Monthly Archives: Maj 2024

Dan deseti

 

Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.

Znam samo da mržnju treba izbrisati. I sve  Džek trbosjeke,horde zla i manijake sa lica zemlje pomesti, turbo usisivačem usisati i šutnuti kamo pripadaju.

Bol boli rađa.Bol bola radi.Ni to ne razmijem.

Bol treba isušiti.

Mila moja ti najbolje poznaješ moje srce.

Zaš koliko se u njemu ljubavi i dorbote krije.Ili ne krije? Ća mu ga dijete znan.

Ali sigurno znaš da nisam ubica, ali uzrok svakog kolektivnog i pojedinačnog bola treba uništiti,u korjenu sasjeći.

Taj deseti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i blentavo.

Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.

Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.

Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.

Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.

Trajali su tri dana i tri noći .

Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.

Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.

Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi.Zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima, čednost u duši…

Poslije tebe ljubav naša je bila sva čežnja,sva htjenja moja.

Orijenta lirici kažu;

“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre.

“I zaista ljubavi  na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri  trena što se decenijama se poštovanjem  i ljubavlju u duši nose.

Sve suze,tuga i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje   imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada, ni bilo kada.

Ni tebe ni mene.

Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.

Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“

Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“

Nisi razumjela zašto ja ne shvatam srce ozbiljno.Ježila si se nježnoću kojom prilazim svemu vezanom za dušu.Nisam te htio plašiti i govoriti da je to pitanje iskustva.Ja ga nisam imao i možda mi ne bi vjerovala. Intuitivno sam osjećao da srce može biti izdajica.

A opet sve si mi vjerovala čuvarice srca moga.Kako i ne bi?

Meki talasi jutra nadolaze,nježno dodiruju obale svijesti,otvarajući sedefaste obale sna,po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav i koloplet mirisnih snova koji nestajuu bespuću šarenih iskrica svjetlosti,koja bolne i nepovratno probija kroz proreze jave, poput hiljada blještavih maglica,najavljujući tiho umiranje snova ,da bi se ponovo rodili.

Sanjah te sinoć mila moja.Zvala si me u svoju raskošnu baštu čuvarice njena.Mirisi tvoga tijela su mi šaputali:

-Uđi u baštu mili moj.Miriši,miluj  i nježno beri sazrelo  voće moje.

Ja ti odgovaram_

-Tvoja bašta su snovi moji ,koje i budan  sanjam.Vidim ih ona cvate .Ne mogu da dišem um mi zreli plodovi mute.Želim ih mila moja.ali ne ide to tako.Ništa ne brini.Doći će opet vrijeme branjaBašče tvoje.

Nije došlo.Prohujalo je sa olujnim velovima nenadanog rastanka

Oprosti mi mila Bejah častan i dobarSada sanjam neubrane bašte tvoje – Čuvarice srca moga.

Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje – Lane moje…

 

Sigurno se pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim,o čemu pišem,šta slušam,ili možda pjevam.Znam sa ovim o pjevanju sam te malo nasmijao.Dobro je to,jer ću te malo kasnije rastužiti.pjevam .

Možda i ne.

Jedna od osobina  vremena je da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.

Nečega se ne želimo sjećati.A opet neke slike,one najdraže seiznoca, iznova i iznova vraćaju.

Iako nepitan ja ću ti reći:

-Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna  Zemlja Božje Milosti.U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.Na izvoru te rijeke u srce te zemlje imade jedan dvor .Gradom Čednosti on slovi.

U  toj zemlji,kraj izvora te rijeke, u Svetoj palati  privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.Kažem privremeno , jer težimo da se uzdignemo dovječnog prijestolja svoga Gospodara.

Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao.Traganja ,posao, znatiželja  i ljubav su me vodili   čarobnim stazama Cigana čergara.Bijelim, žutim , crvenim  i crnim. Putevima raznih boja.A svaka jednako lijepa i čedna,jer potiču od jedne Svjetlosti.

Da mila u toj raznolikosti postoji savršenstvo koje mi sretnici objeručke prihvatamo.Ponekad  su me na lutanja vodila prijateljatva i ljubavi.Nekjad bol i tuga.

Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.Znam žalosno je to!Možda se sebično i uskogrudno,ali nije tako.Ni jednu nisam napustio.Uvijek su sa mnom lutale po Dvorima i Svijetu.

Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otšao.“Prije toga se to isto pitao Meša,Kiko  i svi zaljubljenici u Dvor , čaršiju i mahale.

Niko ne zna šta bi sa Sarajevom bilo bez nas.

Pitao sam Pjevača.

Ovaj je Pitao Kiku.

Kiko je pitao Maka i Mešu.

Mak  je pitao Kamene stećke i djedovsku hižu.

Meša je pitao Nurudina i Mudrace.

Niko pravi odgovor nije znao.Ali ,svi su se slagali ,da je u tom slučaju najbolje ,da ni po koju cijenu, trajno ne napuštamo Grad Čednosti.

I nismo.

Jer vremena nastaše zla;Vremena Nostrodamusa poročanstvadođoše zla, da se zbude što pisano  i prorokovano je u knjizi staroslavnoj tisućama ljeta ranije  

 

  „Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *   

                                 

 

Da mila ostadosmo mahalaši Davor,ja i naši prijatelji Cigani , u krvi i damaru isti.Osim nama nikom nisu bila bitna:

 

Djeca ta,Blažena u čednosti,čista srca u snenosti i gladna hljeba ne i radosti,i bosa ne i milosti,i bolna u krvi ne u ljubavi,i žedna vode ne i molitve.a čedna u svjetlosti,nježna u krhkosti,prelijepa sa snovima i snena umirući. Te Božije nevinostio, ubijana što su dok ležeć uporno sanjala:

Sveti Grad Čednosti,Dvor svoj divni mili Sarajevo,Zemlju Božje MilostiBosnu svoju.

Love and Peace u ljepoti modrozelenih polja,zlatnih ljiljana idjevičanskih ljubica i Pjevača kako pjeva sa horom Romkinja prelijepih anđela:

„ Konji i Ovce umorno stoje

Po jaucima granate broje

Jerbo more ih smrtu žeđu i gladu

Djeca smurt umjesto kokoši kradu

Sve je što konji i ovce od života imadu

Gitara nek plače violina svira

Oj lele

Oj lele

Oj lele

Čini se ali to nije ciganska noć.

Njiihhaa-Beee

Njiihhaa-Beee.“

I murtviu Boga Jedinog,ne gubeć nadu Bleju nebu.Nada  da će možda proć – o krvavo preduga   –  zverinja noć.

 

Život predivni,

život žalosniji

život černobiljniji

Život hirošimniji

život hanojniji

život bagdadniji

život nagasakiji

život aušviciji,

život Srebreniciji

 

Život je kratka ”’kak’ bi rekla filozofi”.

op-op-op

Opet

opet

i – opet

bez prestanka

teroro mnogih od srbalja-primogenijus monstruma  

fiijjuu grrrum Njihhaaa

fijjuu grruuhhaaa Beee

Jupi du

Jupi du

Jupi du

kako vivo pakleno

Stupidu

Stupidu

Stupidu

kako bijedno žalosno.

 

Sve,baš sve,pa i ova moramora proć’,to je samo izrod ljudi ružna noć. Pjevajte svi, i vi vjerni cigani  naši jerbo sad  Blaženi čista srca redom lete u nebo.

Pjevajte svi samo radi nas .I  poneki naivni Davor, pa poneki dobri Đorđe,pa poneki šeret Fadil,pa poneki smiješni Hakala,pa poneki vjernik Levi.

U horu čudna  Ana,još čudnije Anđele,Hana  i Sonja.Fali tu nevinost još poneka nevinost  i bez broja anđela.Nebom poslaniž ivotom odabrani,ne želeći,ne hoteći – bijelim Grudima ugrabiše-noževe.  Glavama pokupiše-snajperske metke.Vratovima dozvaše-drvosječke sjekire.Pokretom nazvaše-mine.

Aj – lele aj-lele

Ajlele-ajlele

Ajle-le Ajle-le

Bolji – bolji

 

Bože Dragi Bože Jedini pomozi nam.

Oh ,kako to samo silno booljljii. ”

 

Da mila moja ,jako je boljelo. boljelo je do neba , do Mjeseca , zvijezda i maglica , do časnog Arša , prijestolja Gospoda Milostivog.

I evo ga :

-Grad čednosti.

I evo je.

-Bosna zemlja Božije milosti.

Još su tu.Još uvijek  živi  i bijeli.Življi i bjeliji.I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nose.Ljubav  želi dijeliti svima.

Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti  darove razasute širom dunjaluka?

To je samo jedan mic.Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo,Grad čednosti. I Vaša ako želite,ali svakako naša Bosna,zemlja Božije milosti.

Mi odlazimo,jedan po jedan.Umorni smo,ali duramo.

Grad Čednosti malo tuguje za svakim od nas.zhvalan na poklonjenom. Ali uvijek nastavlja da živi.Mora.Radi ljubavi i neke nove djece cvijeća  koja stužu.

Mora se živjeti.Šta bi ova planeta i ovaj svijet bezBosne i Sarajeva.Čini bi se da bi bili mnogo sirmašniji,tužniji i bolniji. I  bez ljubavi njihove bolesniji. A bolest bi ga odvela u nestajanje.

Da i čeda njegova nastavljaju da žive.Ljepši , sjajniji i sneniji.Valjda ih suze naših najmilijih umivaju.

Čaršija je stroga i ne da da se neko hvalisa.Ja ću rizikovati i reči. Ono što se ne smije.

Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistavim ljubav , riječi,muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.

Ta ogromna ljubav i milost  su darovi  od BogaMudroga koji se nikad ne prekidaju.

Kažem zboga testamenta mudraca i stećaka,nisam smio napustiti grad.Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.

I još  jednu veliku ljubav mi  na poček dao.Možda sam na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne Rade S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.

Vjerovati nećeš,upoznah je slijedeće, hiljadudevetstotinašezdestdevete godine, kad  je bol traganja za tobom bila tek svježa , otvorena rana.

Ova mila djevojka,djevojčurak je jedna od rana koje me tište.Nemam riječi kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.jedino vjerujem da je prerano došla. Svojom ljubavlju me liječila i izliječila.

Možda bih i o njoj bajku morao pisati.Ili samo duže pismo,jer vremena ponestaje.O tome ne bih trebao   razmisliti. To je neizostavno moranje.

„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.

„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.

Sva  naša pisma  bila su čista ljubav.

Danas bi zbog pisama poštari gladovali.

Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?

Bez želje da imalo fasciniram,ljekarske nalaze ukratko definiram:

-ruke posustaju

-noge odustaju

-pluća ne dišu lako

-jetra nabrekla jako

-srce  usporava tako i tako

-jedan bubreg se zavarava

-kose sijede

-oči blijede

-uši oglušile

-guta na leđima

-misli usporile

-na jednoj ruci četiri prsta

-ništa natoročito to nije

-dječak od 17 godina sve krije.

-ostalo kažu bitno nije

-od tog ostalog se redovno mre.

Sve u svemu dobro sam.Ne žalim se.Uz sve to, mi se čini da me slijedi  i sa mnom sijedi velika sreća .

Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako naglo, iznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te magle ničim izazvane pustopoljine ni društva ponekad  nemam.

Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan ko tužni klaun.Zlo od sebe lopatama razgrćem.I uspjeva mi.Čini mi se da sam i srce održao Bogougodnim , čistim i sanjarskim.

Još uvijek sa ljubavlju i nežnošću mislim na prošle dane i sanjam sve ljubavi svoje.

Jedine.

Ne znam zašto,ali u mome srce ,za svaku moju ljubav ,odjekuje misao i trepataj srca : jedina moja.A opet imam osjećaj da nisam podjelio svu ljubav koju imam.Da li je to u redu i imali nekog smisla,ne znam.

Neko bi reko’:

-“ U njeg’ pameti nig'di i  nikad’ bilo ni.“

Po bosanski slovkano – rahat od pameti.

Ako u čovjeku toliku ljubavi ima da je ne podijeliti , on sigurno nije rahat od pameti.On se samo davao i pokušavao usporiti vrijeme.A vrijeme je iluzija koja nam bježi i ne stignemo skoro ništa podariti dunjaluku.Tek koji treptaj srca, koje milovanje ,nježnu riječ i …Vrijeme nam ističe.

Neka, nek zbore.Ja još uvijek sam ono dijete tvoje.Samo snove i sanje neću više da krijem.Hoću ih poslati da lepršaju,da se igraju i za tobom jure.

Ostalo ni tebi  nikad bilo bitno nije šta okloro ljudi žumore.Da smo ikad uspjeli ili željeli  definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.Ni ljubavi naše.A ne ide to tako,mila moja.

Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.

Mislim na dobro su izašli.Boljim od mene mi se čine, iako ,rat im je oteo dječije godine.Zeru su ,dvije ozbinija od mene.Nježnošću i brigom ljubavi svoje zbunjuju ljude mnoge. Mene ne.Škrt sam na riječima,ne želim da ih uplašim.Život se stalno dešava.

Da,ljubim i jednog unuka malog. Dok muhur na pisaniju višegodišnju stavljam on  četiri godine ima, I najboljeg druga starog.Druga za igru, snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba.Da igra i da se juri.Djedu, blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.Ponekad i padne ili se klepi.Ali mi smo jarani i naše tajne čuvati znamo. Osim jedne.Koliko je svaka ljubav bitna.

Kako i u svakom dječjem srcu ,mnogo ljubavi i radosti i u njegovom  ima i ja je primam.I uzvraćam ,dajem onako kako si me naučila.

Vrlo često,svakodnevno ,čak i noćima besanim i dugim ,  u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom. Nekad sa nekom drugom, prizanću ti ,ja se družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.

Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to, što me posao pomalo  krao.Žustar ko „ munja“  kao što jesam, nikad se nisam zaustaviti dao.

Čupao,ritao,u bitke stupao ,ali snove i dječaka u sebi ,da mi ukradu ,nikad nisam dao.Tvoje savjete sam slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.

O’ i od tade životu kradem dane reko’ bi neko.

„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.

„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.

„Ti mu ono konju trebiš,pa ne padaš u lenje.Svaka čast.“

„Šta ću,priznajem , svaki konj svoje piće ganja.“

Nikad pivo nisam ni volio ni pio. Čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja hitnjom iskače i sve prekida.Moraš prošetati.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar.Voda sa dodatkom vina nikakva slast.

I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego ,spremno odbrusujem ja.

Od sada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne tako davne hiljadu devet stotine šezdesetosme.

Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Ciganima čergarima. Plemenitim, blaženim čista srca, izvorima moje mladosti i krećem da te tražim..

Poeziju nešto manje trebim i samo ako je iz bašta:

Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka,  Kulenovića, Montena…

Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca  umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Na pravi sam ti put majko, izašo,

Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.

Tebe,to i još više toga nosih,na samaru – mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće u džepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama.

Nažalost svijeće je moje srce istopilo , i pretvorilo ih u tebe ,moje mile anđele krasotice lik,ali te ponovo nisam sreo.

Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…

Nije mi strana ni proza,posebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Stendala,Fransa , Gi de Mopasanai, Zole.

Romantizam ,u stihu i prozi za klase više čak i istorija,uglavnom briše a ja zaboravljam. Pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:

„Ja znam-

Svaki ekser,u čizmi mojoj

Strasniji je od Getea.“

Da, i njega su zaklali,kao Serjožu.

Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma.Um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Gete, Šekspir,Njegoš,Flober, Rembo svi sa stavom Ramba,Borhes sa ničim,…,ko će sve neuke i napuhane neukosti pamtiti i bilježiti.

U njihovoj riječi ,  kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’ sve sama čudovišta i monstrumi. Njihova riječ  nema ni potke, ni ljubavi, ni duše, već samo ništavila i praznina znak i zvuk. Poput nagosti Careva novog ruha.

Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Sreća da nikad nisam volio bookkeepere. Zato Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim .Čovjeku običnom već manje.Ljubav i naše ljubavi onim drugim ,dobrim beslatno nudim.

Neko bi reko, biblioteka babilonska  neka manja, u jednu  policu dječijeg bibliobusa bi stala. Možda, voljeli bi da je tako i da je neko primi.

Ljetno vrijeme,oliti Summer time , gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog  pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.

Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van, zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri i bijeli,milosrdni krišćani odbiše, da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.

Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini i agoniju prekinula.

Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu ,dok želiš voljeti nekog ko bi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni svijet se nimalo ne stidi. Po šabloni patološke laži  konstatuje: predozirana.

Jednog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena, umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.

Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.

Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komirana.Hello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.

Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.

Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana.Bonjour – Chief zadatak obavljen .Money please.

Pjevače ubijaju zar ne.

Samo Indexi te zamke izbjegoše. Živjeli su u Gradu čednosti .Uz njegovu pomoć su do zadnjeg daha htjeli ljudima ljubav do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano počeo  da pišem o tebi i svemu mila moja.

Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,malo časti i ljudi,a život  tek časak jedan.

Nakupi se svega i svačega.

O mraku boli i boli mraka  nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.

Pjevati o ljubavi je malo teže  ,a  neiscrpna tema.

O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.

Muziku čitat nikad naučio nisam ,iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.

Ono skoro je kao jedan nasuprot milion,i malo više.

No , o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.

Volim te ljepoto moja.

Jedina.

 

Dan deveti II dio

Da savim sam siguran da je to ona ista gitara.Samo sada se pojavila da pomogne da se moje srce ne skrši.

Vuče me ko magnet i ja iskačem kroz prozor.

Šalim se.Još nisam baš toliko zvizno , skoro.Iako nije visoko,samo tri metra i kvarat , oprezno se spuštam,izvijam ruke i visim.Još sam elastičan i još sam u trećoj deceniji. Njena poslijednja godina. Što no bi čovjek reko – još me nisu satrale.

Deba bi se pito koje bi ga to satrale. Lenji bi samo kratko klimno glavom: Srećo. Mojsije bi ih streljo pogledom, ne mere sad balajistati, nije prilika , ali da mere reko bi im znanje:

-Udunite konji konjski. Vidite čojk se ženi. I njemu ova neka nova pizdunka dohakala .

Visim .Lako se otpustiti. A opet, čemu oprez.

Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti ,jer osjećam da će  glas izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je.Ništa me ne boli.Osim duše.Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj čipki i svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Čudan izbor boja i tkanine  za anteriju.Skontam , nije   anterijaJa  već vjenčanica odbjegle mlade.Sad sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem.Moja košulja nenadano krvari.Srce ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote nenadano ulaze u moj život. Taki mi usud. Ne sjećam se da sam išta zgriješio , a ko da me neko prokleo. Ljepota za ljepotom mi krade srce .

Svaka Žena je ljepota Bogom data. Zar se  onaj bekac Adam nije zatelembo u ljepotu pramajke nam Eve. I ništa drugo nije vidio sem nje. 

Ja ovoj ljepoti ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas:

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam samo žena

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam samo žena

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam samo žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam samo žena

Ja sam samo žena

Što je drugi ljubi.

Samo nježna sjena

Što srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi ,žene krik, na Lapadu ,jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih,bijelih  sunca zidina u istoj takvoj avgustovskoj noći.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene.Srce te boljelo,ali praštala si.Doletjela si da se oprostimo.Ništa više. I da me podsjetiš na onu našu davnu noć davanja. Kad postali smo jedno. I da je ponovimo  kao pokuru i zavjet budućim decenijama.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje.

Umorila me samoća i traganje.

Drugi  su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe,  da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, da  pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro.Možda mi nisu praštale izdaju.Izdaju tebe ,jedina moja. A možda si šumile rekvijum našoj ljubavi.To je već nemoguće.Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše.Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam.Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj.Tujine.

-Zdravo mila moja.Tujinko.

To su prve naše riječi te sanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju.Tijelo ti je drhtuljilo.Naslutih oblike žene.Čvrste,uzbibane i gladne ljubavi i dodira. Iznenadna hladnoća pred buru,probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora.Nje se za života nećemo moći riješiti.Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta.Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i tebe.

Šta će ovaj svijet bez njega?

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

Da li ga se sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – ja , zimsko tužno dijete koje rasdtanak sluti .

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Mi smo dosanjali tu noć. To je naša noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.Nekad davno ispod hotela Jadran.

Lijepa imena. Gospodar mora i najljepše more na svijetu. nećemo razmišljati o dekoru hladne turističke sobe za mladence. Nije naš. Tebi i meni dato da posjedujemo samo noći , more i pijesak

Znamo nije udobno ni sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I dva grada zidina i sunca i mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.

Mi smo znali šta slijedi.

Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:

„A sada spektakl!“

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni :krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd.leden.U njemu nešto upitno lebdi.Znamo šta je to. iskusili smo u prošlom životu. Rastanak!

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zanmo da ovo nije neka dječija igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke , jurnjave i boja.

Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen,upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što. Taka je svaka noć nerazuma. Svi se posvećuju sebi i svom ljubavnom alter egu.

Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu – pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi.Iščekujemo.

Sve se stapa u muk To je Ocean tišina i sni. I tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice koje za olujama hitaju.Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret snovima i zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji od buke ljudskih izuma.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom, nad oni davniim Starim gradom i vijekovima gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo.Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti ,kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone ,gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog,plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad sušto srca,nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad mene kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete,rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No šta se može to se i mora.No, šta zna dijete šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica ,stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo ,progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće.Pa zakreće,u krug se vrti kovitla.Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna. Luda igra probadajućih munja im muti pamet i oni zaboravljaju, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet ,šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh mili u sridu.Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom ,sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli,joj mamo mamice. Nebo se potrese dva ,tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. U tebi se žena rađa.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom,pa se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se večeras desilo na plaži neće ostati na plaži. To nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja se priklanjamo  govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim , prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što   želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

“ Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“

Još kažem :

“ Hoću – oprosti .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba,zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša. Duša ljubavi naše. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije one noći na pijesku ispod nekih drugih zidina.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne.Jedina moja.

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.

Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.

„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav.To zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji lutanjima odi.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo moje.