Dan deseti
Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.
Znam samo da mržnju treba izbrisati. I sve Džek trbosjeke,horde zla i manijake sa lica zemlje pomesti, turbo usisivačem usisati i šutnuti kamo pripadaju.
Bol boli rađa.Bol bola radi.Ni to ne razmijem.
Bol treba isušiti.
Mila moja ti najbolje poznaješ moje srce.
Zaš koliko se u njemu ljubavi i dorbote krije.Ili ne krije? Ća mu ga dijete znan.
Ali sigurno znaš da nisam ubica, ali uzrok svakog kolektivnog i pojedinačnog bola treba uništiti,u korjenu sasjeći.
Taj deseti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i blentavo.
Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.
Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.
Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.
Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.
Trajali su tri dana i tri noći .
Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.
Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.
Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi.Zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima, čednost u duši…
Poslije tebe ljubav naša je bila sva čežnja,sva htjenja moja.
Orijenta lirici kažu;
“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre.
“I zaista ljubavi na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri trena što se decenijama se poštovanjem i ljubavlju u duši nose.
Sve suze,tuga i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada, ni bilo kada.
Ni tebe ni mene.
Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.
Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“
Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“
Nisi razumjela zašto ja ne shvatam srce ozbiljno.Ježila si se nježnoću kojom prilazim svemu vezanom za dušu.Nisam te htio plašiti i govoriti da je to pitanje iskustva.Ja ga nisam imao i možda mi ne bi vjerovala. Intuitivno sam osjećao da srce može biti izdajica.
A opet sve si mi vjerovala čuvarice srca moga.Kako i ne bi?
Meki talasi jutra nadolaze,nježno dodiruju obale svijesti,otvarajući sedefaste obale sna,po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav i koloplet mirisnih snova koji nestajuu bespuću šarenih iskrica svjetlosti,koja bolne i nepovratno probija kroz proreze jave, poput hiljada blještavih maglica,najavljujući tiho umiranje snova ,da bi se ponovo rodili.
Sanjah te sinoć mila moja.Zvala si me u svoju raskošnu baštu čuvarice njena.Mirisi tvoga tijela su mi šaputali:
-Uđi u baštu mili moj.Miriši,miluj i nježno beri sazrelo voće moje.
Ja ti odgovaram_
-Tvoja bašta su snovi moji ,koje i budan sanjam.Vidim ih ona cvate .Ne mogu da dišem um mi zreli plodovi mute.Želim ih mila moja.ali ne ide to tako.Ništa ne brini.Doći će opet vrijeme branjaBašče tvoje.
Nije došlo.Prohujalo je sa olujnim velovima nenadanog rastanka
Oprosti mi mila Bejah častan i dobarSada sanjam neubrane bašte tvoje – Čuvarice srca moga.
Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.
Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.
Poslije ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje.
Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje – Lane moje…
Sigurno se pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim,o čemu pišem,šta slušam,ili možda pjevam.Znam sa ovim o pjevanju sam te malo nasmijao.Dobro je to,jer ću te malo kasnije rastužiti.pjevam .
Možda i ne.
Jedna od osobina vremena je da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.
Nečega se ne želimo sjećati.A opet neke slike,one najdraže seiznoca, iznova i iznova vraćaju.
Iako nepitan ja ću ti reći:
-Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna Zemlja Božje Milosti.U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.Na izvoru te rijeke u srce te zemlje imade jedan dvor .Gradom Čednosti on slovi.
U toj zemlji,kraj izvora te rijeke, u Svetoj palati privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.Kažem privremeno , jer težimo da se uzdignemo dovječnog prijestolja svoga Gospodara.
Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao.Traganja ,posao, znatiželja i ljubav su me vodili čarobnim stazama Cigana čergara.Bijelim, žutim , crvenim i crnim. Putevima raznih boja.A svaka jednako lijepa i čedna,jer potiču od jedne Svjetlosti.
Da mila u toj raznolikosti postoji savršenstvo koje mi sretnici objeručke prihvatamo.Ponekad su me na lutanja vodila prijateljatva i ljubavi.Nekjad bol i tuga.
Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.Znam žalosno je to!Možda se sebično i uskogrudno,ali nije tako.Ni jednu nisam napustio.Uvijek su sa mnom lutale po Dvorima i Svijetu.
Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otšao.“Prije toga se to isto pitao Meša,Kiko i svi zaljubljenici u Dvor , čaršiju i mahale.
Niko ne zna šta bi sa Sarajevom bilo bez nas.
Pitao sam Pjevača.
Ovaj je Pitao Kiku.
Kiko je pitao Maka i Mešu.
Mak je pitao Kamene stećke i djedovsku hižu.
Meša je pitao Nurudina i Mudrace.
Niko pravi odgovor nije znao.Ali ,svi su se slagali ,da je u tom slučaju najbolje ,da ni po koju cijenu, trajno ne napuštamo Grad Čednosti.
I nismo.
Jer vremena nastaše zla;Vremena Nostrodamusa poročanstvadođoše zla, da se zbude što pisano i prorokovano je u knjizi staroslavnoj tisućama ljeta ranije
„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *
Da mila ostadosmo mahalaši Davor,ja i naši prijatelji Cigani , u krvi i damaru isti.Osim nama nikom nisu bila bitna:
Djeca ta,Blažena u čednosti,čista srca u snenosti i gladna hljeba ne i radosti,i bosa ne i milosti,i bolna u krvi ne u ljubavi,i žedna vode ne i molitve.a čedna u svjetlosti,nježna u krhkosti,prelijepa sa snovima i snena umirući. Te Božije nevinostio, ubijana što su dok ležeć uporno sanjala:
Sveti Grad Čednosti,Dvor svoj divni mili Sarajevo,Zemlju Božje MilostiBosnu svoju.
Love and Peace u ljepoti modrozelenih polja,zlatnih ljiljana idjevičanskih ljubica i Pjevača kako pjeva sa horom Romkinja prelijepih anđela:
„ Konji i Ovce umorno stoje
Po jaucima granate broje
Jerbo more ih smrtu žeđu i gladu
Djeca smurt umjesto kokoši kradu
Sve je što konji i ovce od života imadu
Gitara nek plače violina svira
Oj lele
Oj lele
Oj lele
Čini se ali to nije ciganska noć.
Njiihhaa-Beee
Njiihhaa-Beee.“
I murtviu Boga Jedinog,ne gubeć nadu Bleju nebu.Nada da će možda proć – o krvavo preduga – zverinja noć.
Život predivni,
život žalosniji
život černobiljniji
Život hirošimniji
život hanojniji
život bagdadniji
život nagasakiji
život aušviciji,
život Srebreniciji
Život je kratka ”’kak’ bi rekla filozofi”.
op-op-op
Opet
opet
i – opet
bez prestanka
teroro mnogih od srbalja-primogenijus monstruma
fiijjuu grrrum Njihhaaa
fijjuu grruuhhaaa Beee
Jupi du
Jupi du
Jupi du
kako vivo pakleno
Stupidu
Stupidu
Stupidu
kako bijedno žalosno.
Sve,baš sve,pa i ova moramora proć’,to je samo izrod ljudi ružna noć. Pjevajte svi, i vi vjerni cigani naši jerbo sad Blaženi čista srca redom lete u nebo.
Pjevajte svi samo radi nas .I poneki naivni Davor, pa poneki dobri Đorđe,pa poneki šeret Fadil,pa poneki smiješni Hakala,pa poneki vjernik Levi.
U horu čudna Ana,još čudnije Anđele,Hana i Sonja.Fali tu nevinost još poneka nevinost i bez broja anđela.Nebom poslaniž ivotom odabrani,ne želeći,ne hoteći – bijelim Grudima ugrabiše-noževe. Glavama pokupiše-snajperske metke.Vratovima dozvaše-drvosječke sjekire.Pokretom nazvaše-mine.
Aj – lele aj-lele
Ajlele-ajlele
Ajle-le Ajle-le
Bolji – bolji
Bože Dragi Bože Jedini pomozi nam.
Oh ,kako to samo silno booljljii. ”
Da mila moja ,jako je boljelo. boljelo je do neba , do Mjeseca , zvijezda i maglica , do časnog Arša , prijestolja Gospoda Milostivog.
I evo ga :
-Grad čednosti.
I evo je.
-Bosna zemlja Božije milosti.
Još su tu.Još uvijek živi i bijeli.Življi i bjeliji.I sneniji od prkosa i ljubavi što u sebi nose.Ljubav želi dijeliti svima.
Hoće li neko prvi pružiti ruku i pokupiti darove razasute širom dunjaluka?
To je samo jedan mic.Ostalo će uraditi naše i ako želite vaše Sarajevo,Grad čednosti. I Vaša ako želite,ali svakako naša Bosna,zemlja Božije milosti.
Mi odlazimo,jedan po jedan.Umorni smo,ali duramo.
Grad Čednosti malo tuguje za svakim od nas.zhvalan na poklonjenom. Ali uvijek nastavlja da živi.Mora.Radi ljubavi i neke nove djece cvijeća koja stužu.
Mora se živjeti.Šta bi ova planeta i ovaj svijet bezBosne i Sarajeva.Čini bi se da bi bili mnogo sirmašniji,tužniji i bolniji. I bez ljubavi njihove bolesniji. A bolest bi ga odvela u nestajanje.
Da i čeda njegova nastavljaju da žive.Ljepši , sjajniji i sneniji.Valjda ih suze naših najmilijih umivaju.
Čaršija je stroga i ne da da se neko hvalisa.Ja ću rizikovati i reči. Ono što se ne smije.
Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti su uvijek umivale i činile blistavim ljubav , riječi,muzika i djela ljudi kojima je on bio u srcu.
Ta ogromna ljubav i milost su darovi od BogaMudroga koji se nikad ne prekidaju.
Kažem zboga testamenta mudraca i stećaka,nisam smio napustiti grad.Ostalo nas je jako malo bez kojih grad nije mogao opstati.
I još jednu veliku ljubav mi na poček dao.Možda sam na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne Rade S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.
Vjerovati nećeš,upoznah je slijedeće, hiljadudevetstotinašezdestdevete godine, kad je bol traganja za tobom bila tek svježa , otvorena rana.
Ova mila djevojka,djevojčurak je jedna od rana koje me tište.Nemam riječi kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.jedino vjerujem da je prerano došla. Svojom ljubavlju me liječila i izliječila.
Možda bih i o njoj bajku morao pisati.Ili samo duže pismo,jer vremena ponestaje.O tome ne bih trebao razmisliti. To je neizostavno moranje.
„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.
„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.
Sva naša pisma bila su čista ljubav.
Danas bi zbog pisama poštari gladovali.
Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?
Bez želje da imalo fasciniram,ljekarske nalaze ukratko definiram:
-ruke posustaju
-noge odustaju
-pluća ne dišu lako
-jetra nabrekla jako
-srce usporava tako i tako
-jedan bubreg se zavarava
-kose sijede
-oči blijede
-uši oglušile
-guta na leđima
-misli usporile
-na jednoj ruci četiri prsta
-ništa natoročito to nije
-dječak od 17 godina sve krije.
-ostalo kažu bitno nije
-od tog ostalog se redovno mre.
Sve u svemu dobro sam.Ne žalim se.Uz sve to, mi se čini da me slijedi i sa mnom sijedi velika sreća .
Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako naglo, iznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te magle ničim izazvane pustopoljine ni društva ponekad nemam.
Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan ko tužni klaun.Zlo od sebe lopatama razgrćem.I uspjeva mi.Čini mi se da sam i srce održao Bogougodnim , čistim i sanjarskim.
Još uvijek sa ljubavlju i nežnošću mislim na prošle dane i sanjam sve ljubavi svoje.
Jedine.
Ne znam zašto,ali u mome srce ,za svaku moju ljubav ,odjekuje misao i trepataj srca : jedina moja.A opet imam osjećaj da nisam podjelio svu ljubav koju imam.Da li je to u redu i imali nekog smisla,ne znam.
Neko bi reko’:
-“ U njeg’ pameti nig'di i nikad’ bilo ni.“
Po bosanski slovkano – rahat od pameti.
Ako u čovjeku toliku ljubavi ima da je ne podijeliti , on sigurno nije rahat od pameti.On se samo davao i pokušavao usporiti vrijeme.A vrijeme je iluzija koja nam bježi i ne stignemo skoro ništa podariti dunjaluku.Tek koji treptaj srca, koje milovanje ,nježnu riječ i …Vrijeme nam ističe.
Neka, nek zbore.Ja još uvijek sam ono dijete tvoje.Samo snove i sanje neću više da krijem.Hoću ih poslati da lepršaju,da se igraju i za tobom jure.
Ostalo ni tebi nikad bilo bitno nije šta okloro ljudi žumore.Da smo ikad uspjeli ili željeli definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.Ni ljubavi naše.A ne ide to tako,mila moja.
Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.
Mislim na dobro su izašli.Boljim od mene mi se čine, iako ,rat im je oteo dječije godine.Zeru su ,dvije ozbinija od mene.Nježnošću i brigom ljubavi svoje zbunjuju ljude mnoge. Mene ne.Škrt sam na riječima,ne želim da ih uplašim.Život se stalno dešava.
Da,ljubim i jednog unuka malog. Dok muhur na pisaniju višegodišnju stavljam on četiri godine ima, I najboljeg druga starog.Druga za igru, snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba.Da igra i da se juri.Djedu, blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.Ponekad i padne ili se klepi.Ali mi smo jarani i naše tajne čuvati znamo. Osim jedne.Koliko je svaka ljubav bitna.
Kako i u svakom dječjem srcu ,mnogo ljubavi i radosti i u njegovom ima i ja je primam.I uzvraćam ,dajem onako kako si me naučila.
Vrlo često,svakodnevno ,čak i noćima besanim i dugim , u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom. Nekad sa nekom drugom, prizanću ti ,ja se družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.
Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to, što me posao pomalo krao.Žustar ko „ munja“ kao što jesam, nikad se nisam zaustaviti dao.
Čupao,ritao,u bitke stupao ,ali snove i dječaka u sebi ,da mi ukradu ,nikad nisam dao.Tvoje savjete sam slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.
O’ i od tade životu kradem dane reko’ bi neko.
„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.
„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.
„Ti mu ono konju trebiš,pa ne padaš u lenje.Svaka čast.“
„Šta ću,priznajem , svaki konj svoje piće ganja.“
Nikad pivo nisam ni volio ni pio. Čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja hitnjom iskače i sve prekida.Moraš prošetati.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar.Voda sa dodatkom vina nikakva slast.
I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego ,spremno odbrusujem ja.
Od sada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne tako davne hiljadu devet stotine šezdesetosme.
Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Ciganima čergarima. Plemenitim, blaženim čista srca, izvorima moje mladosti i krećem da te tražim..
Poeziju nešto manje trebim i samo ako je iz bašta:
Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka, Kulenovića, Montena…
Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Na pravi sam ti put majko, izašo,
Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.
Tebe,to i još više toga nosih,na samaru – mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće u džepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama.
Nažalost svijeće je moje srce istopilo , i pretvorilo ih u tebe ,moje mile anđele krasotice lik,ali te ponovo nisam sreo.
Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…
Nije mi strana ni proza,posebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Stendala,Fransa , Gi de Mopasanai, Zole.
Romantizam ,u stihu i prozi za klase više čak i istorija,uglavnom briše a ja zaboravljam. Pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:
„Ja znam-
Svaki ekser,u čizmi mojoj
Strasniji je od Getea.“
Da, i njega su zaklali,kao Serjožu.
Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma.Um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Gete, Šekspir,Njegoš,Flober, Rembo svi sa stavom Ramba,Borhes sa ničim,…,ko će sve neuke i napuhane neukosti pamtiti i bilježiti.
U njihovoj riječi , kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’ sve sama čudovišta i monstrumi. Njihova riječ nema ni potke, ni ljubavi, ni duše, već samo ništavila i praznina znak i zvuk. Poput nagosti Careva novog ruha.
Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Sreća da nikad nisam volio bookkeepere. Zato Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim .Čovjeku običnom već manje.Ljubav i naše ljubavi onim drugim ,dobrim beslatno nudim.
Neko bi reko, biblioteka babilonska neka manja, u jednu policu dječijeg bibliobusa bi stala. Možda, voljeli bi da je tako i da je neko primi.
Ljetno vrijeme,oliti Summer time , gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.
Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van, zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri i bijeli,milosrdni krišćani odbiše, da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.
Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini i agoniju prekinula.
Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu ,dok želiš voljeti nekog ko bi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni svijet se nimalo ne stidi. Po šabloni patološke laži konstatuje: predozirana.
Jednog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena, umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.
Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.
Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komirana.Hello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.
Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.
Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana.Bonjour – Chief zadatak obavljen .Money please.
Pjevače ubijaju zar ne.
Samo Indexi te zamke izbjegoše. Živjeli su u Gradu čednosti .Uz njegovu pomoć su do zadnjeg daha htjeli ljudima ljubav do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano počeo da pišem o tebi i svemu mila moja.
Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,malo časti i ljudi,a život tek časak jedan.
Nakupi se svega i svačega.
O mraku boli i boli mraka nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.
Pjevati o ljubavi je malo teže ,a neiscrpna tema.
O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.
Muziku čitat nikad naučio nisam ,iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.
Ono skoro je kao jedan nasuprot milion,i malo više.
No , o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.
Volim te ljepoto moja.
Jedina.