Od Debe i mržnje, oliti fobije , do snješka bjelića
*
Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate?
Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.
Dobar je on , jalijaš i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja i opičen k'o konj koji naganja zebru.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , vijugavom koloru.
I lajav je i obrazli. Čudan svat..
Išli mi tako jendoć jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave Y. ili Lepe ZaZe Y. šta vi mislite je li muška ili žernska?
I nemojte da bi sad nešto implicirali. U smislu i mi volimo curvoasier.
Volio se Deba zagledati u izloge.
Vi mislite hoće nešto da kupi. Ma jok, boni.
Uglavnom je dekintiran. Svu lovu sprca na grlice .
I da znate nije na one čaršijske, što se lomataju od Drine do Mošćanice, od insana do insana , oko sebilja i šadrvana da iskamče malo zrnevlja; već na prave orvacate đardinske grlice.
On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i imali koja pametna da mu iz čela niče.
A ružan ko glista kad je zgazi auto misle žuti i nikad ni jene pametne za vas cijeli život nije procuclo.
A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete na tuti , kada ga grčevi muče.
Odjednom , skoro ko sinja kukavica zakuka, .
-Oni me mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat o meni u izlog.
Neka američka dobrotvorna organizacija.
Jes, kako nije?
Amerikanci pa dobrovtorci i humanitarci.
Mogu oni maglu i bijele bubrege prodavati kome hoće. Mahali nikako.
-Kako znaš da baš tebe mrze. To oni sebe , ko biva, opisuju.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crvenom sa hejbet zvjezdica narandarenih! Koliko petokraka sprcali na malom prostoru , neko bi mislio da su komunisti. A nisu . Gori su od komunjara i od fašista.
-Ma hajde bolan , to se tebi samo čini.
– Nije meščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Ameri su to. Šta te briga ako te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu i da se zaljubljeno ogledaš u staklo i svoju nutrinu..
Namah , za inat plakatu i nama , uđe. Mi nemamo kud , i mi , čoporativno za njim.
Kultura prije svega. Kucanje, kašljucanje i selam.
Mrak dama, ne po puno osunčanijem tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici . Diše po metra ispred sebe i trepće očima ko svaka barbika pred takar.
-Izvolite , šta ste trebali.
Deba se zableno u pluća i unezgodio. Znamo šta mu na um pada. Muca:
-Guten daj !
Valjda munjeni jado mislio : Good dej!
A možda i nije. Taki je on . Nerazuman.
A jopet mu , anglosaksonski naglasak južnog konfederacijskog petnaesterca , ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavna kaubojština. Koliko on zna. A on ako nešto zna , onda ga beli zna.
-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , kao da je obojen abonosom. A vidite da nije. On je samo originalni bijelokosni mahalaš.
-Zašto misli da ga mrzimo?
– Hajd’ Deba iskantaj.
-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist sam jer se volim seksati sa njima.
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma po'valno sa naše strane. I hvala vam i što oćete da me po'valjujete.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam homofob jer mrzim pederčine, ali volim lezibejke. One mi milina, valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A ti se poganluci neutrališe.
-E to je veoma nezgodno, jer jedno ne opravdava drugo. Mislim da se jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sma istog mišljenja. Đe ćeš pogančersku pogan porediti sa miomirisnim pogančerskim đardinkama. Evo , molim te reci ti meni , šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško ili oni osunčaniji nearijevac počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem u čelenku. Tako oni kod nas na južnom divljem zapadu rade.
– Ti si prava usamljena zvijezda. Vidim ja ti si za brisanje sodomlija , gomorlija i cionista sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Pogledaj kakva te je stolica jamila. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe – Asshole . Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo nisam siguran šta ste mislili? Morali bi to uz neki zalogaj i koju oku vina protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice lijepe.
I protabirili su. Debelo. Taki je Deba. Debeli dembel. Bilo je tu jahanja , mamicanja i uhkanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu. No, ta je takarli priča uskoro završena opozivom dame sa velikačkom , polametarskom upalom pluća. Rekoše – neopravdani i neprimjerni , a takarli dodiri sa domicilnim pučanstvom.
Ostalo usud tefter staroslavni zapiso!
-Pod a)
Poslije devet mjeseci , negdje u okolici Dalasa , ona kjukluksklanovka se u hinjski smješka i privija malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio i dojki se prifaćo. Kada odraste , garant i još koječega…
-Joj levata majko mila. Kako bih u Americi zatrudnila , a da budem sto posto sigurna da mi dijete garantovano bijelo ko snješko bijelić bude.
-Pod b.
A Debe ko Deba. Poslije hejbet takarli dana , još uvijek nije skonto zašto ga ameri mrze. Moraće jenom u Dalas radi provjere taksirata. Jer – repeticio est mater studiorum, il’ nekako slično baš o mahalašima lično.
Prođe pet godina i koji mjesec, mere bit godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma skoro oporavila. Ono skoro je daleko od zdravog. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu ispustila . I on brzo za majkom mandrkno. Kažu heftama mu dušu čupali.
Begovica se malo usplahirila kad ču da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas. Podnošljiv. Muju i ne pominje.
On se iz vojne sa Kozacima , napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio , pa se i smrt od njega odmakla. Činova se hejbet dograbio i aglukom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se doma živ vrnuo. Osjedila ona skroz na skroz , jedan kroz jedan što bi raja rekla , ali ništa to spram radosti što je jedinac , živ i zdrav grli i ljubi.
Sa njim dječaćić od pet godina , isti on. Mujo ništa ne objašnjava nego djete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava. Dvije kubure za pasom ga opasnim delijom čine. Brkove kozačke nabacio, pogled mu se usurio. Da čovjeka , tujina strah spopane.
Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren , on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro, nekom zlo.
Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se o vrat vješa, nema bitno što se zadjevojčila. To je Mujo , njene , neprežaljene Fate dragi došo. Izlazi i begovica Fatma , čula glasanje radosti . Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, ali nije blijedilo od toga. Ovo je ono blijedilo kad insana bude , pa ga ne bude, jer se prežaljena avet na vidjelu sreće.
Ljepota bila , ljepota ostala. Koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo, druga polovina uzdisala. Sada bi cijeli dunjaluk udovicu da ženi. Ona ni mukajet. Jednoć je jednom srce i tijelo dala, i naj'grabusila. Dosta joj tarapane i tuge za čitav život. Jedino joj kćer Fata ravna i u ljepoti i u sreći i u kijametu bila.
Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu, u ruku je ljubi i kaže:
-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin ,da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .
Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju anterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu. On krivac za to bio, sa ponosom se od srca smijao, i neprestano je ko ramazanske kandile palio i tulio.
Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.
Sjeća se i priča …
Poslije Fatiminog usuda , zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa. Sve to njega i dalje čereči i na živo kolje.. Namah se u askere unovačio .
Dugogodišnja vojna sa Kozacima se dobro završila. On aga postao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho zagotivio i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk , imanje odabrati. On izabrao Smirnu; čuo da se jedan agluk tamo prodaje.
Zna Fatma, zna i Meleka zašto se Smirna bira. Meleka mu rekla za Fatine hareme i hamame. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj dvora begovice Fate , Mujo svoj čardak pristavio
Kad je Mujo došao u Smirnu, Fata malo poboljevala. Glavna sandžak – begovica i dvostruka udovica postala. Pričala mu to, kada je prvijeh puta obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza , sve ih za pet i po godina isplakala.
Ni on , suze skoro nema, On je svoje ubijajući din dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se , ko bijesne zvijeri gladne krvi . Ili oni njega, ili on njih, nema treće.
On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za ubijenim insanom, a najviše za Fatom, tek ponekad za Fatmom.
Jedino mu u srcu radost zaiskri, kada na Meleku misli. Biće prelijepa djevojka , taj mali curetak, ta harambašica mila . Krvlju bol za Fatom pokušavao da umine.
Ima tu i krivnje zbog Fatme , majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu , većme se veća javila. Čito; sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i kćer na dunjaluku u poganluku.
Njen Mujo nju potražio , kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa ga čika i miluje. Mazno ga štipka , provjerava je li san , melek ili njen Mujo.
Ko vihor uleće troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće , srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao , kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče Modrom rijekom gazio.
Upitno gleda u Fatu , ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, dvoje mlađih nešto i turkiš čavrljaju, ali stariji neće za turski da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac, a sa majkom mu veselo egleniše. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.
Poslije , kada je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje, Fatima uze petogodišnjaka za ruke, posjede ga u krilo i reče mu :
-Mili, evo ti babo napokon došo, poljubi ga u ruku maleni , siročiću moj!
To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci Fatmi , svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad mu pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje, i još ne zna da li ih voli ili sažaljeva.
Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Jedna suza kanu na djetinje lice. Zacrveni se kao krv i polako na djetinje usne panu. Dijetetu neugodno , kuša suzu , slana je i slatka. Umiri mu srce i prihvati nježnost ove strane ruke, kao da je nešto njegovo. Ubrzo ode i on na spavanje.
Danima se Fata i Mujo viđali i ponovo upoznavali. Niđe im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu , ni dekike ne bi gubili.
Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem , što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom bremenita. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže.
Ako kaže sramota, svašta može biti. I osramoćenu vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Babice , dojilje i dadilje se uzvrtjele i usplahirile, nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve: reče sedmanče je i njegovo. Tačka , nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.
Ipak se ili od jeda ili od slabog srca u neki brzi vakat prevrnu. Obradovala se Fata, slobodna je, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov sebi tu ljepotu za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beja i ona rodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovi beg prhnu u fenjer , ha se kćera rodila.
Fata opet slobodna , ali kasno. Dva tereta pride ima. Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali. To joj najmanja briga.
Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece rijeti? Stid je bilo. Hej , ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit , prevrnut i oženit, i još koju pride.
Vrijedan i robustan je on; obdaren svim i svačim. Kod njega nema ništa labavo; več čvrsto, odrešito , pravo i muški ; joj mamo mamice. Zato se iz Smirne nije micala, a i čula u vojni je , oko osmanlijskih se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane, grdne, neprebolne , neizlječive…
Kako to boli Bože mili , Milostivi. Nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš; dušu, srce da ispuniš. Tako haman šest punih godina. Praznina se duboka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na tu bol.
Živi čeljade, mora se. Bogu Jedinom se moli ,a život , kao , ide dalje i traje i ništa ne pomaže.
Mujo njoj ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao , pa opet bolovao. Vremena neka neobuzdana , stampedasta. Sjeća ih se kao kroz maglu. Više od pet godina prođe dok je nije našao.
– Bona da si ih stotinu rodila ja bi sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .
Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. Veze a misli, ona ih nikada neće obući; nema kome i zaradi čega.
A opet , šta zna ,možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.
Jedno veče sjede u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu , svoju, djevojačku , sve isto u njoj pristavila .
I demir prerezala. I stoji joj u uglu sobe. Muji se oči zasuze , mislila je njegova Fata na njega svaki dan svih ovih godina. Odjednom mu se ugodan osjećaj, kao nekad u domu javi. Dobro Fatinom , ispravlja se on i nije mu žao, što se neromvrati oni vakat.
Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas, koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.
Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom. Vrijeme i život ih naučili nekim datostima i stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene . Muče. Ni je'ne!
Ona se trgnu, prima ga za lice, privlači sebi , ljubi i šapuće.
-Dobro mi došao,mili moj!
Njemu suze u očima.
-Dobro te našo ljubavi moja!
Šeret se u njoj poslije vijeka zindana budi , pa ga pita:
– Da li ti je otpo još koji nokat, mili moj.
Smijeh, vriska i gurkanje.
Ho,ho,ho brunda Mujo:
-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, ljubavi moja.
Bijela hanterija neće više da se sa njima igra i druži , na nju niko ne misli, ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasaju i tamne , igra svjetlosti i sjenki između butina i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i probuđene slasti Muji u zagrljaj baca.
Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće, gubi se u dobro poznatim izvorima slasti, rosnim udolinama i nestvarnim uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki do’ da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri.
Ali tijelu ne možeš naredbu izdati ;četa stoj , juriš, povlačenje, u napad. Jok , nikako.Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Željne usne su spojene, drhtave ruke se prepliću, uzavrela tijela se bez milosti predaju . Mujo se uspinje ,ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnjom čežnjom i bolom prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata, pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, sunovraćuje se , a ona nema kud , opet ga prihvata i ječi.
Sad je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni . I nemaju straha da će ih neko iznenaditi.
Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili im bol miline , snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:
-Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.
Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni opet , ona nestašna djeca , Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo ludilo , da je skoro odjednom jutro preteklo noć.
Ona , prvi put u njihovoj ljubavi , može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet i jopet vrišti:
-Joj , mamo, mamice.
On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće je nježno, ljubi u čelo, polako da milu meleku ne probudi.
Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli , sa djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.
Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on već gol, golcat , gori od sinoćnje večeri, u bunilu vri, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona je naga . Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.
Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.
Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa ponosom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo , u rađanju onog: joj mamo, mamice.
Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.
Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni se bjesomučni i izbezumljeni obeznanjuju znova i iznova.
U akšam, ezan se nekako usporeno , tužno , jecajući javlja.
Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo, očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je nagli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.
Nokte mu u grudi,u srce zariva. Iz očiju joj suza bespomoćnica klizo, ljubi Muju poslijednji put, izusti jedno jedva čujno :
-Volim te ljubavi moja jedina.
I Fata umire.
Tako mirno , tiho i prirodno kao da je tu ulogu godinama učila.
Grlica sa safirnom ogrlicom ka nebu leprša, krug ka nebu pravi , maše krilima i Muji poručuje:
-Čekaću te , Mili moj.
Što ti je život! Dvoje se našlo, pa se nije našlo. Poslije mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.
Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život , jedan jedini , prelijepi , tek tako dogodi i insana zbog neljudi slomi.
Svjestan je Mujo , nikad bistriji. Svisnu mu Fata ljubav njegova jedina. Svisnu ko potrgana , mirisna djevičanska ljubičica. Jedno skoro nečujno joj, mamo mamice , samo jedno volim te i nesta.
Vojničina, asker, janjičar, aga , vezirova desna ruka Mujo san Fatimin i Fatmin, plače ko malo dijete , kojem sisu iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko suza za isplakat ima.
Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.
Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.
Jebo ja takvu sreću i takvu dijagnozu.
Ne kaže to ni hećim , ni Mujo , već pripovjedač.
Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se rečemo biva zgudumilo i učinilo da ga je vakat pričepio i da je morao i on jednom jednu lajnut.
Mujo šutio i guto, naučio se, što'š se srdit , kad će biti kako će biti. Moš zaplakat, tugovat i jaukati, vrištat na nebesa , ali psovati i ružnu riječ izustit nikako. Nije to za dobre ljude. A i pogano je.
Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka , u hladu trešnje , pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.
Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, no , ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama našu djecu ostavi.
Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako, već vojnički, šturo i ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.
One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, pupoljak mirisni . Ona je zvjer, monstrum od oca proda i ubi. Plaču . malenog Fatmira grle i ljube , milovanjem i suzama zalijevaju. To je sve što im ostade od Fatime .
Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj :
-Čuvaj mi sina, jaka si ti ljepoto moja.
Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:
– Drago moje za nas dvoje, sve sa Fatom umrlo je.
Fatmira, sina jedinog pomilova po kosi , poljubi u čelo. I ode . Ne osvrnu se.
Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.
A Mujo se u Smirnu vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj dragoj Fatimi , ljubavi svojoj, Nevjesti , Ženi svojoj , počasnu stražo davo. Šest mjeseci mjeseca i godinu , dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha Bogu se Milostivom molio..
Gleda trešnju, gleda behar i đule u bašti. Na bijeli mramorni mezar i nišane gleda . Pogled mu se ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok , nijednom.
Mjesec , zvjezde i maglice za njega više ne svijetle. Ublijedili su i žaluju. I njega maglom ovijaju.
Zatim okrene pogled na zlaćani šadrvan sa šest česmi ; on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:
-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo?
Vidi šadrvan da šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan? Njegove dvije česme mogu preliti vode ko svih mojih šest. Nešto se tu računica ne slaže.
Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto onoliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima.
Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.
Begovica Fatma se razbolje . ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela , ni tražila.
Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jednog sunčanog zimskog dana u vrijeme đenaza, vrati se Mujo. Vrnuo se iz Smirne . Zauvijek. Konja , vranca jaše, ovaj silno poskakuje.
Odlučio Fatimin i Fatmin dragi – dosta žala za Fatom. Ljut na nju, ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori – živima treba život posvetiti. Mislio na Fatmu. Došo tobe : Živi živima , mrtvi mrtvima!
Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi Mujo , Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.
To Fatma , garant , na tabut tahti mrtva leži. Nema druge; mnije nesrećnik.
Mujo se čini hladan kao hiljade pahulja bijelih u minusnu sabah zoru . Polako konja zauzdava, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i slazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.
Prilazi Meleki i sinu , oboje sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke kači. Iz đepova pune šake dukata , u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.
Slomljeni ljubavnik prilazi tabut tahti, čohu , pa čefin skida i marame sa anđeoskog lica miče i ljepotu milu gleda,.
Anđeo samo spi. Malo ublijedila , ali prelijepa je. Moli se on; da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu im remenima. Ko veli: Šta se tu može?Sudbina!
Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama čvrsto, najčvršće steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to.
On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.
Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze , ispred šadervana zastaje. Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi.
Ode i Mujo. Bez riječi.
Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke, mame, mamice i sestre seje, sejice.
Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.
Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije obznanio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.
Više se nije čulo za njega.
Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila.
Sabahli ezan blagoslovljene noći je prozvao i ona je , tek tako , jednostavno i lahko , bez imalo straha , u pratnji Anđela odlepršala ka nebu u susret mami, mamici i seji, sejici.
Nešto nije previše vjerovala da će Mujo sa njima biti. Bar ne za neki vakat.