željene riječi
prosidbe izgovoriti
ne smijem
a ona zna
dušom djetinjom
pred nebom
žena
moja je
milostiva
jednog dana
iskonom zapisano
u svjetlicama
uzeće mi dobrotu
družbenicu bolnu
a mrijeti ne mogu
težak vakat
Gospode moj
željene riječi
prosidbe izgovoriti
ne smijem
a ona zna
dušom djetinjom
pred nebom
žena
moja je
milostiva
jednog dana
iskonom zapisano
u svjetlicama
uzeće mi dobrotu
družbenicu bolnu
a mrijeti ne mogu
težak vakat
Gospode moj
Crno
Uvod
Crno !
Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.
Višeslojna i višeznačna. Mistična i zlokobna ?
Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:
-Evo, ovo je crno.
Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.
Crno.
Od iskona ma svoju stvarnu funkciju i ljudsko tumačenje.
Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.
Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.
Kažu:
-De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)
A zašto da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.
I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.
Ništa više.
Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.
Sve je vrlo jendostavno i crno . Osim da počesto nismo ubjeđeni u tačnost i pravilne interpretacije latinluka i prepisivača.
Zapravo napisaćemo malo više.
Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.
Nero. Black. Noir.
Crno. Mrak. Tama
Sve asocira na tamu, a nije tama kojom je neuki najčešće karakteriziraju i hoće da nam boje svjetove.
Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.
Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.
Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , emotivni eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:
Spontano i iskreno.
Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.
Zašto?
Oslušnimo!
Dan prvi – ponovljeni
Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već sam zasigurno bio zaljubljen u tebe , moja mila djevojčice, iako te još nisam sreo.
Trebala je biti nedelja,što je bilo sasvim logično,
Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.
„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.
Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.
Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.
„Kakvo logično razmišljanje“- danima poslije bih se razbacivao ja.
„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.
Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost , ali i pomisao na budućnost.
Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista , skoro da nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.
Znači , dogovorili smo se : sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg,neke nepostojeće sadašnjosti. Uvrnuto ali istinito.
Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.
Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert, a Nikola zapečatio munjom,hejbet njih.Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više iluzija. Surova ili lijepa? E , to ćemo saznati u neizvjesnoj budućnosti .
Dakle stvarnost je suma onih pojedinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost. O ta stavrnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost treba da spotakne i nas. Ja joj se neizmjenro zagvaljujem. Moj svijet bez tebe bi bio nesivisao i siromašan, to zasigurno znam, čak i u ovim momentima dok te očekujem.
Ta stvarnost postaće suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.
U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.
Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće , dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji vrla mogućnost da iz konglomerata snova , uspomena i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života i trenu pred smrt,nižu , kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.
Dileme:
Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno: biti ( dobar ) čovjek?!
Da li smo straćili život?
Koliko smo sretni bili?
Koliko smo sebe i ljubavi dali? …
Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta , kada se umorne oči sklapaju poslijednji put ,govori sve.
Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.
Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.
Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.
Ja se ne trebam ubjeđivati. Moj život je bio san.
Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća
Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.
Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava. Glupost!
Zaviriš,ko biva,malo u neki drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po volji odabereš onaj koji ti se najviše sviđa.
Ne ide to tako.
Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš. A poslije se najponiznije moliš da ćeš na onom drugom , ako zaslužiš , bolje proći.
Sjećanja su često zamagljena ličnim pojmanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.
To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:
“Ko smo?
Šta smo?
Ćemu smo?
Gdje smo?
Kome smo?“
Zapravo se pitaju za svrhu života.
Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.
Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:
Bog i Ljubav.
Nije bitan redosljed riječi. One su najuzvišeniji , istoznačni sinonimi.
Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju. Traganja za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.
Jedina konstatna je ljubav Božja. Samo – njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.
Bježim od poezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.
Vrlo često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje :
– U noćima dugim
u noćima dugim
danima teškim
mislima tražim
dane kratim
vrlo često
jedno mjesto
vrijeme jedno
malo dijete
ljeto sanjam
vrijedno nespokojno
čarobno vrijeme
mirisavo dijete
prelijepo mjesto
ljubav kao stanje duše
zaboravljeno od ljudi
okupano
morem
obasjano
zvjezdama
tiho
osunčano
velikodušno
sjajno
blago i blago
pitomo
drago
nježno
čisto
milo
bistro
ljubavlju ozračeno
davanjem nesebično
dobrotom umilno
od cvijeća mirisno
sneno od nevinosti
blaženo od radosti
pomalo umorno
od čekanja mene
što poput sjene
nalik Princu Malom
hodim duhova tragom
ja koji ću plakati za dvoje
vrijedno je toga milo moje
tih godina ruke pružao
drugim nježnijim se nadao
te godine sretoh tebe
skoro napriliku mene
u prvi tren tada nisam znao
ljubav svoju tebi sam dao
jer plakat ću za oboje
a si ruke mi pružila
prigrlih dušom
tvoje srce iskreno
utopih se u tvom zagrljaju
svježem od mladosti
leprašavom ko zvijezde
tihom blagom
nježnom pitomom
rosnom od sanja
jer plakat ću za tebe
ljubavi moja
velikodušan u sebičnosti
izgubih se u izvoru
ljubavi tvoje
u tvom pogledu
bistrom umilnom
snenom radosnom
čistom i suznom
jer plakat ću za sebe
radosti moja
dobrotom sapleten
milošću sakriven
ko nježno janje
ko malo kuče
izgubih se
u tvojoj duši
iskrenoj snenoj
blaženoj od nevinosti
cvijetnoj od radosti
orošenoj od snenosti
jer ću plakat za oboje
milosti moja
više ne tražim ništa
svaka misao na tebe
vraća me u vremena
ona neka tamo davna
divne puteve sanja
cvijeća djece
i tebe mila moja
i zato ljubavi
ja plakat ću za oboje
živote života mog
Uzmem sliku,gledam tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke plave i teniske bijele , tek pokoja ljubičica . Slika broj jedan.
Vidim te – mladu , blistavu.Lijepu -nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri tvoje slike koje imam.
Neko ko me poznaje bi rekao:
Ode tvoja teorija da je sve u parovima.
Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša im odgovaraju:
-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?
Lik djevojke pretočim u krajolik.
Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i moje ruke .
Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.
Mjesec stidljivo plovi plavim do ljubičastim putanjama tame neba. Njegovo vrijeme će kasnije doći.
Sumrak polako pada.
Ti i ja, jedna nada.
Crveni ili bijeli bikini. Utkani u memoriju bez suza.
Nemirna kosa.
Pune crvene usne, mirisa , okusa i rumenila zrele tršnje ,nestašne riječi umilnog zvuka.
Iskreni smiješak u očima.
Djetinji.
Nježnost u rukama priklanja se meni.
I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.
Posmatram nas sa visine.
Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.
Bezbrižni smijeh je u vazduhu,između njih je ubacio pitanje:
„Ko je veće dijete?“
Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor i bilo je zgnječeno.
“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.
„Nijedna nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti
Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.
Tog ponovljenog prvog dana u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe, ljubavi moja.
Jedno dijete
jedan bol
djetinji
Jedna djevojčica
jedan san
očinji
Boli dijetinja duša
boli očev život
slomljeni
Nerođeno dijete
ljubav očevu sni
oče pomozi mi
Otac kleči
hvaljen si Gospode
vratiše je
Al to ne bješe ona
jedno dijete jedna bol
djetinja
Horski bučno
neuki bezumno
nego ko
aha jes kako ne
otac ćuti drugu dječiju bol
odgovor nijemi
Zajedno kleknu
otac i djetinje boli
Milostivi oprosti grešni smo
Vidila san te sinoć
da sidiš kraj izvora
što natapa obećanu oazu
na krševitoj gredi
Očiju tužnih
pita si me pogledom
Zašto je uteklo vrime
blagih sutona,
poljubaca
u noći bez sna,
i svitanja ušuškanih
na tvon ramenu
Slegla san ramenima i rekla
šutke
Ne znan