Epizoda Luca na sceni prvi , a netom i drugi put.
Ono zoru kad je Frka Frkica isparila Mojsiju nije bilo do takara. Zalegli oni, misle ona dva jetima će dobro biti.Obrće se i okreće pored Zlate netakarene, a san ne dolazi, Obrni okreni zaspati ne mere. Sve mu neke košmarne misli na um titraju , a on ih ne frštulji.. Šuhu mu lošu vežu. Nešto nije kako treba.
Premišlja se da ustane i provjeri stanje u đardinu, al se boji zateći će grlice u zijanu , a on nikad vojaer nije bio, inikad ga nije interesovalo kako drugima u frtutmi leti perje.
Osluškuje . Tišina . Ništa se ne čuje. To je ono gluh doba u cik zore kad se čize noći i dana poravnavaju. Ohrabri se i polako se ko tupamaros došulja do prozora , sklekovima se izdiže i ono desno nadrkanuo oko na dno penđera pristavlja. Zaboravio da ga niko ne mere vidjet. Još uvijek je mrkli mrak.Al obrazli insan je uvijek na oprezu.
Dole kod šadrvana situacija neizvjesna. Dobri ko napapana bebica spava. Frkica sjedi kraj njega i nečujno plače. Suze joj klize ko prolom oblaka niz oluk. Naglo prekide plač, Zapali cigaru. Vidi se jadi je teški more.Nervozno krši ruke. Stisnu zube , energično gasi cigaru ,viljuškom izgnječi slatko na peškunu. Uze Dobričin zlatni upaljač , ljubi ga , na srce ga pritišče ,pa na hastal spušta. Nešto se premišlja, pa kameju sa grudi skida i stavi je na peškun. Nježno se nadnese nad Dobrim , utisnu mu lahorac poljubac na usne. On ga osjeti , zadovoljno se nasmješi , ali se ne budi. Ona nad njim stoji i upija voljeni lik.
Ponovo joj suze krenuše. Ovaj put metodično , kap po kap , u ritmu srca koje plače. Okrenu se , pođe , pa zastane. Vrati se dva koraka , sa peškuna jami upalja i trk niz đardin ka kapidžiku.Dok je Mojsije pelengaće navuko i do kapdžika došo Frka je nsetala.
Mojsiju se učini da je u magnovenju vidio kako plava milicijska kola zalaze za ugao. Milicija u ovo gluho doba noći na izmaku nikada nije dobar znak. Slegnu ramenima , okrenu se i sjede na basamke ispred kuće. Duma šta je to pošlo po zlu. Neće dušu griješiti , al mu se čini da su Zlata i on najveći krivci za zlo koje se Frki počelo jedno za drugim koriti. Prvo Zlatino talasanje sa Hanom i Dobrim. Zatim njegov nerazum zbog kadifica . I na kraju večerašnji mjesečnički kuršlus. U međuvremenu je zlo potkačilo Kosu ni krivu ni duž nu. Hroničari bi rekli kolateralna šteta. Jes , kako da nije. Đe će ba bilo koje nevino dijete il čeljade biti uzgredna šteta. To vam je dol do neba , kako to on mnije.
Nije ni završio dumanje kad eto ti neko sa kapidžika maše. Još je mrak, ali prvi pijetao već kukuriče. Na vratima vidi onu drotulju od prije neku zoru. Uvijek se štreco drotova , iako nikad nije ni mrava zagazio. Koliko ona zna. Ne računa pomraćenja uma. Ni zore mu današnje nije svjestan kako je to mogao uraditi.
Joj , kaka je ta drotulja bila. Sakri misli da ne probude Zlatu. Kad ono Zlata na vrata i hita drotulji. Njemu laknulo. Nek Zlata visdi šta se dešava da mu oči ne bi zgriješile. Vjerovo on Isusu kad je reko: Oko iskopaj ako ti džehenem na pleća tovari. I dok njih dvije stoje na kapiji i pričaju on se prisjeća kako je Luce ptvi put banula među mahalaše.
Vrijema pređašnje , u sabah jutra u nastavku noći kada se Frka Frkica skrešila . Šenkrat plaha noć skršenih srdaca će netom desila. Jes vala , kako on kuži ,ova drotulja mu dođe ko neki muhur na tugu dva – tri jetima.
A onu zoru …
Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči sve epohe koje se gase i rađaju .Ne može se to više podnijeti..
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu ne probudi.
Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima i kadificama se valja.
Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.Garant je to neka osvježavajuća kiša. On je svoje prebolio.
Lenji mu se malo na rame prislonio glavu i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Malu guzu u ruke stišće ne može se od napasti odbraniti. Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu duša ko mubarek noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko oni jadnici na hipi klupi kod Parkuše.
Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema čime . Vas mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Upravo skonto skonto da od večeras nema mozga.
Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:
-Oblači krpice i prnje,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ko ris, probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiraja nego iz švaleraja.
U Šaćirov taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli. Bolje da nisu. Na dolasku vidjeli kako gitara leti u nebo, a Cigana nigdje nema. Čak ni Ibre Piljka , prvosveštenika i putnika kroz vrijeme . Začudila ih ljuljačka, koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobrog zaziva.
Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti, ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti ,nego plakati.
Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju pridošli ženski insani, oliti insanke. Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima. Deba ko Deba,mjerilo van dometa , mirno i sabrano spava.
Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je, srce ga nije strefilo.
Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe, ali se pizdunka raspižđena i ojađena odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna, izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još koji dan . Previše je fin da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji se ne gledaju u oči. I to će biti kraj.
Svi šute i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se utopili i poput ogledala, refleksije odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak ka rajskim dverima žele.
Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio znak siromaštva i propadanja.
Izlaze drotovi iz krajnjih kola. Ne izlaze, izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.
Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge.
Izlaze noge,pa izlaze i izlaze nikako da izađu.
Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu smio igrati sa milicijom. A-a.
Lenji se pita, kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat,a jazuk.Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu , onako namah,preko ruke,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučaj Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim očekivano i iznenada.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge ,već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se zarovili u druge , nespretno škilje i ne dišu.
Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti, vitki i dugi , kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj takarli storiji ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje, što se biserno biba i talasa , a zlatna ogrlica brilijantom se hvasta. Zatim pramenivi kose, blještavi i svileni ko centifolija, ružičasto žuta, sa tačno sto lista , oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju.Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.
Mili Bože koliko je tih ljepota darovano ovoj ženi?
Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica, je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne trešnje, te nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza na djetinjoj guzi ,tačno se u središte između ušnih školjki postavio.
U besprekornim školjkama ,u resicama što trepere, dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno , u desnoj resicu rubin kravavi nestašno zrikaju.
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfovasam sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.
Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku,ispod nadvožnjaka odozdo lijevo, odozgo desno , u Latinluku ponovo rodila. Svog maternjog , dalmatinskog se ko dijete ostavila jer ga nije ni upamtila. Sve više se drotovskim služi , a i mahalština joj zadnjih dana poprilično gre.
Neće više; uskladit će škole, filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozof u drotove, i to još kakva i takva filozofica . Isto bi bilo ko kad bi pastir na pašu ovce međ’ svinje navodio .
Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju ,još uvijek ni jene , nije dotlen priča došla , A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.
Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku.
Kod njega bio fazon : Kakvi hajvani taki insani il obrnuto , Nikad mu se u blentaru ne moš zvalit . Mi šutimo ; nismo Deba ali isto mislimo, da je bez krpice život na ovom dunjaluku ljepši i podnošljiviji. Nisu nam Eva i Adam džabe rod. Ni oni nisu voljeli krpice . Do jendom. Tako vam je sve i životu . Do jednom . U beskrpenjaše prvenstveno ubrajamo samo nas ,naše druge i… Vala ne saznaste ove hefte koje još , a vjerovatno ni poslije. Niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo. I još vam za odavanje vlastitih nevolja , bola i tajni plaćamo , pa da nas vlastima drukate . Nismo džabe mahalske sise sisali.
Popova, fratra i hodža se pučanstvo , poslije novog rođenja Juge , kutarisalo. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.
Jeste da se hodže i sveštena lica oduvijek , i još uvijek metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti , ni demokrati to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla. Fašisti i oligarhi nisu ni htjeli . Raja sa sveštenstvom velika bili.
Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to brez veze. Bezbeli se frtutma neka sprema. Il se za neki akcioni film teren priprema .
Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:
-Mičite minderpuze i gnjecavce sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti, čuti ni zucnuti. U raspored , šest plus lakat.
Rasporediše se drotovi u počasnu stažu, šest koraka jedan od drugoga , plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo,četvri vako i nikako i opet tako dalje. Vehto i neskladno misle mahalaši.
Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš, ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće moći i prkosno bradu diže.
Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , oni ko silni graktavi gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore, deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.
Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi. Šuti mulac i u djevojku bleno,Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samom joj pospani pramenovi vire.
Luca je neumoljiva:
-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?
Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obeznanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući plači, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiriti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.
Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:
-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .
-Vodi je kući šta čekaš?
-Kako ću?
-Ćerku za ruku, konja pod ruku , u jedno od auta , vodi je kući, nježno i pažljivo , bez degeneka , ispitivanje temeljito , ni slučajno degenek i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako , al u žensko se ne smije dirat , pa da ti je hiljadu puta najrorođenij kćerka . A možda nije ni kriva. Možda je neki od njih ni krivoj ni dužnoj smoto mozak ko petobanku ukrupno. Nešto mi previše sramežljivošću i čednošću diše.
-Kojeg konja pod ruku da vodim?
-Sebe konju jedan.
Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku jamit, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna , a nije lud da je pogorša.
Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu , u grlu joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.
Uzima kozlić , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se procvjetali mirisi i ljepote rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.
Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu metara drva i tone kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji , ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.
I nju je znala.Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo učinio. Podero je kao trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona postala djetinja dobrota sušta.
Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno čeljade, ma niko drugi nije znao. Niti će. Štitila ih ,ona svakolikog zla. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i česdnosti njihove. Nalik njenoj.
Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako , mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.
Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre, pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija. Stavlja cigar među usne sočne , boje i mirisa zrele trešnje. Zlatni upaljač iz džepa vadi, pripaljuje i bulji u djecu.
Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.
Gleda ih i moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se , pošto je i poslijednji anđeo uzletio , tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.
Ljuljačka se lagano i sama njiše, kao da neku iluziju iskona stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi odavno ubrani, svjetlost iskri među lišćem što treperi, kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.
Na ljuljački jedna ledena bjelina i druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.
Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu. Ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose bujne , vrane rasula i spije.
Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da klizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da je sada sigurna . da zlo više ne može dostići .
On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom, što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi pod skute sakriva i brani. Na njegovom licu suza nema, ali u lijevom oku jedna suza krvava iskri.
Gleda ih i šapuće:
Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem, pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.
Ona kao da sve zna. A mnogo toga zna. Ponešto i ne zna. To će uvidjeti. A to što ne zna u neznanju može zaboljeti ko prst na koji sa velike visine hekne macola.
Na drugoj strani organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.
-Drug , jel vas ko diro ili tuko.
-Nije niko,nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.
-Odaklen jemaš te modrice i krv?
-Jamam ih otkad san se blesan rodija.
-Nemoj ti meni mudrovat ,ova krv i modrice su od sinoćke.Istinu na sunce.
-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš.A jes sat vremena su me dirali i tukli.
-Brže govori ko,da apsimo.
-To vam ne bi bilo pametno.
-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi,ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.
-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.
-Hoćeš reći tukli te doksati.
-Jes, tukli me doksati.
-Koji doksat?
-Eno oni .-i pokazuje na vrata.
-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.
Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli, eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.
Ode sumničavi , mora se sve provjeriti,PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:
-Trupe , ovaj doksat sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.
Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.
Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.
Murjaci samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:
Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:
-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.
Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .
-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .
Poslije toga su nas na Bjelave doveli i pred mjesnom ko vreće sa cimentom istovarili , sjeća se Mojsije.. U tom ču kako Zlata kapija vrata, kleknu kraj njih i rukama pokri lice.
Ma zano sam ja da drot , pogotovu lijepa drotulja u sabah nikad ne nosi dobre vijesti , zabrinut je i žuri Zlati. Kleknu ispred nje. Oće da joj sloni ruke sa očiju . Ona ne da , plače , šapće:
-Jadni siročići. skršiće ih.
Pa opet:
-Jadni siročići. slomiće se.
Mojsije joj skloni ruke sa očiju i vidi tugu i jezu u njenim očima.Ljubi je u ruke , u oči u lice , zagrli je ko sestru i pomiluje po kosi i blago bratski je pita:
-Kakvi te siročići spopali mila jube?
-Frka Frkica i Dobri.
-Ih oni siročići? Nisu se potakarili jer se mjesečnica ispriječila. Čudna mi čuda. Onda bi svaki inasan na dunjaluku bar jednom u životu bio siročić.
-Ma nije to konju mili.
-Nego kakav ti je loš haber ova drotulja rastelalila.
-Ne laj , konju moj dragi. Dobra je ona i brižna . Zamolila me da Dobrom kažemo da se Frka Frkica danas udaje. Babo je ucjenio i natjerao. Večeras je svadba u Vranju. Ona nema srca da mu to sama saopšti. Sva je izbezumljena i u suzama.
Uh , mamicu mu u čelavi razdiok poljubim. Belaj. Ali šta je tu je. Ne rekoše li: Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe. Srca puknu i dok kucaju imaju šance da zacijele. Hajd budi ono dvoje nezasitih ljubeznika . Vas dvije idite Dobrom ,Herco i i ja ćemo koji minut poslije. On ne voli da se muški motaju oko njega kada spava. A i baš je siročić. Aha , kako ne! Ne znam kako , ali znam da ovo sa drotuljom nisu čista posla. Ona nema muda da nekom nešto kaže. To se još nije desilo, koliko mi avazi o njoj pričaju.
-Joj jeste vi mahalaši grozni i neuviđavni. Ko čemu , čak i kada se umire , vi o takaru.
-Uduni mila blentuljo, ne baljezgaj bona o onome što ne znaš . Živi bili pa vidjeli. Na posa. Vidjećeš – Dobri neće ni jedne suze proliti ,skoro ni jedne riječi reći. Mahalaš je. Muško. Praviće se da se ništa nije desilo. Da zna pjevati vjerovatno bi neku i zapjevo.
Ostalo sve znate. I ko je bio u pravu i ko je bio u krivu. I ko je naj…grabusio. I ko će tek natakaren biti , i ko neće. Zakon parova! Ono što ne znate , saznaćete. Ovi lajo lajavi što bilježi sve ove takare ne zna ni jene sakriti ili preskočiti. A jopet, tako vam ga je najbolje. Samo nemojte pitati šta.
