Dan dvanaesti
Vjerujući u Boga Jeidnog spoznao sam da je uz njegovu Milost sve moguće.I da ne postoji ono čuveno i nevoljeno nikad.
Poslije su neki mislili da sam hrabar.
Vjerovatno.
Ali mislio sam da je to i zbog toga što više nisam imao iluzija. Znao sam da su svi izgledi da te nikad više neću sresti. Najvjerovatnije. Prestao sam tragati za tobom, osim u snovima.
Život je tekao. Hvatao sam zalet. Živio punim plućima i uvijek tebe sanjao. Svih onih noći kad druge žene sam u naručju držao. Kroz život jurio , uvijek misleći na proljeće onih dana kada se i nama i djeci cvijeća činilo da uz ogromnu ljubav u nama možemo sve.
Život je bio uglavnom dobar, ili barem podnošljiv.Sada kada zbrajam i sabijam šezdeset pet godina u jedan dan ili petnaest , čini da skoro nemam za čim žaliti.Ono skoro ide na tvoju dušu?
„Normalno šalim se.“ pišem ja.
„Šta je normalno?Šala il ono što ide na moju dušu“ – kao da , neznano odakle čutiš ti.
Dva-tri žala od tog skoro mogu samo sebi na srce priheftati.Ali jednostavno,čini se da mi nesdostaje vrijeme.Pješčani satovi se nekad ne smiju okretati,ni lomiti.Iako maš to Sunce,taj Mjesec,te Zvijezdice,ta neba,mora,okeane ljubavi u sebi koje želiš da daješ i poklanjaš, shvataš da niko nije kriv.Ta ljubav, tako djetinja i krhka, nalik niski staklenih perli udahnutih sedmog dana proljeća,A bješe to ljeta , tamo neke hiljadu devetstotina šezdeset osme .Godina ljubavi i tvoga testamenta.
Pamtim sve duboko usiječene biserne puteve dijamantskog sjaja.Puteve ljubavi onih samo naših dana,onih samo naših noći kad sve bilo je muzika i Bolero.
Pamtim i riječi baš svaku pojeidnačno ; čak i one neke pokupljene u bibliobusu muzike.
„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.
„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se slagao
I nosim tu ljubav i snove,lepršave i nedirnute,spojene i utkane u sjećanja na tebe i mene,ljubavi moja.
To je jedini put kada smo se mimoišli i jedini put kada si odlučno okrenula glavu od mene,pokazujući mi dlan sa pet raširenih prstiju kao da me zaustavljaš,kao da me odguruješ.No,brzo si okrenula u oči me gledala,pa si se nasmijala,pa si mi ruke pružila, pa si mi poljubac nudila.I ja sam se nasmijao,ruke tvoje prihvatio,poljubac uzeo,u tvojim očima vidio i tebe i sebe.Nikad mi nisi rekla šta si u mojim vidjela.Vjerovao sam isto što i ja.
Ti proljećnih dana tog ljeta odrediše sve moje dane.
Pokušavao sam da ljubav i sebe dajem onako kako si me ti učila.Onako kako si se ti davala i kako si ljubav udahnula u mene:dječiji,jednostavno, bezuslovno,neštedimice,nesebično,u igri kroz igru i jurnjavu,u traganju i davanju,milovanju,sanjima i snovima.
Kasnije,mnogo kasnije sam shvatio da ljudi imaju veliki problem koji im život čine sumornijim.Neke godine čiji broj unaprijed zamisle,ili im okruženje nametne: zanemare, napuste,unište,zakopaju ili ubiju dijete u sebi.
A sada mila moja slušaj kako te zvuče odvojeno:
-zanemare sebe
-napuste sebe
-zakopaju sebe,
-unište sebe
-ubiju sebe
Jeza ,činiti to sam sebi,obarabatiti sebe,strahovita jeza i strava.Zato nije ni čudo što su mnogi ljudi izgledaju zanemareno,napušteno,zakopano, uništeno i ubijeno.I zaista obarabaćeno.Kada ljudi to čine sami sebi, šta tek mogu činiti drugima.Ili šta mogu očekivati od onih drugih.
I žao mi što nikad ne pronađu svoje sunce,svoj mjesec,svoje zvijezde,svoje more,svoju plažu i svoj pijesak.A vrijeme im još brže klize kroz prste i noge.
Tri dana prije rastanka učinismo ono što nismo trebali ili smjeli učiniti.Đta se može. Djeca se ponekad zaborave. Pogotovo ako se prebrzo igraju i jure i za vratom im pušu mećave rastanka.
Veče je započelo vjetrom,kiša je počinjala,pa stala.Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko dijete ja.
„Jagode i malina u polju,eto slatkog dara.“ – proljetno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne,bili smo okruženi slasticama..Ako se sjećaš naš jedini omiljeni kutak u zatvorenom je ona mala slastičarna ispod stijena što na Petru su nas podsjećale.Slastičarna se,kojim li čudom zvala Petra.
Bio je to kraj trećeg dana pobješnjele bure,koji nosi njeno jenjavanje. Tu noć, ponovljenu dvanaest godina kasnije smo već opisali. Radi uroka moramo još jednom, sa malim i svježijim iumjenama. Jer ipak se ova noć desila prije. I bila je nevinija i čistija od one druge.
Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica,a negdje bestija ili jednostavno vještica.U zraku je lebdilo nešto moćno, iskonsko i svježeNoćna tama je nosila nešto teško i upitno.Noć postaje tmurna,skoro jeziva.nagomilani crni oblaci se ne kraću.
Vrijema polako poteže ručnu kočnicu.Kiša prestaje padati.Mi smo na plaži, naše omiljeno mjesto,par metara od mora,na pjesku, tridesetak metara nasuprot ulaza dva.Leđno par metara desno ka ulazu jedan.Ovaj put se nisam sjetio primaći onaj suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog zlata vrijedi.I suncobran postaje kišobran.
Mi nismo znali šta slijedi. prvi put smo u koprničkoj procesiji. Mimo nje , ali ipak , ne našom voljom , zahvaćeni masom.Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:
„A sada spektakl!“
Iako je još ugrijavanje, pješćani ciurkus – hljeba i igara – mogao je da počne.Potmuli zvukovi su se približavali,nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni,prije tri dana negdje odoše,sakriše se,izgubiše.Iako ih nije :krikovi,vriskovi ko da ih neko žive čupa se prolamaju nebom.More huči, bjesni.vri. Škripa , huka i buka stapaju se u zvukove koje um prazne.Misli nema.Mrak se može sijeći .Gust je, tvrd i neumoljiv.U njemu kao da nešto upitno lebdi.
Nama nepozvani akterti tek pristižu.Lica im strogo ozbiljna.Ne gledaju se.Hodaju poput hipnotisanih hodača na duge staze, kojima je ucrtano odredišno mjesto:gradska plaža.U mraku se stvara privid da neki nose noževe i sjekire.Poneko natakario veslo il’ motiku,ima ih da naramke drva grle.Mnogo željeza klepeće.
Nemamo se vremena plašiti ,mislili smo da sve neka igra kojoj je cilj da se sve pretvara u grotesku.
Neki nose jastuke i dušeke.Neki čak krevete i goleme francuske ležaje.Svi imaju otvorene crne kišobrane i vesele razbojne suncobrane.
Zveket flaša, bocune i buradi je skoro nečujan..Mirišemo vina,piva,konjake,loze,šljive, sva sila mogućih alkoholnih isparenja.Da smo znali kako tikvenjača miriše vjerovatno bi i taj miris prepoznali.
Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri.Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže kontrast nasuprot nebeskog crnila.Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.
Ni danas mi nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri u jednom trenu.Vijekovno iskustvo te hude noći?Možda?Mnoga lica obasjana vatrom bila su klovnovski ofarbana.Neka lica su bila našarana.Neka diskretno našminkana.A bilo ih je osmišljeno tužnih i decentnih.Nekim je kričavost bila odlika.Pojedinim licima je mana naglašavala grozno išarana antivukodlavske ili antidrakulovske nijanse zanosu.Svi su obučeni u mornarska odijela. Muškarci u plavo bijela,žene u bijelo plava.Kape im različite. Ženskinjee su ba glave natakarile kapetanske kačkete,muškinje popajevke kape.Umjesto opasača svi imaju svilene šalove plave i roze.
Osjetismo i miris pršute,skuše, sredela,ponekog cipol sa gradele.Sokova nije bilo.Ni sladoleda od vanilije.To je za djecu i neostrašćene.
U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži.Stotine,možda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano.Sve dvoje po dvoje.Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo, čiju dubinu niko ne nazire.Blažen,upitno „glupav „ osmijeh se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa,ni sjekira ni gomile zajedništva što pitomošću razoružava.Ne bojimo ni prizora što slijede.Znamo da nešto neobično,čarobno mora da se desi.
Niko ne obraća pažnju na nas.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.Oni gledaju u more,u nebo, u prazninu pozorno,bez daha i zvuka.Gledamo i mi.Sve se stapa u muk,tišina,tajac.
I tada…
Prasak,ne prasak, nego rika saturn rakete što šatl iznosi van granica zemlje,ali reskiji prirodniji, prolomi se krajolikom.I odmah potom bljesak munje.Bljesak,prasak,bljesak.Bljesak prasak.Ko’ ubrzani rafali topova prošlosti sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad gradom vijekovima.To nebo poklanja vatromet boja,zvukova i mirisa koje samo Univerzum može nadmašiti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom.On usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru.Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.Munja – maglica.Kad munja zaroni u pučinu eksplozija svjetlosti kao spiralne igle spojene ušicama poput spljoštenih galaksija vijugaju u potrazi za družicomU ružičastim, zelenim,ljubičastim,žutim,plavim i obodima svih bojao neba ka moru,od pučine do plaže,od plaže do neba plovi munja za munjom.krik za krikom.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od ovih sretnika sa plaže.Nekad sušto srca,nekad duše čini se oslikavaju.Dvije sa tri,tri sa dvije i još dvije,tri sa četiri,dvije i pet, kombinacija mnogo.Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.
Glave posmatrača razletle se na sve strane.Gore,dole,lijevo,desno , kao ringišpil ukruk,ukrug.
U toj raspomamljenoj žurki boja i krikova sa početka nevidjela skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza.Na zidinama titraju,plešu plavičaste sablasti goniča i robova u igri svojstvenoj izgubljenim dušama.Tvđava se sve više nadvija nad plažu kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže,sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme:osam sati.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju,i one i njihov ples.Ples kovitla oblake,oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje,munje ne mogu da pobjegnu oblacimaJedna munja nalik na granu sa grančicama.Više grana,mnogo više grančica ,stabla u vrtu.Sedam grana,šumarak.Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja,mahnitanje oluje hoće da zapali nebo progutaju oblake nebo.Nebo je tamna dubina bez dna,smireno zna da je jače od oblaka i munja.
Klimaks.Neprestano pet,šest,pa opet pet,šest pa sedam munja.Bljesak,blic,bljesak.Pa opet,pa opet i opet. onda odjednom sasvim jasno osam munja zasjaje na nebu Boje vrište; modra,žuta,smeđa, zelena, roza,plava,ljubičasta ne bježe i drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke,poput kvočke okuplja i sve se zajedno kupaju u moru. Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan kao rafal.
Tišina.Tajac.Zaglušene uši boli ta tišina.Munje su popadale u moru.Totalna pomračina na nebu.Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine
Glupavi-demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja,ja tarzan – ti đejn ,kepatanica-popaj,ili samo ljubav radi ljubavi.Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…
Suvisle misli namjerno bježe,nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčići se lete u zagrljaj neba.
Vatre se gase.Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže.Više nikakva svjedočenja neće biti moguća.Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži.
Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona naumu tijela.Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim.Nije nas briga što hoćemo činiti ono što ne smijemo i što u dubini duše ne želimo.Mi već ne možemo da dišemo.vazduh u plućima postaje sve rjeđi.Osjeća ka da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.Ali mi se ne želimo vratiti.Nije nas briga.Tonemo,tonemo,davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme bijele haljine sa stotinu utkanih ljubičica.Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose ,sa tvojih usana.Milujem te lagano,ti se opuštaš,ja se gubim.Ni daha više nemamo.Staklene perle poskakuju,ogrlice nas gušePolako rukom dolazim do grudnjaka hoću da otklonim još jednu prepreku.
Kažem ti :“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“
Ti šapućeš :“Nemoj – mili moj jer te volim.“
Još kažem :“ Neću – oprosti .Volim te jedina moja.“
Prve izgovorene riiječi kao da su vraćale um,umirili perle.Nekakv ogorman teret pada sa prsiju,opet možemo da dišemo,blizu normale
Tada prestravljeni krik čovjeka što vrišti tvoje ime.Za trenutak svi na plaži prestaju raditi to što rade i gledaju prema ulazu dva.Tamo čovjek skoro da čupa kosu,držeći baterijsku lampu i gleda tamu kroz koju ne može prodrijeti.
Ti se trgneš.Svijest se vratila.Ti se osjećaš nelagodno,ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me,stišćeš se uz mene,čvrst ,očajnički..Dug mekan,nježan poljubac.Ruka u ruci,one dvije ruke,lijeva i desna.Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša.Duša je ljubav naša.Snovi su srca naša.Lijeva i desna ruka su zavjet naš.Zagrljaj je rastanak naš.
Čovjek sad već očajnički vrišti tvoje ime.Marinci više ne obraćaju pažnju na njega i nastavljaju raditi ono što su radili.
Ti se odvajaš od mene,još jedan poljubac sad već užurban.
-To je moj otac.Meni je četrnaest i po godina.Ali sutra ćemo biti sami i ja ću ti poklon jedan,sebe,ako poželiš dati.
Da li si jecala nisam siguran bila je mrkla noć.
Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu.neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.samo mi sutradan,tvoj mlađi brat donese zlatni upaljać,nježa i blitav ko duša tvoje.
Djetinji glas prozbori:Od nje je.
Još uvijk mogu osjetiti tu konačnost : Od nje je.
Nismo znali da je to naša poslijednja zajednička noć.Poslijednji poljubci,milovanja,dodir ruku,šapat taj.
Da tako je to bilo, nije nam se snilo.Mila moja.
La vita e bella,zar ne.
Jedina moja.
Univerzum i nebo sve znaju.Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.
Četrnaest godina poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih, dušmani im ne dadoše…“
