Nije meni žao tango ostaviti
već je meni žao Sarajevo ne gledati
Nije meni žao snove ostaviti
već je meni žao Modrom rijekom ne ploviti
Nije meni žao dunjaluk ostaviti
već je meni žao ko će dušom Bosnu sniti
Nije meni žao mrijeti
već je meni žao tebe jube ostaviti
Novost se munjom proširila mahalskim sokacima:
-Aljo nije položio za navijača hordi zla
Jazuk. Ne sluti na dobro. Kad dobrog čovjeka za života prekriže , to doziva neki takarli vakat.
Najgore šta se nekada; birvaktile, u Sarajevu na sportskim događajima moglo desiti je da Alj'a dva cegera opeka na utakmicu ponese ili se po čelenki bubne sa dvije navijačke cigle.
Alj'a je bio momak više Bjelava i navijao za Sarajevo. Nije neke škole imo , malu maturu. Ako i toliko. Kako ćeš ba naukovati a u kući nema cvonjka. Moro se snalaziti.
U mahali je puno tog snalaženja bilo. Muško djete ha naprca devet deset godina puste niz kaldrmu da se snalazi. Tako i Aljina grbača teretli bila. Radio sve što se moglo raditi , da nikom na teretu ne bi bio. Iako su to mahom tankosava plaćeni hamalski poslovi bili , dobro je zarađivao. I za mehene mu dostajalo.
Vrlo je vrijedan i kuvetli bio. I u vatru i vodu za crvenog cenera je ronio. Cener po cener i eto akšamluka. Njemu , a bome i mnogim grebatorima sasvim dovoljno za kafansku laganicu bilo . Mater i oca i sestru mezimicu plaho pazio. Bio im dika i ponos. Kako ne bi. Mala matura , a nikad nikome nije na teretu bio ili dinar zaisko. Osim sebi kad na tekmu pođe,
Njegovi najdraži navijački rekviziti su bili dvije obične , najpolovnije bordo cigle. Tada se na tekme nisu smjeli nositi nikakvi rekviziti, osim meze i cuge. Jedino glas moš pušćat kolko ti volja. Kakve petarde i topovski udari , kakvi bakrači. Kad Aljo dvije cigle il Kemo Lakača meka šljiva riknu, a Deba se podrigne lav u pinirskoj , stranski svijet se u gaće barabatio.
Aljo jedini od vas kolikog dunjaluka imo povlastice , ko neki njegovi imenjaci sa Ade ciganlije u kasnijem vaktu. Mogo unijeti cigle na koševski stadion .Nisu to bile bile kakve cigle. Ko ni zlatne od Jahićija. Zapravo jesu, bile su to obične zidarske cigle, al postale su čuvene haman ko Izetija vreće sa narodskim blagom.
Činilo ih izuzetnim to što su bile Aljine cigle . Da bi odgovarale Aljinim standardima morale su imati savršenu: bordo boju. E, takve cigle su bile veoma rijetke, najređe. Ne zna se oklen , ali Aljo bi svake druge hefte odnekle iščeprko dvije polovnjače. Ma ne ženske. Nego ciglene. Sa ženskinjama je bio malo tanji. Za njega je pođahkad , al urijetko vrijedilo pravilo:
-I ćorava koka zrno ubode .
Ipak , a li je Aljo šta ubado nije znano . Pošteno govoreći nismo voajeri , pa tako nismo nazočili bilo kakvom , čak i najmanjem nagovještaju takarenja. Za Alju , po pitanju insanki vazda su bila neka takarli vremena. Valjd aga zbog toga nisu imali rašta olajavti.
U neko doba mu dosadili jahanje preko sedam gora i preko sedam mora da bi nabacio dvije polovne , takarli bordo cigle. Počeo je sam polufabrikovati cigle. Po gradilištima i ruševinama je skupljao bilo kakve cigle, normalno čitave, što bi se reklo u jednom ciglatom komadu. Dakle taj dio repromaterijala je bio totalesku džabalesku ,po narodsnki primamljivo rentabilan
Zatim je preko bordo hamalskih veza nabavljao ostatke skoro sasušene plave, bordo i crvene polikolor boje. Nije se libio jamiti i masne boje koje moleri ostave ispred Bracine kafane kad uniđu na obvezatno vikend lagumanje.
Jedino mu je problem bio nabaviti kalcijev oksid. Na Stupu je bio jako skup za njegove hamalske džepove. I taj problem je umno riješio. Bilo ljeto ili zima , nabacio bi šamiju, široke dimije , ceker umjesto učkura ispod njih i kišnu kabanicu made in Trst preko . Pretpostavljate – sve je bila bordo boje. Toliko drečave i sjajne da je krečara uvijek zaboljela glava i moro je malo prileći i ohanuti. Aljo bi se ucifranim ženskim glasićem ponudio da mu pripazi štand.
Naravski pripazio bi ga na obostrano zadovoljstvo , posebce na svoje. Šta ćete? Mahalaši su uvijek bili marhametli , napose ako u bilo čemu pronađu lični tal. što no bi rekli :
-Nafaka je nafaka, ali je moja najpreča i najpotrebitija.
U dvorištu je bezbeli imao iskopanu rupu. Hekno bi pričuvani živi kreč , zalio ga vodom , nježno i pažljivo kao da su bijele ljubičice il hojdana neke , njemu nedostupne, znači netakarene hojdane. Kad se nakom vremena živi kreč zagasio , odnosno umrtvio , stekli su se svi parametri i uslovi za bordo tinkturu.
Mješao je i eskperimetnisao sa bojama dok ne bi dobio željenu ; koja je, u anamo onog dlaku odgovarala boji dresa FK Sarajevo , oliti pitara. Bila su to vremena kada su se timovima davala poetska , a bome u ovom slučaju i gurmanli imena.
Onda bi farbao cigle. Pretpostavljate; tada, to više nisu bile obični blokovi za zidanje. To su bile navijačke relikvije prvog reda..
Toliko se izvještao u mješanju boja , da je postao sasvim solidan i prihvatljiv moler. Nije postao Mikelanđelo, Karavađo , Da Vinči … , a ni slikar iako je mala matura bila dovoljna preporuka za moleraj. Pederi i njihovi mentori, sveti oci su mu ogadili umjetnost.
Dok je bio hamal niko ga nije zajebavao. Svi su ga cijenili i poštovali. A i vazda je bar jednu ciglu nosio u džepu. Siguro je siguro. Čim se počeo baviti molerajem počeli su ga neki papci takariti na pasja preskakala. Ta nema veze sa hamalenjem ili molerajem. To je imalo veze sa bolesnim krkanskim nerazumom.
To u mahali nije red, niti su ga mahalaši zezali. On bi se za njihove hastale sklanjao, kad bi praporci i brabonjaši nas njega zvečali i smrdjeli. Ti ljudski abortusi se pred zadnje klanje sa svih strana u ljepotu od Grada čednosti sjatili i nakotili.
Mahalašima se sve više činilo da je Aljo vremenom počeo usporenije misliti. Pomišljali su da znaju razlog.
Aljo je bio jako dobar čovjek , obrazli i uljudan hamal. Poslije je bio jako miran , obrazli i dobar čovjek i moler, a ponekad kad zatreba i mahalaš i hamal. I sada , kao novi , dobri , raznovrsniji čovjek to mu je brkalo misli koje su počele sve sporije da se povezuju.
Ta usporenost je Alji napokon donijela nove , četiri decenije željene- kvalitete. Ćuveni navijač FK sarajeva , Aljo zvani dvije cigle ,po potrebi mahalaš, moler i hamal bi sve češće našao neku da je pricrvlji.
Je li jaukala nismo svjedočili, nismo voajeri, mada se pronio glas da je znao natjerati ženske da zajauču i zacvile:
– Joj, mamo mamice.
Eto , to vam ga je znak da mozak nema nikakve veze sa anamo onim ili anamo onom. A najvjerovatnije da ima. Stanje svijesti, što bi reko naš drug Platon. Ili Frojdove podsvijesti što bi rekli neuki. Ća mu ga mi znan? A možda mu se to mozak pred utakmicu odmaro.
Aljo je , daklen , imao samo jednu pasiju: FK Sarajevu i pola druge, kad se nahorozi: žene. Ni jednu bordo utakmicu nije propuštao. Ni radi anamo onih , sve da su im bile zlatne i kalajisane.
Radi utakmica, neke garantli žene onilježene debečim gruntom i još žešći, svrabežom je sa guštom propuštao. Najdraže su mu bile takarli, derbi utakmice vječitih sparing partnera : Sarajevo – Željo.
Tada bi na utakmicu, u dva cegera, nosio pet cigli. Zbog toga se godinama malog pogrbio. U jednom dvije bordo cigle; u drugom dvije plave cigle, nalik željinim drsovima. Ona peta , nikakva , je bila farbana u crnu boju. Valjda sudijsku. Molovanju plavih i crne previše pažnju baš i nije posvećivao.
Nismo ga pitali za taj diskriminatorski odnos , bojeći se da ne otkrijemo , gluho bilo da je rasist u podvajanju boja. Njegov problem , mi se ne faćamo tuđih intima.
Kad bi ga pitali zašto je crna cigla u istom cegeru sa plavim , hinjski bi se kezio. Kad god bi Sarajevo izgubilo , sudija je moro jal u hitnu , jal u bolnici. Svjedoci su uvijek tvrdili da ga je u blentaru strefio gavran crn ko crna cigla. Mnogi su pomišljali da gavrani navijaju za Sarajevo , ali to se nije moglo potvrditi samo radi iuhelaćene sudijske glave.
Ni slučajno se nije smjelo desiti da se cigle pomješaju. Bordo dijelove nesuđenih zidina bi zamotao jal’ u mušemu , jal u voštano platno, jal u neki nepropusni materijal. Za plave cigle i onu sudijsku ni’ mu brige . Što se njega tiče mogle su kisnuti ili tucane biti, samo da se ne dotiču njegovih miljenica.
U početku se ljudi ibretili što će Alji dva cegera na jednoj utakmici. Kontali – u jednom zlatne kašike nosi, a u drugom vreće sa narodskim blagom , ili barem dva-tri kila narodskog zlata. Pogriješili ljudi. Taj vakat će kasnije doći. I to kod onih ko fol begova,
Alju boli nešto šta neko misli. Izvadio bi umotane cigle i poredo bi ih pored sebe hirurški precizno. Na lijevu stranu , onu do srca, bi sljubavlju nježno i pažljivo položio bordo cigle. Na desnu stranu onu od pištaljkinog jada bi ravnodušno hekno crnu ciglu. One plave bi stavio u sredinu ispod nogu i dobro, ljucki ih čepio vas cile utakmice.
Onda bi pogledao prema sudecima i dao im znak da mogu prvi zvižduk heknuti i utakmicu započeti. Nikad se nije desilo da utakmice počne, a da se Alja ne našteli kako to navijački adet zapovjeda i bordo ciglama da znak za početak tekme. Bojali se ljudi u crnom da ih ciglom il gavranom , dobri čoek sa tribina, ne zaždije.
Prvo poluvrijeme bi bodrio bordo momke i lupao plavim ciglamo o beton i kršio ih. Valjda bajao pobjednički usud za FK Sarajevo. Do poluvremena nema jedne plave sprčene gline. Za intermezza bi drugu plavu skršio. Drugo poluvrijeme bi bilo dostatno za treću sudačku . Što no kažu – za treću sreću , jal treću nesreću.
I nema Želje. Slupo ga jal’ Aljo i njegove gatke , jal’ Sarajevo. Tada bi Alja rahat bio. Često. Koliko pitari lupali, tolko im mašinovođe vrnuli. Znao Željo preskočiti njegovo bajanje i natakariti pitare. Alja bi prozborio ” viđu vraga sa sedam binjiša ” i hek ciglama o vlastite sljepočnice.
Aljo , iako zagriženi pitar , nedelju dana ne bi jeo ni burek,ni bilo kakve pite, ni ćevapčiće kod Haseta. Čak ni jogurta samog. Nije mogo, slupo vilicu. Ne viljušku boni , već labrnju svoju . Dok ne bi projeo , konto bi konto, i na kraju bi skonto i da njegove cigle nisu autorizovane ko ilmijske sihirske bajalice.
Kad god bi pitari gubili okupljeni dunjaluk bi jednoglasno zaorio i gromoglasno skandiro:
-” Aljo , Aljo ;Alija – a sada spektakl !”
To je onih pet minuta slave za koju se Aljo mjesecima pripremao i živio . Potaknut publikom Aljo bi uzeo bordo cigle i junački, a bome i krvnički bi ih , u ritmu akandiranje , sastavio sa vlastitim , mubarek sljepočnicama. Nekad bi ga krv oblila, ali hećimu nikad nije išao. Proslavio se Aljo kod navijača oba tima, čak i kod onih navijača koji su dolazili sa strane , od onih drugih , uglavnom gubitničkih timova.
Aljo dobar bio , nije nikog hotio razočarati i u neko doba počeo krajem svake tekme glavu junački poturati pod bordo cigle. Sad više ni rezultat nije bio važan. Bitan je ritual i slava. E, zbog toga ga oni bilmezi i pogančeri handrili; krivi im tuđi rituali i slava.
Poslije ovog zadnjeg genocidnog rata, ne znamo im broj, one pređašnje ne meremo izbrojat, toliko ih bilo, zabraniše koševske ažbahe Alji da na stadion dolazi. Jadni Aljio pita što je skrivio. U skromnosti ne ufa se da će mu pomoći to što je borac Armije ljiljana bio.
-Jel ti dvije,tri cigle u cekeru nosiš?
-Samo dvije, majke mi tvoje.
-Nije bitan broj nego objekat.
-Jeste bitno samo dvije glave imam, jednu za cigle, drugu za bubanje, bubno te objekat u blentaču.
-Ja o ciglama a ti o glavama i bubanjem,kakve to veze ima?
-Ima, kako nema , drug , jedna glava za bubnut ciglama, druga glava za bubati smokvice ili papke u mozak.
-Kakve veze imaju cigle i bubanje smokvica? Koje vidio da se smokvice bubaju? Smokvice se jedu i kad si vidio da papkari mozak imadu.
-Joj blentovije, ljudi moji. Da bi bubo smokvicu, hablečina ti mora biti tvrd ko cigla, drukčije ne mereš brati i bubati smokvice. One ne pristaju. A gdje ću, ba tu ljepotu jesti, nisam kanibal. Pođahkad se brstickati mere . Gluho bilo. Ona ti je bolan med medeni ,slasna…
-Puščaj mi se sad Debine nabrajalice, nemam ja vremena za te mahalske finte i sa tebom se naduravat . Nego ukratko: unosiš li ti cigle na stadion; unosiš. Jesmo li ti mi dozvolili; jesmo. Jesi li ti ikad protivničkog navijača hekno, bubno ili ubio sa tvojim navijačkim rekvizitima? Nisi. Ili barem protivničkog igrača ili sudiju strefio; koliko znamo nisi.
-Normalno da nisam. Nisam navijčki monstrum. To je grehota i Mili Bog ne da da se insan ubija , osim ako nije zločinac, od pogančera, hordi zla ili manijaka. I gdje ćeš bolan insana ciglom bubati. Krhkiji ti je on od prelijepe , mirisave smokvice. Nauka i evolucija su dokazali da je ona mubarek , totalno nepoderiva.
– Što ćeš nam ondak ti i tvoj rekviziti. Ne pratite savremene genocidne , šovinističke i rasističke tokove. Zbog tvog rigidnog i oportunog stava opada nam slava u krvoločnom dijelu pučanstva. Zbog brige o popularizaciji bordo kluba od danas, nadalje i ubuduće, ti je za sva vremena , pride vjek vjekova , zabranjen ulaz na ovaj travnjak.
Objašnjavaju oni njemu naširoko i nadugačko muhur pismenijem da nije položio za navijača Hordi zla. Obrazloženje kratko i jasno : Nije kajl nikome smrskati glavu ili makar obogaljiti neki ud ili kičmu..
Aljo slegnu ramenima, kaže natakarim i vas i vaše vam zemane i vakumli podrumaške i trezorske blentare. Ceger pod ruku i kod Bajrića. Tamo ponekda zaluta neki od mahalaša; niko od konzilija, možda Mojsije,ali nije nam prijavio.
Sada Alju možete u kafani Višnjik na Bjelavama vidjeti; i to samo nedeljom kada Sarajevo igra. Sjedi on, na stolu dvije bordo cigle, neumotane , klipača i tanjirić sira. Kokuzna vremena za pošten narod. Ne mere se priuštiti pošteno meze.
Natakari ti on tranzistor na uho, ovi mlađi i ne znaju šta je to. Nema prenosa, tranzistor pokvaren još za rata. Nije bitno , on to Kamenjaševića sluša kako Haseta slinu i Osima štrausa i njine majstorije i driblinge žmari i fali , a on Aljo , čuveni spktakl insan, na haberu svaki potez u bordo boji vidi i smješka se.
Ponekad uzdahne, to majstori, tako se fudbal igra. Zapali cigar, duboko udahne pa još dublje izdahne, dobar gutljaj iz klipače srkne. Nabode čačkalicom komadić sira , valja tu crkavicu od meze razgodit dok tekma traje . I sve tako u krug i ukrug, i opet i opet dok ga ne šukne i na hastal glavu ne prisloni.
Glavu prisloni i zaspe , da bi meštre od baluna bez obzira na boju i čehru: i sanjo i gledo i uživo, ako treba i sebe ciglama ponekad o blentaru u snu bubo. Samo ovi puta, nježnije i obzirnije. Skonto glava je njegova i jedva je živa ostala. Genpcodni rat i zabrane ulaska na stadion mu pomogle da pameti dođe.
Što ti je vakat, rat sve natandario i nema više:
– A sad – spektakl.
Rat svu slavu čudesima svojim pokupio. Ali, naravski ima popravnog , uvijek ga je bilo.
Poglavlje V -Mulen ruž ( Moulin Rouge – doslovno Crvena vjetrenjača)
Pričati o Tuluz –Lotreku a ne ispričati simbiotsku priču o Mulen Ružu ličilo bi kao priča o dimu bez vatre.
Tokom studija svijet Tuluz – Lotreka se sve više okreće kafanama i noćnom životu. Glad za životom ili potreba hendikepiranog čovjeka? Shvatio je da u tami polusvijeta njegov izgled skreće manje pozornosti i zgražavanja . Počinje njegovo oslobađanje i definitivno razdvajanje dva života. Aristokrata se povlači, na scenu stupa slikar – boem. Od „normalnih“ uglednijih kafana i bistroa , težište njegovih lutanja skreće i postaje sve razuzdanije.
Bordeli, Pigal, pločnici Sen Mišela , Sen Denis i mračni uglovi zavojite Sene ga uvijek vraćaju na Monmartr . U tom šarolikom utočištu slikara , boemije , raskoši i razvrata , gospode i polusvijeta javlja se novi hram života – Mulen Ruž . Tuluz – Lotrekovo svetište.
1899. godine vlasnik Olimpije Žosef Oler gradi Mulen ruž, neveliko i nepretenciozno po mnogima vrlo ružno zdanje na čijem krovu besmisleno dominira crvena vjetrenjača.
Tuluz – Lotrek ima dvadeset pet godina. Polako gradi ime. Kao da slava jednog i drugog zajedno raste i kao da se potpomažu u dizanju. Mulen Ruž je Tulus – Lotrek . Grof je već stekao ime i renome. Nezamjenjivi je stanovnik kružnih tokova opskurnog noćnog života Monmartra i plaćenog promotora Mulen Ruža.
Ovladao je tehnikom litografije do savršensta i jednostavnosti tako da je stvarao plakate koji privlače pažnju posmatrača i prenose mu potrebne , vizuelne informacije u nekoliko trenutaka.
Javnost osvaja serijom plakata koje je napravio za promociju tek otvorenog Mulen Ruža. Kao i uvijek njegove slike nisu samo reklamni plakat.One nose pečat sjaja i bijede pariškog društva.
Satira, groteska, burleska, razotkrivale su komičnu stranu čovjeka i života, unosile su tugu, razočarenje, beznadežnost – ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Reakcije su bile oduševljeno prihvatanje ili ošto negodovanje i neodobravanje.
takav vam je Tuluz – Lotrek . Dvije krajnosti . I fizičke i mentalne. Poslušno i krotko mame Adele dijete i raskalašni umjentik . Ni dijete , ni čovjek. Ponekad se čini da je i njegova psiha zastala na pola puta. Dijete bi da se igra i da nadoknadi izgubljeno djetinjstvo i mladost. Čovjek bi da boluje , da proklinje sudbu i da voli.
Ali kako?
On se ipak lreće u svijetu odraslih ; i to društvu koje nema iluzija , svijetu ništa nije strano i sveto. Za bogalja je to svijet nade. Vjeruje da će se utopiti u polumraku beznađa , vreve i užurbanosti.
Dakle, slikovno je gradio imidž Mulen Ruža. Burlesknom boemikom je postajao zaštitini simbol Mulen Ruža i duša Monmartra. Njegova slava raste.
Neobuzdan život, nedostatak vremena, čini da mu Mulen Ruž postaje drugi dom , novi atelje. Salvete , stolnjaci , ručnici , novinska hartija postaju platno na kome skicira život oko sebe. Ne želi ništa da propusti. Život postaje užurban . Čini se da ne razaznaje svitanja i sutone. Sve je obavijeno kafanskom maglom , alkoholnim parama , smijehom raskalašnih i podatnih ljepotica , izgubljenih pogleda punih opijatskih iskrica svih fela. ustajali vazduh , sumnjive kakvoće i mirisa navikavaju pluća , koja kao škrge dišu samo tu vrstu zraka.
Život Tuluza –Lotreka postaje kovitlac koji ga vodi od Mulena Ruža, ka drugim pariškim lokalima , kabareima, pozorištima , da bi se putešestvije najčešće završavale u bordelima. Skice prenosi na platno i plakate. Čini se da on nije svjestan – živi li on te plakate i platna , ili platna i plakate žive njega. No , njemu je to svjedno.
Da li patuljak zna i osjeća što okruženje ne zna? Da li bogalj grozničavo pokušava ukrasti iod života sve što može , prije nego ga usud prestane milovati?
Ne znamo šta se dešavalo u glavi polovnog čovjeka. Nije ima vremena za zabilješke. Poneko pismo nam skoro ništa ne otkriva o njegovim emocijama. Njegove djela su svjedočanstvo da on nije imao previše vremena za sebe. Iako izgleda čudno , on se davao svjetini. Što se više davao svjetina je sve manje primjećivala njegov hendikep.
Da li je njegova sjena bila tako velika da su ljudi zaboravljali i njegov izgled i ponekad nesuvisle nepodopštine i sablazni?
Moramo znati da se u svim vremnima plava krv izuzetno vrednovala. Što je bila plavlja , ljudi su joj se više klanjali. On nije davao pišljiva boba za svoju aristokratnost. Bio jedebelo povrijeđen. Otac ga nije primjećivao . Emocionalno ga se odrekao. I uvjek je u njemu gledao nakazu. Nikad nasljednika čuvene loze. Sinovljeve “nstranosti” i razularenost su dodatno opterećicale nepostojeće odnose.
Možda zato Tuluz – Lotrek nikada nije ima pravih prijatelja. Prijateljica noći , pralja i sluškinja da. To je zasluga novaca. Uglavnom. Možda i neka samilosna emocija izazvana opijatskim parama i raspoloženjem.
Čini se da je pokušavao da unizi muški rod poručujući:
-Evo ja sam bogalj , ružan čovjek , karikatura od čovjeka , ali mogu imati sve što i vi . Možda i više nego mnogi od vas.
A opet , kada gledamo njegove slike , ne možemo se oteti utisku da je volio ljude i čeznuo za njihovim iskrenim prijateljstvima.
Da , da!
Kada pogledamo ženske likove koji korziraju kror njegova platna , vidimo da je žene slikao sa nekom uzvišenošću i dužnim poštovanjem. Nema veze da li je slikao polunagu pralju , igračice kan – kana visoko podignutih nogu , žene u tetru , na ulici , u kočiji , na pločniku , obnažene balerine ili umorno beznadežne prostitutle , golišavost i bijedu bordela , nikad ama baš nikada kistom nije ponizio ni jendu ženu.I vjerujem da je neke od njih iskreno volio.
Iscrpljući život i rad. Vrlo malo vremena za odmor. Sve oko Tuluz –Lotreka je kompleksno , užurbano i groteksno.
Postaje vrlo značajan i tražen postimpresionistički slikar, Art nuovo ilustrator, litografer, i ilustrator. On je među začetnicima novih pravaca u slikarstvu ( umjetnosti) , postimpreionizma i ekspresionizma, koji su jasno odredili sve pravce moderne umjetnosti.
Njemu nije do slave i odmora. On zato nema vremena . On hoće da utoli glad za životom. I u tom ludilu postaje promoter pariske dekadencije.
Svi njegovi likovi su bili jasno određenog karaktera , makar dati u karikaturalnoj formi. Ni sebe nije štedio predstaviti u sličnim situacijama i karikaturalnim formama.
Moulin Rouge (1895.).
Slike pa i ovu je najčešće davao u nekoliko nijansiranih verzija, od đavolski crvene , ekspresionističke žute , lelujavih tonova maglovitih impresionističkih naznaka , do gospodski tamnijih nijansi.
U klubu je trenutna pauza, atmosfera je i vesela i tjeskobna. U zavisnosti od boja koja domniraju slikom , steče se dojam o usijanosti atmosfere ili zlokobnim naznakama raskalašnosti i rastrošnosti , koje poznato mjesto svojim bitkom nosi.
U prvom planu je dama čije lice asocira na zavodljivu mistiku zla. Tuluz-Lotrek nas ostavlja u dilemi, da razmišljamo da ta dama možda nije posjetiteljica. Da li implicira Usud? Lože sa pozlaćenom gravurom. Frizura, pernati šešir, pune crvene usne , haljina sa visokim naramenicama , suviše istovjetnih detalja da bi to bilo slučajno.
A Tuluz – Lotrek je dokazao da voli epizode i opetovanja.
Za priču o Tuluz – Lotreku i Mulen Ružu nezaobilazno se vezuju prostitutke sa Monmartra i Pigala , koje postaju dio miljea, njegove slike ovjekovječuju kan kan , plesačice Žan Avril i Ivet Gilber i čuvenu i nezasitu alžirku , madam La Guli stvoriteljicu tog urnebesnog i raskalašnog plesa. Kažu njenoj čulnosti i nazasitosti niko nije moga odoljeti , a ni pobjeći . Poznavajući Tuluz – Lotreka , sigurno je da on nije bježao.
Pričalo se da je bio promotor pariške dekadencije tog vremena . Gluposti. Pariz, Njujork, Sarajevo, neka selendra u vukoderinama , imaju noćne živote. Usijanje noćnog život nosi dekadneciju, koja uvijek tinja. Potrebno je samo pokrenuti. Pokrenuo je Mulen Ruž , čiji je promoter , igrom slučaja , bio Tuluz – Lotrek.
Gospode
umoran je ratnik tvoj
a opet
Konje moje mahalske
eh da mi je
još koji put uzjahati
Bosnom mojom projahati
Gospode
umoran je ratnik tvoj
a opet
drugovi moji po meraku
eh da mi je
još koji put zapjevati
vino piju nano age Sarajlije
Gospode
umoran je ratnik tvoj
a opet
ljube moje đardinske
eh da mi je
ljubav do smrti voditi
do zvijezda do maglica do besvjesti
Bože mili Milosni
eh da mi je
da mi prostiš ašik damar moj
eh da mi je
da mi prostiš suze neisplakane moje
Gospode
umoran je ratnik tvoj