Crno i Bijelo
Ima jedna divna pjesma. Pjeva je prekrasna i nježna grlica Iva Zaniki. Da li je se sjećate?
Mila i krhka, sa raskošnim glasom od neba darovanog. Čini nam se i malčice tužna. Možda zbog pjesme.
La Riva bianca, La Riva nera. Obala Bijela – Obala Crna.
Neuki će reći tužna i lijepa pjesma. I biće u pravu.
Zaista je elegična i puna neke boli koja oplemenjuje. Usudićemo se i reći – To je kancona koja nosi nadu više od drugih. Mnogo nade.
Nježna balada pjeva o jednom ratu. Onom prvom. Mislimo od svjetskih. A čovječija historija su sve sami ratovi. Kao i u svim ratovima, nesrećnici koji se ne pozanju pucaju jedan na drugoga i ubijaju se.
Ovaj rat je malo drugačiji. Pucalo se sa udaljenosti, ne većoj od širine bulevara. Ubica i ubijeni nisu to željeli. Njih su poslali da brane slobode bogatih. Svojom smrću.
Ako ne budu pucali, oni drugi, koji takođe ne žele pucati, njih će upucati. Dijeli ih širina Rijeke. Njene dvije obale imaju različite boje. Jedna je crna, jedna je bijela. Ali one su nestalne. Jednog dana je jedna obala crna, a drugi dan je bijela. Zavisi koliko ubijenih ima na njenom tlu. Te obale su ona tanka linija koja razdvaja život i od smrti.
Bijelo i Crno.
Ako nesrećnika posluži sreća i tog dana ga zapadne bijela obala, sve je u redu. Život teče dalje i on se smatra srećnim, jer nastavlja da se pati i iščekuje kojom će se bojom njegova obala bojiti kad se usud njemu nasmiješi.
Ako nesrećmika jednog dana zapadne crna obala, i to je u redu. Život teče dalje i njega smatraju sretnikom, jer su ga nestali i pobjegao je patnji iščekivanja.
Opet to Crno i Bijelo.
Gdje je tu plavet, purpur…?
Jednog dana neko poremeti raspored nebeskih putanja i dvojicu sretnika zapadne ta plavat , purpur, svjetlost…
Ah, da.
Jedan je kapetan, drugi obični vojnik. I u vojsci ljudi prave podjela. Sada su jednaki, jer smrt sjedi pokraj njih i smješka im se. Ovaj put nije nasilna. Učinila je da boli nestane. Samo nestavrna tišina i svjesnost vlastitog nestajanja.
Dvojica nesretnika shvataju da nisu od iste zastave, da su danima pucali jedan na drugoga. Pjesma nam ne kaže, ali licencia poetika nam dozvoljava da pomislimo da su, možda, upucali jedan drugoga.
Oni nisu ni ljuti , ni tužni, samo su jako umorni. Dugo već traje to pucanje. Danima i noćima.Godinama.Eonima. Ne da čovjeku mira i odmora. I mnogo nestajanja nosi. Ljudi ne prestaju da se ubijaju. Bacili Uzvišenog Boga i njegov nauk za leđa i zaboravili da je ubiti jednog čovjeka kao da se pobio čitav svijet.
Njih dvojica su svjesni da se neće vratiti svojim mirisnim đardinima i domu svome. Od domovine im je ostao samo pogled na zastave, koje su neumorne. Vijore se u krvi nesrećnika i sa svakom smrću su ponosnije. Ni jedna smrt, ni hiljade mrtvih ,ni milioni mrtvih ne može da poremeti njihovo ponosno lepršanje na vjetru.
Zar je to sada bitno?
Vojnik i kapetan sa sjetom, možda tugom, osluškuju glasove koji dolaze sa druge strane brda. Tamo je trava još uvijek zelena i rosna. A žene i cvijeće mirisni i vječni.Glasovi slave bogate vinograde i život.
U ovoj kratkoj storiji, naslućuje se divan momenat, kada iz patosa, jer ovo je ipak tragedija, kao iz nekog plavetnog izvora isplivava nada.
Oni su mogli biti prijatelji, da ih nisu natjerali da čine zlo jedan drugome. Dišu, gledaju, misle, vole i krvave na isti način. Tako im suđeno. Pa ljudi su. A svi ljudi su Božija stvorenja.
Mi zamišljamo da pružaju ruke jedan drugom. Taj stisak ruke, umirućih, je nada. Neprijatelj u stvari nije neprijatelj. On je samo prijatelj koga su primorali da bude neprijatelj.
Ljubav i mržnja. Prijatelj, neprijatelj.
Crno i bijelo. Crno-bijeli svijet.
Dajte prizmu. Dovoljna je samo jedna. Ona u srcu. Za trenutak taj crno bijeli svijet postaje svijet pun svjetlosti i duginih boja.
A tamo , iza brda , jedna žena čeznutljivo pjesmom doziva nečije ime, koje se nikad neće odazvati. Da li je to ime jednog od ove dvojice? Mi to ne znamo.
Iva Zanicchi pjeva posljednji stih i završni refren Riva Bianca, Riva Nera. Mora da privede pjesmu kraju, jer bi dalje ponavljanje prizvalo patetiku, a njoj ovdje mjesta nije.
Noć je pala, žena plače, vojnik umire, kapetan će uskoro za njim. Tišina.
Mi ćemo sebi dozvoliti još jednu digresiju i reći:
– Zapazili smo da je i iznad Riva Bianca i iznad Riva Nera , u momentu kada su se prijatelji uznosili na nebo, zasjala Božija duga i spojila obale, a sunce se diskretno povuklo, da svojim sjajem ne zasjeni lepšajuću ljepotu boja i Božijeg stvaranja.
Iva Zanicchi – La riva bianca ,la riva nera / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik