Blistava modra rijeka
Rastanak
Tango zvani čežnja
Odiće rijeke
i rijeke
modre
Tugovaće sutoni naši
i sutoni
nerođeni
Plakaće zore naše
i zore
nedosanjane
Tebe neće biti
i biće te
zauvijek ludice mila
Ja ću sniti rose tvoje
i sniti
djevičanske ljubičice
Lepršaće prelijepi život
život moj
i život tvoj
Moj život
Ah , ta magična žena
Ljubav
Čežnja
Listajući kalendare
nijemeći prepisujem
jednom obećani
ničim izazvani
životom obilježeni
nokturno
žene su žene
od blata
rebra i cvijeća
takve su kakve su
uvijek nove
kao djevojčice
uvijek mlade
kao život
prelijepe i nepredvidljive
kao planinski potočić bistri
razuzdane i mirisne
krhke ljubičice rošene
proljentim lahorcem
zaljubljive i rasplakane
blistavim nježnim dodirom
vesele i jogunaste
janjeći svilene
raskošne sanjalice
bajkovitih dana
osvetoljubive i podatne
ljubomorne ljubavnice
očajne rasplakane majke
otkrivenih okrvavljenih grudi
u naletu strasti
zaboravom nudeći med
umjesto usahlog mlijeka
tužne umorne utopljenice
u sivilu pločnika
ali uvijek
i prije svega
tanana bića
veloviti anđeli naših duša
Dok tiha muzika
prebire valovite uspomene
jedna suza
izdajnička
slazi niz lice
milujući umorne usne
ljubljene uspomenama
a ja sretnik
neodlučan i beo
ne znam koju dozvati
da mi nježnu ruku
noćas pruži
Listopad
Tisuću velova a jedna žena
Tisuću velova jedne žene
Ona i velovi
Torzo i velovi
Afroditin brežuljak
Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.
Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.
Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:
-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.
Jah . Vala su jako pametni!
Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.
Vjerovatno i sa amebama.
I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.
Neko ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…
Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.
Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo. Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan niđe prispjet brez penezi.
Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju neuke utješnom havom::
-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.
Prićešćeni u međuvremenu pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.
I žene vole dobre gute. Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.
I mi volimo posložiti.
Šta ste se zabezeknuli?
Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu. Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.
I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.
Te su perfekcioniste.
Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.
Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.
Babo reče :
-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.
Kad smo odrasli skontali smo – nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.
A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.
A tek kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.
Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.
Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.
Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.
A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!
To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..
Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim kalendarima.
Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove ide na kvadraturu kruga.
Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.
Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.
Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.
Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.
Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi. Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.
I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.
Prava pravcata raskoš đardina.
I onda će nam neko reći da žena nije đardin.
Pojma oni nemaju!
Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .
Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.
Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio ko’ da je iz raja izašla.
U prevodu:
-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke – insani izbačeni iz raja.
One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.
Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:
-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.
Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.
Ha, valja ova pučanstvo.
Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani. Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili. Sve iskantamo.
Nema ljutnje ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.
Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.
*
Dopisano
I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.
Ni slučajno!
Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.
Poglavlje X Rezime
„Nikad ne bih slikao da su mi noge bile duže.
Radije bih postao hirurg ili džokej nego slikar.“
Možda ?
Možda bi posato hirurg?
Džokej zasigurno ne!
Potomku grofa koji bez ustručavanja mokri pred kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.
Možda bi postao kliše salonskog đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija , ženskaroša po očevim naputama .
Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…, jer nije bilo .
Ne može se sada razmišljati da li je CSI Tuluz Lotrek određen zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću , očevom arogancijom i odbacivanjem, groznicama , lomovima bedrenih kostiju koje vode nesnošljivo bolnoj disfunkcijii kukova ili samo spletom hudih životnih okolnosti
Postao je to što je postao. I na njegovu ogromnu sreću , a mere bit i nesreću – živio je u vremenu u kojem je živio. I tu treba staviti graničnu tačku. Normalno i sasvim izvjesno ; u jednom izuzetno usporenom vremenu u kojem je bilo previše novca , umjetnosti , svjetlosti i slave . A to je savršeni i neodoljivi magnet za pučanstvo svih fela . Bogatih i siromašnih , zdravih i bolesnih , časnih i zlih , vjernika i pagana. I u tom beznađu i opštoj disharmoniji dobra i zla , ljudskosti i izopačenosti stvaraju se amoralni , dekadentni prizori i sustavno gaženje klasičnih ljudskih obrazaca ponašanja.
Pariz postaje najveća i nikad prevaziđena svjetska pozornica kulture , umjetnosti , ali i dekadencije. Nama , putnicima iz budućnosti se čini da su Ajfelov toranj podignut 1889. i trijumfalna kapija , završena 1930. godine činili one krajnje međe jednog zlatnog , samo pariškog , a opet bjelosvjetskog vremena.
Začetnik tih vremena je ( možda ) bio Stendal ( 1783,) . Na marginama i u savremenošću njegovog dijela rasli su divovi svjetske književnosti , nauke i umjetnosti. Pobrojaćemo neke nama drage ličnosti , bez namjere , da nekoga izostavimo ili izdavajamo :
Književnost
Balzak 1799.,Igo 1802., Biodler 1818.,Flober 1820., Zola 1840.,Malarme 1842.,Verlen 1844.,Anatol Frans 1844.,Gi de Mopasan 1850., Valeri 1871., …
Slikarstvo
Impresionizam i post impresionizam:
Pisaro 1830., Mone 1831., Dega 1834.,Mone 1839.,Pol Sezan 1839 ., Berta Moriso 1841.,Renoar 1841.,Bazile 1941., … Sisli 1839.(Britanac rođen u Parizu), Meri Casat 1844.(Amerikanka život provela u Parizu u krugu impresionista) , …
Dali smo godine rođenje , ne i smrti , jer istinske veličine nikad ne umiru.
I tada , jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva , je izuzetno snažnom voljom i neizmjernom hrabrošću , i obrazom jačim od đona vojničkih ciokula , uspjelo je da krene u neizvjesnu pustolovinu. Vrlo nesrazmjernu , zapravo obrnuto proporcionalnu njegovim fizičkim i vladajućim društvenim okolnostima.
Uz neprikosnoveni talenat , Tuluz-Lotrek je unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…
U svojoj pobuni protiv porodice, protiv oca koji ga se stidi i odbacuje , protiv učmalog , malograđanskog i dekadentnog drštva , protiv bolne samoće , protiv Usuda , u stalnoj borbi za malo daha , ne mirenja sa sudbinom , postaje dio , dijelom i vodilja svega onoga od čega je mladim danima zazirao. Stvorio je samo njegovo umjetnički nedostižno bogatsvo.
Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar živo.
Slike Tuluz – Lotreka nisu salonske slike namijenjene retrogradnim akademskim uskotračnostima i ukusima malograđanštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje je to društvo potonulo.
I ono najbitnije:
To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću ( valjda ) i unatoč predodređenosti za nauspjeh , svojim djelom sebi napravio spomenik za sva vremena.
Koristivši vrijeme i život koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života, oteo je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu . I za nevjerovati : tu scenu je i tekako profilirao i određivao.
Apsint , La Fée Verte ili “zelena vila” je Tuluz Lotrekove omiljeno žestoko alkohoholno piče , To piće od pelina , anisa i komorače , sa udjelom alkohola do 74 posto bilo je vrlo popularno u boemskim i mondenskim pariški krugovima. Zbog izuzetne gorčine , jačine i opojnosti , na njega se preko kašike sa šećerom kapala voda , kap po kap da bi se razblažila gorčina pelina i žestina pića.
Tuluz Lotreku ta jakost nije nije bilo dovoljno . U svom egzibicionizmu , potrebom za izazivanjem sablazni ili da , najvjerovatnije , umanji neprestajuću i razarajuću bol , apsintu je dodavao konjak , još jednu žesticu . Mješanjem ova dva pića dobio koktel koji je nazvao – un tremblement de terre (zemljores).
Kasnije je apsint zabranjjivan kao narkotično sredstvo. Mnogi u malenom umjetniku vide i alkoholičara i narkomana. A on je samo živio život punim plućima . Kratki život , kratkog – sakatog čovjeka je bio nalik njegovom piću .
Simbolika ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.
Mnogo zemljotresa i ostalih burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj danak.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa poslijednji od loze Tuluz Lotrek je umro 24. 9. septembar 1901. u majčinom zamku Château Malromé nadomak Bordoa.
Godine 2005., slika Pralja malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifru od 22,4 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne ?
U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom smotanku ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.
Grofica Adela Tuluz –Lotrek nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu sopomen promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej u Albiju , mjestu rođenja velikog umjetnika. Veliku i nesebičnu pomoć je imala u Moris Žoajenu , možda jedinim pravim i iskrenim prijateljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.
KRAJ
Ponos
tiho odlazi
a život ka i slika
padne
čak i niže klečećih koljena
i skrši se
tisuće kristalića svijetle
na svakom suza
plavetna
krv iz ruku
srca krvavog i živog
su dotakle
na usnama slatkost je
molitva nijemi
hvala Ti
bila su to vremena
nestvarno čudoredna
a samo naša
bijah dijete veselo, razigranokrvlju išarano...... neshvaćanjima smireno čekano.... tragom, tvoga traga poslano.... reslo u međuprostoru sna i zbilje... vučeno magnetom tamo ... kud spaja se, san i stvarnost ljubav slomljenim prstima, ticat može... tuga, dušu razbija ...kamenom udara, tupo muklo.....uporno... ideš, umornim korakom vukući kar s konjem, punim vrijeska.... jer didovi su ima maslinu, vinograd, razbijeni gvozdeni toč.... ...ruzinave ruke, didova zidale su kameni san utisnut u kantu luga stavljenu na dnu skala... uvik, znala san, postojiš... ...miljon tužnih godina strpanih u kutiju mašte.... mora si bit
