Bleki – Oprosti mi Mila ženo

 

Među beskućnicima sve više žena i mladih obitelji - Index.hr

 

U gradu ko zna kom

u vremenu bilo kom

Starica majka leži i nijemi

postelja joj hladni beton

ponekad klupa pored ceste

ako ima sreće

 

pokrila se nebom

uzglavlje najlon kesa

par bušnih krpica

sva imovina njena

za zimu

koju molitvom ne želi

jer dolazi okrutna ledena bjelina

tegobne gladi

samoće i bola

 

u ruci gospodskoj zamišljena kifla

sa okusom životnog pelina

zalogajem jednim dotaknuta

nema snage možda ni volje

oditi ta predivna njegovana žena

 

ljepota zube je odavno pogubila

boreći se za bezdušnu  djecu

koju se netragom posijala

kao da nije ni rodila

u ovom svijetu žurbe

i kamenih srca

 

nemoć uzela maha

ni kap vode da joj neko pruži

ljudi prolaze tom stazom od tuge

koja ne vodi do doma

i topline

okreću glave

plašeći se svoga sutra

niko da podari obuću svoju

bosoj nozi što modra

drhti očajem

i cvili

 

ukočeni pogled u nebo

bol vrišti ali ne proklinje

tek suza u oku

onom bližem duši

koja neće da slazi

nijemi molitvu Milostivom

primi me Bože sebi

umorna je ovčica tvoja

snage više nemam

ti si moj jedini dom

 

Oprosti mi Mila ženo

i ja sam  kriv

ne pronađoh postelju tvoju  bolnu

tek fotografiju crno bijelu

koja kleči i plače

kojoj ne mogu vratiti vrijeme

donijeti spokoj i osmjeh


































												

Pisanija oliti štorija o Nadalini i Jelenan





Oni blintavi Mahalaši  in smotanin Dobri prikužili da je Nadalina
zapravi štorija o Jelenama i inim Šubićkama, Nemanjićkama in Bosančinina. Ja jidva da in virujen. 

A jopet , ča mu ga znan, jemadu oni takarli sriću , sa mnogin Nadalinan , Jelenan i Evinin kćerama su palili i gasili sviću.A u mraku, ehej - pst tiho da nas žbirovi  ne prokuže
 
Maksumče šuti. Zna da su u pravu ali ne da na Jelisavetu Jelu I (Nemanjić ) suprugu bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića i njene nasljednice. Ovu Jelu je neko zvao i Elizabeta. Zašto , pojma nemamo.  
  
Natračke gledajući do Jele Jelisavete bilo šest Jelena:
  
-Jelena Jelka II ( Šubić) Roditelji su joj bili Juraj II Šubić i kneginja Jelena Lelka.  Lelka se volila lelati ,pa onda lelekati. Nažalost urijetko.jedino kad bi joj zet i njegova svita došli u posjetu.Zet ,Jelenin muže joj bio Vladislav Kotromanić, brat bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
  
-Jelena III Nelipčić Hrvantinić Kotromanić ,  poznata kao Jelena Margareta Nelipčić Cetinska je bila splitska vojvotkinja kao supruga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te kasnije bosanska kraljica kao treća od tri supruge kralja Stjepana Ostoje.
  
-Jelena Jelica IV Ibre Morića ( i Mojsijeva)  
  
-Jelena Jela V Partiznaka Vitas
  
-Jelena Jelka VI Grbić ( Mahalaševa)
  
-Jela Lela Jelena VII (Hercina) 

Potonju je za dušu i lijepo gledanje nama u đardine nebo uvalilo. Valjda zbog tri imena.Herci se posrećilo , barem se tako činilo. A onda im se nije posrećilo. Zakon parova.

-Jelena Lela Jelena  Mitina ljuba 

Ovaj par smo radi Frke Frkice - Marije Magdalene ubacili u ovi zapis.Zaslužila je , mater i otac su joj.

Mnogo je tu jelena : A sve lipe , rosne , stamene iunatiželjne. Dopo im se bosanski grb. Ovako i nako im se dopo. ele nejse. Ne valja srkletiti prije nego svane.
 
  
Kako ćeš bolan levatima i lujkama dati da ti Jele grde i šta ti ja znam jošten tvrde i rade, i u tvrdo i umeko i u sridu?
  
Vala ćemo ih za ovo: u sridu na belaj izvući i mezetli takariti. Mogu oni biti sinji i bilo kakvi drugi pogančerski alkari, samo nek nam ne barkću Nadaline ,ni Jelenine sride nikako. To su naše grlice.
  
A ća vi mislit grete. Nimate se ća crvenit oli stidit,ne pitan vas o crven feskinu oliti o joj, nono nonice; već o pismi i hoće li Nadalinina torta ispasti meka i podatna ,ka ona bademli torta Indexa. Oni uvijek stavljaju dosta jaja. Valjda što ih vazada peterica bila, a pođeđe i šesterica .
  
Nadalina nam neće kazivat koliko jajinaca turi i pometen u svoju zdjelicu , kada ih jema mutin. A da je znala u butigi rolat jajinca - je. Ko prava pravcata frajlica iz čaršijske skaline. Porka miserija od ljepote. I jajinaca, ak ti gospe.
  
Sad moramo malo olajavati i Jelene.
  
Zbog Jelene Trojanske sve su Jelene na lošem glasu. Ona je rođaka, u nekom koljenu , našoj Nadalini. Ta Jelena čak nije bila ni Trojanska. Bila je spartanka , rođena žena spartanskog kralja Menelaja.
  
I to nije sve. Smatrana je najljepšom ženom onog doba.Moglo joj doći. Kćerka onog starog pohotnika Zevsa i prelijepe Lede. Ono Zevs se natandario u labuda, a Leda snena od ljubavi ni osjetila nije, dok takar ni pao.
  
Jelenu je njenim pristankom oteo Paris, sin trojanskog kralja, i tako započeo Trojanski rat.

Takve nam nesuvisle priče historija tandara. Ne mre to tako. jelena je i pitanju. Vako vam je to na priliku , a nekom i na neprililku bilo:

"Jel se Zevs pretvorio u labuda da bi takario Ledu? 

Jest!
  
 E sada vi nama recite zašto se Leda podala labudu?
  
Mi tvrdimo da je imala boljku:
  
-Lat.dg. svrbitis totalitaris. 
( Ovi plemeniti svrab nema nike veze sa Lat.Dg.Scabies i sličnim ,pu-pu-pu nalet ih bilo, pučkim boleščinama.)
  
Kad ovi, muškarcima blagorodni svrbitis, mlatne zensko čeljade u međunožje, nema joj nikog lijeka, osim takarli priče. Ujedeno on je genetski zarazan i po običaju prenosi se s koljena , odnosno sa međunožja ,na međunožje po ženskoj lozi.
  
E,  tu smo vas čekali  ‘tice hroničari.
  
Ledu je svrbitis tako dotako ,da joj malo Zevs bio. Kad se Zevs minimum dva puta operjanio i odletio na Olimp , njena boljka se nije smirila. Tek se svrabitis  koju bocu više nakozio .I šta će neugaslo žensko čeljeda , nego najvjernijem drugu , mužu Tandaraju dlećela po još. I još. I opet još. Homer , blećak , ga iz ljubomore zvao Tindarej.
  
Kako to obično  priroda našteli - za devet mjeseci Leda rodi i porodi četvoro djece. Mošze mislit sreće _ jendo za drugim. Demos ko svaki ko narod, uvijek sanja o nekoj ravnopravnosti i jednakosti. Djecu prepolovio, dvoje Zevsu prikanto, a  dvoje Tandaraju oliti po Homeru Tinderaju podmetnuo.
  
Tako se pagansko božanstvo i insan izjednačiše u partiji koja se igrala onu veče svrabitisa , odnosno labudanja i tandaranja. Suđaje , bez pravo zapreta sa bilo čije strane odrediše da je Jelena , grčka , spartanska i trojanska mutilica jaja, vjerovatno kćer onog pohoptnog pustahije Zevsa.
  
To je suđajama lako. Bace kovanu Bam marku uvis i mora ispasti ili tura ili jazija. Treće nema. Ali kod žena vam ništa nije sigurno. Kad se pravi torta, mnogo se tu jajinaca mješa. I u tvrdo i umeko. I što jes jes i u sridu. Posred nje najčešće i stalno. Sride mislimo. A ponekad kovanica ostane u zraku i Suđaje kažu neodlučno je. Ni tamto ni  vam te.

Žene najviše vole i navijaju da kovana marka pane krle. Ni tamo , ni vamo . I onda se mora isponove. Vi mislite kovanica bacit uvis. Ma jok boni. Baš ste nerazumni. Moraju se ponovo mutit jaja. Do pjene. I jopet i jopet dok se jaja kako treba i na zdovoljstvo Jelena ne izmute.
  
Jelenu , zasad Menelajevu, spotako majčin svrbitis istog momenta , onomad , kada je markantni i pošicni Paris prošeto perivojem i zaspo u hladu jasmina. O , ne potrefi se sa ibrikom u ruci Emina , već sa svrbitisom uspaljena Helena.

E,sada se vi , ko đoja pitate šta je to pošicni. Pitajte se i dalje; mi vam nemamo vremena objašnjavati. Priča ne smije stati.  Ko vam kriv ako ste neuki. Vjerovatno u svom nesuvislom životu niste upozmnali niti jednu Jelenu. Prokontajte i vidjećete da smo u pravu. A ako kojim slučajem nismo u pravu , onda ste imali srće što niste jedini koji ste upoznali tu vašu jedinu Jelenu . Baš je ovi krug sreće zapetljan .
  
U ono doba su bile obrnute uloge. Muškarci nosili minjake, a žene duge haljinke. Vi mislite da su tada u modi bile bokserice , parhetuše ili slipovke. Jok boni ba. Ni slučajno! Muški su hodali gologuzi ko konji bez minjaka. Pa im anamo oni, landaro ko bukagija ili oklagija na go'šnjem odmoru.
  
Daklen , zalego Paris u hladovinu i zaspo. Uaspo i sanja . Ne moremo vam reći šta je sanjo , nije nam Omer ništa iskanto. Paris zaspo a zvizdan pripeko. Bog te paganski maz'o , za opepelit, niđe hlada.

Jadna Helena , neuki bi rekli kuku li joj majka ,traži 'lada u perivoju da rashladi centifoliju. Jes ono, ona joj odavno procvjetala , pride procvitala i ima j šta viđet i mirisa i pride jošten i ... 

Parisu se slavuj nakokotio ko telefonska bandera. Kako tada nije bilo bandera, moramo se ispravit pa reći uspravio se ko Ajfelov toranj u Parisu (Koje li koincidencije? Aha, kako ne!). 

Onda skontasmo da ni Ajfel tada nije bio rođen, pa pomislimo digo se ko krivi toranj u Pizi. Ono uspravio se ,ali malo nahero. 

Ni krivog tornja tada nije bilo , pa se jopet moramo ispraviti. Dotužilo nam ovo ispravljanje jer već nam se javlja misao zašto se neuki  Homer razumije u krivu Drinu ko Mara Gatara u kriv anamo onaj.  

Ma uspravio se Parisov ponos ko svetionik sa Farosa. Joj koliki je, zinula Jelena bez imalo stida. Koliko nam čast dozvoljava zapisat , valjda pomislila na svetionik. Dakako.
  
Kako ni jedna Jelena ,osim Grbićke nikad ni bila stidna, ova grčka je vratila i spasila majčin obraz. Zajašila Parisa dok je spavao.Ili dok se pravio da spava? Ko će ga znati,ali mu na isto dođe. 

Jeleni se osladio trojanski svetionik i bjež u Troju da se češljugari. Od miline joj se svetionik stalno priviđao, oli što bi rekli nuklearni fizičari materijalizovao. Hejbet puta obdan se replicirao , a još hejbetli puta obnoć levitiro. Helena i Paris pomiješali sve rezone molekularne i rodne fizike..
  
I eto rata! Na bijari hak. Zbog čega? Zbog malo svrabeža.Moglo se to drugačije riješiti. Ono svrabež za svrabež , a rane uzvratiti ili oprostiti.
  
Ali jok!Oni hadum, a mere biti i peder, Menelaj digo đefu zbog ženinog svrabeža. Homer zapiso ,mi ga protumačili i zapis prenijeli.

I šta će Suđaje? Nisu imale izbora. Svakoj Ledi , Jeleni i njinim ćerama nanijetili svrabitis.

Na priliku isto vam tako bilo sa Jelisavetom Jelom II (Nemanjić ) i Jelenom Jelom (Šubić) Kotromanić.Kad se na dvorima jal Nemanjićkim ,jal Šubićkim pojaviše Stjepan i Vladisav Bosanski,
doleti guta češljugara i slavuje pod skute Jele I i Jele II, a potom i drugih Jelena..
  
Ostalo je istorija iliti povijest. Morale se udati i u Bosnu odlećeti , na stalno češljugarenje. Po Bosanski. Ka'no Mujo i Fata. Ili Mujo i carica Marija Terezija.Ili Mujo iElizabeta. Ne znamo koaj ali je neku evropsku krunu imala garant. 
  
Zbog toga obi , i ovi livi i ovi disni nam susidi svako malo potegnu pravo na Bosnu. Kontaju ako ste mogli takariti naše ćeri, morate nam dati , barem , polovinu vaše zemlje. 
  
Hajvani! 

Ma , ni Hajvani nisu , jer su hajvani pametniji. 
  
Dosad se u kraljevskim dvorima naslijeđivalo po muškoj lozi. Ako slučajno nema bijelih bubrega onda su jajnici na redu. Historija so'tim nema nik'e veze.A to što se kod susida legu mučci , nisu im ni žene ni bosanski grbovi , zlatni ljiljani krivi.
  
Mere bit da bidne da je i historija uplela prste u neka jelekanja i nadalinjanja pošljen,ali vam to zasigurno ne m'remo rijeti. Prvenstveno zato što smo đentle‘meni.

Uze ono naš Herco Lelu Jelu Jelenu, za ruku, pa međ skute i poče iz referena refrenat:
  
O Jelo Jelo Jelo Jelena
ti si moje srce ukrala.
  
A onda skonta , ne dam ja našu Jelu Lelu Jelenu.
  
Mlađi ne znaju za tu birvaktile pjesmu. Mere biti da je ne budu hotjeli anlaisati kako treba.
  
Okrenu se i pristavi  drugu isto lijepu i tužnu pjesmu o njihovim Jelenama , Nadalinama i onim drugim sa kojim se u djeliću sekunde mimoišli ili nisu. A ća vam ga mi znan.
  
Tobe Jarabi… 
 
 
 
 

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / VII Epizoda

 Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi ljubav slavimo  i kada nas odlazak ili smrt nečija mori.

Poslije onoga skršenja  mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali.   . Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila i kršila  mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke nježne uzele u kuću uvele. Ni đugumi joj ljepotu ruku i nježnost zagrljaja nisu mogli skršiti.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinje. Imala gutu plavih i bijelih haljinki  i dvije gute kombinacija  i bijelih i plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonicama . Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven vitkije.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jer je tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice vajao .

Maržoretkinu odoru bi joj skinule ,  anterju obukle. Bijelu , prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji. Oprostiće im se . Mladost , ludost .

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog mnoštva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek tamno modrom kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi , dašak poljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Jedne potonje večeri Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio za jazuk zijan , niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje – nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve u nekom blagorodnom iščekivanju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se ko ašik ćurke smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga nikad, za života,  nije stigla izbaciti. Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok ih ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjete se tako sitno i bespomočno, u grudima ih nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je : suze ne prestaju liti. Nebo, jedno jedino,neponovljivo samo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica. One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra (?) .

Ona je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca. Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do srca , do  boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i poentom tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos.

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti – ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući. Tako je pun neba i ljubavi. Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, pravedni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda. Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, da će im se svaki damar u bol pretvarati.

Univezumu je to, sve  tako blisko , a tako daleko , jer uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka –  traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  dva  nijansu snažnije se glasaju pa ih vraća nazad, hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna , zna da se njenom draganu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

“Ponoć već je prošla

Vreme je  da se spije “

Glas je tih jedva čujan, to je šapat, molitva nebu  koja moli : zaustavite vrijeme. Glas je sanjiv, pun čežnje , ali se još uvijek  ne da naslutiti jasnost kristala.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći, njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

“Srce joj je budno

Davnu želju krije “

Frka je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu:  krhku, bojažljivu djevojčicu , koja je i žena i dijete, preplašena srna , i hoće svome draganu da se svidi , jer njeno srce ne spi. Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo, sada na koljenima kleči, dok bijelina anterije otkriva da to nije djete , već bolna žena,koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen, on se ježi , vazduh traži i ne nalzi. U grlu ga grebe , ništa ne čini; san da ne otjera. Magla mu  oči polako nadvladava, on je tjera,  ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

“Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.”

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema . Ona i šeće,  i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori. Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata,  želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva , a ne dolazi da ubere. Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori. Klečeći , krasotica Dobrom koljena zagrlila, mirisnu kosu i glavu  u skute naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja. Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi. Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska , jer  zna da je za njega on kriv. I nije kriv. Tako se to desi ; nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli. Čitav život. To njega ne opravdava . On – on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da. Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna,  čije djelove može i mora podijeliti. Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spržilo.

Dobri pribro misli i čini mu se da jasnije vidi, ustaje i podiže je. Ne želi da ona kleči. Ako iko treba da kleči i oproštaj da moli to je on. Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi. Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

“Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri, Dobri bekrijo. “

Njih dvoje su već zagrljeni, ništa više ne postoji ; samo njih dvoje i glas. Jer to više nije pjesma. To su Frka , njen glas i Dobri . To je obostrana bol  ljubavi ,  zapretena u blagosti noći  , pred nebeskim svjedocima. To je smiraj pred još veću bol;  kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu, jer se boji ako zastane , njen ponos je neće dozvoliti da nastavi. Slomiće se. To je zvonki glas,  koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli , da  po nju  dragi dođe , da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i ona hoće da se nesebično da , ali i da joj se dragi u potpunosti preda. Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje. Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna , da se neće zbiti. A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih suznih  očiju , što ih ne skida sa njegovog lica. Dobrota mila kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u iz svoga uma u njegove snove. On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao. Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče. Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo. Ili nije?

“Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.”

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena velika dječija   duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ja sam zaljubljeno dijete , ali ne može – valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da ga puste  da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,

“zašto…Dobri bekrijo….

Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko od prisutnih nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više  se nije  imalo   ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene . Ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao Malene Princeze i Malog Princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli čisti i nevini stati. Oni to i sada jesu, možda, tek malo,  sasvim malo , kojom praškicom zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene , nemaju kud , uđoše u kuću.

Frka Frkica  uze ibrik, sapun i peškir u ruke, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu dojku poli hladnom vodim.  I ta se česma malo naherila. Skide anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno i dječije normalno. Dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Odrvrnula česmu,   malom ručicom, skoro djetinjom šakicom , vodu zagrabila, ko grlica srknula, jednom . pa još jednom. Inatno , onu prvu razrooku desnu dojku još jednom poli hladnom vodom .Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, i onu drugu  istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko , gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema. Ne zna zašto i odakle mu to , ali on nerazgovjet jasno sluti i muči .

Trznu se, razbistri oči , pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Bijele grudi , grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba , pa joj klimnu glavom. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

-Kad ti je dobra evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i nečujno glasa,  kao da cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila,  pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i još jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

Aha , kako da ne! U svojoj ljepoti i uzvišenoj opstojnosti ceri se sudba, vrlo ironično kao da je boli i jedi zla kob koja večeras ,ponovo mora da se mota oko dvoje zaljubljenih . Takav joj posao.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama. Između njih u simetriji,  nestašno strči flaša Courvoisiera, malo ustranu Gitanes bez filtera, sedaminpedeset   i kristalna pepeljara pored .

Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta kurvazijea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i prisjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.

Posjede je Dobri   i  kleknu na koljena, uze je za ruke, poljubi ih i prošapta:

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
kad zvijzde za nas bdiju
dodirni me
u ovom  trenu sna
kada   milujemo se  kao djeca
kao labudovi
koji tajnu svaku   znaju
a se boje
neko ukrašće im igru tu

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
usnama od snova
grijeh što nose
u ovom beskraju
kada tijela umiru
od jecaja i bola
a nose ih
uzavreli otkucaji srca
kao bura usred oceana

Uzmi me
ove svilene  noći
kao da je poslijednji put
dodirni me
šapatom zvijezda
na ovom splavu  davljenika
dodirni me u ovom očaju                                                                                              kao da je zadnji put
i ljubi me samo  ljubi me
molim te

Uzmi me
ove svilene noći
kao da je poslijednji put
i čuvaj me
stisni jako da boli do neba
i ne daj
mili aneđelu
da nam ovaj  treptaj sna
ukradu
jer volim te
jer voliš me

jer se volimo mi

Frka Frkica, ne može suze da zadrži i bez glasa plače. Njoj nikad niko nije poklonio pjesmu ili barem stih. Osjeća, iskrena ljubav je to  Zna, samo veliki sanjari i ljubavnici pjesme o ljubavi  snivaju i kad ljubav žele da vode.

Samo , zašto tuga pita se? Zar zna koju će joj bol vjetrovi sutra šumiti?

Dobri  je voli, zna to , ali je neizmjerno  tužan . Zašto ta tuga,  ne pita se  on. Ustaje , gleda je u oči i lagano, nježno, kao dijete kada se ljubi prvi put dotakne joj od čežnje, mirisom trešanja otekle usne.

-Volim te ,  velika malena moja  , ljubavi moja.

-Znam velika srećo moja, ja sam tebe uvijek voljela.

Sjedaju, on joj pomaže da polako svuče anteriju. Ona drhti, uplašena je ,  kao da joj je to prvi put. On se smiješi i kaže:

-Jeste mila , ovo nam je prvi put. Ono prije  nigdje u nebeskim knjigama ljubavi nije zapisano.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišću i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji.

Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. Suđaje su ljubomorne i osvetoljubive , rekoše stari Grci. Ne bi se reklo , kliče život.. Tko da zna?

One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  darovima i svježinom natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže   zemlji  nije tako, na dohvat daha približila.

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide,  ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito vrišti i jezovito  plače . Ona ne plače, ona  riče i rida .  Ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

-Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na ružičasto bijeli  mramorni pod jevrejske kuće.

Bjelina na ružičastim gravurama boji se kao raspukla ruža. Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada , ništa ne shvatajući , omamljen polako ka kući ide, približava se vratima, hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda;

-Oh usude , usude .

Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna što se u malu baricu pretvara. To je ona ženska krv, koja ima onu boju koja nije zdrava.

Šuti on veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nešto nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i  i čistu dušu da može snove i pjesme  iz bilo kojeg, u bilo koji stađun dozvati.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira,  što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno i otoci mogu i moraju roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak onaj  stađun više, što ga Meri Cetinić ima prave tu razliku. Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama stađuni na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu i ludosti.  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica  zvana usud  za sve se pobrine.

“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo li,to vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.”

Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su  eto ,  vrlo bliski ovom vaktu.

Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , uzima nove, stavlja   među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje nježno, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi svoju cigaru pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi. Ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju ,   se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju zlatnu tekućinu.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla , ponovo u naš svijet, mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj ljubavlju zasljepljene.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , skoro sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru  i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće , nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.

Netom,   stišava se  i glas tanani, milozvučni, samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi  od mjesta gdje je pred ponoć nastao: 

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..”

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije .  Da ne prepadne prelijepo dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu ponovo  počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije , nemojmo biti zlehudi…

Zato je samo grčevito stišće ,  u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj  u krik , krik u bol  nerazum i slomiti dijete.

Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:

“Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri

ti po mene ne dođe. “

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna?  Izvjesno je da ga pušta u meane,  i  da više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san.

Budna je.

Jezivo je budna i pribrana . Vrlo pribrana ;  kao čeljade koje svoju sudbu vrlo dobro zna i prihvata . Mireći se i bez pobune.

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možda se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan. Tri su ti djeteta i  život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama – ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna  usni, neki zbrkan san. Srce jeknu  joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.

Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi da taj prizor zauvik gleda. Da ga utisne u sjećanje.

Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora svojim putem poći …

Jutro je svanulo.

Dobri sanja da se na zdjelu natandario onaj nezaobilazni gvaran sa Dijaninog groba  i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu. Ne može da otvori oči , sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi zaista  jedan gavran smokvicu kljuca.

Što ti je san! U uživot se petlja i zadire.

Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  nije samo gavran , to njega i neki plač budi.

Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, po čaršafu do sebe. Prazan je i hladan. Siguran je. Nema je. Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice.

Žene nisu nimalo lijepe kad plaču, misli on. Ako ni zbog čega , ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka im se razmaže, pa iz očiju kao da crne guje niz lice slaze i truju djevojačke obraze.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu kraj njega  i  još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena , šakama sakrila lice i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Ne sluti na dobro.Toliko suza sabahilden in the morning nikako ne sluti na dobro.

Šta mu to kriju?

Opet mu se oko srca javi ona sinoćnja reska bol. Ne boji se on. Zna  , nije Herco da ga hercika strefi. Dosta je jedan slabašni herc u konziliju.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Ono naopako , desnom rukom iza lijevog uveta. Nije da je zbunjen. Očekuje on odavno ovo neko novo  zlo. samo prebrzo je došlo , iza onog Kosarinog. Ne zna kakvo je to zlo , ali zna da je suštinsko. Ono koje nenadano , da li baš (?) ,  dođe i  život naopačke istumba.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitanes i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mu  iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran , i ne zagleda zvjerinji lik i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset četiri crvene ribizle i dvadeset pet  rozaklija izvezeni u  srce. Bijele, djevičanske ljubičice, malo uvele , u sred Frkinog srca i jedna svjetlucava  kameja od žada  . Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež , opijajući   Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama,  tek slabašno  dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe.

Kako je taj osmijeh krcat djetinjom dobrotom , blagosti pun!

Uvije kameju u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle , jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce.

Pere ih ,  pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa do peškuna ponovo odlazi i  opet zrno ružičaste rozaklije i zrno crvene ribizle uzima , jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne rese desnom rukom. Izravna ih .

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca krvavo i živo se dodirnu i  spoji sa onim na šalu  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani, ljubav zvani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Ukorena srca se  potišteno smiruju i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg kroz tamnički ili luđački prozorčić  gledaju; a on to zna i pravi se da je  miran i razborit , ne bi li im prevario radoznale umove.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Kad eto i njih !  Iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco  približavaju. Polako se zanose, jer hamala se igraju .  Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše. I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i tekućinom pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored  gavrana koji se kezi . Tisuću dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne  mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov ,  a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva  , što će tu šesta čaša , nema Frke Frkice .

Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.

Otišla, ostavila ga. Tačka .  Bez zapete ili uskličnika! Šta se tu može?

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja  nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego  drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma  mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.

-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju njegovu   i udahnjuje dubok dim i gleda u vrh cigare polako ga otpuhuje , kao da mu je to jedina briga na dunjaluku.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, poluprazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im prijeko nujna .

Pa se ponavlja:

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

“Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.”

Musa odahnuo, ne puno , ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen, ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na peškun stavljao. Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu rozakliju  ,onaj drugar mangup gavran sa Dijaninog mezara  ispred nosa ukrade  .

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hairli !

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu  biti. Valjda ?

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti. Kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek .

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžila ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe  i  obajene zažagat:

-Ja bih je natakario , da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u takar…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta zagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom od četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio. Ona ga nikad više nije skinula i  uvijek je lepršao , dok se grlica bijela  igra i graciozno njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog . Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić. Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih skršenih  boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola. Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio , samo je odjahao.

Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u cvatu , u busiji , su čekala neka nova  vremena, vremena stampeda.

Sanjao sam vode plave

 

Sanjao sam rijeku

veliku i plavu

iskoniom dubokom

kako zaokreće

Grlicu milu

lepršava krila

oko mene svija

 

kažu mi

ne valja sanjati vode ravne

ni zavrnute ni duboke

i još mi rekoše

pomoli se

nesretniče

 

čutim

san im vode plave ne dam

bojim se

ukrašće mi ga

i Grlicu lepršavu

ali pomolim se

 

u snu tom

na obali

rijeke velike i plave

milosni behari milovanja nose

a ja konj sanjar

nove snove sa grlicom snivam


























												

Bleki – Došao joj je na vrata

 

 

Moja tišina i sni

Neminovnost

 

Nebeska čarolija

 

Zelena tuga

 

Stari jedrenjak

 

Išao je pravo

stazom od Oceana

mora jadranskoga

koje tišinom sni

 

ne gledajući ni lijevo ni desno

došao joj na vrata

prosjak

kaiš prodaje

 

ruka umornog starca

za velikih vrućina

sklonjen u prelijepoj sjeni

dubokog hlada dugo zvoni

 

izađe ljepota  mramorna

stegom uplakana

nevjesta nesuđena u udovičkoj bjelini

vezenoj davninom

sa mirisom jasmina u očima

 

za koricu hljeba zamoljena

dade mu novčić srebreni

prosjaku zatitraše ramena

vrnu ga

hljeb je hljeb

novac kvari ljude

 

pogleda ga u oči

zadrhtaše joj usne

tako je gledao

tako je govorio

onaj sa nježnim rukama

 

mlađana žena  udova odavno

bez ljubavi disati ne mogaše

a brane mu da joj se javi

ona se vrati

noseći na dlanu posječenom

 pogaču krvlju oblika srca posvećenom

 

saplete se

o snove tužne

o poderane djevičanske halje

on je prihvati iako ne smije

izdajničko srce joj jeca

 

moja si i ti to znaš

nije ga prepoznala

nije smjela da ga prepozna  

nutrine otkucaje oslušnula zaglušila

 

bolom misli 

starac ludi

još uvijek

ljepotu svoga Anđela sanja

 


















												

Naša rahmetli i blažena tetka Hankija

Naša rahmetli , mnogo blažena tetka Hankija , koju smo iz milošte ponekad slovkali Hanifa  je znala , napamet , bez abakusa i kanafa Maja i bez kompjutera neukih, nabrojati sve pretke do unazad 9.999 godine. Onu desethiljaditu godinu nije računala , jer je u svojoj nevinosti i tananosti vjerovala u bezgrešno začeće.

Njeno znanje nema veze sa njenom djevičanskom osobinom da je voljela po kući i đardinu šetati naga, iako joj  ni’ joj bilo ime Nagorka. Još manje Gola Maja, mada  je u skoro svim segmentima življenja bila čistokrvna i rasna vojvotkinja.

Sasvim logično .Koliko mnijemo , ako ikada, ikako mnijemo, ni jednu Hanifu , a kamoli Hankiju , od postanja svijetova  nisu zvali Nagorka, čak ni Zagorka, ni pogorelička , iako su se sve voljele i na gori i za gorom… , ma , valjda nage šetati, jašta. Ili goriti .Tko da zna? Hoće to kad se upali. Vrućine dabome.

Kao što meštru goji vojvotkinja od albe nije bila rod , ni nama tetka Hankija nije bila baš nije bila  tetka . Valjd aiz milošte smo je svi tako zvali. I što'no bi neuki  posumnjali , poneki incest uradili.

Taki smo mi , pazimo na rodbinske veze.

Lako je njoj bilo. Imala je porodično stablo u dvorištu. Ne pamtimo ga i nismo je pitali jal’ je od  bukovine , po bosanski ili od neke druge here  voćke. Kako ga je voljela zalagumati, mislimo da je najvjerovatnije  bilo šljivovo  ili barem kruškino stablo. A mere bit’ i od jabuke. A more, vala,  bit i od duda.

Svašta je voljela šuknuti. Koliko se razumijemo u pijaču, to stablo  nije bilo od vinove loze , garant ,  iako nikad nije birala šta će salijevati. Jer kako nas je učila , vino se gaji na čokotima , ne na stablu.

Znajući to tetka Hankija, kad su je zluradi pitali kada će prestati lagumati i pricrvljivati, bi samo odmahnula rukom, nasmijala se i rekla:

-Kad na vrbi grožđe rodi i kad ne bude blentovija!

Kada bi je pitali zašto stablo broji samo  do 9999 godine, odgovorila bi da je pokeraš i da je njoj  poker četiri devetke vazda  lovu nosio. Osim kada nije nosio.

Tada je bila zijan ; mislite vi?

Đe će ba,  tetka Hankija , sa onim svojim raskošnim legitimitetima biti zijan? Jeste li normalni ? Svi su zurili u legitimitete , a on je maherski  mješala . karte dabome , kada se krtala. Kada se nije kartala … ma ća vam imamo pripoviditat. Mješala pa mješala. Napriliku ka Nadalina kad jemade mješat jajinca.

I ta naša  tetka Hankija je bila zaista posebna žena. Osim što ga je voljela šuknuti , voljela je i  pricvrljiti. Ma, pravo se bacila na nas. Ne samo figurativno.

Ne znate šta je voljela pricvrljiti?

Baš  ste jadni!

Imala je , boni  bili ,  klavir, pa valjda  pricrvljivala dirke na klaviru. A možda i nešto drugo.U svojoj čednosti mnogo naivna bila.

Klavir je bio, oni, starinski  od drveta i eto belaja.  Priziva crve da buše rupe. Crvotočine. A to su vam crne rupe u malom. Crv je crv i sve što liči na crva treba pricrvljiti. Inače belaj!Imaš crva , a ne pricrvljiti, namah u crvotočini, koje su male, ali nalik crnoj rupi, i ne zabiti , veliki jazuk .

A i klavir joj bio oni veliki ,  za četiri ruke , ha sa jedne, ha sa druge strane. velik i skupocjen.Mislite :  tetka Hankija ga skupo platila. M ajok boni ni cvonjka nije platila. Naslijedila ga od svoje nene koja ga je mere biti skupo zaplatila.

Moš'te misliti , tastature i sa jedne i sa druge bande. I to crno bijele dirke . Bijele od slonovine , crne od ebanovine.

A mogao se urediti k'o francuski ležaj sa baldahinom. I bio uređen u tetkinom zlatnom dobu. Kasnije je preuređen u budoar. Šta se može ;  promet se povećao. Tetka Hankija  postala popularna zbog svoje hrabrosti da pricrvljuje sve što na crva liči.A zaista je dobro tandarala. Po dirkama, a šta ste vi mislili.

A budoar (ih, ne znate šta je to?) je elegantno namešten salon jedne blažene dame , za oblačenje i doterivanje.I normalno za svlačenje.Jer kako ćeš se obući ako se prije toga nećeš svući.I nešto pricrvljiti , ako se pojavi u buidoaru,oliti klaviru.

Voljela nam tetka Hankija francusku ljubav, a nije bila francuska  sobarica. Mošte  to zamisliti !? Za nevjerovati oklen joj to znanje. Nikad niko njen okom nije vidio Francusku.

Bila sarajevska hadžinica,baš ko i mi, samo što smo mi bili hadžije.Znate valjda da je razlika samo u jednoj stavki. Zato su ljudi vazda sumnjali da smo sa tetkom Hankijom ipak u rodu. Valjda, samo da bi nam neku mahanu prihelvetili.

Vi mislite , mi nešto izmišljamo!?

Eh,da ste poznavali našu blaženu tetku Hankiju , zabrinuli biste se što  smo tako skromni i možda malo naivni…Aha!

Šta je ta svašta znala i radila. Hoćete da vam nabrajamo? Nemojte, trebaće vam sve do jedne vaše izmišljene kreacionističke godine. I pride koja , od tetke Hankije  nakalamljena .

Ipak vam moramo priznati porodičnu blamažu. Nisu joj ispunili poslijednju želju, iako je bila poslijednja izdanica svoje loze. Ne onu , da posljednji časi prođu u veselju. Toga se za života nasitila , nakitila i do poslijednjeg daha upražnjivala. Sve je radila kao da je idući čas onaj garantovani, poslijednji jazuk dan. I jednoć je bio.

Htjela ona da sa njom sahrane jedinog ljubimca kome je čitav život vjerovala. I mladost, neki kažu i nevinost, poklonila. A bome i dobre godine  do duboko u starost.   

Nećete vjerovati, htjela je da je sahrane sa klavirom. Ne ispuniše joj testamentarnu želju. Bojali se , kakva je nahero nasađivana bila, i u tvrdo i u meko,i u sridu; da bi se svaku noć na Barama , našem gradskom groblju ,  fešta pravila. A od fešte do orgija je boca. Ono k'o neki otpadnuti nokat tanka. Ne bi Sarajevo imalo mira do iskona.

Ma , pustite više  tetku Hankiju na miru , neka joj je pokoj duši, jer mi ne volimo olajavati.

Snalažljiva je ona, ko svaka mačka. Kako god i odakle god je baciš (nasadiš ili nabaciš ili nešto slično) ,ona se sva sretna , a bome i srećna na leđa dočeka. Ma prava čigra. Virujte nam na rič! Znamo o čemu baljezgamo.

I odaćemo njenu najveću tajnu. Valjda nam neće zamjeriti. Nije ništa posebno.

Nameračila se na dženet.Kažu da u svetim knjigama pročitala da tamo imaju rijeke vina koje ne opijaju i od kojeg nema mamurluka.I što je još  poslastica  priko svega , a u suglasju njenih želja , vino služe djevci , ko  netaknuti biseri u niski đerdana.

Joj rahatlika ljudi milu. Blago li je  našoj, blaženoj tetki Hankiji! Valjda ste sada skontali zašto je čitav život bila naga i blažena , merthametli i podatna, daklen milosrdna.Ili barem veći dio života. Milsimo da je zaslužila rajske dveri u kojima  nit je glava boli nit…uh dalje ne smijemo.

Takarli su to razmišljanja, a mi smo veoma vaspitani i obrazli mahalaši , a normalno , bojimo se pržuna.


												

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / VI Epizoda





Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić, najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgav ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio ,  njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet se pravopisno izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning ,  zorom ranom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držale. Zaista su to prelijepa vremena bila,  jedno opšte , radosno , sveobuhvatno – joj , mamo mamice. i vako i nako.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, da narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neka blesa nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrnestica okreće.

Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i molbe i nosi konjima. Njima to ko zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

-Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.

-Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu -najdeblji nikad mimo svog rezona.

-Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti- kori ga Mojsije

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.

Četiri mladića sa Bjelave na konjima se spustiše ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici od sto dvadeset basova , koju konj jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad , nisu to , na kraju svih krajeva , bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca prosuo Bosnom , napose mahalama.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su praznine koje su bile mnogo teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti. I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah , to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu i nektar života da piju, ključarke nježno otvore seharu, malo sevdah praha na njih  prospu.

Obaziru se bšojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha, prađku osvete sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, ako je blažen i čistog srca sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,kadifica, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, mirisni đardini ;  i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar – ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge i kalvarije u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe. Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino,meka šljiva ljuta loza i kiseljak. Kasnije je ko šlag po biberu došla klipača. A kod jednog se, radi uroka , zbio kurvoazije.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešće bili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana, Luce blažena ,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanja,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milica Milosava sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis, sa Ljiljanom vlakove pratili .za princezom Dajana plakali, Matininu tešku sudbu oplakivali. I ona mila Grlica sa svojim nizamskim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo, one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo. Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani, tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja .

Duša usud; nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:j oj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne Istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te, smaraju, šamaraju, na plač tjeraju, ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti, ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji skoro „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar pola duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Hotio pricvrljiti jednom. Anđeli mu ne dadoše i ubarabatio se za sva vremena. i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način ni. Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice – suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila .

Aha, bilo je to istu veče kad je Lenjim nerazum vladao. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako ee to zbilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije. Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni  još nisu jahali. Ono na konjima. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala . Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka obijesna noćna životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja, već obijesni Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva. Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo , što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke. O tome su se svojski zdogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Ona , njih četverica i pizdunčica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh, osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. do navrh noktiju . Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je ponekad i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći. Tamo jeu sva ženskadija na vlas, poprilično dekadentno uniformisana.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostadoše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari kod drage dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle i bijeli bubrezi. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašće i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka. Puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, tih dana  jako duvalo , oblačilo se i na kišu mirisalo.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje,  bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset jako plodnih i teško zarađenih dinara u kineskom restoranu , moglo hajrovati:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

U tom restoranu nijedan mahalaš i niko normalan , osim komunista na velikim pozicijama nikad nije naručio pekinšku patku. Oklen ti pekinška patka na sred čeršije frajeru jedan.

Ti se crveniš, nemaš onih 1,5 din što te konobar pali, a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu. Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama. Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka rahmetli tetke jamiš dva dinara.

Konobaru platiš dvanaest ko hadžija. Konobarska posla.

Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti . Refundacija po dogovoru. Nije se sitničarilo. Nije beg nikad bio cicija.

Poče poker.

-Malo je to, može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može, banka,uzmi ili ostavi, Za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije, dajem četiri.

-Ne primam manje od pet, pas mater. Za svako je i be  petodinarka minus . Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema. Znao je Deba uzvratiti. No, Mojsije će ovu noć  uzvratit i to kako. U pokušaju – smiješi se usud.

Debeli hraknu u svoju ruku. Biljeg ko nov novcata  petodinarka. Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci. Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade. Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog, kišu, maglu i pužev trag povraćao. Deba obrisa ruku o stolnjak. Ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja, -kaže Deba i odmah počinje:

“Takariti,taslačiti,tandarati ,ašikariti ,alotrijati,amal…“

-Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino jedna – dere se Mojsije iz ćenifa, a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju, ko da ga neki kenjac  tandara,što bi reko Deba , da prostite.

– A čuješ , znači živ si . lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti, a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje ? – i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gam(b)iti, amaliti, anabazirati, baildisati, Ba'kabaŠiti, baždariti…

-E, sad ga usra, kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.-brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne ko pokvarena riba, i ne možeš joj jednom mjesečno par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’  ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, i  udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I  nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta u smejni dana i noći . A vidiš li da nešto ne štima ,a ti opet štimaj ili štemaj, ko po kamenu tucaj, na volju ti. I tako sve dok je ne naštimaš i dovedeš u vozno stanje. A šta je to ako nije baždarenje, koliko se ja u astronomiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Taki je on kad ga nešto ide . Svijet za sebe.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se  ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije pješke vrne.

Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:

-Pusti Debu neka nabraja, a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi. Kuća je njena, a Dobri je tu, ako ja nešto pripustim nek se on toga dofača i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku te molim.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova. A i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku .Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti. Ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik, hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.

Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:

-Joj rahatluku, nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati, ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta  Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijedi. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradivo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje  ti vidiš čo'eka? Samo ti, ja i Dobri ovdje sjedimo? Koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazanerija puna fićfirića. Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop, ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.

„Šta je sad? – pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

-Koliko se ja razumijem u medicinu, vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj, bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.

Dobri nabraja riječi, gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi capin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima sa čitaba nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio. Da je vako u školi bubačio , sada bi garant , jedan kroz jedan, bio jedan od vehtih akademika.

Mojsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura? Koliko sadržine – to se ne može objasniti tek tako. O tom bi da imam škole dobar diplomski napiso.

Capin može ko metal tvrd biti ,  kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti. A nekad je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast – polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski. Skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom  strefiti. Dakle ako si planinar, ti onaj gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske,  primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka, cika i vriska.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinku, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš il si mahnit , i nečija usta o njeg’  zakačit il’ prihevtat. Pa kad stigneš na kotu ili logu moš se sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više , da ne bude više neosvješćena puritanka.“

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča, konta Deba.

Šta  je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran , sto posto?

-Dvjesto posto i dvaput ako treba.

-Zatim – jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupom stranom   zakucavaš, jest, zakucavaš. Kolko ćeš bolan u životu zakucavat,  to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može izbrojati. Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes’ čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati , ako si pametan ti mi reci. Ako ti ne čeprkaš , neki će drugi ćeprekat. Čista logika .

Žao mi onih ljudi, što profuliše bosanski grb pri rođenju. Nem're im otac Bosne, a majke ne smiju pisnut. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi. Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest.

Nije bitno , bolan , na šta je nešto nalik, bitno je na šta on ukazuje, šta podrazumjeva, šta je pisac hotio kasti.

A ti se k'o pametan praviš, riječima barataš, pa slušaj  i ovu enigmu:

-Capin pet slova ima. Dva parna, plus dva i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti , bolan,  ona hevina: hamamski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti, jaro , onaj sedefasti , a ponekad i bedasti brežuljćić, lugasti bregić, cvijetni đardin, vlažna dolinica, dulbašta srca tvoga, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolera, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; tango duše, opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, ali uvijek  jedna jedina, neponovljiva, anamo ona, bez stida i taštine ,  ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se i anamo ona zvati, al bez nje ti života ni i ne m're biti. Ni u pravo, ni u krivo, a komo'li u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj , mamo,mamice – a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh, ko hajvan u tjeranju.

Joj , samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavi , toj slatkoj milosnoci.

Slušaj ovo; i dobro pamti ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope , oćekivano nije bilo druge), drhtava ko đigerica, pihtijasta k'o mozak, a bome i reš brizle (moro Deba  malo mezetiti, ogladnio), sočna ko zvrk bureka, drhtava ko sogan dolma , mirisna ko japrak, sarma ili turana paprika, ljutica ko neki pikanto papričice umak, slojevita ko baklavica, slatka ko ružica, ukusna ko mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, pjenasta i podatna ko tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja), pahuljasta ko krem pita i šampita. Uh ,ne idem dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli.

Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava,bijeli bubrezi  hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba , ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo crijevo ogladnilo, očito je. Čujemo, crijeva mu se tarabuka prihvatila pa u ritmu sofru tarabukuju.

-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu. Mojsije bi da se sveti, al ga iznenada ćenifa ponovo prozva.

-cjepati, cjepkati,nemoj mi upadati:objašnjenje dajem :jel  takariti, tandarati,   isto što jebati i jebuckati? Garant nije!  (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para ) , pa onda čerečiti…

-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu, samo da ti je klat i čerečiti. Kakve  veze  čerečenje i deranje sa takarom imaju?“

Mojsije iz hale baksuzira i lecnu se kao  pastrmka na suhom, što bi mi na to Oma  pritalambačio i učinio. Obojica ko neki proroci bili. Mojsije onaj umjereni i pravdeniji. Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.

-Imaju i te kako imaju, ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo. A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja

-Prvo uhvatiš hajvana , samo pogančerima ide ruka na insana. Dohvatiš recimo kurbana, položiš ga na stranu , zakolješ,    pa ga o drvo objesiš, ako nema na pod ga položiš, pa ga onda čerečiš. E tako se žena povali i čereči. Ko bekanku. Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim, ko da je od baršuna.

-Nastavi dalje , mani sad kurbana, ja samo takar riječi plaćam.

Nadglasava ga Mojsije,osjeća , ako se Deba navadi na onu nježnu tupost , nigdje do zore neće prispjeti.

Debati, derati , Dobriti, dubiti, dumdumirati ,dušečiti, điđi-miđirati, Hercati, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati, lengerovati, logorovati, logoriti…

-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.

Dobrom se neka šuhva prisniva. Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji. Kaže Hani; idi vidi treba li šta pomoći . Ona ne bi , zinula u nabrajalicu. Uhvati je za ruku čvrsto, i nježno je diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo, a nikad prema ženskoj sila nije. Ode ona, pa se vrati. Ništa sjede i pričaju.

-Idi do vrata, otvori ih , sjedi ispred  i pripazi, ako nešto ne bude u redu samo migni. Uvrijeđena šiparica ode, brzo se okrenu i isplazi mu jezik, uze malu šćemlijicu, ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova njena,  dobi jedan poen. Što ti je dijeta, nasmija se Dobri. Jezik plazi , al čestitost ne da.

Deba prokonto osmijeh, pa tiho komnetariše:

-Što ti je dijete… ha,ha,ha… Jes'ti to neka finta, a moro si je natakarit. Nisam brojo jer nazočan nisam bio , ali bilo hejbet puta garant. .Vraščići se ibrete , tri je dana pečila noge.

-Marš pogančeru ,ni jene, nijr tvoja briga koga Dobri obrazuje i koliko puta.

Šutka ga novopečeni ćenifar. Ono , ko fol brani Dobrog.

-I nije nauka, mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči.

…logorovati, kampirati u šumi ,šumici, gaju, đardinu. Pa se čovjek uznese, zanese,  kampira danima, iz šumice na proplanak, pa u šunicu, uz brdicu, niz brdicu, gore ,dole. Ha, nešto ti poznato?

-Lenjiti, magarčiti, mandarati, meračiti, mesariti, minderlučiti, Mojsijati, nabadati,  nabijati, nadoštiklati,

-Kakva štikla te sad spopala, otfikarili ti neku stvar pa nadoštilklali , sa pasjom pameću?

-Znaše koji trač žene vole;koliki je muškima anamo onaj. Pa valiki pa mali,pa debeo, pa kratak, pa kvrgav,pa kriv,sa kapuljačom i bez nje – Ne da Deba da ga tupan o tupanu smete – Kad čo'ek čuje take stvari , svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći, pa opet nadoštiklava, nadoštiklava dok se ne obarabati.

-nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigavati, Omiti , pobucati,  poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti, rasturiti, rokati, roštiljati.

– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao takarluk?

.Tu se nema šta objašnjavati . Evo ti se roštiljaš kad ne takariš. A kad takariš nju roštiiljaš, jel tako. Eto kad pripremiš janje za klanje, pardon za roštiljanje, jer ga moraš odozdu na motiku natandariti. Moraš. Jel onda to malo janje vrtiš i vrtiš , a ono crvrči i cvrči. Što ga više nabijaš i obrćeš, ono se sve više nadima i nadima. I onda šta biva? Ha , reci mi, jadniče jadni. Finito! Posao završen, sve se svršilo na najbolji mogući način. Joj , mamo mamice.

-seksati za zlu ne trebalo,  slitiniti, strugati, stucati ,suknuti, ševiti, šiltetiti, štancati, šteliti, štelovati, štukati, takariti, tamtamovati, tandara mandarati, tandarati, tapacirati, tapetirati, taptapirati, taslačiti, tucati, ulogovati,

-Stan’  malo , ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.

-Mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersko ili brend logo.

Kakav si ti takarli insan kad ne znaš da je brend glavni u takaru. A opet, a se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Ljiljanu, Konđičku, Ismetu,  Doris i jenu i drugu, Vasiliju, Brenu  , Jasminku Mujkanović, i hejbet drugih, ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucavati, zabalčakovati,  zabiberiti, zabijati, zakantati, zakucavati, zornjačiti.

Deba završio još nije, kaže. Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:

-bolerisati, tangovati, baildisaiti, cjelovati, elegirati, delfinisati, dobrisati, divaniti, finisati, sevdisati, natenanisati, eglembeglerisati, ljubav dijeliti, ljubav sniti, ljubav voditi i slične, a poetske takarli finese i druge manir i estetli zavrzlame – ptice umiru pjevajući , poentiranja, iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.

Hana više ne obraća pažnju na kuhinju, oči ko krofne,  lice ko mak, rukom ispred lica maše ko lepezom. Dobri konta vruće je , blizu je kuhinje, zove je , ona odamahuje, ko stražu čuva. Pogleda prema kuhinji i odjednom sa šćemlije Hana heknu na dupe. Ništa se otkri ispod minjaka, jer ga  je nekako rukama stisnula.

Poleti Dobri, preskoči preko nje, uleće u kuhinju. Ima šta vidjeti.Lenji joga pozom pricrvljio Fraku. Vidi se nije dobrovoljno, ona plaće, ali čuti.

Tamo Deba nastavlja:

-Ne brojim ni one ružne  pederske analiti, analne igre, alkariti, čmariti, govnariti, guziti, naguziti, izguziti, stražnjičiti, svinjariti, zadnjičiti , homovati, gejovati, lizati, trljati,  rukati, nogati, picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo. Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl  puštao da leti.

U zanosu trtlja i nabada riječi

Dobri ni sekundu ne razmišlja. Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke. Ovaj pade međ šerpe i lonce, viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog.

Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama  , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Frka gleda Dobrog  u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti.  U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:

-Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , nikome i nikad , ni da pomisliš, kamo li progovoriš . Ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.

Lenji je bio deset centi viši i dvaput toliko teži od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim i po tone lakšim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on – Lenji mogao biti lenj  , koliko će ga stid još više ulenjiti.

Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina. Poslije je očvrsnuo; nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju, jer ih ne može i o ovome nikad neće biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.

-Znam ništa se nije desila, milo djetešce moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže.

On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.

Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrak mu zbijen.

Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da mu se djetinja duša kida. Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim ubijenim snom,  dan za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan! On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci,  što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio bol  grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i tilo kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Ne  sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna i prilazi joj , zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne gleda  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete  ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelaze sobu; oni su jedno ; čini se. Izlaze , na verandi se na zid kuće  naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto i blagoslovljena Božija noć je. Noć je predivna, bagremi  cvatu  i mirišu ,   samo bulbul neki , tamo negdje  daleko, u noći posutoj zvjezdicama i Božijom miliošću, u granju jorgovama tuguje.

Dolje u kotlini  rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija ,  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu,  u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosom kosu miluje , dok  se violetna tmina zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.

Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono  sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga  nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice žive , trepere i sjaje .

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da  je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači malena moja, sve će biti u redi.

Frka vrišti. Zapomaže.To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol ,što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Frka na drveni pod obeznanjena  pada. Uvija se i grči  i plače. A onda ,  prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i u ledene gromade bucaju.

Grči se dijete, uvija, vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila ,dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete,  hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti na drveni pod verende pored nje. Leže i čvrsto je zagrli. Sada su njih dvoje samo ranjiva  djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači se djevojčice mala.

Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastur., Maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno djetešce moja, nebo te gleda i piše, samo mi se vrati i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat i vratit neće. Vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da ga udara .

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj , isplači  se djetešce malo.

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijate. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je sve zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kam kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija , kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi, pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.

Deba ništa ne anlaiše, pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski , krvnički i ljudski. Hek čelenkom u štok. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom , psovkom razgovara:

-Konju jedan, pas mater konjsku ! Ko si ti jebote,  da jedno dijete blatiš i ubijaš ?Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se ne baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Od silnog čevrtanja se slože ko pokošene brizle.

I  Mojsije  ponavlja  i ponavlja o konju,  psu i kune – pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina, te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila , i pjevala ; 

-Ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

–  Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu izroni. Ubrzo ga sustiže taksi i odleti i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Herco za njima hode. Za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo. Ona put prelijepe srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa. Omu nije našo.

Gdje nađe plavu harmoniku od šest registara i sto dvadeset basa zadevero se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu. Kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta svojom zloćom nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i ko uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On se ne brani,  samo je  u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce moje maleno, ja sam tu,  ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence.

Dobri papagaj načisto posto, nema druge neki debil  od prisutnih zaključi i pita:

– Hoćel’  ta milja ?

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom vrelom ofureni,  slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoćel’  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da tuče Dobrog  i nekako drugačije vrišti. Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. U ruke je ljubi.

Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Tako i ovaj put. Klimne potvrdno glavom , odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke i nježno, sasvim lagano , njenu malenu  dječiju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete,  a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga. Muško si , snađi se!

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti . Ne shvata šta mu to sve znači?  Ne čini joj se da bajaco postaje on , jer nikad klovn nije bio . Koliko ona zna. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci. On ne zna da svira,  niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću.  Ni sam ne shvata zašto. Tako se potrefilo. Crna košulja, crni prsluk , crne pantalone, crne čarape i crne cipele. I crna satenska mašna. To je ona crnina što mjesečinu upija i svjetluca.

Ove večeri  , večeri vrištećeg bola je obukao crninu i crno, i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije. Samo to niko nije znao. Skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se rijetko smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća,  da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno. Uh, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška. Traži bolji stav i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , da je u srce i oči može gledati.

U oči razgoračene i uplakane je gleda, pogledom blagim miluje .  Ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže. Znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa, treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se,  kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Joj,  natakarenih budala.  Istovremeno, zvonik Isusova srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize, i malo po malo jačaju.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna , a tužna. Ta muzika čak nema gitare zvuk. To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove,  jedna  preko druge,  da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi umilni čudesni tango ; mrven zemaljski , više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, novopečeno duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen, kao da se pita ; otkad je to on propojio.

Dođi i plači malena moja

ništa se ne brini

ja sam tu kraj tebe

dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavit

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kose joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

spij umorno dijete  spij.

Milo moje je usnilo

možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i speluje

onu o bolu i tuzi

tiho tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Iz umorne duge

o suze što  iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju

zaspala djeca i o ljubavi snivaju

za ruke male se drže cjelove biju

bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

dok  ljubav daruju i miluju

i spavaju i miruju i spavaju

i snivaju ljubičice snivaju

i miluju snove miluju

i  snivaju ljubav snivaju

umorna miruju i miruju.

djeca ljubavi zamiru.

nježno lagano umiru.

Harfe

pianissimo.

srce moje maleno spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

suze lijevaju i lijevaju

i miluju i miluju

i miruju i miruju

i spavaju i spavaju

i sanjaju i sanjaju

i umiru i umiru.

Bože mili

ta djeca umiru.

Orgulje

pianissimo immpossibile

duša moja malena mrije

ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

bešumno diše i mrije

dok snove snije

ja ću ti doći

u san ljetne  noći

bez bola

sa ljubavlju

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Kad  htjede da je spusti ,  ona se tiho iskra i samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše.

Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.

Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka i lagana bila , na ruke diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i svija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. Aha!

On odi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja se kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga još jednom,   čvršće , najčvršće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava.

On joj kosu miriše i ljubi,  i misli  ,  još uvijek miriše na  bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.  Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.  On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac.

Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba pita :

-Hoće li ta milja?

On ih nimalo ne  iznenađuje kad razočarano kaže:

-Da nije zaspala, on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke, a stid oči krvari .

Harmonika poludjela, spengana , a  plače. Osjeća da nikad iz nje zgvuka Mojsije zatitrati neće.  On ustade , prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija,  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega , trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmi krš i zelenilo ka kaldrmi u dubinu. Više osjetiše nego čuše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih.

Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo i jecaj harmonike koja nije , nit će ikad jedan jedini , makar malecni akord roditi.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto pored štoka. Još uvijek mu čelo krv rosi. Heknu čelenkom još jednom , onako mahalski, iz sve snage po sred štoka, radi uroka i inata . Štok uzmaknu.

Mojsije sjeda,  cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu,  crvenu, iznad oka desnog krvavog. Zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Ali ta noć nije završena sa krvavim Mojsijem i Debinom miljom.

U njihove živote je uz veliku pompu i uzavrelom sjaju ulećela nova ličnost. Bila je to Luce , čuvena po glasinama i kontra-oprečnim mahalskim teorijama koje su ježile, čudile i izazivale strah i strahopoštovanje. No , kako je svaki odio ograničen tematikom, brojem stranica i motivacijskim diskursom, onome što slijedi ćemo posvetiti posebnu pažnju.

Čini se da je bez truna njene krivice , njenom pojavnošću neka zla kob nadvila na mahalaše i prvenstveno njihove ljube.

Prosudićete sami kada dođe vakat da je uvedemo u komplikovani proces bilježenja mahalskog slijeda.

Bleki – Oprosti mi Mati mila

 

 

Majka

 

Ruka ljubavi

 

Majčina svjetlost

 

Majčina duša

 

Majčina ljubav

 

Prolaze praznični dani

očekuju se nove radosti

a opet tužni su mi sanji

nema tvoje ruke milosti

 

Sanjam te Mati mila

još sam malo dijete

željno zagrljaja i bila

tvog srca punog sreće

 

Volio bar jedno pismo

od tebe bez stida i kajanja pročitati

u kojem zapisali bismo

ono što nikada ne uspjeh izgovoriti

 

Znam  dobro je tebi

anđeli plavetni  sa tobom

su i onaj starac  moj sijedi

što nikad nije bio robom

 

Ponekad osjećam riječi tvoje

kako proljetnim lahorcem zbore

u  ove prelijepe  dane moje

kao titraji koji nježne sviću zore

 

Pišem ti pjesme mati mila

u njima riječi  sanjajuće

koje si ovdje željno snila

nemar mladosti čekajuće

 

Oprosti mila Mati  sinu lutalici

što u nevakat  se tvoje ljubavi sjeti

vlastitih prohujalih dana ubici

valjda ću znati pokloniti je svojoj djeci

 

Oprosti mi mati mila

za djetinjii nerazum moj

gdje god sada  snila

još sam maleni dječak tvoj

 


























												

Kad blaženi čista srca jašu Mojsije harmonike baca / V Epizoda

Dobro smo prošli sa ljetnim snjegovima i riknjavom. Mimoišli nas . Još uvijek.

Poklon za rođendan  jednoj djevojčici , jednom prelijepom plavetnom Oceanu u kome se ogledavala tišina i sni jednog dobrog dječaka.

Kad god pomisli na neko slavlje , sjeti se njenih dodira i rođendana, čestitih i časnih, a prelijepih, nježnih i prepunih iskrene ljubavi.

Bog je milostiv

**

Onomad , po zdogovoru, negdje malo prije akšama, slučajno , u njegovoj bašći sretosmo Lenjeg u hladu jasmina sa nogama u velikoj kadi . U njoj nekoliko punih gajbi piva, pletaru brlje i tri bocuna kurvoazijea . On ih šlaufom nježno i polako , ko ibrikom u ruci zalijeva , aman ko najljepše đule.

Ne znamo kako i zašto,ali žena mu se zaista zvala Emina , a po porijeklu je lako mogla u miraz donijeti bar jedan džugum.Jedino nikad nije stajala u hladu,više je lepršala po mahali, od kone do kone.I nikad nije imala vremena.Odakle joj vrijeme pored takve blentovije.Imala gutu jaranica, pravi kružok.Razgrćale one svaki kamičak da vide šta im je sjeni grah skonto.Treće udala se, ne treba više mislit na vez i tkanje anterija.Ima ih dovoljno.Ah, kako da ne, smješka se usud. Dok skonta(ju) i nabace ono četvrto,peto prođe joj vrijeme za pauzu.

Po običaju klipača pred Lenjim. Slamčica iz boce viri .Ništa neobično , mislimo mi.Ko će na ovom zvizdanu dizati bilo šta teže od čačkalice.Za Lenjog je i to jazuk. Preteško.

Progovori , a mi se zagledasmo, nije njegovo da govori od kako je prohodo ,progovorio u sedmoj godini i reko:

– Ja gladan.

Sada ko iz topa odape:

-Znajte da ste dobro prošli!

-Znamo ,kako ne znamo, ha smo se u mahali rodili.

-Ma ne to blečci , nego eto sve nešto danima dumam i ibretim se,kako je sve sređeno do savršenstva.

-Šta to?Mora da si nešto , beli pametno skonto

-Normalno da je pametno. Šta čojk u hladu jasmina, čija se žena zove Emina, a udala se sa ibrikom u ruci, duška u kadi , oko njega đenetske blagodeti ,mere skontat nego pamet.

– Pa reci!

-Ma ne znam kako ću, stid me .

-Hajd nemoj se prenemagati ko magare na tuti ili junferica kad se treći put udaje. Kada je tebe bilo ičega stid ,osim nešto radit.

-E u tome grmu leži sova.

-Daj ne beri kvake,niko nije pomeno rad i ne baljezgaj nego zbori.

-Koji bi luđak po ovom zvizdanu čistio snijeg?

-I to je po tebi razlog što ljeti ne pada snijeg.

-Ja vala, vela havle vela kuvetile, ja koji bi drugi bio.

-Nisu ti sve na broju.

-Normalno da nisu.Sluđen sam.Eto ,kažu ,tamo gdje su najveći zindani , čojk može vjenčat više hanuma.Nikako nije pravo. Vlaljda im zvizdan mozak ispio.Ja sve gledam , kako mi se valja kutarisat ove jedne jedine.

-Daj ne budalesaj.Nije Emina baš toliko loša.

-Ne kažem, ali uvijek ima bolja. Eto recimo…

-Koja ti je bolja , crko dabogda crkotino jedan … – odnekud zabrunda Eminin glas.

-Oklen bona ti? Ja mislio ti još razmjenjuješ recepte sa konama.Nije još vakat akšamu

-Šta te briga oklen ja.Nego kojom bi to ,majke ti,mene mjenjo.

-Nikojom .Ne bi te bona mjenjo ni za četiri hamamske djevice.

-Jesi mi plaho pametan.Otkad to u haremu ima djevica.

-Pa zato kažem.Ne bih te ni za jednu ,a kamoli za sve četiri mjenjo.

-A zašto ne bi , šta im fali?

-Ko bi mi bona čistio snijeg iz avlije ,ako se slučajno potrefi da snijeg zapada ljeti, po najvećem zvizdanu. A bome i sa krova.

-Ma ,ti si moje jedno veliko pametno srce.Znala sam ja.Odok na još jednu turu recepata ili heklanja.Ne znam šta je sad na redu u našem mahalskom kružoku.Čuvaj mi se.Nemoj da bi gdje mrdno ili nešto teško podigo.

-A ako zapada veliki snijeg?

-Ne brini se eto mene , ponijela sam metlu , očas ću doljećet.

I ode Emina, možda odletje,šta ga mi znamo, mahaluše mogu sve ; ne reče nam ni mu, ni hu, ko da smo njenog Lenjeg lanjski snijeg.Kada zvekir zazveči, što je biljeg da je Emina zaždila, Lenji, osvrčući se na sve strane iz potiha , bojažljivo progovori:

-A ja bi jope’ volio da ponekad velikii snjegovi zapadaju kad je najveći zvizdan

.-Zašto konju jedan konjski? – ne mogaše Mojsije više durat.

-Znaš ga kakav je ,šta se namah ljutiš.Znaš da je njemu govoriti ko u rudarsku jamu se sa ograjisalim hamalima spustiti- ubacuje se Deba.

-Hajd reci mi ti, ondak ,kad si tako mozgali.

-Pa reko nam je,zar nije.Vidiš ako padne snijeg po najvećem zindanu ti i ja smo pravo naj…grabusili.

-Hajd ti , tebi je sve nakrivo natakareno , a i nije me briga , a zašto ja?

-Zato što bi ti moro skidat snijeg sa krova i iz avlije.

-A ti ne bi?

-Normalno da ne bih.

-A zašto ne bi?

-Platio bih hamala .

-Ta ti valja.A zašto i ja ne bih mogao platiti hamala.

-Jednostavno ne bi.

-Kod tebe sve nešto jednostavno i normalno.

– I jeste.A i ti znaš da od tvog hamala nema ništa.

-Ma znam , samo srcu odušku dajem.

-A zašto ne bi mogo platiti hamala.Ako nemaš penezi možemo ti mi posuditi.-pravi se nevješt Dobri.

-Jah , nije to , imam cekina.

-Mah, nemojte čojka na belaj pristavljati, đe će se insan na krov sa ramunjik penjati.Može se otkliznuti i vrat slomiti.Zalud osta harmonika pusta.Nije lud.-Lenji je zabrinut za svog horovođu.

-Šuti konju konjski i ko je reko da ću se ja sa harmonikom na krov penjati i čistiti snijeg.

-Zlata -Sva trojica horski.

-Jes vala , tu ste pravo sva trojica u sridu potrefili.Van taka je u svemu , ali cicija je što se penezi tiče, da joj ni Mara daskara sa Brdakčija nije ravna..Što će hamala plaćati kad ima mene?

Lenji će:

-Ko da je čifutkinja!

Bez Debe muhur ne mere mašut:

:-Ma nije ,subotarka je.

Dobri ih ispravlja:

-Nemojte dušu griješiti ,Jevrejka je iz dobre kuće i u pravu je. Mojsiju ništa ne bi bilo da se popnena krov.Ne mora harmoniku nositi sa sobom.A ako se strmekne ,ko mu kriv što mora slušat ženu.

Deba će

:-E ta ti valja , ako hekne sa krova,neće biti velike štete, barem će harmonika ostat čitava.

Lenji se zamislio:

-Zlata bi je garant prodala.

-Da plati Mojsijevu dženazu?

-Nije luda.Što će plaćat pogreb .mere ga u kakav jendek heknuti, a ima i veza u La Benevolencija.

-Ja, imaš pravo, ima i u Dobrotvoru i Merhametu.

-Ma bistra je Zlata.Od svih bi uzela ukopninu , možda i od komunista.

-Ma šta to baljezgate mazgovi jedni.Vi to ko biva mene riješiste i nađoste pare za preseljenje na ahiret.Neće biti velike štete?E ta vam baš po jaranski valja.

-Ma nismo mi krivi, ne griješi nam dušu,nego je sve zakuhala tvoja Zlata.

-Zašto bi me se ona kutarisala ?

-A šta misliš ko će te sahraniti kad otegneš papke?

-Odakle vam ta ideja da ću riknuti?

-Možda neš riknuti,možda neš crknuti, a ako budeš čistio snijeg, koji ljeti zapada po najvećem zvizdanu, garant si obro bostan.

-Kako znaš?

-Reko ti Lenji , a i ne znaš bez harmonike ravnotežu držat.

-Pa onda se neću penjat bez harmonike.

-Aha.

-Zašto aha.

-Taj film nećeš gledati ovaj put.

-Nego koji.

-Ni jedan.Ja čuo kad neko jal rikne,jal crkne nema više nikih filmova.

-A ako krepa?

-E baš si pametan.Što bi krepaština imala privilegiju.

-Ma krepaština mi nekako tugaljiva.Ja bih svakom krepanom, odredio da ima pravo ponijeti barem po jedan portabl tv.

-Ko da tebe neko pita za take stvari?

-Ma znam da se ja ne pitam i al’ zato bih ,u  inad , svakome uvalio po jedan portabl tv,Ne mora ga nositi,samo neka ga kupi.

-Od kada si postao tako merhametli?

-Ma nisam merhametli ,nego mi Frka uvalila par tisuća portabl tv da ih tušnem.

Mojsije zavapi:

-Dajte ljudi prestanite više ,još će nas snijeg u sred ljeta odvesti u Saharu.

-Eto vidiš Dobri , da je sve istina što Lenji skonta, čim to i Mojsije zna.

-Šta ja to znam konji konjski?

– Lenji skonto, ha veliki snjegovi kod nas ljeti ,za najvećeg zvizdana zapadaju, idemo u Saharu sladoled prodavati.

-Ko to mi?-

Ti ,Lenji i ja?

-A Dobri, zašto on ne ide tušit sladoled?

-Ne znam, Lenji kaže kvario bi nam prosjek IQ.

-A šta ti je to?

-Oklen ja znam, možda je i to Lenji u čarobnoj nepameti smislio?

-Ne moraš objašnjavati.Mora da je nešto pametno, ko i uvijek.

-Jašta da je pametno.Da nije pametno morali bi Dobrog povesti sa sobom.

-A zašto ga ne bi poveli, jaran nam je.

-Baš zato što nam je jaran nećemo ga voditi

.-To nekako nije logično.

-Kako nije logično?

Ako njega povedemo nećemo ništa zaraditi od prodaje sladoleda.

-Kako znate?

-Duga priča,mere drugi put.

-More, ko ga šljivi ,ko mu je kriv kad može da zakoči prodaju sladoleda u Sahari. A znate li gdje bi prodavali sladoled?

-Dabome da znamo!

-Pa gdje?

-Pa rekoh ti u Sahari.

-Ma ne to konju ,nego na kom mjestu konkretno, na kojoj lokaciji konju mahniti.-

A to , što ne kažeš?Pa lokalitetu Sahare ,zar ti nisam reko.

-Blento jedan .Evo kod nas, primjerice onaj šiptar Izeti je prodavo košpice na čošku Bjelava,Čakaluše i Đižikovca;možda raskršće niže.Na takvu sam lokaciju mislio.

-Joj budale žene, oklen u Sahari Džižikovac ,Bjelave ili Čakaluša.

-A prodavač košpica, jema li on u sahari?

-Nema. šta će jedan šiptar raditi u Sahari?

-Pa, prodavati košpice valjda , ili se praviti filozof, a ća ga ja znam?

-Niko nije lud prodavati košpice i pamet u Sahari.

-A zašto?

-Izgubio bi se ili bi ga strefila sunčanica,ili bi ošo u zindan.

-Znači rikno bi.

-Ne znam , možda bi i krepo ako ga na vrijeme ne nađe Bernandinac,ili bi crko ako ne bi naletio na našu lokaciju sa sladoledima.

-Zar Bernandinci nisu specijalizovani za planine i snijeg.

-Ako Lenji može prodavati snijeg u Sahari , zašto ja ne bi poveo Bernandica sa sobom.

-Zašto bi ga ti poveo sa sobom?

-Zbog burenceta.

-A zašto zbog burenceta?

-U njemu bih prokrijumčario kurvoazije.

–Nisi normalan.Zašto ne bi kurvoazije stavio sa sladoledom i poštedio pašče znojave.

-Vidi na, ta ti je pametna.Nisam se toga sjetio.A opet žao mi paščeta.Šta će on bez burenceta?

-Kupi mu čuturu.

-Misliš neće primjetiti razliku.

-Šta te briga, nemoj mu mjeriti IQ.

-Misliš ako mu ne mjerim neće nam pokvariti pametli prosjek?

-Tako nekako, a možda bi se i Dobri ljutio.

-A zašto bi se on ljutio.

-Ne znam, ja to tek tako reda radi kažem.Ko da je mene briga hoće li se on ili bilo ko drugi ljutiti.……

Dobro smo prošli , sreća da tih godina nisu zapadali veliki snjegovi, usred ljeta po najvećim zvizdanima..

***Ne , tu nije kraj! U Sahari bi zakuvali do krahne. Garant.I umprofor bi moro delat.Al’ ko će slušati mahnitove kako pametuju.Al’ se nekad lijepo živjelo.Rahatluk , radost , a bome i mnogo takarli ljubavi.

A ako slučajno koji put u mahalu zalutate , dobro protabirite džepove,da vam se slučajno nije malo snijega zakopitilo.otopiće se i onda belaj. Suza do koljena.

Srećan ti rođendan i Godina nova Mazo

Sanji Š.J.

 

Dani ko dani

svaki je lijep

raspjevan i slijep

jedan je ljepši

i još umilniji

zovu ga rođeni dan

jednoj našoj djevojčici

Lanetu milom

je danas u pohode

u zagrljaj došao taj dan

 

nemam rijeći osim

mnogo sreće mila

a šta će ti više

sreća je sve

pogled u zaljubljenie oči

miris ljubavi

snovi do neba

dani od cvijeća i meda

starost tirkiznog sjaja

na dohvat ruke

dani bez bola i tuge

i ovaj dan

i Sretna ti  godina nova

Mazo