Kada ti budem rekao da je tvoj trbuh Sunce sa dna mora,
Kada ti budem rekao da se tvoje grudi Otvaraju kao dva krila na snjegove djetinjstva,
Kada ti budem rekao da su tvoje oči Čavli jedne nedostupne zastave, Tvoja usta neistrošiva vatra staklenog plafona, Tvoja stopala negacija tla,
I kada ti budem rekao da tvoja koljena otkrivaju Taštinu oblutka Nemoć vremena I da tvoji nokti čine smiješnim ono što je korisno,
I kada ti budem rekao da me je pred tobom stid Mojih mišića i mojih riječi,
I kada ti budem rekao da stiskajući te Mislim na komore ratničke U gomilama mlitavim, Da tada sažaljevam tvoje tijelo na mukama I da eksplodiram u tebi ko što se sudi,
I kada ti budem rekao da bjesnim Što vidim tvoju vodu uvijek netaknutu Kada se još jednom ogledam u tebi Prije nego što odeš da žuboriš ne znam gdje, Da ti ne opraštam Što nisi slomljena, rasuta Pomiješana s pjenom moje krvi, Što si netko ko odlazi, ko pozdravlja i ko govori, Ko gleda drveće i ko misli na smrt, Neko, shvaćaš li, neko, napolju…
Kada ti budem sve ovo rekao Ništa ti neće biti rečeno Što ti netko drugi ne bi mogao reći, I mi nećemo biti manje osamljeni, Ti i ja, Svaki u oklopu svog spola, Naši bičevi zamršeni, naše lave pomiješane.
Čini mi se ipak da se smiješ u meni Da ja plačem tvoje suze Ja koji podižem danak ponosa na tvojoj legendi, Čini mi se ipak da sam te izmislio Tebe koja ne možeš da usniš ako nemaš na prstu Prsten mog imena.
Dijete u oblacimaCentifoliaPrijateljstvoLjubav i rastanak
La femme de mon ami
Je sais pourquoi tu as pleuré Et tristement m'as regardé Je peux te prendre dans mes bras Pour embrasser tes yeux rougis Mais moi je n'en ai pas le droit Tu es la femme de mon ami
Je sais pourquoi tu veux partir À moi tu ne peux pas mentir Je peux te prendre dans mes bras Et t'arracher à cette vie Mais ça je n'en ai pas le droit Tu es la femme de mon ami
Je sens mon cœur tout déchiré Entre l'amour et l'amitié Que je ne peux départager Je sais pourquoi tu as quitté Celui qui n'a pas su t'aimer Et moi je t'ai laissé partir À la recherche de ta vie En moi je n'ai qu'un souvenir Tu es la femme de mon amie
Je sais pourquoi tu veux chanter Et pourquoi tu m'as regardé Je peux te prendre dans mes bras Car aujourd'hui j'en ai le droit Tu es pour moi depuis toujours Le vrai visage de l'amour Pourtant jamais nous ne vivrons Au cœur de la même chanson Au cœur de la même maison Je voudrais que tu ai compris Que si je t'aime tu es aussi Pour moi la femme de mon ami, de mon ami.
Žena moga prijtelja
Znam zašto si plakala Sa tugom me gledala Mogao sam te zagrliti Poljubiti tvoje uplakane oči Ali nemam na to pravo Ti si žena prijatelja mog
Znam zašto želiš otići Ne možeš me lagati Mogao bih te zagrliti I izvući od tog života Ali nemam na to pravo Ti si žena prijatelja mog
Osjećam moje srce je rasuto Između ljubavi i prijateljstva I ne mogu odlučiti Znam zašto si otišla Zbog onog koji nije znao kako te voljeti I pustio sam te Potraži život U meni živi samo jedno sjećanje Ti si žena prijatelja mog
Znam zašto želiš pjevati I zašto si me pogledala Mogu te zagrliti Jer danas imam pravo na to Ti zauvijek pripadaš meni Kao istinito lice ljubavi Ali nikada nećemo živjeti U srcu iste pjesme U srcu istog doma Htio bih da shvatiš Da, iako ,iako te volim, takođe si Žena prijatelja mog , prijatelja mog…
( Zapis : Ljubav , poetika , život … i duša / neobavezno štivo )
Ljudi zaista tako malo znaju o duši da se to graniči sa nerazumom. Neupućenost i nemanrost nepoznavanju ženske i djetinje , duša dobrote ljubavi nije nikakvo opravdanje :
“Znanje o dušama je u Boga Jedinog.”
Da bi se krenulo putanjama kojima svijetle tragovi krhke ženske i ađeoske djetinje duše , pored Božijeg proviđenja i neposrednosti , potrebno je dva jednako ili ravnopravno zainteresovana aktera. Ukoliko to izostane , svaka duša je kauzalno osuđena na nepoželjno ishodište .
U traganju za nekom putanjom , u kojoj će naći svjetlost nalik svojoj potrebno je mnogo sreće , podrške Usuda i bar dekiku samosvjesti. Ako nešto od toga izostane , poslije prvobitnog uzleta sve se preokrene u onu čuvenu :
-I pad je let.
A jopet , ako sve krene i vako i nako , treba se zadovoljiti iskreninm pokušajem u kojem obitava barem podnošljivo dohodište..
U beskonačnosti nebeskih putanja iskonsko je pravilo :
-Dvoje se nađe , pa se poslije ne nađe.
Izuzetak koji potvrđuje to pravilo je jedna jedina sekunda u kojoj se dvoje pogledaju i odmah prepoznaju da su nađeni za čitav život.
Nažalost ili na sreću azimut je veoma klizak i polikratno odredljiv ugao gledanja . U svim putanjama i kutovim, konstanta π je uvijek beskonačan broj koji se primjenjuje subjektivnom procjenom . Shodno tome i oni koji se poslije nisu našli , u dijelu zajedničkog putovanja vjeruju ili bar pomišljaju da je to nalaženje za čitav život. I uvijek , ama baš uvijek barem jedno bude povrijeđeno , oliti natakareno. Suđaje tvrde – oba učesnika u vrlo takarli odnosu moraju nositi poslijedice nenalaženja.
U tom kolopletu putanja , susretanja i raskantavanja – nekom se ”osmjehne” tragika , a nekom prelijepi život . Međutim , kako je sve u parovima i zaslugama , poslije tragizma uvijek slijedi buđenje “razuma” i adekvatne sukladnosti ljepote življenja . No ,ponekad su živci i strpljenja tanji od paukove mreže , i konačna tragika skrši tanku nit koja dijeli ovostrano i onostrano.
Sve u životu , pa i pisanje se može svesti u ravan Idiot i svih ostalih idiota Dostojevskog i drugih časnika kalvarije babilonske kule . Kolaborirajući jedna sa drugom , idiotske bezrazložnosti zamagljuju neopravdanu tragiku sunovrata svake stvarnosti Takva , tegobna i nerazumna stvarnost baca sjenu na čaroliju prelijepog života krojenog po najmilosrdnijoj zamisli Jedinog Stvoritelja.
Može se početi od vehtih , ali ( ono kao ne znamo zašto ) hvalospjevima proturenih prihvaćenih Borhesovh Ogleda i Izmišljaja , na koje je nasjeo i veliki Kiš sa Grobnicom za D. … do Nojevog kovčega i cijeli stvaralački opus zasnovan na hermetizmu zaključane sobe . Međutim , evidentna praznoća uma , koje se reflektovala na stranice , nam sugerira da Borhesovu bespolnu , samonaglašenu individualnost namah skrajnemo u zaborav.
Međutim nikako se ne smije zanemariti Po , kao preteču svih potonjih ogleda , procesa , zapisa , od savršenog stila i stroge forme pisanja , do idejnog vodstva u raznim žanrovima poezije , nadrealizma i simbolizma …
Nizom fantastičnih i autentičnih putovanja u svijet nadrealnog i onostranog, on je jedan od rijetkih koji se svejsno izgubio u traganju za dušama voljenih , koje bez nekog naizgled pravog povoda , jednostavno usniju i odu .
Da li će se prije ili možda poslije toga sunovrata stvarnosti izroditi u Kafkin nepodnošljivi i neprocesuirani Proces , Osterovo Putovanje u skriptorijum ili viđenja/gatanja Orvela i njegovih inačica , odnosno bilo kojeg Orvela .
Mešin opus izrastao iz tragike Sjećanja , preko vrlo opipljive Tišine , Šabe i Derviša nas uvode u “traganje duše “ čime se opus Sjećanja završava nedovršenim Krugom , koji kao da malo skreće sa osnovne linije klasičnog romana . Ali ga apsurd egzistencijalizma i konceptualizam moderne i Makova Modre rijeke i Kameni spavač proglašavaju stećkom velike riječi i mudrosti.
Nadovezujući se na Poova i Makova traganja i lutanja u normalnom poetskom slijedu se javlja fantazmogoričnih Sto godina samoće Markesa , Koeljov Alkemičar i St, Egziperijev Mali Princ vračajući nas u umilna vremena nevinosti anđela , koji još uvijek žive među nama , ali se moraju kriti da ih zlo ne prepozna i uprlja .
No , kratkotrajni bljesak čednosti i idile zauvijek biva prekinut bezvremenom aktuelnošću Bokačovog Dekamerona , čiji će naturalizam jednakim žarom slijediti i slikati Zola i Viktor Igo
Prustovo beskrvno i beznadežno bespolno , ali donekle svrhishodno Prustovo Traganju za izgubljenim vremenom , potpomognuto realitetom Kunderine Nepodnošljive lakoće postojanja , nas svraćaju u bezvremenost Stendalovog Crveno i crno .
Vješto zakukuljena i ispeglana nevinosti Ž. Sorela je samo uvod u pitkost Mopasanovih Bel Amilica i fatalizam i tragiku Floberove Madam Bovary inačice Tolstojeve Ane Karenjine , Puškinove Tatjane Larine , nadnaravne poetike Marine Cvjetajeve i apsurdnosti njene životne tragike , Jesenjinove Ane Snjegine , Dobar dan tugo Saganove.…
Isto tako se ne smije zaboraviti nevinost i vjernost , Marije Magdalene, lepršavost i ples Isidore Dankan, Žizele , Esmeralde , Karmen , Zone Zamfirove , Koštane , Hanke , Fatmi , Ljiljane …
Ovi nedovoljno osvijetljeni i neupoznati blaženi svijetovi i cvjetovi nevinog srca , ž'tanskih i balkanskih damara kojim miriše svaka žena , su ljepota i bol , čednost i tragika vaseljane.
Šta reći o vanvremenskoj čednosti , naivnosti i dobroti zarobljenih u umu i tijelima presvjetle Taide , nadnaravno čedne Remedios La Belle , Blažene Luce …
U nemogućnosti nabrajanja tisuće i milijarde drugih opravdano ili neopravdano prešućenih dijela i likova , sakupljenih u Kalvariji svevremenske babilonske biblioteke , zahvalni smo autorima što sa nama dijele tajne svojih reminiscencija i traganja .
Ni Lenjin nije nio tako loš . Postavio je jedno vrlo životno pitanje:
“-Kako i šta treba naučiti?”
Mi dodajemo : I pisati !
Nakon uzleta i putovanja , vreve , lutanja i žurbe , na sreću , često svojim samoćama i sumiranjima ostajemo sami sa sobom , u sobi bez vrata , sa otškrinutim prozorima , pred praznim arkom papira , slikajući već viđeno , ili ono željeno viđeno , čak i neviđeno , ne obazirući se na one druge “objektivne” aktere i slike zacrtane datom stvarnosšću , koja nimalo nije ružičasta. Ni sada , ni u bilo kom vremenu..
Što više riječi ispišemo i u njima prepoznamo život , to ćemo bolje razumjeti i aktere , ali i sebe kao stvaraoce koji kreiraju život i nastoje da prežive ovih par časaka prinudnog ovozealjskog života.
Nema važno da li ti zapisi podražavaju život, vjerno ga preslikavaju ili imaju konotacije nadrealnih , magličastih impresionističkih vizija nečega što je moglo biti , ali eto voljom aktera , možda i naratora nije bilo.
E sad , koliko tu udjela ima usud , a koliko naš izbor nije bitno , jer ipak, na kraju krajeva suđeno je da pravimo izbore. I najčešće griješima .
Naš Stvoritelj ima daleko ljepše i savršenije planove za nas , nego ih mi možemo svojim izborom sebi podariti.
Mi nikad ne razumijemo pogrešno. Samo u prevelikoj dobroti ili zloći svojoj ponekad pogrešno čujemo i prepoznamo ono što nam časno srce i djetinja duša, onakvi kakvi su Bogom dati , želi prepoznati. A drugi nam tada sugeriraju ( podmeću ) da smo nešto pogrešno shvatili . Baš su neuki!
A ima dosta toga što se ne može i ne smije pogrešno shvatiti. Prvenstveno Božija harmonija , ljubav , milost i dobrota , jer čitav Univerzum je zasnovan na tom osnovnom kauzalitetu svih bitaka.
Nešto dumamo ; baš su ovi ljudi baksuzi.Mogli su ljudi nakantat hejbet godina. Zauvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto , to je slađe.
Koga briga za reprekusije. Ne m're se voćkicama odoljet. A jopet neki nisu za jabuke, previše mirišu na grijeh i nisu toliko popularne , ko recimo smokvice.
O kaznama poslije branja i konzumacije otom potom , kada glava zaboli. A neštoi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša, čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli, od ljepote i divote.
Šta to? Kontate vi.
Ma voćka ta. Svaka. Ima ih hejbet i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj.
Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene?
Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. I dalje dok je vika i svita.
Radi njih čovjeku biva žao ,što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.A rahat je mogo bit . A nije , upravo zvog tih istih voćkica.
Joj ,što bi tada bila milenijska fešta od vočki , po glavi insana. Čovjek da poludi.
Neke blentovije načisto pomahnitaju. Izgube se i ne znaju kako brati voćke. Radi njih je izmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se , ko fol , nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:
-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S -ova Nek se blentovije podave, podave …
Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas jako lijep i sunčan dan. Po računici koju nismo blesimetrom skontali, do kraja tog istog dana vrijeme bi se moglo mjenjati, ali značenje,pojam i video zapis o voćkicama zauvijek ostaje u malom mozgu, odmah do hipofize. Kažu od nje vazda neki čudoredni belaj ispadne.
Taki vam je i odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.
Pa vi vidite šta vam je raditi. Ako ste već iz rahatluka , hoće se reći raja , radi ljepote prognani , iskoristite vrijeme i naučite da berrte voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo u votaži, manje više je šuplja priča.
Što bi poete rekle:
-Snijeg pade na behar na voće.
-U prevodu:
Joj ,levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.
A mi kažemo vrijedi i te kako.To znači da je se desila ljubav i snovi.Pa šta ako se dvoje poslije nisu našli.Ostaje tuga u srcima,ali bar je znak da je sve urađeno kako treba.