Sjećanja steru jesenje lišće zlatno
što spušta se sa izmaglicom velova snenih
dotičući me crvenilom jednog davnog stađuna
kad Modra rijeka plesala je tango sa nama
grleći nas plavetnilom nježnim i krhkim
ko nevinost tvoja sklonjena u sjenci tišine
i dana što nekada sjali su radi ljubavi naše
Jesenja idila
U susret godišnjici otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti
Rijeka moje mladosti
*
Dobrom se za rata belaj desio. Spotaklo ga zlo genocidnih monstruma ssa brda; triput minimum. Od tada neprestano sanja li sanja, ili sanja da sanja, ili se u prošlost vraća da opet sanja. Puno je to sanja. A opet kada ne sanja, uspomene i snove miluje. Nekad ovakve, nekad onakve. Neki mu draži, neki najdraži. Sve ih voli ko malu djecu; njegovi su.
Tako jednom , u doba novosustiglih , brzodolazećih, svjetlosnih kalendara ,na pragu sedme decenije Dobri , Božijim blagoslovom bi obradovan prvim unukom. Nedugo zatim usni neobičan san.
Sanja da Davorin Popović u nekom plavetnoj izmaglici sjedi zavaljen u fotelju , mehku i bijelu, sav u bijelom, skoro se ne vidi iza velikačkog stola. U ruci mu sarajevska klipačam, a u ustuma Drina bez filtera. Pred njim prazan arak papira . Iza uha plajvaz – pravi pravcati , mastiljavi mu se kliberi.
Pristavio Indexe – Modru rijeku i Baladu u usti mah. Fadiljov recept. Dvije stvari raditi u isto vrijeme. Davor ga prešišo pa radi pet – šest obajedne: Puši, pije, bilježi, sluša dvije pjesme i pjevuši treću, onu – Jedinoj mojoj ljubavi.
Mislim, aferim Pjevaču, nebo te poslu naučilo. Moš pet stvari u jenom raditi. Obaška pazi na dotok i protok insana.
Pimpek ni jene. Nije se zabremedetio oklen ja. Vadi kurvoazije i Drinu bez gaća , sarajevsku bezbeli , jednu jedinu , netpakovanu u celofanu. Sipa i nutka, upaljač pruža,
– E , ova ti valja, nikad nigdje ovakve cigare na dunjaluku nije bilo. Ovi novi trezorski papci je izbaciše iz repetoara. Ja nogiro duvan zbog toga. Nema mi nikakav drugi cigar gušta.
– Vidiš Dobri , ovdje samo ova Drina bez gaća ima. Ne prave filtere, nije ekološki, nikad se razgraditi.
Zapalim i cugnem, nego šta ću. Nisam pizdun , ono ko fol fin, da se ustručavam.
Pjevač:
-Mi o cigarama, ni vozdra bite, mojne zamjeriti , nema dobro došo – dobro te našo…
Dobri:
-Ješta, mai.
Pjevač:
-Ovde gore sve u dure, dolje ništa ne ljava. Može jedno zaduženje, savjet i mala molba.
Dobri:
-Pazi ovo – ti gore a od mene vođe dolje, jako neobaveznog i pkaho izgruhanog molbe prosiš.
Pjevač:
-Dolje oni pojma nemaju ni o čemi; šta valja ili ne valja. Skonto ja to prije, ali sad odozgo bolji pogled i pregled inasan na donji krajolik ima.
Dobri :
-Blago tebi.
Pjevač:
-Ne znam šta ti rijeti. I jeste i nije. Ponekad mi fali Sanja ili Dario, ali ih vidim i divim im se kako sami duraju. Nešto me malo iznevjerila raja. Ne mene nego najmilije, a to mu je isto. Zbog toga mi raja rjeđe padne na um. Ovdje imam mir ko nikad u životu i pjesme one stare i neke nove. Ima nas guta od Indexa i nekih drugih dobrih ljudi ovdje.
Posla i ima i nema. Oni dobri samo prođu. Takav propis – dok se ne hobiknu , ne barkati ih. Oni drugi , ograisani sve se nešto mutavi prave ko zalutali i probleme mi i posla zadaju. Mora im čovjek objašnjavati: gdje su, gdje im je, zašto im je , kako im je vrelo mjesto i na koji ulaz od sedam beternih moraju poći. Jednočasnovno vrijeme, milina. Ima mnogo toga za pričat, ba, ali dolje da nas niko ne osluškuje.
Svega ima čak i previše toga lijepog. Malo usporeno . Ja mislio niko nije usporen ko vi mahalaši, kad ovdje taman koliko treba. Da mi je kako ove ljepote dole heknut.
Dobri:
-Sve se ustručavam , ali moram pitati. Odakle ja ovdje. Jesam li ja to malo rikno?
Pjevač:
-Nisi još. Boca je falila da krepaš.
Dobri:
-Kakva boca?
Pjevač:
-Zamjenili te sa drugim , a ja na vrijeme skonto pa te vadim.
Dobri :
-A gdje sam ja ovo, da nije kakav EPP.
Pjevač:
-Duga priča, ali da skratim, da ti pjevač štone žeka:
-Ti misliš da sanjaš ili da imaš viziju. Da si se napušio ili majmuna na leđa nabacio, nisi , jer nisi šupak da to radiš. Da si zvizno nisi; jer nisi papak da zvizneš. Da si se udrmo, mere bit da bidne, ali koliko ja znam nisi ni crne fatalne mačke počeo sanjati , a kamo li male bijele miševe.
O dimenzijama nema govora; to su dole glupaci izmislili. Ovo je jedno mjesto, jedan ulaz gdje sam ja čuvar po jedan sat, obdan, svaki mjesec ili dva-tri. Isto ko što sam u Sarajevu stražar bio. Klipača u jednu, cigar u drugu ruku i samo kužio da se mome Gradu čednosti nešto ne desi. Sad samo čuvam ovaj kloster da se na kriva vrata ne ušunja kaka nepoželjana i neprihvatljiva pogan.
Dobri:
-Čuj, tebe zapo raj da ga čuvaš i braniš.
Pjevač:
-Nije raj već djelić njega resor muzika.
Dobri:
-Znači ti posto portir.
Pjevač:
-Ti nikako tih mahalaština da se kutarišeš. I nemoj ,dok meni zaprave ne dođeš. A onda ćemo nešto smisliti.
Dobri:
-Znači i ja u muzičku akciju, a nikad nisam ni sviro ni pjevo.
Pjevač:
-Vidi , nije akcija nego resor ili baš ako hoćeš po muzički sekcija. A ono – nisi sviro? Kako bolan nisi. Čuj da ti pjevač štone žeka: sviro si i te kako sviro.
Sam si izmislio da je žena najljepši, najmilozvučniji , najsavršeniji, najtananiji instrument na dunjaluku i u bližoj i u daljoj okolici, a to su ti maglice mimo naše galaksije. Virtuoz si postao svirajući sa onim čarobnim djevojčicama od snova i čežnje nabreklih. A vidio sam ja, pokazali mi ovdje unazadne snimke, da si ti uz Indexe …, Mojsija i lepršavih Grlica dosta toga i o muzici u đardinima naučija.
Padne i ovdje ponekad svirka. Ovdje je zona nepodnošljive lakoće sviranja. Isto kao u Gradu čednosti, gdje nam je to uvijek tako nekako lahko išlo. Ima i podosta djevojčica o kojima smo pjevali i mnogo onih drugih djevojčica sa kojima smo naše snove i muziku djelili i poklanjali. I majki njinih.
Mogu ti reći da je ovdje samo ljubav bitna i snovi se ne sanjuju, oni se žive.
Dobri:
-Siguran si da mi neke epp murafe ne valjaš, ko što si šibice valjo?
Pjevač:
-Vi mahalaši uvijek isto. Vrijeme je da se vratiš. Savjet ti je , dolje idi na višu bocu. Ubaci u četvrtu , vakat ti je. Od sada , nadalje i ubuduće će ti kalendari prihajat ko ludi , mogu ti nedostatni biti. Mreže su ograničavajuće , za vehte su i zbinjene. Stranica je za “normalne” i dobre ljude. Ti si malo previše sanjiv , opičen i lajav da bi bio dobar. Zahvali dobrim ljudicama i idi dalje, ali se osvrći i pazi na njih .
To što radiš ima smisla. Treba poslati utješne riječi dobrim ljudima u susret i pružati ruke. Njima se izvinjavaj i kada pogriješiš i kada ne pogriješiš, jer nikad ne znaš kada si pogriješio. Istinu – ružnim i zlim natandariti pred kešinu. Malo, bocu jednu oštrinu utišaj – da tebe, mene i ove družice tvoje što su gore; zbog grubih riječi tvojijeh dobri ljudi ne omrznu. A Bog je Milostiv. I prašta mnogo prašta.
I o ljubavi rajskoj nastavi da pišeš i sniš. To je jedini ispravni put ka nebu.
Ponekad o muzici onoj pravoj, od srca, iskrenoj – mrven više piši. Ne zna dica današnja mnogo toga, nema ko da ih uputi ; pa krive stvari slijede i slušaju. Pomozi im, kolko znaš o svemu ih uputi. Ovaj san neka ti bude prvenac. Ajd sad briši, vrni se dolje!.
Dobri:
A molba?
Pjevač:
-Nezgodno ti je to sa molbama. Htio bih poručiti nešto, pozdraviti nekog. Imah mnogo za poručiti i pozdraviti. A ljudi ko ljudi, ili pogrešno shvate ili zamjere.
Molba , ma eto poruči mojim da sam dobro i da ništa ne brinu. Mi odavde sve vidimo i sve znamo. Sve će biti u redu. I kaži da je pjevač poručio:
– Volite se ljudi, mnogo se volite, to je jedino što je vrijedno u dunjalučkim stvarima!
Odjednom san ko rukom odnešen . Ja dim duvanski ispuštam, u jednoj ruci mi Drina bez filtera, u drugoj čaša tekućine boje starog zlata. Kontam ovo je neka štimaljka, okrenem se , ustajem sve odaje obletim i pretražim. Nigdje nikoga, ni muhe;samo me jedan crni gavran, odnekle poznat, kroz prozor zenta i cereka se.
Na kompjuteru zapisane riječi stoje;
-Bosna zemlja Božje milosti.
-Galerija.
A sasvim dolje u uglu bljesne , pa nestane, pa opet bljesne pa nestane sve dok mi se u mali mozak ne ureže:
-Bog je Milostiv
– Ljubav i Milost
– Modra rijeka.
-Tišina sni.
Nešto je ovdje previše savršeno , kontam ja !
Ili mi Davorin Popović mozak munta i nešto poručuje , pa me cigarom i kurvoazijeom podmićuje ili je konzilij skonto neki mahalski fol kako da mi dohaka – mnoge im tajne sijem.
Što jest jest , leže mi ovaj cigar i konjak. Lakše se diše i misli su bistrije. I krajnje je vrijeme .
Sedamnaest je kuka od kada smo , Božjom pomoću i milošću Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti sačuvali.
Galerija je otvorena . Za poetiku ćemo smislit nešto .
Modra rijeka nek plovi i žubori ljubav i milost koliko joj je ćeif , ne mre nam to nikud pobjeći.
Bog je milostiv.
Amin Gospode.
Jedan od jahača je usnio i zainatio se – nema buđenja. Ostali odlučiše da to bespogovorno prihvate i u njegov pomen objave pisaniju:
Oni jašu Mojsije harmonike baca
Ne vjerujemo da će se ona hablečina predomisliti i probuditi. Taki je on . Zadrti mahalaš . Kad nešto nanijeti nema te sile koja će ga odvratiti. Ali naše je da pustimo priču. Pa idemo:
Uvod – Grad čednosti zemlje Božije milosti
Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično, objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca Grada Čednosti, osim jednoga, i dvije po pola od drugih . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A pola jedne od dvije drugih , pa potom i ona druga još prije i to zauvijek.
Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Sarajevo Grad čednosti, Božiji hram Bosne Zemlje Božije milosti.
Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su četiri dijela koji su bila eliptična i naravski , uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike. Vjerovalo se nebitne po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene. Bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije.Povremeno bi se osjetio pogubni uticaj tamne tvari.
Kažu , prvo se desio Vječni . U mahali On se nije desio, On se zatekao i poslije bi samo rekao Budi i ono je bivalo. Prvine , iz tame javi se Njegova svjetlost i za šest dana stvori što stvori.,.
Dani Božiji se različito broje u svih sedam zemalja i sedam nebesa. Ima dana koji traju dvadeset ćetiri sata. A ima ih dugih i teških ko godina.
Zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile pučanstvo i izazivale strah , prije spopznaje Boga Jedinog , a onda i strahopoštovanje Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu i nevjernici počeše da shvataju svu ljepotu i harmoniju Božjeg stvaranja i milosti.
Od njih nastadoše zvijezde koje plivaju u jasno određenim putanjama, skupljajući malena čeda , koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice oslijepe.Obnevidjele se sudare i nestanu.
Hejbet njegovih dana poslije , u zvijezdama budućim, insanima vidljivim nasta naše Sunce . Ono Božjom voljom rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu zapliva krhka , safirna djevojčica Zemlja. Utrobu joj , reklo bi se , neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova i dok je vrištala i vrištala, đin joj dio utrobe otkide.
Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojni pratilac bio. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao što ga pratiocem zovu , jer on je majčin porod ičedo. I otud ona sjetna tuga u pogledu njegovom. Zbog toga iz njega tolika čežnja izbija i ka majci , u noćima dugim i tamnim, kao svjetlost nebeskom pučinom pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčinom srcu najbliže nebo noću osvjetljava.
Historija nema sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto više od par sekundi se nabada. Ne tako davno , par tisuća godina , prije počeše se oči ljudima otvarati. Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto, iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje zlo i smrt zagovara.
To već znate . Učene papige vam to iskantali.
Onda se u po dana zbude Modra rijeka. O njoj ponešto protabiriste . Ali još uvijek niko nije prokužio koliko traje Gospodnji dan. Milostivi je dao neke naznake, ali još se nije ta pamet rodila koja bi to skontala.
Sveznajući za neke pojmove kaže – u Boga je dan kao hiljadu godina kako vi računate. Jopet , za časne Meleke kaže da se po Njegovo odredbi uzdižu na nebo u danu koji traje 50 tisuća godina, kako to hudi zemljani računaju.
Pa onda bivao dan tišuću ili pedeset tisuća godina ,koje neuki zemljani ne meredu pojmiti, u tom dumasnju insanski život proleti kao tren.
I onda ko biber po pilavu Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti bivaju. A to što prije i poslije toga, bivalo je toliko čudesno da se nije našao insan , a bome ni hajvan -koji bi to mogao glasom , rikom , revom ili pismenijem opisati.
Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku višekratno replicirao, Izvore života pristavio. Zatim je Bog Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši – je Božji hram : Sarajevo Grad čednosti.
U njemu se prvo rodila prelijepa vila Varoš / Bijeli dvor / Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i u ljepoticu stasavala , samo se kružno dijelila , bez da je itko dodirnuo. Valjda se od Sarajeva amebe naučile intektilno dijeliti
U centru velikog kruga – zbi se Čaršija najmanji i najstariji od ona četiri potonja dijela. Varoš širenjem dobi nove dijelove , a centar osta Čaršija. Baš – prava pravcata , neponovljiva – čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se od davnina poštovale. I uvijek je bilo: ono što Čaršija kaže – to je ispravno i ne mere drugačije biti.Najprvi je zakon bio:
-Pohiti polako, sa odrednicom – đes ba navro?
Po godinama aman bliznakinja joj , kao drugi krug rodila se Mahala. Ona je nastala , nije znano , koji sekund prije ili poslije Čaršije. Teško je definisati njen vijek i oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala Varoš, potom Čaršija. Vremenom, odrastanjem Grada , Varoš se podjelila na simbiotske dijelove : Čaršiju i Mahalu.
Prelijepi spoj takarli prošlosti, trena sadašnjosti i nepoznate ali sigurno tandarli i neizvjesne budućnosti. Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijesti , istkani kamenim sjekirama, rimskim mostovima , termama, kasarnama , tvrđavama i kazamatima , optočeni sjenama mrtvih urezivaće se u tkivo Grada čednosti.
I Grad i Zemlju , neprestano , neštadimice pohodiće i okcident i orijent sa ponudama : Božijim kitabima po njihovoj volji i krvavim oružjem u ruci. A orijent još i sa velovima mistike i čežnje.
Volovi snenosti , plavetnila , čarolije i snenosti Zemlje, Grada i Modrih rijeka uvijek će privlačiti one sa strane. Tujine. Od zlih i krvoločnih se znalo odbraniti. One progonjene i dobre su u zagrljaje ljubavi prihvatali. To plavetnilo , to modrilo i svjetlost, ta nevinost i snenost je Božiji dar Bosanskoj čednosti koji se ne prekida.
Dugo, vjekovima poslije tujini su nenadano i bahato se nakalemili Haustor. Kako mjesta više nije bilo neki drugi pagani oteše Predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako nasta Sarajevo.
Dakle ,mnogo – eonima kasnije stvoreni su Haustori i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj mistični i dobroćudni izgled. Mahala je poprimala oblik magične , pitome, elastične potkovice.Kao odvojeni od stvarnosti živjeli su svoje živote , natkriljujući se nad došljacima, nudeći im dobrodošlicu , spas i mir.
Granica Mahale su na vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale su krug Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera.Unutrašnje granice prema Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta i simbioze.
Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je Mahala uglavnom dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.
Ponekad činilo da su Mahala i Čaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni tok . Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivosti.
Čaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima Grada Čednosti. Vaistinu Mahala je bila i riznica, i svjedok , i savjetnik Čaršiji.
Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je uvjek bila Mahala . Čaršija je uglavnom bila Ćaršija, a ponekad Mahala. Posebice kad su se jedna drugoj obraćale.
Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.
U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je, i hram je obnovljem, dvije uloge ima. Božiju i ljudsku.
Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Tek pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo, neimari nisu svikli Božije građevine na strmini dizat. Budale.Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove. Ono – ratove,ne baš sve. Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.
Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote u jednu korist sjedinit. Dvije ljepote u mahali – džamija i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svjedok , još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije.Al’ znate vlastelu. Vlast ko vlast. U svim vremenima silnička, pogana i nikakva. Ni briga ih za Boga Milosti i Ljubavi nije.
U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli mnogo hanova , hamama , bezistana, restorana i kafana, hastahana i gasulhana. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane , gasulhane… I česme , hiljade kristalno bistrih i hladnih potoka sa vrela okolnih rijeka..
Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. Gradili su tamo gdje se nikad nije gradilo. Oteli su plodno, hraniteljsko tlo od Mahale i Čaršije. To nije bio čisti krug, bio je više eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.
Taj krug je nastajao u novije vrijeme,nešto prije i malo između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije drugoe kada je ozvaničeno njegovo ime.
Za vrijeme druge kataklizme dobar broj njihovih stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor tujina i susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.
Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: potomci inkvizicije , kapitalisti , demokrati ,komunisti, olimpijci, fašisti, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada. I najviše ortodoksni seljaci bezemljaši. Prostiu puk i izmećarski slugani.
Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku u preodgojne zavode, na tucanje kamena. Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.
Dijagnoze:
-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.
-Antizapadni jer su bili protiv okupatora , ugnjetač , pobornika vatre ,,,
-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.
Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja dvođeni u nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke aktivnosti koje su bile osnov oporavka. Nekima se trag zameo . Zapravo svaka vlast je nestajala nepodobne elementa, koji su ugrožavali njihov truhli i nezasluženi bitak.
Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca i mahalaša.
Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti. U svim vaktima identična pošast bez obzira na vlastodršca.
Alati na otocima su bili,za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata, a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali.Njima se nije moglo pomoći.
Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag. Kako im ući u trag kad ih oni koji ih nestaše, proglasiše nestalim.
Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi nasljednici revno uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje mahalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan,turci, austrougari i kraljevina stali.
Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu; izvoru svjetskog zla .
U vremenima koja slijede dobar dio Haustora ,a pogotovu Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku ; genocidnu.
Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga , pederli guza Vatikana.
Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a i to je Sarajevo.
Preostalo zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.
Predvorje se najkasnije javilo.
Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađeno. Njihovo pučanstvo je na nogama i glavi imalo rožnate izrasline. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine. To ruralno bi značilo vuko… vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i iz istočnih i sjevero – zapadnih genocidnih nam susjeda. Kao svaka zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.
To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno – bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, nekulture , prostote i zla.
Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubacili u haustore. Nije nam poznato , ali vjerujemo da se ni jedan papk nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju a da nije prokužen i nogatransiran. Poneke smo ignorisali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako izbrusiti.
Pogriješili smo, papak se ne da izbrusiti . Može se potkovati , ali potkova nije što i salonka. Papak uvijek ostake papak. Ali odakle bi mi to tada mogli znati kod nas papaka ima samo kod hajvana. Ove pridošle hajvane smo trebali namah potkovati i dizgin mu u žvalje koljačke uvaliti.
Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj, Ivančicine apokalipse 11.1. i 2.:
” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar
i izbroji one što se klanjaju u njemu,
ali predvorje hrama ne izmjeri,
jer je ono dano paganima
i oni će sveti grad
četrdeset dva mjeseca gaziti.”
Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića sreće nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.
Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice na sjeverozapadu, desno od bjelavske Mahale. To je Gorica Ciganska mahala.
Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojataju, na jugozapadnoj strani Grada,malo podaleka od bistričke mahale., ka izlazu iz Šehera.
Nekoć se to zvalo Švrakino selo.Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.
I svaka mahala je imala bar po jedan kibuc Cigana.Neće se oni ljutiti što ih tako zovemo. U vrijeme dok se radnja odvija još uvijek su bili Cigani. Poslije im oni isti koji su ih u konclogorima macolama i ciklonom B mozak i tijela prali i njihovi mentori dadoše ime Romi. Valjda da se izbriše pomen na milione ubijenih Cigojnera.
Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan , narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša.
Smrt je zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine. „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.
Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.
Inreresantno je to da su otoci sreće bili smješteni na obodima mahalske potkovice . Služili su kao male tampon zone između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.
Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu čaršije i mahale.Direktive latina , Austrougara , potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“ oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.
Pošteno, ni po babu ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje, a radi se o najkriminalnijoj pljački. Ah,da! To nam oni ispirači mozak naturili , misleći zaboravićemo prošlost.
Gospodluk se nikad ne zaboravlja, jer se sa njim čovjek rađa.Isto kao što se hajvani i insanske životnje , pogan i fukara rađaju sa papcima i rogovima.
Komunisti i oni prije njih su uvidjeli da je Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi. Samo su znali da postoji.
Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.
Otimali i krčmili su mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.
To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem koljačke Sanu sorte i mentorstvom njihovih zapadnih nalogodavaca i natakarila ih.
Žao nam zbog neke grublje riječi , ne priliče , jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.
Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati i slobodni disati.
No, znamo u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice, svoj konzilij, ljubav i milost koju treba pokloniti svijetu.
Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu, zaljubljuju se u mahalske konjine i delfine i srca im poklanjaju; jer ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.
***
Napomena:
Redaktor , lektor, recezent tražili od autora da ovaj uvod otpiše kao nepodoban. Autor ni mukajet. Promijenio ih. I opet isto. I te je promjenio. Treče nije ni tražio. Jalov i baksuzan , a bome i troškali posao. Mnij sa ono malo uma što ga služi :
-Lako je nešto srušit. Ima bijele bubrege da odvališ dok nešto izgradiš. Uostalom , ne pitajiu se oni , pa ni on , već merebitni čitalac.
Reći ćete :
-Joj naopakog čojka , majko moja
Bićete u pravu. Donekle. I pođeđe.
Ovi naš uvod po svojoj serioznosti i vokaciji atipično odudara od potonje prezentiranih slova romana. Uglavnom. Bojali su se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer i odredišna kretanja mahalskih dogodovština.
Mahalašima puca prsluk za dunjaluk koji ne razumije uvijek savremeni i vanvremenski duh nazadne i antiprotivne mahale .
Da ,Da
šta mogu
kad
tiho klize noge moje
kroz plišano polje ljubičica
kao juče
tijelo tvoje preko moga
tango tvoj i moj
ih nosi
lakoćom snova
ove noći
kad bol sve je
i radost
dok plešem
od večeras
samotnjak
pokraj Modre rijeke
svoj poslijednji tango
sa ljubavlju u naručju
i tvojim srcem na usnama
Nebo je podiglo velove
da tvoja duša može odlepršati
jer je sve svoje plesove odsanjala
No, no
šta mogu
kad
srce tvoje
veselica moja me učila
već na slijedećem uglu
iza mraka
dolepršaće
vrckava grlica
ko djeva bajna
nalik meni
za ruku te prima
osmijehom tugu razgrće
rukama te privlači
eh
ti cvrčiš
joj mili moj
grudi joj se bibaju k'o moje
tijelo te povija ko mramor moj
ljepota mi šapuće
ništa se ne brini
samo ova noć je naša
poslala me ona tvoja
jedina
da ti dušu liječim
jer
vollio si je do kraja života
a i Godo
svakako nema namjeru doći
i nemoj mi sada pizdun biti
Ne ,ne
ništa ne mogu
kad
malena sa božurom u srcu
vatru razgorjeva
proljeće je i snježi
a život ide dalje
iza ugla se
meni sudba smješi
a trešnja cvjeta
u naručju nekog sutrašnjeg sunca