. Neki su se snašli u buržoaskim ujudurmama , neki se epretakali u buržujsku klasu , uglavnom tanjih krvnih zrnaca plave boje i zaplivali novim tokovima ere kapitalizma. Naime , i dan danas, za plavu krv su na svim stranama odškrinuta vrata blagostanja. ostalo je rutina.
Pred sam kraj života, Tuluza-Lotreka roditelji smještaju u psihijatrisku bolnicu da se liječi od alkoholizma. Dali samo alkohol. A apsint, a drugi opijati. U svakom slučaju malog čovjeka su sustigli aferima bolesti i nekontrolisanog noćnog života.
U najskupljim sanatorijumima , u stvari umobolnicama za razmaženu , a pođeđe i bolesnu visoku staleš , nastaju mnogobrojne skice na temu cirkusa i općenito miljeima slabije potkovanim kuluturom i umjetnošću , ali i novcem i tajnama života izvan vidokruga bijede.
I kao što obično biva gladež i bijeda pokušava utoliti i nadomjestiti vjekovnu glad odmah i sada. I nekako sav taj silni konglomerat plemstva , buržuja , novopečenih i osiromašenih bogataša , ali i lumpen proleterijata , jada i bijede se slio u okrilje grada Svjetlosti tvoreći ga glavnom nekropolom prošlih vremena , ali i veličanstveniom centrom umjetnosti svih provinijencija.
Davno prije toga neumorni stvaralac je shvatio da je život lutajući i vrlo prolazni cirkus . I uvijek na ivici akrobatike , žonglerstva i burleskonog klaunizma. Ponekad sa vrlo tragičnim , slučajnim ili namjernim obratima i poslijedicama , ali i sasvim izvjesnim krajem.
Tuluz – Lotrek je imao jednu kosmopolitskum osobinu : nikad nije zanemarivao ljude oko sebe.
Nama je ostala prica o slikaru-patuljku, veselog duha , koji je dozvolio da se svjetina ( brutalno?) ismijava na njegov račun , da bi je on ismijavao i ponižavao na svoj način. Jedna vrlo dekqadentna simbioza u kojoj su protagonisti svsjesno glumili slijepce.
Tuluz Lotrek – slikar koji je šarmom i novcem , prevashodno osvajao žene . Novac je tu imao veliku ulogu , ali u prvobitnoj fazi . Poslije se pučanstvo naviklo na njegovo prisustvo . I ako je u početku njegovih pariških dana , bilo neke odbojnosti ili gnušanja prema njegovom nakaznom klaćenju i disproporciji tijela i evidentnoj ružnoći ,kao poslijedicu bolesti vremenom taj animozitet blijedi : Zapravo svodi se na subjektivna , duboko sakrivene neprihvatanja i odbojnost naspram metar i žilet gegajuće mase.
Da , Ririjeva izrazita ružnoća jeste poslijedica bolesti. Nesnosni bolovi koje je trpio su izobličili njegovo lice , na kojem je vremenom neuredna i ružna brada krala i ono malo plemićke plemenitosti koje je u djetinjstvu imao.
Anri je važio za veoma senzibilnu i empatičnu osobu. Tokom odrastanja, majka ga je ohrabrivala da slika. Sa njegovih navršenih osam godina su se preselili iz prekrasnog i bogatog markiževskog imanja Albija , pokraj Tuluza u Pariz.
Vječito naslonjen na mnogo što mekših i pernatijih jastuka , postavljenih da mu olakšaju bol , slikao je karikature i garfike konja. Njegov dar je primjećen i dobio je učitelje slikanja. Ispostaviće se , taj dar ga je odveo u ralje dekadentnog pozornice pariške boemštine i razvrata. I u preuranjenu, ali ipak slućenu smrt,
Kad je z nat usavršio , život mu se sveo na slikanje i beskonačne noćne provode. Sve više mu je nedostajalo vremena i kontrole . Druženja sa kurtizanama , i što ne reći prostitukama , opijanje sa vodećom umjetničkom ergelom Pariza , i uživanje u tada jako popularnom apsintu u nevjerovatnim količinama , do granica iznemoglosti su ga vodile u propast.
Da li je bilo namjere u tome , ili se jednostavno mali kepec izgubio u slavi predvodnika jednog vremena , jedne izopačene sredine i prepuštanje stihiji. Tko će ga znati?
I šta je uopšte dekadencija i izopačenost? Ko će povući granice izmeću normalnosti i raskalašnosti . Smjernosti i abnormalnosti .kako povući crtu između javno ispoljene nemoralnosti i prikrivenih dešavanja u raskošnim damskim salonima visokih krugova , gdje su ” muze ” mecenisale umjetnost tog doba.
Te razlike , te prikrivene , ali ipak jasno povučene linije između “čistoće ” i infantilnosti malograđanštine i “užasnog” , inkrimirajućeg ponašanja polusvijeta boema i umjetnika , su bili, vjerovatno oni zamajci koji su tjerali Tuluz Lotreka da srlja naokolo. Iz dana u dan , ili bolje rečeno iz noći u noć. Da li je upravo ta hipokrizija viših slojeva , to snažno osjećanje opšte nepravde u svijetu postalo izvor neiscrpne snage za rad .
Generacija umjetnika prije Tulu Lotreka i postimpresionista se uspjela usprotiviti strogom likovnom akademizmu zacrtanih u salonima i ateljeima namjenjenih i podređenih ukusu visoke klase. Pobuna impresionista je bila vrlo jasna i zbog toga je polučila uspjeh. Umjetnost je izvedena na ulice , u parkove , u noćni život i među siromašne. Umjentost postaje dostupna svima.
Oslobođeno od akademskih klišea, slikanja i školovanja isključivo u odabranim ateljeima i “školama” zarobljenih u prepisivačke moduse vivendi jedne od drugih , slikarstvo postaje umjetnost koja replicira i podražava stvarni život.Te prvotne zasluge prvenstveno pripadaju impresionistima , od kojih je Tuluz Lotrek najviše naučio .
Mladi umjetnici poslije njih, među kojima i Tuluz Lotrek nastavljaju pobunu i uvode jos veću “revoluciju”. Oni su među svoje motive uvrstili scene iz takozvanog “polu svijeta” i svijeta na amrginama života. Slikao je život u Mulen Ružu i drugim pariskim kabareima i pozorištima, kao i život u bordelima koje je toliko često posjećivao da su mu postali drugi dom . U njima se i zarazio sifilisom jednim od dva fatuma njegove smrti . Sifilis i raskalašni život.
Smatrao je da žene moraš poznavati da bi ih naslikao a da bi ih poznavao moraš provesti sa njima intimne trenutke. Normalno ,lom obje bedrene kosti u dobi od 13 i 15 godine i dugogodišnja bolest su uzele saučesništvo u sudbenom uresu,
Bio je popularan i prvlačan među ženama, tačnije važio za umjetika neodoljivog šarma.
Tako je i portretisao, u to vrijeme veoma slavne pjevačice, Ivet Zilber i Luiz Veber, koja je izmislila čuveni francuski kan-kan. Dok bi sjedio u kafanma, crtao je skice, nervoznim krivudavim linijama.
Nekada je svoje crteže u trenutku inspiracije bio primoran da zabilježi na stoljnjaku u kafani. Sjutradan u svom studiju iz tih skica pravio remek dijela: slike, crteže, litografije, postere i ilustracije za časopise. Ugledao se na Edgara Degu i Pola Gogena i japansku umjetnost. Koristio je asimetričnu kompoziciju, oštre uglove i velike jednobojne površine.
Od alkoholizma , opijata i istrošenog organizma je sa trideset sedam godina pretrpio infarkt. Primljen je u sanatorijum, odakle se nedugo zatim vratio kući, gdje je ubrzo i preminuo 9.9. 1901. Njegove posljednje riječi bile suć
“Matora budalo!”,
Upućene su njegovom ocu .
Prolaze dani
bezbrižni sami
čarolijom obasjani
svako jutro
ustajem radostan i čio
noćas sam snio
ljepotu
njene sjene
šaptao ime
dok napolju veje snijeg
sve nešto mislim
kako je lako
samo šapnem
njeno ime
i ona već je tu
nema važno za
moje zime
kalendari i rime
putuju sa mnom
kroz moje zime
nadaju se
u ehu kristala
stići će
njeno ime
I tako
prolaze dani
prolaze zime
a ja
još uvijek
s ponosom
šapćem
njeno ime