Nije me briga
šta je vanka mrkla noć
boli me
moj voljeni neće doć
Nije me briga
šta je vanka mrkla noć
boli me
moj voljeni neće doć
Odavno
nad mojim obzorjem
nije bilo ovako tmurno
tužno
a teško
Vas cijeli dan
gledam most
rijeku
izmaglicom što teku
Nerazborom dumam
zbog radi čega
ta đefa
Obavijena elegijom
potpunim strancem naše svakodnevnice
Galerijom i mnome
damarala je samo jedna riječ
– Ljepota
Sada znam zašto
Dvi Lipote se mimoišle u par dekika
jedne jedina
snovima okovane rijeke
i mora plavetnoga
i Tišinom sna
Ne mogu reći tuga
nikad se ne zna da li je to dobro ili loše!?
A opet , usuđujem se reći
– Šteta!
Hoću da vjerujem
usud mi kaže
nisi nimalo subjektivan
ako mniješ,
da bi jedina Neupoznata ljepota
i
blagoslovljena Galerija Bosna zemlja Božije milosti
mogle podijeliti mnogo toga
plemenitog
milostivog
lipog
a bome i tancavog
A karoca prelijepog života gre…
sve dalje gre…
A opet – ehhej
valja nama preko rijeke…
karocom il bez nje,
A ća se tu mere…
Božjom pomoću
neka gre!
Hvala i sretno Neznanko
a ti ime ne smijem izgovoriti
grij je
kojim god putovima odila
i čuvaj se budnih
U one
dane lijepe i mile
sad
daleke miljama isušenih
kapljica što tekle su licem,
ono onda
kad smo se voljeli
najviše na svijetu,
i bili luckasti kao sva zaljubljena
djeca
zajedno smo
preskakali potoke
zagrljeni,
izuvali cipele jedno drugom
smijući se
slobodni i sretni
pa,
gazili po blatnoj vodi
bosih nogu,
ja san ti sakrivala jednu cipelu
a ti si me prskaa vodom
i brontulao
čekaj čekaj kad te uhvatim
Sjedili bi na kamenu,
maštali o domu
i kojem će uvijek biti toplo,
pucketati vatra na kominu
a mi ćemo
eh… Mi ćemo
opijeni ljubavlju,
trčali smo kroz polja
ljubili cvijeće i oblake
ležali na rosnoj ledini,
lovili kišu u letu,
a
jutrom bi isprepleli prste
uz more
i grlili sunce,
večeri poljupce slali
mjesecu i zvijezdama
A
Jesam,
voljela sam…
U tamnom vrtlogu mojih mora
tek
malo svitla iščen,
da,
samoću ovu sumornu i tešku,
svakin novin jutron
tereton težin nošenu
razbije na tremutak
pa ispliva lipota duše
A
crne slutnje moje
istrahovi zatrpani
u zidove duđe moje,
što rušite me u dubinu
trujete mi dane,
ne izlazite
plašit jezon svojoj mene
Tek malo svitla išćen
10.02.1993.
Pogledaj Oče
koji jesin na nebesin
dite svoje doli,
pogledaj
vapaj njegov i bol njegovu
pročitaj Oče
kletvu njemu
sa usnai njegovi
i učini
o Oče čudo
objasni djetetu svon – zašto?
Slušaj Oče
bol njegovu,
jer snaga neslućena postaje,
i milošču
pogledaj dite svoje Oče
koje,
zar nije sve dalo
i poštovalo sve zakone Tvoje
i
poštovalo zakone ljudske
a snađe ga Oče
nevolja ljuta
mržnja i laž
Pogledaj Oče
i
silinon pravde svoje,
ako je volja tvoja
ispravi o oče
nepravdu ditetu tvome
učinjene
Vrati mi Oče
ljubav i viru
jer
bol njegova Oče
postaje snaga neslućena
a
molitva tek razuma vapaj
Pogledaj oče
šta ditetu tovme uradiše
i reci mi o Oče milostivi
Zašto?
07.05.1992.
Jedna divna žena, Sveta Majka Tereza se pobunila protiv pobačaja, paganskog ,a Bogohulnog običaja :
“U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno djete – i dijete mora umrijeti.”
Bila je poznata po tome , da joj se vanjske stvari, van njene uzvišene misije nisu previše doticali. Ali kad bi nešto prevršilo mjeru, javila bi se. Čvrsto, odlučno i optužujuće. Bez okolišavanja.
Mi ne želimo biti siromašni i pridružujemo joj se u revoltu i pobuni.
Ljudi redovno ili neredovno idu u crkve, đamije, sinagoge ili neke druge Božije hramove. Mole se Bogu i skrušeno poginju glave. Mnogi od njih su podmukle ubice , za koje vjerska zajednica ne zna. Možda i zna , ali šuti.
-“Ne ubijajte svoju djecu radi siromaštva.
Mi hranimo njih i vas:
zaista je njihovo ubijanje veliki grijeh.”
( Kur'an , El-Isra 31. )
-20.13 “Ne Ubi. “( Stari zavjet Knjiga Druga – Izlazak – Deset zapovjesti)
18.16.Ali ih Isus dozva i reče:Pustite djecu neka dolaze meni, i ne branite im, jer je takvih kraljesvstvo Božije.17.U istinu vam kažem Ko ne primi kraljevstvo Božije kao malo dijete , neće ući u njega.(Jevanđelje po Luki)
Oni kjoji ubijaju malu ,nerođenu dječicu su ubice najokorelije vrste. Oni ne dozvoljavaju da Božiji stvor ugleda svjetlost dana.
Kanonizovane religijske institucije su se vrlo tanko i blijedo branile protiv institualizacije abortusa. Države su odobrile genocid na vlastitom populacijom. Brojka pobačajem ubijene djece će uskoro stići cifru od stotinjak miliona godišnje. Može se porediti sa ubijenim i nestalim u šestogodišnjem II svjetskom ratu.
Sada vam biva jasnije:
-Ubijanje nerođene djece je postao biznis.
Nećemo o tome . Previše je morbidno i monstruozno. Na vama je da spoznate sve to. I čutite ili…
Ljudi , vjernici da li se zapitate gdje će vam duša?
Ljudi ne shvataju da maleno biće u utrobi već diše, primaju Božiju milost i nauk.
Zločinci, neuki i nehajni bigihulnici ubijaju djetešce koje se iskrenom ljubavlju počelo vezivati za Boga Jedinog i Majku roditeljicu, možda i ubicu.
Svete Nožije riječi (uzete iz Biblije ,potvrđene Kuranom):
“-Ubiti jedno biće je isto kao što je ubiti čitav svijet”
se ponajviše odnosi na ubitstva nerođene djece.
Ljudi nasavjesni i nesvjesni znate li šta je ljubav?
Bože Mili, to oni upravo sada ubijaju jedan cvjetak što nikad neće proputati.
Majko moja, to oni ovog trena ,po nepravdi ljudskoj strugaju djetešce što nikad neće gugutati i smijati se.
Sestrice moja, to oni sada nestaju malu bebicu, koja malom ručicom nikad neće pomilovati majčino ozareno lice.
Ljudi moji, neljudi, prešli ste na klanje nerođene djece iz nekih bezbožnih strahova.
Ljudi Božiji, molimo vas zaustavite masakriranje nerođenih anđelćića.
Ničim se ne mogu opravdati ovi zločini.
Ubiti nerođeno dušicu je jedno od najmonstruoznijih djela koje je bolesni, zločinački um mogao smisliti.
Za ove zločine Nebo im neće ni suditi. Molitve se neće primiti i pokajanje je uzaludno.
Paklena vatra je ubicama je unaprijed određeno boravište.
Ljudi budite milostivi, kao vaš Bog Milosrdni.
Uzmite Stari zavjet, Novi zavjet, Kuran ili neku drugu Svetu knjigu i čitajte.
Sjetite se Abrahama / Ibrahima, Isusa / Ise , Muhameda i svih drugih poslanika koji vam naukuju po tim knjigama.
Sjetite se šta vam se za djecu govori!
Sjetite se da imate djecu koja su ljubav i radovanje!
Sjetite se i zaustavite bol i krik nerođenog djeteta!
Molimo vas, u ime Ljubavi Božije, dozvolite da djetešce udahne vazduh i zaplače.
Molimo vas da Božija nevinost usne prinese majčinom mlijeku i da sa smiješkom usnije.
Molimo vas , učinite nešto, bol dječija na ovom svijetu više ne može naći mjesto da boluje.
Molimo vas , radi vašeg dobra, nemojte biti saučesnici zla!
Amin!
Alelujah!
Dopisano
Nedavno se Majki Terezi pridružio i papa Franjo.
On pobačaj smatra naručenim ubistvom.
Svaka čast i čestitka na pravoj definiciji ubistva nevine djece.
uvik kad gledan more
di tuče o kamen
usrid vale
mislin o tebi , o nama,
onom prelipon
dilu raja šta
bijaše među nama
i… sanjam
iz dana u dan
našin puten
iden
doli prema brodin,
usidrenom
jedrenjaku imena
nalik mome
pune su te oči i ruke
ka i tad
i… sanjam…
ponovo sanjam
19.06.2024. poznata crnogorska pijanistica i dirigentica Zoja Đurović je podijelila svoju uspomenu vezanu sa legendom crnogorskih starogradskih pjesama Jusuf Cule Jakupović.
“Staropodgorički Moris Ševalije ( Maurice Chevalier, francuski šansonjer 20. vijek), naš divni gospodin Jusuf Cule Jakupović.
Slika je s gostovanja Hora ‘ Stanko Dragojević’ u Liberecu, tadašnja Čehoslovačka..( mislim da je druga polovina osamdesetih)
Za klavirom mlada studentkinja muzike, Zoja Đurović
Čika Cule, mirni i divni tenor hora, značajni solista Radio Titograda , svojim prekrasnim, toplim glasom, plijenio je publiku širom naše velike domovine, kao i u inostranstvu. Ostavio je značajan doprinos muzici Crne Gore i Jugoslavije…”
Pridružujemo se nježnom sjećanju uz dužno poštovanje i zahvalu za sve što nam je ovaj dobri, plemeniti čovjek i tenor izuzetnih mogućnosti podario u svojoj ostavštini.
Danima prije često smo uzimali riječi Svete Majke Tereze kao moto :
„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.
I kada nam ne ide po volji , mi joj se zahvaljujemo na uputi i njenom humanizmu.
U Znak zahvalnosti i poštovanja predstavljamo djeliće njenog bogatog i humanog života.
Majka Terezija, pravim imenom Agnesa Gonđa Bojađi ( Agnes Gonxha Bojaxhiu), rođena je 1910.- u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji. Roditelji su joj bili Nikolle Bojaxiu (1878.-1919.) rođen u Skadru,majka Drane (1889.-1972.) djevojački Bernaj iz Đakovice.Imala je starijeg brata Lazara (1907.-1981.) i stariju sestru Agatu (1904. – 1973).
Albance – katolike često zovu Arabanasi,Arnauti ili Malisori.
“Gonxha” potječe od albanske riječi “gonxhe” što znači “pupoljak”.Gonđa je prvu pričest dobila sa pet godine.
Otac Pupoljka je iznenada umro u 41. godini 1919. Imala je nepunih devet godina. Šta je osjećala,mislila,da li joj je maleno srce prepuklo i odredilo životni put?Tko to zna? Bila je očeva mala princetza.Nikad o tome nije govorila.Sve djevojčice su očeve princeze i mamine duše.
Završila je osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku. Pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku,ali je nije završila. S 18 godina odlučila je posvetiti život “službi Bogu”.
1928. odlazi u Irsku,preko Zagreba,u samostan časnih sestara Lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj.Irske sestre su poznate po svom djelovanju na Indijskom potkontinentu.U Irskoj je naučila engleski jezik, jer je željela da podučava djecu u Indiji u koju je stigla 1929.
Vrijeme iskušeništva i pripravništva (postulantice) za redovničko zvanje započela u Darjeelingu podno Himelaja.Prve redovničke zavjete je položila 24.11.1931. i uzela ime Tereza po Svetoj Maloj Terezi (Lisieuxa),zaštitnici misionara.Svečane zavjete je položola 14.maja.1937.tada je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto.
U Indiji je bila velika glad,suše,nerodice,trvenja između hindusa i muslimana.Rad u školama za siromašne, nije nije zadovoljavalo njene duhovne nakane.
1946. je u Kalkuti počela služiti siromašnima, bolesnima, siročima i umirućima.Bio je to naporan , težak,ali potreban i koristan rad koji je zadovoljavao i zaokupljano cijelo njeno biće
Polet i ljubav prema ljudima je nikad nije napustila.1950.- je u Kalkuti osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi . Četrdeset sedam godina je vjerno i strpljivo,bez roptaja služila čovječanstvu.
Nijedan čovjek u svijetu se ne može mjeriti sa brojem nagrada,odlikovanja,priznanja i počesti koje je Majka Tereza dobila. 19.oktobra.1979. je dobila Nobelovu nagradu za Mir.Možda je i jedino humano biće koje je tu nagradu zaslužilo od svih onih kojima su dodijeljene.
Tada su je upitali :Šta možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?
Odgovor je bio sasvim prirodan i logičan:
“Idite kući i volite svoju obitelj.“
Pred kraj života imunitet joj je oslabio i često je pobolijevala.
Umrla je 1997.godine u 87.godini.
Dobre godine i bogat život.
29-oktobra 2003 Vatikan je proglasio Svetom
Sveta Majka Tereza je obišla skoro čitav svijet.Nikad se nije vratila u rodno Skoplje.Do kraja života više nije vidjela majku i sestru.
Majka i sestra su joj umrle usamljene i tužne,jedna za drugom, u par mjeseci 1972. i 1973. godine.Majka je umrla u 83.godini,sestra u 69.Majka je i sestra su čekale 43 godine da pomiluju lice Pupoljka koja je postajala Svetica.Nisu dočekale.Koliko je tu nade,čežnje,iščekivanja i boli?
Odgovore nemamo.
Nameće nam se jedna nedoumica.
Zašto Agnesa Gonđa Bojađi nije poslušala svoje srce i svoje riječi i „otišla kući i voljela svoju obitelj“.
Tebi,
dok smiren na mojin grudima
maštaš o oazi
u kršu moga zavičaja,
pričajući mi najljepše bajke,
o sudbini šta
isplete ti put,
na mome putu, sretna
otvori ruku i u njoj
pružih dušu
čistu od svih
skrivanja i tuge
nije ti se svidila, promrmljao si
umoran san,
jako umoran,
okrenija se na drugu stranu
i vratija u tišinu
Nekog drugog dana
sidili smo uz rijeku
na Širini,
u tvom zagrljaju
gledala san ti u
zaljubljene oči
i
mrsila kose
piturane srebrenim nitima
pomislih vcoliš me…
pa,
otvorim drugu ruku i u njoj
ti pružih
srce na dlanu
takvo kakvo je
Nije ti se svidilo,
na praznik par godina naših,
šutnu ga nogon,
okreneš se i odeš,
a ono odleti
kroz travu i šipražje prema vodi.
Sagnuh se zemlji
tapkajući pokupin
srce svoje pod jednu ruku i
onu ostavljenu dušu
pod drugu ruku
pa krenusmo
vukući se prema domu,
uz more
Čitav stađun smo odali
krenuh i dalje
prema kavalu,
uzbrdica je teška
noge otežale
vuku se Srce i dušu
teglin na kostima.
zericu ispod kavala,
noge više ne slušaju
spustin se na kolina
grubi kameni put
ureza se u njih
krvave mače razliju se okolo
Protrne duša, poskoći srce,
uspraviše se ka
cvit u kamenu
uvate me ispod ruku i podignu
Oslanjajući se na njih,
dovukosmo se do naše oaze
taman u suton
a
Nebo se obojalo purpurnim bojama
more se ljeska na zalažećem suncu
baca srebrene trake sve uokolo,
mir se ćuti u zraku,
tek negdi
iz daljine
ponekad
povjetarac
donese
nečije jecaje