Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera / Uvod

Crno

Uvod

Crno !

Vrlo teška riječ. I za razmišljanje i za tumačenje.

Višeslojna i višeznačna. Mistična i zlokobna ?

Ne može je čovjek ni pogledom ni riječju obuhvatiti. A još manje o njoj pisati i reći:

-Evo, ovo je crno.

Može samo pokušati nešto smisliti, u neke riječi zaviti i biti zadovoljan ako se barem nisu promašila osnovna značenja.

Crno.

Od iskona ma svoju stvarnu funkciju i ljudsko tumačenje.

Funkcija mu je prirodna i sveobuhvatna. U principu jednostavna. Tu je sve jasno, osim onoga što nije. To nejasno je zaključano u Nebeskim tajnama.

Ljudska tumačenja crnog su oprečna i vrlo često sukobljena. Može se reći da skoro svaki čovjek ima svoju vizuru onoga što crno znači ili pretpostavlja.

Kažu:

-De gustibus non disputandum est. (latinska izreka: O ukusima ne vrijedi raspravljati)

A zašto  da ne! Moramo raspravljati. Mnogi ukusi su zapravo neukusni.

I o tome nećemo polemisati. Samo ćemo pregledati pojmovnike o crnom i dati svoje viđenje.

Ništa više.

Možda poneki zaključak iznijeti i ništa više.

Sve je vrlo jendostavno i crno . Osim da počesto nismo ubjeđeni u  tačnost  i pravilne interpretacije latinluka i prepisivača.

Zapravo napisaćemo malo više.

Imamo mnogo toga zaključanog u našoj mladoj duši. Ne znamo odakle nam. Valjda od neba.

Nero. Black. Noir.

Crno. Mrak. Tama

Sve asocira  na tamu, a nije tama kojom je neuki najčešće karakteriziraju i hoće da nam boje  svjetove.

Iskrena mladost jednostavno ne može prihvatiti da nešto, poklonjeno od Boga kao milost ljudima, može biti zlo.

Da nam ne bi zamjerili moramo pažljivije odrediti crno, ma kamo nas to vodilo.

Mi ćemo nastaviti ovaj, recimo , emotivni eksperiment o crnom, na način kako to mladost inače čini:

Spontano i iskreno.

Prva asocijacija na crno nas vezuje za svjetlost.

Zašto?

Oslušnimo!














												

Bajka – Petnaest dana proljeća – II Dio

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već sam  zasigurno bio zaljubljen u tebe , moja mila djevojčice, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost , ali i pomisao na budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista , skoro da nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači , dogovorili smo se : sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg,neke  nepostojeće sadašnjosti. Uvrnuto ali istinito.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert, a Nikola zapečatio munjom,hejbet njih.Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više iluzija. Surova ili lijepa? E , to ćemo saznati u neizvjesnoj budućnosti .

Dakle stvarnost je suma onih pojedinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost. O ta stavrnost koja   premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost treba da spotakne i nas. Ja joj se neizmjenro zagvaljujem. Moj svijet bez tebe bi bio nesivisao i siromašan, to zasigurno znam, čak i u ovim momentima dok te očekujem.

Ta stvarnost postaće suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće , dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji vrla mogućnost da iz konglomerata  snova , uspomena i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života i trenu   pred smrt,nižu , kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno: biti ( dobar ) čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?  …

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  , kada se umorne oči sklapaju poslijednji put ,govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

Ja se ne trebam ubjeđivati. Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava. Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po volji odabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš. A poslije se najponiznije  moliš da ćeš na onom drugom , ako zaslužiš , bolje proći.

Sjećanja su često zamagljena ličnim pojmanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi. One su najuzvišeniji , istoznačni  sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju. Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja. Samo – njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od poezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje :

– U noćima dugim 

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

ljeto sanjam

vrijedno nespokojno

čarobno vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

okupano

morem

obasjano

zvjezdama

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

blago i blago

pitomo

drago

nježno

čisto

milo

bistro

ljubavlju ozračeno

davanjem nesebično

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

jer plakat ću za oboje

a si ruke mi pružila

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom od sanja

jer plakat ću za tebe

ljubavi moja

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

jer plakat ću za sebe

radosti moja

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

jer ću plakat za oboje

milosti moja

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

divne puteve sanja

cvijeća djece

i tebe mila moja

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke plave i teniske bijele , tek pokoja ljubičica . Slika broj jedan.

Vidim te –  mladu , blistavu.Lijepu -nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve u parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i  moje ruke .

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do ljubičastim putanjama  tame neba. Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini. Utkani u memoriju bez suza.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, mirisa , okusa i rumenila zrele tršnje ,nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Djetinji.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih je ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe, ljubavi moja.


												

Dijete me boli , Bože jedini oprost molim

 

Jedno dijete

jedan bol

djetinji

 

Jedna djevojčica

jedan san

očinji

 

Boli dijetinja duša

boli očev život

slomljeni

 

Nerođeno dijete

ljubav očevu sni

oče pomozi mi

 

Otac kleči

hvaljen si Gospode

vratiše je

 

Al to ne bješe ona

jedno dijete jedna bol

djetinja

 

Horski bučno

neuki bezumno

nego ko

 

aha jes kako ne

otac ćuti drugu dječiju bol

odgovor nijemi

 

Zajedno kleknu

otac i djetinje boli

Milostivi oprosti grešni smo

 










												

Yossamin – Vidila san te





Vidila san te sinoć

da sidiš kraj izvora

što natapa obećanu oazu

na krševitoj gredi





Očiju tužnih

pita si me pogledom





Zašto je uteklo vrime

blagih sutona,

poljubaca

u noći bez sna,

i svitanja ušuškanih

na tvon ramenu





Slegla san ramenima i rekla

šutke

Ne znan