Zastor iznenada pade
presahle su gorke ulice
skršenih srdaca.
Nestadoše darovi
mladenci plešu
svoj poslijednji tango.
Nju su prodali
velovi su pali
nenadano.
Scena je pozorišna
meštar kulisa zagledan u damu
spotakne se o uže i leti.
Takvi su vam ljubavnici
mrzovoljna publika
zanijemi zaprepašteno.
Predstava se ne prekida
aplauz molim slavimo smrt.
Jedno biće je nestalo
dva bića ubijena
zlo se cereka ide dalje.
Crno i svjetlost
Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove Neba koji nas umivaju čim se probudimo.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.
Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.
Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da se druge stvari više ne primjećuju. Ni u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?
Sve će proći, i bol i tuga. Usnuli će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.
A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.
Ne mora tako biti.
Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.
Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnijemo. Kad padne noć i usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti. Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.
I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice . Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat, ali se ništa ne mijenja.
Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.
Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.
Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.
Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.
Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.
Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestu u Crnoj praznini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.
Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.
Prije četiri i po milijarde, nakon osam kao tren dugih milijardi godina lutanja i stremljenja ka jednom pravcu Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.
Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da ,izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom. Plava boja . Sinonim svetosti, čednosti i uzvišene plemenitosti.
Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.
Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je namjenio svoje čedo. Čovjeka. Znao je da će on stvoriti smutnju i izigrati povjerenje Stvoritelja , ali sve je to zapisano u Knjizi koja pamti svaki tren od nastanka Univerzuma , do njegovog nestanka.
U Svojoj uzvišenoj nakani Čovjeku podari razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemljanih planeta ima na svim nebrojenim putanjama i stranama univezuma, a plava planeta je samo jedna.
Njeno puno ime je: Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako smo je mi , vođeni nebeskim proviđenjem i naukom ,nazvali .
A ta čeda, ljudi, mnogi od njih , toliko nerazumni bivaju da svako malo pretvaraju nebesko plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose njihovog uma
Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti nerazumom izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu monstrumi. Ali mi opet žurimo.
Ali Bog Milosrđa je i Gospodar traajanja i ljepote njegovog Univezuma.
Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.
Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, toliko milosti i oprosta . A biće ima um a ne shvata. Ima srce a ne prima .Ima oči a ne vidi. Ima uši a ne čuje. Ima dušu a darove ljubavi i milosti ne prima.Postaje još bjesnije.
Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.
Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.
Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.
“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće.
Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.
“Svjetlost je boja sunčevog sjaja ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar najljepših duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”
U prošlosti su govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne i nerazumne pojmove. Neka govore i neka vezuju šta god hoće1
Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.
Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.
A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.
Dan drugi
Na moj prvi rođendan poslije petnaest dana našeg proljeća , na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969. dobio sam mnoštvo poklona .
Meni se posebno izdvojila dva : srebreni šal , stihove i pozlaćeni upaljač sa zlatnom , ugraviranom djetilinom sa četiri lista. Obradovao sam se.Još uvijek sam bio tvoj Mali Princ.Ono, Mali princ, mi je zvučalo sasvim prirodno.Ono, tvoj, me činilo sretnim.
Upaljač sam svaki dan nosio sa sobom i pomno čuvao . Bila si sa mnom i ljubav naša gdje god krenuo. Srebreni šal su mi druge krale i poklanjale. I uvijek se vraćao meni.
Stihovi su zauvijek urisani u srce . Bojeni trunčicama sjete i radosti , dopustili su da ljubav nadvladava.
Proleće pjeva
Ljubav se dogodi tek tako
Sama od sebe savim lako
Mili moj samo ti tuguj i ne tuguj
Obrći se hodaj vrišti ne miruj.
Na plač za tobom nikog ne teraj
Bio je dovoljan poljubac jedan znaj
Da ću te voleti zauvek to znam
Na osmeh tvoj – srcem obećavam.
Znaš li kako bol svoj zadržavam
Zatvorim oči i tebe pogledavam
Ali ne mogu da se utešim ja
Prejaka čežnja nada nebom sja.
Mali princ u tebi da odraste ne dozvoli
Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi
Da djete ne odraste i samo mene da voli
Podmiti – moli sve učini nama u slavi.
Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu,a ja sam te nazvao svojim Ljetnim Proljećem.
Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koje ništa , pa ni smrt ,neće moći prekinuti.Njihove pjesme i moje ljubavi živjeće vjećno.
Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova i nada.Jednostavno poklopilo se.
O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.
Videla sam naše nebo pahuljasto,
ono samo naše sunce vragolasto,
one samo naše stidljivi mjesece,
one samo naše lelujave zvezdice.
Sanjam samo naše more opevano
onaj naše pjesak leglo uzburkano
onog samo našeg leta raj plodovi
na našoj jedinoj plaži Ljubavi.
Još vidim tebe,moj mili i jedini
tebe i mene zagledani zagrljeni
dva srca,dvije duše,usana poj
dviju ruku,lijeve i desne spoj.
Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.
Početkom slijedećeg ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.
Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.
Vremena su prolazila.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju na nekom od onih petnaest dana proljeća.
Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe, a oni se svako malo vrate nama.
(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More Ostrvo…)
Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,isuviše slučajnim i nenamjernim,ali sve njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve – baš sve:one tužne ljubavne, pjesme sanjanja i prelijepe.Pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne i proklinjanja.
Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su bili ,za ljubav nisu nikad molili.
Tvoj Princ Mali im je vremenom sve više nalik bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.
Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?
Ne,nismo bili mačo muškarci, ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su vrili,kiptjeli,dunjalukom se raznosili,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili, um u led ledili , na krst pribijali…
Sreća , Indexi i ja smo imali velike duše.One su nas spašavale pa smo naše golgote prživjeli i sneniji postajali.
Bogami mi Miloga, po neki i nije.Izgrizla bi srca i dušu ta prva ljubav,pa bi tiho presvisnuli.Ljekari dobri neke druge dijagnoze dali, ljudskosti radi.
Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi, zaljubjeni momci,skoro dječarci koji ne shvataju šta se dešava.Zašto se ljubav slama ko suha ljeskova grančica na neveri .Jedno nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce, vrć krvava masa neka – meka i bolna.
Ipak , svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna – bonaca ili bura. Pjesma Negdje na kraju u zatišju, nas je ojačala.
Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavio se mnogo kasno,u suton života.
Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu i srećna.
Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije dobro.
Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno , moralo se ubrzati, jer je radi nas usporilo,pa nam se to osvetilo.
Pričala si mi o Malom Princu.Da li si bila zaljubljena u mene ili ideju Malog Princa nisam znao.Bilo mi je svejedno.Uz tebe sam postao mali Princ.Nisi ni znala da u svakoj stvarnosti u biću , u srcu , u duši svake žene uvijek postoji jedan Mali princ.Ti si imala sreću da si ga tako lako našla ,na valima mora plavetnog , mora prelijepog , mora Jadranskog .Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila, da ga do smrti ne izgubiš.
Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i tvojim snovima o Malim Princem,u tvoju predivnu dušu i milo srce zaključanim.
Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom u Dvore male planete otpravio?
Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebno.
Vjerovala si mi i plakala.Ja sam te ljubio,ti se nisi branila,ljubavlju si mi uzvraćala.
Bože Mili,koliko je bilo ljubavi u toj miloj djevojčici?Uvijek sam se pitao i zahvaljivao Mu na daru.
Oprost će doći mnogo , mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, poslije u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve, ni jednu misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio, ni pogubio.Sve sam pretočio u spomenik našoj ljubavi.
Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.radost i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavna blagorodnost , pred slijed onoga što se nije snilo. Bilo je to vrijeme ruža. Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se da Jutro će promjeniti sve.
Nije. Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,
Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!
Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi.Da se mola i da se nadaju.Ti si svog Malog princa unaprijedila u mornara.Sada nije lutalica koji luta nebom.Sada je mornar koji nema mora i čeka da mu se ljubav javi.
A ispod našeg neba ,ti si se tako vedro smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:
-Idi,bre pa se leči ! Nije ti ovo san.
-Opa,ti to ozbiljno!
-Koji ti je naopaki dan?
Jednom ti izleti:
-Koji ti je pampur?
Nisam znao šta to znači,ali sam se ko bekac smijao.Ti si se izvinjavala. izletilo ti .Ja sam te dovodio u nedoumicu govoreći::
-To ti meni,mila moja, baš si vražićak.
Ti si se crvenila,na ivici suza.Ja bih te zagrlio ,ljubio crvenilo i molio da mi oprostiš glupave šale.
Sada kad znam šta znači ja se pomalo crvenim ,ali nema nikoga da mi ljubi crvenilo i oprašta glupave misli.
Nekad bih primjetio nešto malo ozbiljnije upitne poglede,onako, s koso izvijenom obrvom i malim crticama na čelu:
-Hm.Hm.
-Nešto si mi znan.
-Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.
-Ti imaš neki plan.
Ponekad bi strogo,bez riječi, trepereći kažiprstom,okretala glavu prema moru, potom prema suncu,ponekad stišćući pest.
Znao sam da sam nešto glupavo lupio.
A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet stisnutih u pest.
Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.
Drugi put kada ti oca spomenuh.
Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.
Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“
Tada bih vidio i suze u tvojim očima.
Ipak i danas ćutim i slutim te suze. I one neke jedva primjetne sjete,možda boli. Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica. Toliko brzo prolijeću, da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:
„Zašto te suze ?
Ta sjeta!
Zašto ta tuga?“
Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu kome su zmije otrovnice usud koji vodi domu.
Tog ljeta su se misli sporije kretale.Vrijeme je usporilo.Bilo smo samo ja i ti,ostali svijet su bile sjene koje promiću pored nas brzinom svjetlosti i mi ih zbog toga ne primjećujemo.
Glupko – razdragano bi govorila.
Ljubljenom, Princu Malom si ponovljala svakog dana sa da smo isti.
Bunio sam se.Ti bi samo prst na usta stavljala i onda bi rekla :
“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.
Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.A i pantalone ću ti skrojit pomjeri da malo preko čizame vire.Čizme ćeš nositi samo ako budeš putovao.Ja neću dati da putuješ da mi ne pobjegneš,srce slomiš i moju dušu zalediš. Tvoj odlazak,ili rastanak naš,nikad ne bih preboljela. Tada bih poslijednji , peti put stisnula pet u pest i sa suzama u oćima Ga molila da mi te vrati .
Dobro,već kad se buniš, Daću ti jedan srebreni šal da slobodno leprša. Preko šala staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da imaš. Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ dušu da je slučajno ne upraljaš.Neka svi znaju da si moj.Samo moj,ljubavi moja.
Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje ili troje.Nikad se ne zna. Tvoja će princeza biti prelijepa. Bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje će nositi.Na licu će imati nacrtanu jednu suzu ,da te podsjeća da u svijetu puno boli ima.I puno malenih djevojčica koje ljubav i pomoć trebaju.
Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno tisuću ljubičica. Il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene, beskonačne ljubavi dane.
Za tu stranu naše planete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama u igri lovice teže našao. Ne bih ti dugo bježala.Tek toliko da te malo ljutnem.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas Neko sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više od mnogo nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od radosti i snova,ljubavi moja“
„I to bi bilo sve,mila moja“ – kao razočaran ja.
„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena, kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš.
U čekanju i snovima, nenacrtani ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada bespomoćno – pitam te pitam:
-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila moja.
Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima i željama mladosti,te davne,jošuvijek magične i mistične godine i potonjih dana nadolazećog poluvijeka samoće,nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i ubica i još štošta.
U proljeće jednog ljeta
neke davno ovog svijeta
Hiljadudevetstotinašezdeset neke
Upoznah jedno dijete.
Dijete
Milo
sneno
u ljubavi procvjetalo.
U proljeće jednog ljeta
neke davne ovog svijeta
Hiljadudevetstotina šezdeset i neke
Postadoh lopov koji krade.
Tijelo
Misli
Ljubav
i još štošta
Djevojčici
Miloj
dragoj.
U proljeće jednog ljeta
neke davne ovog svijeta
Hiljadudevetstotinašezdeset i neke
To je meni malo bilo
Te postadoh ja ubica
Zadavih
te objesih
i ubijah
mnogo
često.
U proljeće neko davno
Ubijah kažem
Čak hiljadudevestotina
šezdesetosam
I još preko nekoliko puta
U svom srcu ljubav svoju.
Al’ se ona nije dala
Već je jačom postajala
Radost rose njenog bića
Meni sretnom poklanjala.
Pjesmom odaslano
Tuga – sjeta!
Sjeta – tuga!
Oči suza bjelilo.
Ne boj se ljubavi moja
Ne strahuj mila
Koračaj polako ljubavi
Koračaj hrabro mila moja.
Bilo je to zbog Malog Princa?
Ili zbog tvoga malenog brata i sebe?
Ne okreći se jedina moja
Sve će to ljubičice mirisom prekriti.
Naznake sjete u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne ,što traži odbačenu majku-ženu ili odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće.Izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.
Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.
Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da će vremenom izgubiti i brata.
Kako da joj onda, Bože moj , pričam o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!To bi je ubilo.
Zato sam se glupario i blesavio.Tjerao te da se da smiješ i da zajedno šale samnom zbiješ, zaboravaljajući tamu koja se nad tobom nadvija.
Jednom si me odvela na pjacu . Dovela do brda lubenice i rekla da izvučem jednu lubenicu sa dna hrpe. Znao sam šta će biti,ali malenoj princezi se svaka želja mora uslišiti.Izvukao sam lubenicu i sav bostan se razletio po pijaci.Nastala je opšta frka.
Okrenuo sam se,ti si već bila na izlazu sa pijace noseći neku drugu lubenicu.
Stigao sam te.Ti si se od srca smijala.
-Izvini,morala sam te natjerati da to učiniš za mene mili moj.Čitavo ljeto smišljam neku psinu da bijes i tugu potisnem.
Tada si upotrebila te dvije riječi i nikad više.Sjedili smo pokraj jednog tananog šadrvana,čuli kako tiho žubori neku pjesmu ljubavnu ,jeli lubenicu i gledali se kao dvije grlice male vole i ljubav vode.
Kako si mi bile lijepa, mila moja sa smijehom koji je blistao i u moje srce unosio valove ljepote i ljubavi.
I dalje teku rajski dani
suncem ljubavi obasjani
a za čaroliju malo treba
sneno dijete i parče neba
Šta će ti više
tuga se briše
čaroliju na grudi stavi
sunčica sija ludoj glavi
Ne treba ti ni stih ni rima
snove želiš poklanjati svima
znaš čari svake jeseni
nalik su čarobnoj ženi
Dobrotu svoju u duši nosi
djevičansku ružu u kosi
u očima slutim bola mnogo
d'bro nema što ne bih mogo
Dodirom blagim brisati tugu
Ljubiti kao ni jednu drugu
možda i mangup sneni biti
na glavi dubit bol izbrisati
ponekad mi stih nestašan,
šta ću na tvoje oči bojazan
želji tvojih rućica slabašan
kako odolit ovako vremešan
Nemam ni opravdanja
bez imalo vrdanja
priznajem kriv sam
utješen nije to san
Nemam ni kapce dodat
đe'š ba ljepoti odolit
nisam lud nimalo hud
volim i kad nemam kud
**
Dopisano
Oprosti Malena jube jedina
Kren'o me stih, malo i rima.
Znaš ne m'rem tada udunut’.
Pa k'o velim lupaj blento,
zaljubljeni konju konjski,
dobrota će ti oprostiti.
Valjda će reći,
-Dobro,d'bro
ili samo
-Ja došla!
Ugodan dan.
Odmaraj i uživaj.
Molim te.
Greška u jedno slovu?
Tko da zna?
ajde kreni,
kreni
k meni,
jube moja
mila,
obuci postole
one
svoje sritne,
šta put same znaju
vamo,
di su
jutra,
pokraj mora
umilna i blaga,
razapeti jedra i jarbola
a
večeri
okupane suncen
šta u more tone
kraj kavala stolitnoga…
evo
tuće zvono dvanest puta,
“po je dana”
u sri mista pod zvonikon,
pružija se kostel,
a do njega bor,
lete skupa u visinu,
sunce
traže guste grane
ode,
u ladu kostela
čekat ću te
Najviše na svitu moje
Ajde kreni,
kreni k meni
jube moja mila
rad noćiju
oni dugi,
sanja dosanjani,
u zagrljaju
jedno s drugin
stotinama puta ispočetka,
pa jopet i ponovo
kleli smo se:
tu
u kršu
lozi i
maslinan
na ledininan
urešenin,
šta opija mirisima,
poljskog cvića
čekat će nas
uvik
naš dom
sudbina
srića