Jusuf Cule Jakupović – Legende uvijek žive

Slika može predstavljati 2 osobe i klavir

19.06.2024. poznata crnogorska pijanistica i dirigentica Zoja Đurović je podijelila svoju uspomenu vezanu sa legendom crnogorskih starogradskih pjesama Jusuf Cule Jakupović.

“Staropodgorički Moris Ševalije ( Maurice Chevalier, francuski šansonjer 20. vijek), naš divni gospodin Jusuf Cule Jakupović.

Slika je s gostovanja Hora ‘ Stanko Dragojević’ u Liberecu, tadašnja Čehoslovačka..( mislim da je druga polovina osamdesetih)

Za klavirom mlada studentkinja muzike, Zoja Đurović

Čika Cule, mirni i divni tenor hora, značajni solista Radio Titograda , svojim prekrasnim, toplim glasom, plijenio je publiku širom naše velike domovine, kao i u inostranstvu. Ostavio je značajan doprinos muzici Crne Gore i Jugoslavije…”

Pridružujemo se nježnom sjećanju uz dužno poštovanje i zahvalu za sve što nam je ovaj dobri, plemeniti čovjek i tenor izuzetnih mogućnosti podario u svojoj ostavštini.

Blekijeve priče – Sveta Majka Tereza

Danima prije  često smo uzimali riječi Svete Majke Tereze kao moto  :

„U životu nisu bitna velika dela, već velika ljubav“.

I kada nam ne ide po volji , mi joj se zahvaljujemo  na uputi i njenom humanizmu.

U Znak zahvalnosti i poštovanja  predstavljamo djeliće njenog bogatog i humanog života.

Majka Terezija, pravim imenom Agnesa Gonđa Bojađi ( Agnes Gonxha Bojaxhiu), rođena je 1910.- u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji.  Roditelji su joj bili  Nikolle Bojaxiu (1878.-1919.) rođen u Skadru,majka Drane (1889.-1972.)  djevojački Bernaj iz Đakovice.Imala je starijeg brata Lazara (1907.-1981.) i stariju sestru Agatu (1904. – 1973).

Albance – katolike često zovu Arabanasi,Arnauti ili Malisori.

“Gonxha” potječe od albanske riječi “gonxhe” što znači “pupoljak”.Gonđa je prvu pričest dobila sa pet godine.

Otac Pupoljka je iznenada umro u 41. godini  1919. Imala je nepunih devet godina. Šta je osjećala,mislila,da li joj je maleno srce prepuklo i odredilo životni put?Tko to zna? Bila je očeva mala princetza.Nikad o tome nije govorila.Sve djevojčice su očeve princeze i mamine duše.

Završila je osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku. Pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku,ali je nije završila. S 18 godina odlučila je posvetiti život “službi Bogu”.

1928. odlazi u Irsku,preko Zagreba,u samostan časnih sestara Lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj.Irske sestre su poznate po svom djelovanju na Indijskom potkontinentu.U Irskoj je naučila engleski jezik, jer je željela da podučava djecu u Indiji u koju je stigla 1929.

Vrijeme iskušeništva i pripravništva (postulantice) za redovničko zvanje  započela u Darjeelingu podno Himelaja.Prve redovničke zavjete je položila 24.11.1931. i uzela ime Tereza po Svetoj Maloj  Terezi (Lisieuxa),zaštitnici misionara.Svečane zavjete je položola 14.maja.1937.tada je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto.

U Indiji je bila velika glad,suše,nerodice,trvenja između hindusa i muslimana.Rad u školama za siromašne, nije nije  zadovoljavalo njene duhovne nakane.

1946. je u Kalkuti počela služiti siromašnima, bolesnima, siročima  i umirućima.Bio je to naporan ,  težak,ali potreban i koristan rad koji je zadovoljavao i zaokupljano cijelo njeno biće

Polet i ljubav prema ljudima je nikad nije napustila.1950.- je u Kalkuti osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi . Četrdeset sedam godina je vjerno i strpljivo,bez roptaja služila čovječanstvu.

Nijedan čovjek u svijetu se ne može mjeriti sa brojem nagrada,odlikovanja,priznanja i počesti koje je Majka Tereza dobila. 19.oktobra.1979. je dobila Nobelovu nagradu za Mir.Možda je i jedino humano biće koje je tu nagradu zaslužilo od svih onih kojima su dodijeljene.

Tada su je upitali :Šta možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?

Odgovor je bio sasvim prirodan i logičan:

“Idite kući i volite svoju obitelj.“

Pred kraj života imunitet joj je oslabio i često je pobolijevala.

Umrla je 1997.godine u 87.godini.

Dobre godine i bogat život.

29-oktobra 2003 Vatikan je proglasio Svetom

Sveta Majka Tereza je obišla  skoro čitav svijet.Nikad se nije vratila u rodno Skoplje.Do kraja života više nije vidjela majku i sestru.

Majka i sestra su joj umrle usamljene i tužne,jedna za drugom, u  par mjeseci 1972. i 1973. godine.Majka je umrla u 83.godini,sestra u 69.Majka je i sestra su čekale 43 godine da  pomiluju lice  Pupoljka koja je postajala Svetica.Nisu dočekale.Koliko je tu nade,čežnje,iščekivanja i boli?

Odgovore nemamo.

Nameće nam se jedna nedoumica.

Zašto Agnesa Gonđa Bojađi nije poslušala svoje srce i svoje riječi i  „otišla kući i voljela svoju obitelj“.

 

Yossamin – Tebi





Tebi,

dok smiren na mojin grudima

maštaš o oazi

u kršu moga zavičaja,

pričajući mi najljepše bajke,

o sudbini šta

isplete ti put,

na mome putu, sretna

otvori ruku i u njoj

pružih dušu

čistu od svih

skrivanja i tuge





nije ti se svidila, promrmljao si

umoran san,

jako umoran,

okrenija se na drugu stranu

i vratija u tišinu





Nekog drugog dana

sidili smo uz rijeku

na Širini,

u tvom zagrljaju

gledala san ti u

zaljubljene oči

i

mrsila kose

piturane srebrenim nitima

pomislih vcoliš me…

pa,

otvorim drugu ruku i u njoj

ti pružih

srce na dlanu

takvo kakvo je





Nije ti se svidilo,

na praznik par godina naših,

šutnu ga nogon,

okreneš se i odeš,

a ono odleti

kroz travu i šipražje prema vodi.





Sagnuh se zemlji

tapkajući pokupin

srce svoje pod jednu ruku i

onu ostavljenu dušu

pod drugu ruku

pa krenusmo

vukući se prema domu,

uz more









Čitav stađun smo odali

krenuh i dalje

prema kavalu,

uzbrdica je teška

noge otežale

vuku se Srce i dušu

teglin na kostima.









zericu ispod kavala,

noge više ne slušaju

spustin se na kolina

grubi kameni put

ureza se u njih

krvave mače razliju se okolo





Protrne duša, poskoći srce,

uspraviše se ka

cvit u kamenu

uvate me ispod ruku i podignu









Oslanjajući se na njih,

dovukosmo se do naše oaze

taman u suton

a





Nebo se obojalo purpurnim bojama

more se ljeska na zalažećem suncu

baca srebrene trake sve uokolo,

mir se ćuti u zraku,

tek negdi

iz daljine

ponekad

povjetarac

donese

nečije jecaje