U Sarajevu, u vrijeme Indexa, su postojala i djelovala tri Slobodana Kovačevića.
Čisto sumnjam da je ijedan potomak Save Kovečevića. Drugačiji su bili. Ni skojevci ,ni komunisti, a ni nacionalisti.
Jedan je bio Slobodan Bodo A.Kovačević.Bio je član Indexa .Gitarista koji je gitari dao dušu i onda je pokonio dunjaluku.O njemu ,se manje više, sve zna.
Jedan drugi Slobodan M. Kovačević je također muzičar, bio. Mlađi do onog prvog godinu dana; sa njim i Fadilom Redžićem u Lutalicama ritam gitaru tandaro. Svirao je i u Indexima II, ali kratko vrijeme. To je grupa koja je nastala od ostatka Indexa po dolasku Bode,Fadila i Davora u one prave Indexa. Slova A i M. su početna slova imena njhovih očeva i služila su da ih tekstualno razlikujemo, fizički su se razlikovali ali i jedan i drugi zgodni bili.Obojicu su povremeno zvali Slobama.
Bodo M.je poslije svirao u Pro artama od njihovo osnivanja. U Splitu je 1973.godine osnovao grupu More. Meri Cetinić, Doris Dragović, Oliver Dragojević mnogi drugi mu duguju zahvalnost za uspješne karijere.
Sada kao i mnogi drugi koji su napustili Dvor nema domovinu. Bavi se slikarstvom i pomalo muzikom.
Sarajevo pamti svoju dobru djecu.
Sarajevo je imalo i trećeg Slobodana Slobu Kovaćevića sina čuvenog sarajevskog ljekara, Doktora Kovačevića.
Nekim ljudima vrijeme oduzima ime. Tako smo vremenom zagubili ime doktora Kovačevića. Niko mu nije upamtio ime. Bio je, jednostavno, doktor Kovačević.
Slobodan Slobo Kovačević ,doktorov sin je bio dijete , pa dijete-čovjek, kojeg bi moderna nauka označila kao autistu. Za većinu nas bio je dijete -ljudina, koji je put šarenih leptira lebdio nekim stazama čudesnih svijetova samo njemu znanih.
U tim njegovim svijetovima je vladao sklad, mir i ljubav. Skoro uvijek je ;ne hodao, nego hodajući jurio, žurio i lepršao vitlajući neke, samu njemu znane mjehuriće i snove.
Imao je fantastičnu memoriju i diječiju filozofiju. Volio je da se igra i juri. Njegova oridnirajuća ulica je bila Nemanjina,poslije joj vraćeno ime od prije kraja II svjetskog rata; Čekaluša. To je ona ulica u kojoj se Kemal Monteno načekao Lidije,a Milić Vukašinović bubnjo na školskoj klupi i tabli,a kradljivac Brega Beštija đepario bjelosvjetske note.
Sigurno znamo da bi prste u usta stavljao kada bi Lidiju vidio. Bojao se njene ljepote sve dok je Kemo nije opjevao. Nikad novac nije htio uzeti. Davalo mu se. Ali ako bi mu neko sladoled kupio, prihvatio bi ga. Bio je malo,veliko dijete,ogromnog srca.
Uvijek ispeglan i čist u nekim sivim za deset cenata kraćim pantalonama, braon cipelama na pertlanje i plavo bijeloj karo košulji šetao se omiljenim kvartovima.
Spuštao se Slobodan preko Mejtaša, pored američkog konzulata do Katedrale i prve Gimnazije. Ljeti je umjesto košulje blistavu bijelu potkošulju nosio. Rjeđe je do Bašćaršije hodio.Nije volio velike gužve i nepoznata tujinska lica.
Tada bi se umorio i tramvajem se vratio do malog i velikog parka, do Alipašine džamije. Na ulazu u dvorište džamije bi se prekrstio, ušao i vode se napio.Tada bi opet krug tramvajem od Skenderije do Latinske čuprije pravio i na slatko čoše išao.
Tamo bi ga Davor ili neki drugi Dobri Sarajlija sladoledom počastio. Nije se micao sa mjesta,u hladovini zaklonjen od sunca, dok sladoled ne bi; ko dijete malo; sa kornentom polizao i smazo.
Poslije Njemanjine je najćešće špartao Koševo ulicom, Prije zvanom Kralja Tomiislava, do II Gimnazije i do dva parka mladosti iza nje. Od Higijenskog kroz Alipašinu (Đure Đakovića) i uz Gabelinu (Matija Gubec) nikad prolazio nije.
Tu su komunisti svoje vile krili,a ljudi ih se bojali,u tišini svašta o njima pričali.O nestajanju i otocima,priče do Slobe došle.Zato se on nikad iz Sarajeva maknuo se nije.Osim rijetko do mora,Suncegrad zidina rivijere.
Dalje od Marin dvora nije išao , tu se za njega Grad završavao. Otac mu je govorio da mu treba pasoš za prelazak te granice između Dvora i predvorja. Pasoš nije imao, a i bojao se dalje ići jer je tamo bilo mnogo loših ljudi.
Znao je sve o dobrim ljudima Sarajeva. Njemu je to lako bilo. Imao je fotografsko pamćenje. Sa neumoljivom preciznošću je znao ko je dobar čovjek. Dobri ljudi su imali vremena i strpljenja za njegova pitanja, a bilo ih je mnogo. Bilo je to dovoljno pitanja da se sazna nečiji životopis i rodoslov. Pitanja nikad ponavljao nije.
Lica baš i nije dobro pamtio.Uvijek bi pri svakom novom susretu za ime i prezime pitao. Kad bi mu se odgovorilo on bi upitanog prepoznao i u tren bi mu životopis izdiktirao i ponekad i neku tajnu u životopis ubacio.
Često bi neku nepoznatu činjenicu ili novost tom nekom drugom o njemu samom znao ispričati.Bespogovorno tačno i na vrijeme ,bez greške je znao koji je dobar čovjek umro.Oni zli ga nisu interesovali.
Kako je dobivao i djelio informacije i kako se savršeno bez greške prema njima ophodio bila je nepoznanica za naše umove. Kada bi neko dobar umro bio bi jako tužan i zamišljen , ali plakao nije. Zapravo nikad ga niko nije vidio da plače , samo je osmijeh negovim licem zračio.
Loši ljudi nisu imali vremena za njega .Bili osorni i grubi prema njemu. Zli ljudi su ga tjerali i šikanirali. No, činilo se da je u to doba u je tih ljudi manje bilo,ali nije. Grad je bio manji i čvršči i zlo se dobro krilo.
Oni dobri su ga uvijek branili i znali kazniti one loše i zle Njihova ružna lica je pamtio i izbjegavao.A poslije i oni njega, jer su se bojali dobrih.
Godine su prolazile. Slobo je stario i postajao sporiji i fizički i umno. Sve rijeđe je biograf bio. One dobre sve je upoznao,novi nisu pristizali.Tako je gubio svježinu i bistrinu,
Onih lošiji i zli su nadirali sa svih strana iz svih mogućih vukojebina.
I Slobo dijete-ljudina nevinosti i dobra i Grad čednosti se prevarili. Grad i Dijete su mislili da je dobrota i ljubaznost su dovoljna odbrana od zla. I bili su u pravo,samo što će to morati krvlju i mnogom smrću platiti.
Kako sve ide u parovima morao se pojaviti onaj monstrum Slobodan Milošević koga posla genocidna SANU sorta oca nacije genocidnog uma Dobrica Cosić, da svu dobrotu ,slobodu i ljubav pokuša uništiti. U grad čednosti nikad sa svojim zlim koljačkim hordama nisu ušli.
da li je dovoljno reći da su zvijeri i monstrumi debelo popušili Bosanski grb?
Slobodan Slobo Kovačević doktorov sin je živio nekoliko godina poslije rata.Ali to više nije bilo njegovo Sarajevo u kojem je on sve poznavao.Bilo je to neki porušeni grad, sa mnogo novih lica,stranaca koji su ga se plašili,a on se plašio njih.
Čutljivo je hodao ulicama,tiho se ugasio,presvisnuo.Tek tako. Odjednom samo smo primjetili da ga nema.Ili je nestao nešto malo prije rata,a njegov duh je jurio ulicama svoga grada da ga čuva brani i sačuva.
Ništa to neobično ne bi bilo.Sa Slobom se nikad nije mogao poredak stvari sa sigurnošću znati. Imao je neku svoju nebesku šemu punu iznenađenja, onih ljudskih, prijateljski i vedrih.
Hvala ti za neizmjernu dobrotu , milost i radovanja koju si nam darovao :
Slobodane Slobo Kovačeviću ljudino ,doktora Kovačevića sine.
Po završetku rata Slobodan Bodo A Kovačević se iz Praga vratio u Sarajevo. Svirao po bivšoj Jugi, u Sarajevu u tišini akvarele crtao.
Nikad nije mogao preboljeti što je na nagovor žena napustio Sarajevo i ostavio da ga neki od Indexa i Sarajevska raja brane.Kad su Indexi zvanično prestali da postoje nekako se povukao od svijeta, da bi jednog sunčanog dana,tri godine poslije, 2004.god. tiho, pretiho u drugi svijet za Jasnom,svojom prvom ljubavi otišao.
Slobodan Bodo M.Kovačević je 1992. iz Splita u Crnu Goru banuo.Ne znamo da li je mogao ili se nije htio vratiti u svoj rodni grad.Možda nije imao kome, a možda se užasavao viška krvi i smrti od kojih mnogi pobjegoše.
Iz Hrvatske je otišao valjda zbog okruženja, ne stađunskog. Stađun je isti i u Splitu i Heceg Novom. Biće da su ga protjerali, jer mu je trebalo trinaest godina da ponovo posjeti grad i ljude kojim je život ,ljubav i lijepu muziku dao.
Grad čednosti nikad ne zaboravlja svoju dobru djecu i zahvaljuje im na darovima.
Pobrojana trojka nisu svi dobri sarajevski Kovačevići.Ima ih još.
A ima i loših Kovačevića.To nisu sarajevski Kovačevići,oni su šljegli,pa su poslije odšljegli na okolna brda da ubijaju Grad ćednosti. Na čast im poganluk nhjihov.
Nebo sve gleda i pamti.
Alelujah.