Dan šesti
Sve se normalizovalo.
Ti i ja smo zajedno.
Ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.
Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.
Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica. Kako ćeš ba grdelinku u kavez zatvoriti.
Čini se teško breme nosiš.
Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No, to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati , ni znati.
Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.Ni kakav je svijet.
Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli.Nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara se u kako, da bi na kraju postalo zašto.
Naposlijetku kada se svi odgovori nađu i zbroje ,čini se – eto život jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto, iako ga u duši nosimo.
Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto. Odmah od prvog dana sam bio svjetan toga, jer ti si moj život.
Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.
Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.
Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me,do tebe samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.
Ako se dobro sjećam tvoj otac je bio inženjer.
Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene.Njome si govorila ne,stani,nemoj molim te.
Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se. Tebi princezi , djevi moga života.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke.
Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi.
Igra zadirkivanja je poput igre staklenih perli. Uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne. I staklene perle su se pretvarale u niske bisera.
Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja.Ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi tog našeg proljeća i tih , samo naših dana.
Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više, i sve vrelija svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica u tebi ,za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni, za tebe jedina moja.
Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.
Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje. Život je kao vuneno ćebe od stakla.Oštro, meko , prozino , opasno i stalno grebe. I lako ga skršiti u komade.
Ti to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,i čista pred mene stala.
O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu, za mene, za moju dušu. Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se iza ugla valja .To tvoje dječije srce i duša nježna nijsu znali.
Oh ,Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno i sneno od sanja.
Eh ,Anđeli mili hodite putevima sna djeteta čednog,odstranite od njega zla i bol.
Iskreno se nadam da su u tvojem životu ,poslije petnaest ljetnih dana proljeća, moje molitve uslišene i da si bila sretna.
Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.
Zaboravih na molitvu što rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.
Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.
Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Da , da , i nježe moje djetinje srce.
Ne nije to bio jedan utisak.Bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.Bilo je to jedan raskošni petnaestodnevni tango,dostatan za slijedećih pola vijeka samoće.
Bili su dani susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala.Bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako , kao dašak vjetra ili dahduše tvoje – darivala.
Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da možda nećeš moći doći.Tačno na vrijeme,i kao uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.
„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“
– šaputao sam.
„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju sreću“
– smijala si se .
Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje tu nije bilo i bez prestanka me gladala u oči.Smiješila se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.Privija se uz mene ,govorila mi:
-Mili moj,molim te ,nemoj mi nikad pobjeći.
-Neću mila,zasigurno neću.Molim te zagrli me i sve će biti u redu.
Ipak,nije bilo.
Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje .Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram da tugu odagnam. Upijam one usne što nekad ne umiju da se zadovolje.Ljubimo se i ćutimo zaleđeno vrijeme, koje kao da želi zauvijek stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.Mi smo zagrljeni,okrenuti ka moru,suncu i valima.
Sunce boje rubina uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu ka nama.Staza sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja, po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se, svakim lahorastim mreškanjem vjetra, prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.
Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno, uporno,akord po akord uvodili zvuke Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.
Ti me upitno gledaš?Kao da želiš da poduzmem nešto.
Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,ne želim zaustaviti Bolero odvraćam pogledom.Sliježem ramenima, kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu , da i dalje tone i potone.Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.
Spašava nas Mjesec.
Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer se pojavljuje novi akter ove bajkovite noći, nestašani, nasmijani Mjesec. Mjese3c stvoren radi nas.
On je veliki krvavi mjesec koji se katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more, u bijegu mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.
Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano prelijevaju i klize.
Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja ,stvara onaj isti blistavi put.On je posut biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama, tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama i hoće da nas zarobi u svoju mrežu.
Mi nemamo ništa protiv i znamo da ne miožemo odoljiti toj ljepoti.
Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.
Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.
Sada znamo kako se duše spajaju.Osjećamo isto i vidimo da nas srsi dodiruju i ježe.Mi smo opijeni i nemoćni.Moramo se poljubiti,ali na ovlaš i kratko.Osjećamo se posramljeni. Ljudi su brzopleti i kvare ugođaj koji im Nebo nudi.
Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih, bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se i žmirkaju za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle i miluju.
Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi.Djeca to osjete i raznježe se kleknu na svilenkasti pjesak i zahvaljuju se Milosrdnom na Ljubavi i Milosti.
Molitva zahvalnosti je izvirala iz raznježene duše i plačnog srca i mi smo osjetili da smo spojeni ljubavju za čitav život.
Krešendo.
Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica u moru izvodi ritualni ples plodnosti,kojim želi pričestiti našu ljubav.
Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.
Mi smo zanijemili.
Da li to Mjesec ili Ravel lude?
Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.
Ruke se dodiruju.
Poljubac?
Ne,još!
Dvojba,ne ,nimalo.
Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.
Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.
Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.
A onda?
Bolero skoro da vrišti.
Klizi – Vivo,vivače!
Mjesec okreće glavu.
Prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.
Samo maglice trepere.
To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.
Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.
Suze ne bi trebale prestajati liti.To je od sreće.
Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?
Zbog onih letećih ,svjetlucavih odsjaja što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.
Činilo nam se da vrijeme nije bitno.
Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica, zvjezdica, mjeseca,bolera i nas.
Bolero posustaje.
Usne su rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.Oblak okreće leđa i zastaje.
Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.
Proljeće i dobrota.
Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja.
Bolero nošen vjetrom nestaje.More se talasa. vali se pjene.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.
„Mila moja, sada bi nam dobro došao kišobran“
– kažem ja.
„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu suncobrana“
– kažeš ti.
A nama ne treba kišobran.Nama nedostaje igra.
Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj pjenušavog mora.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela,Ali, znam da je sreća blag izraz za ono što osjećam prema tebi.
Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.
Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.
Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao, naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,
Na obzorju je zlo izgubilo trag.
„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.
„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.
Osam godina poslije naših dana proljeća Indexi sebi,nama i svim zaljubljenim poklanjaju onu:
Obala pusta,obala vrela…
Ja samo mogu da dodam:
-Bila je to noć stvorena samo radi nas,jedina moja.
