Crno i boje
Već smo insinuirali da je sinonim svjetlosti bijela boja. A crna je njena sjena, njena prva pratilja.
Bijela boja je sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja, nijansirane valerima crvene, narandžaste, žute, zelene i plave.
Bijela boja se identificira sa veseljem, svadbom, nevinošću i čistoćom, a u Kini s tugom.
Šta mi ovdje tražimo?
Pa ovdje nema crnoga.
Ili ima?
Kad uklonimo bjelinu dnevne svjetlosti i noć prekrijemo oblacima javi se to naše, očekivano :
Crno.
Dobro, ni oblaci nam više ne trebaju. Mladost ne voli da im pogled ka daljinama i ljepotama Univerzuma bilo što zaklanja.
Sklonićemo oblake.
Možemo to mi.
Pojaviće se tama. Nije sasvim crna. Ali je blizu Crnog. Samo da nema prelijepog, izdajničkog zviježđa imali bi mi svoje Crno.
Crno se bori sa maglicama.
Avaj!
Njima u pomoć dolazi sjajni Mjesec.
No, ništa nije tako Crno. Naša tama je iskonskija, nastala je prije njega.
Mi smo to Crno usvojili.
Rekli su nam da pišemo o tom nevoljenom Crnom.Hoće da nas uvale u belaj.
A mi znamo pisati samo o lijepom i o nečem bliskom ljepoti naših duša.
Hoćemo li uspjeti ?
Tko da zna?
Ali ljepota u srcu nam kaže – potrudićemo se.
Pa da pokušamo!