Autor
Hajro Šabanadžović
Zapis o cvijeću Svilena magla
Nebo jesen i modra rijeka Jutarnja šema
Predvečernja simbioza Dva lika jednog krajolika
Jesen u gorju Jesenje iluzije na modrom rijekom
Stepenica do raja U vrtlogu mjesečine
Božur cvate
Uskomešana nevinost Idila u žutom
Lebdeće poljko cvijeće Sjaj ljeta
Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh
Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi
Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči
Čavli jedne nedostupne zastave,
Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona,
Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju
Taštinu oblutka
Nemoć vremena
I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid
Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te
Mislim na komore ratničke
U gomilama mlitavim,
Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama
I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim
Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu
Kada se još jednom ogledam u tebi
Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje,
Da ti ne opraštam
Što nisi slomljena, rasuta
Pomiješana s pjenom moje krvi,
Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori,
Ko gleda drveće i ko misli na smrt,
Neko, shvaćaš li, neko, napolju…
Kada ti budem sve ovo rekao
Ništa ti neće biti rečeno
Što ti netko drugi ne bi mogao reći,
I mi nećemo biti manje osamljeni,
Ti i ja,
Svaki u oklopu svog spola,
Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni
Da ja plačem tvoje suze
Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi,
Čini mi se ipak da sam te izmislio
Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu
Prsten mog imena.
Ženo moja vječna ne plačem ja
kad mi jube jedina mre
to suza sama licem gre
U suzi toj
ljubav jedna tiho
postaje vječna
Ženo mila ne plaćem ja
što odru trnjem bijelih ruža i poljskog cvijeća hodim
okom hoću fantaziju tuge da prebrolim
U oku tom
djevuška mila tiho
ljubav je čudesna bila
Ženo jedina ne plačem ja
što ispod taš kamena
moja je tuga zemljom pokrivena
Ne tugujem tugu svoju
sebe je tiho srcem od kristala poklanjala
za naše snove se nebu darovala
Ženo čarobna ne plačem
nikako ne plačem ja
jer grijeh je ljubav žalovati
ljubav jedinu
slaviti a suzom tiho svjedočiti
grijeh je u bolu nizbježni
* https://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=54130
Prevod i slike – Hajro bleki
La femme de mon ami
Je sais pourquoi tu as pleuré
Et tristement m'as regardé
Je peux te prendre dans mes bras
Pour embrasser tes yeux rougis
Mais moi je n'en ai pas le droit
Tu es la femme de mon ami
Je sais pourquoi tu veux partir
À moi tu ne peux pas mentir
Je peux te prendre dans mes bras
Et t'arracher à cette vie
Mais ça je n'en ai pas le droit
Tu es la femme de mon ami
Je sens mon cœur tout déchiré
Entre l'amour et l'amitié
Que je ne peux départager
Je sais pourquoi tu as quitté
Celui qui n'a pas su t'aimer
Et moi je t'ai laissé partir
À la recherche de ta vie
En moi je n'ai qu'un souvenir
Tu es la femme de mon amie
Je sais pourquoi tu veux chanter
Et pourquoi tu m'as regardé
Je peux te prendre dans mes bras
Car aujourd'hui j'en ai le droit
Tu es pour moi depuis toujours
Le vrai visage de l'amour
Pourtant jamais nous ne vivrons
Au cœur de la même chanson
Au cœur de la même maison
Je voudrais que tu ai compris
Que si je t'aime tu es aussi
Pour moi la femme de mon ami, de mon ami.
Žena moga prijtelja
Znam zašto si plakala
Sa tugom me gledala
Mogao sam te zagrliti
Poljubiti tvoje uplakane oči
Ali nemam na to pravo
Ti si žena prijatelja mog
Znam zašto želiš otići
Ne možeš me lagati
Mogao bih te zagrliti
I izvući od tog života
Ali nemam na to pravo
Ti si žena prijatelja mog
Osjećam moje srce je rasuto
Između ljubavi i prijateljstva
I ne mogu odlučiti
Znam zašto si otišla
Zbog onog koji nije znao kako te voljeti
I pustio sam te
Potraži život
U meni živi samo jedno sjećanje
Ti si žena prijatelja mog
Znam zašto želiš pjevati
I zašto si me pogledala
Mogu te zagrliti
Jer danas imam pravo na to
Ti zauvijek pripadaš meni
Kao istinito lice ljubavi
Ali nikada nećemo živjeti
U srcu iste pjesme
U srcu istog doma
Htio bih da shvatiš
Da, iako ,iako te volim, takođe si
Žena prijatelja mog , prijatelja mog…
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Neupućenost i nemanrost nepoznavanju ženske i djetinje , duša dobrote ljubavi nije nikakvo opravdanje :
“Znanje o dušama je u Boga Jedinog.”
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i ađeoske djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište .
U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlost nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. Ako nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu :
-I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
-Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek , ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. Suđaje tvrde – oba učesnika u vrlo takarli odnosu moraju nositi poslijedice nenalaženja.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ”osmjehne” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da Borhesovu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u raznim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma …
Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog, on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin nepodnošljivi i neprocesuirani Proces , Osterovo Putovanje u skriptorijum ili viđenja/gatanja Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Prustovo Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary inačice Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove.…
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost i vjernost , Marije Magdalene, lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zone Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatmi , Ljiljane …
Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće i milijarde drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičasta. Ni sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života.
Nema važno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima .
Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakvi kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno Božija harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Pusti nek’ traje
sve dok traje, dobro je
ne obecavaj nista
ja te ne trazim, nista
lijepo je, i to je sve
Ma pusti nek’ traje
jos je daleko svitanje
nisam ni prvi, ni zadnji
mozda tek nesto drazi
ne pretvaraj se
Ref.
Ja sam samo jedan u nizu
ne znas im ni broj
drag sam samo dok sam ti blizu
tad sam tvoj, samo tvoj
A sutra, sutra je novi dan
citav zivot do sutra
cijeli roman do jutra
pusti sad to
Jednom netko ce doci
doci da ostane
mozda bas ja, tko to sada zna
ima jos vremena
Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.
Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.
O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.
Šta to? Kontate vi.
Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.
Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?
Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.
Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog tih istih voćkica.
Joj ,što bi tada bila milenijska fešta od vočki , po glavi insana. Čovjek da poludi.
Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:
-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije podave, podave …
Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom skontali, do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda neki čudoredni belaj ispadne.
Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.
Pa vi vidite šta vam je raditi. Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite da berrte voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži, manje više je šuplja priča.
Što bi poete rekle:
-Snijeg pade na behar na voće.
-U prevodu:
Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.
Nedas mi nista, ni mrvu nade
ni malo duse, da srce stopim
dok moji snovi u prah se ruse
A zivim samo, samo za ljubav
i nju ti nosim, ja nisam rodjen
da ljubav molim, da ljubav prosim
Ref.
Kazna mi je sto te ljubim
sto ti sebe do kraja dajem
kazna mi je sto te ljubim
al’ moram dalje za tvojim sjajem
kazna mi je sto te ljubim
i sto bez nade bas tebe volim
tvoje srce je od leda
a moje boli, a moje boli
Nedas mi nista, ni da ti pridjem
za korak blize, a more prijeti
na mene zadnju oluju dize
Kazna mi je sto te ljubim
sto ti sebe do kraja dajem
kazna mi je sto te ljubim
al’ moram dalje za tvojim sjajem
kazna mi je sto te ljubim
sto te ljubim
Ref.
Ućutkan blagorodnim mirisom kiše koja snježi
opijen mirisima tvoga bjelokosnog tijela
usnih da smo dotakli dveri vječnosti
Na tren pomislih da nas nebo zove sebi
ali mene vrati jer nije došlo moje vrijeme
u bijeloj vjenčanici anđelu nalik ti pripade tamo
Poslijednje riječi tvoje prije buđenja čuh
“Ne brini i ne tuguj mili moj, ja čekaću te,.
i molim te živi za mene kad ne mogu ja.
Probudih se iz sna i vidjeh da klečim
pokraj odra od bijelih ljiljana
na kome moja prelijepa nevjesta sni
Bijaše to ljeta Gospodnjeg 1984-tog
u osvit Badnjeg jutra kad javi se tuga
koja već decenijama umilno u meni cvijeta
Ni jednog dana svih ovih godina
nisam zaboravio tvoje obećanje ljubavi,
i moj zavjet da ćeš ti moja vječnost biti.
I evo , dok me umor pritišće i stiže
ja ljubavne još uvijek o tebi pišem
a kiše snježne me umjesto tebe miluju
Promrzao i sleđen sam ti ljubavi
snijeg i stud sa svih strana bije
a ljepote tvoje nema da me grije
I nemoj da bi me žalila
uvijek si razložna bila
učini nešto jer suđeno nam je
ruka u ruci , lice uz lice ,
tijelo uz tijelo i korak i okret
tango vječna muzika je ljubavi to.
A mi kažemo vrijedi i te kako.To znači da je se desila ljubav i snovi.Pa šta ako se dvoje poslije nisu našli.Ostaje tuga u srcima,ali bar je znak da je sve urađeno kako treba.
Ipak poslušajmo pjesmu , lijepa je.
Ne vredi plakati
Ne vredi plakati, zalud suze liti
ako ikad places, ne daj da se vidi
Jer ni jednom srcu nece lako biti
i ne vredi ni zbog koga gorke suze liti
Ne vredi plakati, kaze pesma stara
i ne vredi ljubit sa previse zara
Jer ni jednom srcu nece lako biti
i ne vredi ni zbog koga gorke suze liti
Sva pisma tvoja spalicu na svecu
jer da citam lazi ne mogu i necu
Ni mom jadnom srcu nece lako biti
jer ne vredi ni zbog tebe gorke suze liti
