Bleki – Ti si…

 

Ti si …

Ti si čarobna sjena
nježna kao  vala pjena
Ti si nestašni  ocean
kao dani mojih nada

Ti si krhka ruža
što ka meni ruke pruža

Ti si plavetni  suton
u kome  tijelo odmaram
Ti si pobješnjelo more
koje srce moje smara

Ti si mjesečeva bajka
koja mojom dušom sni

 














												

Crno – Reminiscencije mahalskih tinejđera – Crno i boje

 

Crno i boje

 

Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna je njena sjena, njena prva pratilja.

Bijela boja je sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja, nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i  plave.

Bijela boja se identificira sa veseljem, svadbom,  nevinošću i čistoćom, a u Kini s tugom.

Šta mi ovdje tražimo?

Pa ovdje nema crnoga.

Ili ima?

Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :

Crno.

Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled  ka daljinama i ljepotama Univerzuma bilo što zaklanja.

Sklonićemo oblake.

Možemo to mi.

Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.

Crno se bori sa maglicama.

Avaj!

Njima u pomoć dolazi  sjajni  Mjesec.

No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.

Mi smo to Crno usvojili.

Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.

A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom ljepoti naših duša.

Hoćemo li uspjeti ?

Tko da zna?

Ali ljepota u srcu nam kaže  –  potrudićemo se.

Pa da pokušamo!

 


												

Petnaest dana proljeća IV dio








Dan treći

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio. Mnogo toga smo očutali. U predahu…

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo je.

Sad sve nešto mislim da je  tada moja sleđena duša počela da cvili , osjećajući i tuđe , ne samo svoje  boli. Jednostavno počela si da je topiš svojom boli.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.Moja duša je sada   radosna , rasplesana , a puna bola i jecaja mnogih skršenih grlica što lepršale su mojim stazama.Mila moja,toliko je puno boli u ovom svijetu i zato danas u ovoj bajci neću da  prostirem  tugu. Hoću svjetlost .

Hoću sreća,ljubav – duga i snovi da ponovo zaplešu našim srcima. Želim da se mjesec,zvijezde,sunce i maglice sjete ono dvoje razigrane djece.Da se sjete i osjete krivicu što nisu zaustavili vrijeme. I kada vide neku drugu djecu,koja se ne skrivaju od njihovih pogleda i očiju , zalog srca nevinih  prinose nek prijestolju Ljubavi i  Svjetlosti.

Kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,mila moja. Moja  duša tvoju  poznaje.Sanjala si me svih ovih godina.Svako veče ,sem gledao kako jedna zvijezda samuje i plače. Meni žao što ne mogu da joj suze poljubcima brišem.Ona to zna, i ponekad maše mi i smješi se.

Poručuje mi:

-Nemoj mi sada tu cmizdriti.Ja sam svoje suze za nas oboje isplakala.Ti podijeli ljubav koju sam ti poklonila.Drugima je potrebnija.Ja imam naše snove i tvoju ljubav mili moj – navsegda .

Mnogo toga nisam htio da ti govorim.Boljelo me.Svoje bolove sam  duboko zepretao u maglicama malog mozga.Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.

Odakle ti vrijeme frajeru jedan.

Ti si me naučila toj izreci.

Djeci ne treba mnogo govoriti.

Ni ona ne govore mnogo.

Ona osjećaju.

Djecu ne treba plašiti.

Rođena su bez straha.

Uzvišena Ljubav nad njima bdije.

Djecu ne treba stariti.

Ona će sama i na vrijeme odrasti. I pokušati ostati djeca.

Ne treba im bilo šta braniti.

Ona djetinjim srcem  razlučuju dobro od zla.

Zabrane ih bole i ona se jogune.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A, mi?

Ti i ja.

Samo smo se igrali i ljubili i jurili .

I opet igrali i ljubili i jurili.

Život je samo igra i zabava,rekao je Mudrac Vječni.

Mi smo se igrali.

I jurili.

I ljubili.

Lepršali.

Za loptom.

Za valom.

Za nebom i suncem.

Jedno za drugim.

Za mjesecem i zvijezdama.

Za morem.

I snovima.

I opet

Jedno sa drugim.

Igrali.

I jurili.

I ljubili.

Bez svjedoka.

Na pjesku.

Sasvim sami.

Sa valima.

Sa snovima.

Oko nas kao da nije bilo nikoga.

Oko nas nema nikoga

Nije nas bilo briga.

Ta, bili smo djeca.

Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.

Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Potonjih ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema. Najprvi od Indexa je prvi otišao na ugodno i tiho mjesto, da čeka drugove.

Koga će gore zaželjeti i očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.

Vjerovao sam ti.

Ljubiti je nevino,dječije.

Zatim šaptah, volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano.

Vjerovao sam ti.

Voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.

Vjerovao sam ti.

Željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosno.

Vjerovao sam ti.

Svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ -zastaješ,tješila si me.

obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

-nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći,stađun dva  poslije.

Ti – djete si me učila ljepoti riječi.Stađun je jedna od tih riječi.Ima širinu koju ni jedna njena inačica nema.

Širinu koja nosi miris mora , neba ,  đardina , beskraja… žene – djevojčice koju voliš.

Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će  donijeti u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti ono čime te nisam htio plašiti.

Bio je to svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak, bjeličast i kamen. Svijet stvoren radi nas. Stećci i naša mladost,to bi  bio turoban spoj.

Meni su poslije izgledali kao lagani povjetarac koji bdije nad Bosnom i mojom ljubavlju,ljubavi moja.

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si  bila muzika, moga života..

Još gledam – tvoj osmijeh balada.

Još pamtim tvoje  pokrete– arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – tvoje milovanje – bolero.

Još ćutim – tvoje poljubce- fuga u C-duru.

Još osjećam –tvoj  pogled – četiri godišnja doba.

Još se nadam našem tangu .

Tangu ljubavi.

Lice uz lice. Tijelo uz tijelo . Blagi povjetarac mrsi tvoje kose, usne nude čežnju. Grudi dišu uzburkane damare. Skuti titraju probuđene vale. Dvije ruke , lijeva u desnoj i okret Tijelo uz tijelo. Dvije ruke  lijeva na ramenu , desna oko struka  i okret. Tijela na ivici umnosti…Eh, nekada se znalo plesati.

Da, da.

I voljeti.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio uplašiti.Ti se nisi okretala ,iako  da gledam te ,si vrlo dobro znala.U gledanju nisi me htjela ometati.Nisi me htjela postidjeti. A bila si tako lijepa, kao sve naše noći i sunca sjaj. Kao naših petnaest dana proljeća.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne prepoznah.Dok muzike,predivne tonove si lila,siguran sam ,o našoj ljubavi , o našem tangu ljubavi si pjevala i snila.

Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila ,kada bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila:

-Voli me mili moj. Navsegda.Ne ispuštaj me ni za tren. Nikada!

Naznaka moje kasnije sudbine.Kad god bih se na tren opustio , sve je …

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na pokrete njihovih usana sam navikao i slogove njihovih milozvučnih glasova prepoznajem. Glasovi drugih se ne broje i ne interesuju me previše. Uklopiše se u masu onih koji govorili su laži i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana našeg proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas , ni djece cvijeća.Ali cvijeće je je i dalje raslo i sunce je sjalo i ljubavi su se nove rađale.Samo su zvjezdice naše , svjedokinje naših besanih noći malo prigušile sjaj.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća, svjedoka naše ljubavi.

Da ubiše ih ;da prekinu,da unište  i zatru svaki trag ,svaku misao i pomen u pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo toga, ali ubitstvo, smrt ne može prebroditi.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila sama i upućena na sebe.Nije mogla živjeti bez muzike i ljubavi.Ne nalazeći ljubav osim u pjesmama,  uvijek je ostajala sama.

Samoća kao usud.Kako to poznato zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja procvetaju u sjećanjima – muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica unosi u srce,dušu i misli likove najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej i tvoga glasa,i pomislim na pjesmu koju sam tebi šaputao:

Ti koja  više nikad nećeš  pjevati  moje pjesme

 

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme sanjala lako

 

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J’er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

mila moja  nemoj voljeti.

/In memoriam Frka Frkica/

Tebi sam je šaputao a poklonio predivnoj djevojčici.To je još jedna mila grlica skršenih krila, koja nije imala sreće i dolepršala u moj život. Okrznuli smo se i morala je otići. No,  to je druga bajka.

Naša proljeća su bile vrlo svježa ,  prejaka i ljubomorna i nisu dala da se njihova svetost poremeti.

Stihovi neki koji  se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu , ali i sreću drugima donose.

Pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim,su nekad tužne,a nekad tradosne. Ali svaka slavi ljubav.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje ,pjesmu i pjesme moje,  više ne pjevaš.

Da li ih sniješ,ne pišeš mi.

Ne javljaš se, mila moja.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet.

Crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

O našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definitivno ubili mila moja?

Yossamin – U bajci koju snivam









u bajci
šta je snivan
ima jedno poje
posađeno maslinan
gori,
više mista
priko ceste i pruge,

kamenon gromadon štićeno
od bure sa sjevera,
šikaron zareslo tuđe poje
na zapadu
neda vitru da ga tuče,
od istoka sunce ga zoron ranon
obasjava, miluje
i grije,
a more mu lelujavo,
s juga,
miris slani kapi donosi
u litnjoj vrelini sutona

na ulzu volat o crveni ruža
šta si ih ti,
ono davno
u našen snu sadija,
pa se
priko kamenon popločana puta
ulazi
ispod odrine,
kroz debeli lad
prema kućici

s live i desne strane
nasuta je zemja a
na njoj se koćoperi smilje u cvatu
među grmovima ružmarina

pa se mišaju mirisi mora, cvića,
rascvali ruža u ti
desetak metara do doma

tvog i
mog