Godišnjica otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti

 

Malo podsjećanje

U ponedeljak 17.Juna / Lipnja 2024 je osma godišnjica od otvaranja

Galerija Bosna zemlja Božije milosti .

I  dan za danom ,njih 2.555 radovaše posjetitelje i kupce slikama,

bojama ,snovima i vizijama u  prelijepom okruženju

Galerije Bosna zemlja Božije milosti.

 

Preko 500 slika se udomiše u tople domove ljudi koji cijene umjetnost.

Dosta je prodato , ali ima i mnogo poklonjenih.

Kupci nisu škrtarili.Nismo ni mi.

Morali smo uzvratiti. Niz dobrote se ne smije prekinuti.

 

2 555 blagorodnih  dana .

Sve prolazi kao san ,  u kojem je dan samo jedan tren,

ispunjen Božjom Milošću i  Ljubavlju.

U preliepom svijetu  njegovog stvaranja,

boje trepere,noseći u sebi dah i obrise

posebnih, nježnih i prelijepih likova  bića ,

bez kojih se san o Galeriji ne bi mogao ostvariti.

Hvala im što ispunjavaju svaki tren moga života.

 

Nema važno ako  neka slika padne,

klizne niz stepenice,

i staklo il’ okvir se skrše.

Tada se prospu mirisi djevičanskih ljubičica,

a ljubavlju  zašumi Ocean tišine i sna ,

bojeći dan velovima mora Jadranskog, mora plavetnog,mora prelijepog,

i nježnošću zapljusnu oazu ljubavi i snova.

 

Danas , sedam godine poslije ,još uvijek sve izgleda bajkovito.

Galerija je ispunjena ljubavlju, lik moje  djece njihovih obitelji  i jednog posebnog bića ,bez kojeg Galerija ne bi bila ljepota bez premca i ne bi opstala, stalno su prisutni u njoj  i meni..

Kovid nas mimoilazi,zamandalili smo privremeno vrata neko vrijeme . Nismo neodgovorni, Galerija , sa Božijom miloššću persistira , a obazrivost prema eventualnim, budućim kupcima je velika.za par dana skidamo zarazu sa sebe i idemo dalje.

I ova godina je krneula  bajkovito . 

Šta nam je sudbina namijenila?

Ne znamo!

Ipak idemo dalje.

Do kada ?

Ništa određeno.

Dok Bog milostivi miluje  Galeriju svojom svjetlošću  i Galeristu dahom  i duhom .

A jednog dana , tko da zna?

Možda na jug , gdje ima još jedna Galerija posvećena Galerijom Bosna zemlja Božije milosti.

Ljubav u sprezi sa slikama i riječima čini čuda.

I nemojte zaboraviti:

Nikad nije kasno za nove izazove i snova.

I ljubav.






												

Kako biva Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Na današnji dan prije, rečemo biva ,sad već osam godina objavih zapis koji vam ponovo imputiramo pred vidna pomagala:

Poštovani!

Zadovoljstvo nam je obavijestiti Vas da će Galerija „Bosna zemlja Božije milosti“, otvoriti svoja vrata u subotu, 17. juna 2017. godine.

Vlasnik galerije, i umjetnik , Hajro Šabanadžović je u šezdeset šestoj godini ostvario svoju želju otvorivši vlastiti umjetnički kutak. Poručuje da nikada nije kasno.

„Ovih dana posložih nekako sve kockice i uz pomoć boga Milostivog i njegovih časnih Anđel ,a pride tri zermaljska anđela – sina , kćeri i prelijepe kustosice napravih Galeriju.

Galerija Bosna zemlja Božije milosti.

Nije mi dugo trebalo. Samo šeset'šest godina.

Htjedoh je napokon otkatančiti i odahnuti..

Jok , ne dadoše. Zašto boni , dumam ja.

Sin reče – treba mi reklama.

Kćer reče – pozovi medije.

Kustosica ozbiljnim tonom reče:

-Nezgrapna ko slonica u radnji kristala i poručulana , slomila sam nešto stakla na na nekolko slika. Treba ih ponovo uramiti *. Čuj slonica. A prelijepa , paučinasta i nježna grlica , kao da je ona sama udahnula ljepotu i krhkost galeriji.

Normalno nisam je poslušao. Slike

-Ovo iskričavo nebo nad nama, Cvijetna refleksija, Božićne iskrice, i Svjetlost na izvoru Modre rijeke nisu preuramljene. Sebični razlog – slike pod “mahanom” ne prodajemo.

Obatroje se složiše:

-Napiši nekoliko rečenica o tome šta radiš i zašto otvaraš galeriju . I sve će biti kako treba.

Ja blejim ko najveći levat, oliti papak .

O tome šta radim trebalo bi mi pedeset godina priče , ono u minimumu..

O tome zašto tek sada otvaram galeriju isto toliko vakta . Barem .

Slikam jer Volim: Boga Milostivog , njegova stvaranja , ljepotu ,  žene ,  djecu , prirodu i boje , između ostalog . U ljubavi i molosti redoslijedi i gradacije su nesuvisle odrednice.

Sama pomisao na sve to ,  sveže mi  mozak u čvor , srce obehuti , ruka poludi kao da nema kontrole .Kist klizi , lebdi , bludi i igra se . A kad se osvjestim , imam sliku za koju pomišljam da sam ja naslikao.

Niko se drugi nije javio kao autor, pa je to vjerovatno dokaz da su moje.Ili mi ih je neko podvalio stideći se svoga djela.

Ja se ne stidim.

Moje slike su moja čeda.

Da sam bilo kada izašao u javnost sa bilo kojom slikom ,to bi bilo kao da sam pokušao prodati vlastito dijete.

Sada me uveliko pritislo breme mnogobrojnih kalendara. Učinilo mi se da imaju ozbiljne namjere da me jal potope , jal nestanu.

Uplaših se za slike – čeda moja.

-Šta će biti sa njima?

One najbolje i najljepše , po nečijem ukusu , će udomiti.

One druge , plašljive, stidljivije , neobičnije će zatvoriti u neke podrumske prostorije sumnjive kakvoće.

Tamo će propadati , pa će platna i boje biti ukusna hrana  miševima, jer moje boje se spravljaju po receptima renesansnih majstora,koji su krali nauk domaćicama u spremanju torti:

Dosta jaja, mijeko , može i u prahu,

puder brašna , može i nula obična ,

malo šećera, prstohvat soli ,malo octa i zejtina,

klasiku putera , zu kokuznim vremenima može i margarin,

ni za živu glavu loj.

I ni slučajno miksati, ubiješ smjesi život i smisao,

već ka’ Nadalina mutiti sastojke , jedan po jedan:

i gore i dole, i ukrivo , i desno i ulivo  ,

i posred sride , naravski najčešće.

Ma , boni to vam je prava fešta od jajinaca , slasti i mutiganjanja.

Take nam i  sve slike ispadale.

Lijepe , razigrane, raskošne , neobične , mjestimično lijepe i savršene,

samo svoje , jogunaste , ali i umiljate. I nadasve unikatne.

Pođeđe smišne , opičene , umrljane i nedarealne..

Nadasve jasno i uočljivo ljudskom rukom mješane,

da se stekne dojam imopresija srca , ekspresija duše

i sasvim logično apstrakcija mahalskog života i žanra..

A kad mali podrumski ili trezorski miševi navale ,

tu svaka ljepota , mislenost i humanost nestaje.

Eto ,  zato  , odlučih da udomim slike.

A kako ih udomiti?

Naći  dobre ljude koji će mi platiti udomljavanje djelića vlastite bajke. Nismo mi mahalaši vesla sisali.

I to vam je priča za medije.

O nekim drugim nježnijim i emotivnijim aspektima ne smijemo pričati. Ljepota, čast i slast prije svega.

Kažu – još uvijek se ne vjeruju mahali.

Zaostala , antiprotivna i destruktivna.

Nemojte im vjerovati.

Dođite i pogledajte slike.

One će vam reći sve.

Ne plaše se one iskrenog suda.

Ma kakv on bio.

Ni autor.

Bog je Milostiv

Yossamin – Breme ljubavi









na trideset i neki

moj

rođendan

(dok san spremala kolače)

zazvoni zvono

na vratima





U žurbi

otvorih vrata

Tebi





U rukama si ima

najveće breme ljubavi

koje ikad vidjeh

s osmjehon na licu

i onin ludastin

iskricama u očima

pružio si

breme ljubavi meni

na poklon





srce se uzlupalo od veselja

ruke malo uzdrhtale

pa ga

nespretno prihvatih

i umalo mi iskliznu iz ruku





tvoje ruke prihvatiše moje

a breme ljubavi

ostade među nama





pozvah te da uđeš

na rođendansku tortu

okrenuh da te propustin

na se prsti ne mogaše

razdvojiti





breme ljubavi zaljepilo nan ruke

pa se sve vragolasto smijucka





nismo se previše bunili

jer nam dozvoli

da rastavimo

povremeno

jednu ruku

kako bi pomilovali

jedno drugo





od tog dana

skupa smo

hodali

jeli

spavali





u nekoj noći

snivajući

ušuškana tvojom jubavi

zoron osjetin teret

na grudima





breme ljubavi

ležalo je na mojim prsima

čvrsto me ogrlilo oko vrata

a

ruku tvoji nije bilo





tek

ožiljci po mojim prstima ostadoše