Epizoda I / I pad je let

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog prvog vudstočkog ljeta ili Praškog proljeća, a u inat zlu i čeličnim zavjesama Istoka i Zapada 68’ , u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, odabrana , jako stasalih , a mlađahnih , mahalskih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam, u večeri rane. Nisu se sastali u večeri pod penđeri – tu su fazu odbolovali i ko veliki se samo prekvalifikovali.

Dakle, sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije jube – ljube. Što je ljepša to strasnije ljubi. I bome… ele nejse. Ne valja pred rudu srkletiti, mere kopito potkačiti, oklen se insan ne nada.

Sedmero ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo Lenji, potaman Baška baŠa , srčani Hercika Herco , brkati Oma Grk i Dobro Dobri, a pođahkad mere bit i Fini. Sedmerica mahalaša slavnih , more bit malo ukrivo natakarenih, su uvijek zajedno bili . Nikad šalu, dobro, opačinu i šta mu ga sve mahalskog dobrog i bremenitoh , nisu krili , ni obišli.

Dakle znali oni zasjet i bome pojest , popit i … , za pojas zadjenut ili nešto niže uđenut . Ma, ća vam ga imamo namah , spočetka pripovidat? Sve ćemo vam ga po tabijatu iskantat i aminovati.

Dvije vatre naložili. Vatru manju za rešetke, onu veću za sjedeljku. Oko veće sofre pristavili . Na brzaka – po istilahu i natenana ljube –  mezetluke, iće , piće, čaše i čokanje od kristala pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo ćemane i ljube maze i gude i potiho poje.

Dvori ih sedam ašik ljuba. Ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se sve do zore pazit mora.

Čekaju Ezan , onaj milozvučni. Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju lijenih sveštenih lica; ni , ono revanje naci achtung-achtung zvučnika što iznenadnom grmljavinom prepada , ježi i straši dunjaluk .

Čekaju onaj Ezan ljucki i umilni, tonom umjereni. Još ih je po mahalama i drvenim džamijama bilo. Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru obustaviše. Grad je je zanijemo. Miris lipa ,jasmina i zumbula , a bome i somuna i baklava se prosuo čaršijom i mahalom.

Sve zanijemilo – upija ezan. To je onaj ezan što lahorcem nošen dodirne svako biće. Koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost. Iskonska se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama plijeni, kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom. Čini se da su ezani akšama i sabaha najumilniji. Zbog Meleka. I insana , valjda. Mahalaši nisu sujetni, ali se nadaju da je poneki ezan njima poslat.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo je to . – Pomislio bi ko’ fol pjesnik.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj. Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudi se dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova sjenama malim , sa ulica prkosa , zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,), neljudima , antikristu to je smješno bilo, sapunicu su:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srbalja grmalja i mentora demokratskog Zapada. posredstvom medija , uz akterstvo koljača i krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca razvlačili i nevinu snenost ubijali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u baščama i dvorištima riječi blage, sevdah, nježnost, ljubav tražili i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, pođahkad krnete,defa,gitara i mnogo milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike.

Negdje pred zoru zanos posustaje. Lukavosti i “naive” ima. Ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože. Jednostavno da se svojski poravnaju.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijeh zbog nestašluka il’ opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrkao desnu obrvu uvis ispod gar lokni,utunu cigar u pepelju, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati kad ni jeno boje nema.

Od tada, nadalje i ubuduće , je to bio bio znak da će se Balada il Bolero neki zdesit. Harmonika zatreperi.Svi su skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče . On se već ubebo. U to vrijeme ga morili dualni ljubavni jadi. Ni Romeo, ni Ham'e ni Ot'o mu ravni nisu bili.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu baladu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Mojsije je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvaes'osam verzija sprco u jednu. Uvezujući ih, dodavao i poneku svoju – manje više sočnu, a našu mahalštinu.

Pjesma teška ko tuč, mozak da stane, duša, srce da pukne. A nježna i tužna; i pitka , sam sevdah da se rasaplače. Harmonika – ne da plače – cvili i jauče. Zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge plavih bosanskih sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla u magli Miljacke osjetiti, miris tuge nježno dotaknuti, a vrištuća bol majke što djecu gubi , pod kožom, u žuči, u jetri , nutrini osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine , vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala, noć se stidljivo gubila , a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Mojsije nije volio pjevati, već samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Moriće nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao, a ni znao. Volio bi on da je nekog naučio pjevati njegovu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar . Svaki otpjevani stih dva damara . Svaki raspon krila harmonike tri damara . Otpjevani refren skida četiri damara . Mojsije je mnoge stvari mjerio tim damarima . Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra – srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi i pjevao baladu jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike. Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje? Iscrpljujuće je to. A i košta duše, srca; što jes’ – jest i penezi . Nikad ta pjesma ba nije bila poklonjena nekim praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono Bosna zemlja Božije milosti.ba.com. E'vala’ i bila’ dobiće mnogi ba’ nogu, misle mahalaši.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, damari se razlete u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće pristaviti i otpjevati.

-I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.-Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

U slavu Morića je samo Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima.Dok mu nije postalo svejedno. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, a Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. I kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti; čak ni u baladama.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje egzekucije, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi na selo slušat poskočice , pa se tamo sa opankama veseli!

Naš  Mojsija nije bio običan mahalaš. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača, niže vratničke kule. Nikad se nije oženio. Ono što se kaže:

– Voljelo se dvoje mladih, ako ćemo pravo – jedna “starka” i jedan mladi , najrođeniji dušmani im ne dadoše .

Taka im se huda sreća zbila, Oni nikada nisu hudili zbog toga. Već se zbijali. Jedno u drugo. Srcem i tijelom. 

Od kako je prohodao često je bio zamišljen. Taka mu misaona sreća bila. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena znamo. Poslije se uprtio harmonike , valjda radi balansa i da drugi ne vide njegov teretli život. No, mahala je to namah prokužila i zato mu ne dadoše mu ime balansero. Ponekad ,skoro od malih nogu su ga slovkali Dedo.

Na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim vrbopuc godinama. I kako to obično biva , bili su sušta suprotnost .

Mojsije je , po odrastanju, i potonjim  godinama  bio  deset jedanest centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više ili niže od metar i žilet. Deba bi lanuo , da je smio ,, visok ko svaki čifo” . Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.

Znate onu:

– „ Super rifle noge kao kifle. “

U tom stilu nosio je prvi , pravi crni stetson šeširu u našem gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Oklen krivonogi kravlji jahači kod nas. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate, mahom na golo tijelo da sa sablazni prikrijemo nelagodu.

Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranjski svijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo bez košulje . Onako do pola gologuzi , samo sakao, špic tole i salonke . na dobro kad ste već navrli i čorape i nešto zlatnine. Na onoj klizavici , jazuk, al šta se mere, treba obrazli biti i ađustiran među domaći i stranjski svijet se pristavit i prikazati , ko napriliku , gospodska prikaza.

A tamo!

Taj svijet – šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira za ilađa. Ili bar salonki. Sve sami ćafir i pobornik vatre. Ono , kleli su da je to olimpijska, ali mi im, normalno nismo vjerovali. S pravom. Gdje ćeš poganu , koji u tvoj grad vatru u farmerkama nosi , vjerovati

– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.-Maliciozni smo mi.

I tako mi ,nešto kao Četiri mladića plus dva tri, hodimo sa Sedernika , jašemo konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašemo ,harmoniku i ćemana pašemo. Lip'canere jašemo, bocune stišćemo i ljubav sa jubama – prelijepim anđelama , razmjenjujemo, razmahujemo i razgrćemo.

Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube jube . Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema. A u petak je…rimu ćemo preskočit , rafalna paljba zna se. Znaju to čak i partizani

Ni danas im nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako. Tamo je kasnije  bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako krkanski obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj. Nije ovo divlji zapad. I ovdi se ne jašu krave. Ovdje žive normalni Evini i Adamovi potomci.

Obraz nam spasiše onaj poglavati monodramaš i onaj glavati glumac duge kose. Ime im zaboravljamo ; stari se. Drugi , bosanac po prezimenu garant nije. Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom prvom glumcu šešir dobro stoji. Hem glavat, hem bradat , a i opičen do te mejre da ne da Bosnu svoju . Nema bolje kombinacije za velikački šešir.

Da sam kojim slučajem dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I on je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio. Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser , zečja pobjegulja na prvi metak Vrbanjski. I oni drugi vječni sto godina grebator dir.zimaš ,što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.

Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimpijada u kaljariju, olimpijada u šamoniju, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada Grada čednosti , olimpijada Bosne divne mile i svih jugovića.

Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigošeza odstrelom naš Grad čednosti osam godina prije.

Rekosmo – Mojsije imao druga iz klupe zvanog Feđa. Bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao, ljepuškast i simpatiko: najviši u razredu i školi. Dežurni šaljivđija i klovn. Tako on krio svoju zaljubljenost. Već je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli, ali sulufi su bili tanja strana imagea.

Bio je nesretno zaljubljen u Milenu P. najljepšu djevojku u razreda. Neki su kleli – i u školi , a i šire.. Da li ga je djevojka nogirala ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek , Feđa je danima bio potišten i tužan.

Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana – da, da , bio je to zaista prekrasan dan , u vazduhu se osjećalo da će nešto krenuti po zlu. I krenulo je.

Par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu, dva sprata niže. Đe's ba vidio da je gradsko školsko dvorište ikad bilo ispod sprat više od prizemlja. Feđa ispričao izostanak i ostao u razredu. Mamila ga praznina iskona.

Kada je igra fiskulture bila u punom zamahu, čuo se glas sa visine. Nije bio vakat ezanu. Feđa je stajao na simsu jednog od prozora zadnjeg sprata, desno od ulaza i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor . Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu, ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.

I tada, majko mila!

Jedan stravični krik jedne nedorasle mladosti , što se naglavačke baca u ponor. Jedan jezoviti vrisak djeteta koje se u nevakat predomislilo, protresao je školu. Činilo se – to je neba sama krik.

Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište ,i plaču li plaču . I jauču. Pa opet vrište i vrište, plaču li plaču. I jauču.

Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su djetetov let vidjeli. I pad je let. Ali u ovom letu nemoguće se predomisliti. Niti anđeli mogu pomoći. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu najbolji drug izvodi poslijednje lastino poniranje. Nije stigao ni kriknuti, ni oči zatvoriti, ni vrisnuti.

Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicima,u dvorištu , na asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika preko Sedam šuma do Bijele tabije.

I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu se  krik, ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača, niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola. Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi. Tugo moja, tako je to bilo.

Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače , leti i vrišti. Opet i opet i opet. Skače , leti i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije odjednom shvata da Feđa neće prestat skakati, letjeti, padati i vrištati , sve dok je on – Mojsije živ.

Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao u vrišteću sedmu prazninu.

Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio. I prestao se brijati.Brada i smrknuto lice su ga pratili kroz vaskoliki potonji život.Bio je nalik sveštenim licima.Mi ga iz milošte nazvasmo Propovjednik.A kada bi se nasmijao Deba bi ga zvao Dedo. Kaže , sa onim jenim krezavim zubom liči mu na rahmetli djeda na tabut tahti.

Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao slijedeći razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je nasmrt strefilo srce na prvu godišnjicu dana In memoriam Feđinog leta, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena i njena ljepota nestala sa ulica. Niko ne zna gdje?

Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Drugi Feđin najbolji drug Nučo, Mojsije i Mojsijev potonji , jedno vrijeme najbolji drug Dobri. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt i po svešteničkim, i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Nije se opraštalo ni nevino i ishitreno dječije neumlje. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu, u zemlji pobožnih seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadeset osam godina poslije skinuše svoje krinke i uz blagoslov sveštenih lica ponoviše klanje ovaca, žrtava paljenica svojim paganskim bogovima.

Svoj djeci iz škole su prvobitno dali tri dana slobodno. No, u dječijim ušima i očima je danima , mjesecima, pa i godinama je lebdio i odzvanjao Feđin krik i let. Djeca nisu prestajala košmarati, plakati, jaukati i jecati. Generacije su bile sleđene. Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po Feđinoj sahrani.

Naš sleđeni prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati ,pa zabavljati sa Zlatijom jevrejkom srfardskog porijekla , sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji. Njena jabuka bijaše najljepša i najslasnija. Vidi se da je Mojsije zbog njene jabuke rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Njena majka i njegov otac postupiše ispravno. Kao pravi pravcati dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija, imala brak iza sebe , pride sedmogodišnjeg sina u eventualni miraz.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio.I nije ona kriva što joj je majku rano zasvrbilo, pa požurila da se uda,da ne bi kopile rodila, pa se Zlata par godina ranije rodila.Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši,Gupčevoj i Bogdanovoj u znak podrške ljubeznicima raja postavi . Džabalesku. Ne mreš ti dušmanima kad se zdogovore pera odbiti.

Zaposlit će se nekoliko  godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija, a sina pubertetliju. No ljubav je odlijevala i trajala dodatnih sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se nakon toga njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina. Ili dva puta po sedam godina.

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Dakle , naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet. Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao ih je imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su sa merakom gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je tada imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmoniku, i opet, i opet. Ali je i njih bacao. Sve do jedne.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao . Bile su kao i život mu – preteške. On ih je samo odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više , nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti i prodati bulumente propijenih harmonika.

Inače ,Mojsije je bio permanentno ljut na oca koji jer bio moler i sobo slikar. Od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor Javu i javnu ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz unata. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao . Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana; toliko ga je boljela rana. Normalno da rana nije bila od bolesti, pokazalo je vrijeme.

Pred kraj travnja , jednog svježeg, sunčanog poslijepodneva dok su bagremi cvali , izašao je u dvorište kuće u kojem je njegov otac , usred mačuhica akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga. Otac je volio tu legendu o Morićima , jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Kako je tvrdio bili su mu rod. Vjerovali smo mu. Skoro . Petoknjižje i Kitab nisu preporuka za isti rod.  Neznano zbog čega – mrzio ih je. Škrgutao zubima i govorio:

– Hajduci!

Kada je Mojsije  završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do kamenog tepiha u dvorištu. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika. To je bila jedina Mojsijeva nebačena harmonika. Na radost moljaca.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti.

Prvu nagradu Teslin radio , osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol i Dajana bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo. A u to vrijeme nije bilo boljeg i ispaltivijeg pojačala od zvučnika Teslinog radija.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera, koji će kasnije biti osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije ih smio pokazati ocu. Bile su komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili prašina i mali miševi. Ne oni 1989. godine.  Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka pionirskom žiriju.

Treću nagradu je dobila trinaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u šinjelu sa dvije zvijezdice. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Ona je iz inata počela da juriša na Kemala. Montena, dakako. I slomila mu srce , za vike vikova. Usud – dušmani im ne dadoše i mahalski sindrom : dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu!

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio čuveni hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Pripiti Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao . Đemat je kisele čehre moro’ za njim.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu , nije znano da li je to bila Zlatija (op.a.) , shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92. beterne ratne godine. Dobrinja pakleno gorjela .Mojsije i Dobri i raja iz bjelavskih mahala išli braniti predgrađe.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu,” Deba je konto da ga ne smije pitati:

-Propovjedniče , jesil’ šta sinoć pricrvljio.

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, jer čini se , rođen je sa djedovskom bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstariji od nas. Deba je skonto , a po visini i najmanji. A i pogled i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starije smo otkačili, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar. Dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. redovno je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljepotu ostaviti. Inače na godišnje odmore , uobičajeno za ono vrijeme ,na more, nije išao, osim ponekad u Zlatinoj eri.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u čuvenoj  izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slične dobro plaćene tričarije. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba , fićfiruću moj bedasti.

Tako je nastao Deba i mit o Debi. Deba je od te rečenice shvatio da je stvarno dualan.

Nikad Deba nije bio dualan već vrlo prizeman i skoro bi se reklo  , nekako uskotračan. Međutim , gdje ima stvari i imaginacije , tu obavezno ima i vida i privida. A u dualnosti je sve relativno.

Dakle, Mojsije je svaku paru poklanjao ljubama , kafani i prijateljima. Roditeljima nije ni kinte davao , jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac mu je , ko švabo , tra-la-la ponavljao :

-Naučio sam te zanat, pa zaradi!

– E kad je tako , ja ću zaraditi, a tebi ni cvonjka, rista moj.

Normalno to nije izustio.Bila su to takarli , ali zlatna vremena u kojima su očevi često  vadili kaiš  iz opasača. Možda je zbog toga u mahali bilo manje belaja.

Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.

Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu – Meri Cetinić, nas je uveliko podsjetila na Mojsijeve Moriće.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu  deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni. Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, hrabrost , ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo drugog dana , druge ture odlazaka 102-ge na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost ili kako se to u ratu kaže _ kolateralna šteta.

Natakarila vas kolateralna šteta i stravični rat. ne psujemo mi zviojeri i monstrume , već samo prijećujemo njihovu bitnost.

Svi ostali su bili postali toliko iskusni da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili  poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvjesta metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar saradnik komiteta olimpijade na nekoj fešti. Gosti Fahreta Jahić Ljepot Brena i normalno Dobri. Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni i poslijednji sarajevski Časar koliko se zna..

Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara  je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Taj dan se trebao igrati sa sinom i kćerkom. I milovati prelijepu Ruždićku , sada već udovu Krečo. Remarkov sindrom ga je zakačio. Dosada,pobrkani damari, gubljenje individualnog identiteta , besmisao i beznađe. Jednostavno – magnetna čarolija rova se uvuče u krv. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pustiš pogled , svuda okolo puca krajolik – nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada. Samo klonu. Geler direkt u lijevu pretkomoru. Mrvica k'o košpica grožđa.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio je  komadić veličine košpica grožđa, limuna, jabuke il’ kruške. Nikad metak.

Što ti je čo'ečiji život? Počeo se mjeriti košpicama grožđa. Sad te ima, pa te namah nema! Nema tu herojstva ni junaštva. Ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljucki raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. Nose te butum pobucanog na tabut tahti i pjesme te junačke slave.

Već piklić neki majušni , puf ! Ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te. Kad ih gledaš – misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, nema krik; samo osmjeh, snovi na licu – to Bosnu svoju snenu sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Neki ubračeni i djecu, potomke , buduće mahalaše i ljiljane zlatne sa svojim ljubama rodili , Gradu čednosti darivali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Mahalska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki , majčinoj sestri iz Beča u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci i neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u priči o Jahačima i Mojsiju, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih i bosanskih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt. Imali smo tragediju svoje domovine , Bosne zemlje Božije milosti , svoga naroda, svoj krvavi usud.

Pride, mi mahalaši smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Uvijek smo imali zapakovan borbeni ranac i dva tri okvira rezerve . Trezorski miševi nam nisu dali. Dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto i vrijeme traži.Nije važno što se glavni krivac meita u pržuna igra.

Kad je rat završen Mojsije , nikad više,  nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo skoro na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; nestale ili se umorile. Poneka dijete , muža , brata , oca…. izgubile. Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih i nesuđenih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno ,a i od rata osim Frke Frkice i Debe niko nije umro.

Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih uspostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava.

U Brekinom jula 92. i na Igmanu 93. godine je bio ranjen u istu nogu, skoro na isto mjesto. Srećo.  Dva gelera , a jedan vezeni ožiljak. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca. On je smatrao da mu je dovoljan dvadeset jedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, sve više duh , a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući. Zaboravio je biti priopovjednik.

Hoće to sa godinama!

Zlata,  potomak španskih Sefarda,  lukavica je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći.  Velovi lete,  lepršaju,  zmijolike bijele ruke,  ruse kose primiču se harmonici,  daire iznad harmonikaša trepere i zastanu.

Odjednom tajac!  Harmonika muči,  samo daire trepere i dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele grudi,  što se ko dva jedra na sabahili vjetru bibaju. Bleno, stid ga misli u bjelinu valjat ; zna drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se predomišlja.  Uvijek je,  nekako obrazli bio; osim , urijetko ,kad nije bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko. Na prvo erektilno ne može; zna se zašto i ustaje , spusti se na koljena , kleči i kao najveći jetim samo Zlati muziku šalje.

To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć. Mojsije Zlati šalje čežnju bolera,  što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što joj se iznenada kalemi , to više nije ona, to je sefardka, vatra živa, ali čedna.  Ona je Saloma, ona je krik bola, krik šoa dvadeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples ,to je povjetarac što se  preliva , bježi i vraća . Ježi!  Nije to ni povjetarac već lepršava igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, ni djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda  su to Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe. Nećemo drugi put pominjati Salomu. Jazuk je, a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.

Ples djevojke nosi, zanosi, u čežnju baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani ,  lepršavi , kao purpur duge jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom – bijelih labudica mahalaši glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast,  pretvara se u krik, u bol Mahale čedne, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova Bogumila , u bol Bosne zemlje Božije milosti…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije prav ples taj.

Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu.

Nije, nema mu Zlate pred očima.A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da zna koji, ne bi mu se mubarek okice te ljepote nagledale. A možda ni zubi ne bi  mezu do kraja sažvakali. Ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe Morićima presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Sevdah , Voljelo se dvoje mladih , Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijana , Čajkovskog i Šostakovića, Paganinija i Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade i ovu lijepu blagorodnu noć , na počinak vječni slat.

Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu još uvijek tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule ko mirisne , djevičanske ljubičice po bašti, po travi i cvijeću orošenom. Miris, dah svoje , Bosne zemlje Božije milosti , snene i prkosne, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke , noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, I ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi o muzici znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj.  Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod junaci, Bosne duha, heroji i mučenici ; za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, nenaštiman i opor , preplivava akorde. i dunjalukom se širi. Mojsije prebira sedef. Pjevanjem i pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se. Na dnu scene kao da kuca srce Dvora , obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.

Svjetla se penju od Čaršije pod Kovače, uz Kovače, nad Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, nad Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele , a crne da ne mere crnje tabije biti. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled , a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća.

Tragedija oživljava.

Jauci, vriska, jecaji. Majka, izbezumljeno leta niz Sarače uz Sarače, moli, ciči, srca ledi. Kolćehaja je ganut.  Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije.

Nudi se nagrada, sto dukata brato moj –  velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak , ljubomorna Jovanka Palikuća. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.

Tu negdje u tom stihu i noti , maloprije  je Zlata uzela daire u ruke i velovima  počela ples. Sada je red da ostavi velove i pusti Baladu  da neumitnom toku krene.

Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odmah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a čemernoj , ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelka Grbić, moje mezimče.

Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubaciti jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab). Jelena je bila njegova tiha patnja i ljubav za koju ona nikad saznati neće.

Donedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, bivšoj Skerlićevoj, na dnu Bjelava. O Jelo, Jelka, Jelena,gdje si sad. Da li nekog iz mladih dana sanjaš i za njim uzdišeš ti ?

U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!

Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade, tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.

Ali, ehej , dragane su voljene to, jake su one, puno, jako mnogo im je , najviše milošte i ljubavi dato, preboljet će neprebol!

Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi,Morići su  smireni i predani Bogu.

Nit gajtan kara svila , tanja od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti, ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke majačine damare i ona tiho mre.

Smrt često sasvim mirno i tiho  pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.

Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada , kotrlja se niz ledinu , zastaje , kao da priziva sto devetnaest drugih.

Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.

Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijelim svilenim , ručno tkanim košuljama, spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, skoro nasmješena, bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije ,drugo malo nevinije. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela , široka , damstna udovička haljiina, pokrivena anterijom od zelene atlas, tanke svile , lelujaju na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje , od bure štiti djecu.

Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci shvate da su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki, budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m'reš gledat u njegovu ljepotu i svjetlost.

Najdebljeg, tišina budi iz dubokog sna. Proteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko ćefini. Blentoviju kakva je bio, taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Jako probuđen , a nerasanjen, češka se po otežaloj, mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mamurnim glasom zabrunda:

– A , jel’ onaj plavokosi visoko letač bio živ kad je hitna došla?

Mojsije ga i ne pogleda. Polako zaklopi harmoniku , stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena. Ustaje , polako hodi , kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala , sa sepetom na leđima , sličnom .

Kada do ivice vidikovca dođe sjena još tamnijom posta Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega, trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu u jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.

Mojsije ni mukajet. Lakši za jednu harmoniku , teži za jedno bolno sjećanje, polako se uzbrdo lomata. Tek malo zadihan, vrati se na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive jal loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Debui i blago, pokroviteljski mu reče:

– Fićfirić, stvarno mi je žao što ti rametli mater za života nisam bar jednom bolje ‘pozno.