Frkin usud
Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić, najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi ko girica, prgav ko’ kokotić, bi tada poludio.
Njegova sreća spasio ga Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:
„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?
Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio , njega Mojsije branio, jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek znao da kasni u razmišljanju. Mjedeničani mu raja bili.
Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet se pravopisno izgovara kao Deba,
Jedno jutro, sabah in the early morning , zorom ranom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno razmatrat od koje ili kojih.
Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držale. Zaista su to prelijepa vremena bila, jedno opšte , radosno , sveobuhvatno – joj , mamo mamice. i vako i nako.
Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva bjelavska nisu ga mogli mašiti.
Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili puno boja i svjetlosti, da narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neka blesa nalik slikarima kojima je impresija život.
Došli do Pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrnestica okreće.
Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i molbe i nosi konjima. Njima to ko zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto, pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje i po leđima potapše.
Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:
-Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.
-Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu -najdeblji nikad mimo svog rezona.
-Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti- kori ga Mojsije
Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.
Četiri mladića sa Bjelave na konjima se spustiše ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici od sto dvadeset basova , koju konj jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.
Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad , nisu to , na kraju svih krajeva , bile sretne ljubavi.
Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca prosuo Bosnom , napose mahalama.
Nekada su to bili nizovi dana i noći, što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.
Oni nesretni vukli su praznine koje su bile mnogo teže, a ništa nisu značile.
Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.
To je bio sevdah, poetika i snovi.
Neko bi to pokušao objasniti. I opet bi, sasvim sigurno pogriješio.
Šta je sevdah , to je teško objasniti.
Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom.
Niko živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.
O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu i nektar života da piju, ključarke nježno otvore seharu, malo sevdah praha na njih prospu.
Obaziru se bšojažljivo ; jer strogi sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha, prađku osvete sprema.
Čovjek se rodi sa sevdahom, ako je blažen i čistog srca sa njim živi i spije, sa njim mre.
Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.
Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,kadifica, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. A najviše đardini. Da, mirisni đardini ; i ovi, i oni.
Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar – ljubav.
Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i velove svoje španske tuge i kalvarije u sevdah udahnuli.
Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe. Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino,meka šljiva ljuta loza i kiseljak. Kasnije je ko šlag po biberu došla klipača. A kod jednog se, radi uroka , zbio kurvoazije.
Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešće bili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.
Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana, Luce blažena ,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee i Ane Snjegine,iz srca Sanja,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milica Milosava sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis, sa Ljiljanom vlakove pratili .za princezom Dajana plakali, Matininu tešku sudbu oplakivali. I ona mila Grlica sa svojim nizamskim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.
Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo, one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo. Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani, tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.
Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.
Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja .
Duša usud; nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.
Duše; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.
Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju
Duše zarobljene u jecaju:j oj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh
Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne Istine.
Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.
Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče,
Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo – Grad Čednosti
Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnika svoga.
Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.
-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te, smaraju, šamaraju, na plač tjeraju, ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.
Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti, ljubavi i sanja.
Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.
Jednom je i Lenji skoro „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar pola duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Hotio pricvrljiti jednom. Anđeli mu ne dadoše i ubarabatio se za sva vremena. i još jednom htio, ali nije, i nikad više nikoga na taj način ni. Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.
Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice – suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život slomila .
Aha, bilo je to istu veče kad je Lenjim nerazum vladao. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.
Evo kako ee to zbilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije. Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni još nisu jahali. Ono na konjima. Samo što nisu.
Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala . Povalilo se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.
Otac mu reče neka obijesna noćna životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja, već obijesni Deba i Frka.
Utvrđivali dva gradiva. Ono o broju listića centifolija. Tu su loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo , što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati, im išlo od ruke. O tome su se svojski zdogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal reckanje.
Jahači se skupili kod Đugum Frke. Ona , njih četverica i pizdunčica koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.
Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh, osim domaćice.
Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. do navrh noktiju . Minjake počela nositi. Jes da joj stoje, ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je ponekad i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći. Tamo jeu sva ženskadija na vlas, poprilično dekadentno uniformisana.
Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostadoše Herco i Lela Jela Jelena da se nose i po svojoj đul baštici igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.
Debi drago oko srca, što mu drugari kod drage dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle i bijeli bubrezi. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašće i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka. Puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, tih dana jako duvalo , oblačilo se i na kišu mirisalo.
Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za takarenje, tandaranje i taslačenje.
-Nabroj ta tvoja tatlačenje, bez onih sa je i be i za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.
Tada se za deset jako plodnih i teško zarađenih dinara u kineskom restoranu , moglo hajrovati:
Natur šnicle 2 puta 3 din jednako 6 din.
Davida /piva 4 puta o,50 din jednako 2 din
Kafe 2 puta o,5 din jednako 1 din
Kiselu niste imali 1 puta o,5 jednako o,5 din
Bakšiš 1,o puta 1,o jednako 1,5 din
Ukupno : 11 , 5 dinara.
U tom restoranu nijedan mahalaš i niko normalan , osim komunista na velikim pozicijama nikad nije naručio pekinšku patku. Oklen ti pekinška patka na sred čeršije frajeru jedan.
Ti se crveniš, nemaš onih 1,5 din što te konobar pali, a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu. Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama. Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka rahmetli tetke jamiš dva dinara.
Konobaru platiš dvanaest ko hadžija. Konobarska posla.
Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti . Refundacija po dogovoru. Nije se sitničarilo. Nije beg nikad bio cicija.
Poče poker.
-Malo je to, može tri banke.
Hoće Deba da profitira.
-Ne može, banka,uzmi ili ostavi, Za svaku fulu ti meni šest banki.
-Uzimam dvije, dajem četiri.
-Ne primam manje od pet, pas mater. Za svako je i be petodinarka minus . Evo ruke da je hiljadu poslova.“
Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja da se opačina sprema. Znao je Deba uzvratiti. No, Mojsije će ovu noć uzvratit i to kako. U pokušaju – smiješi se usud.
Debeli hraknu u svoju ruku. Biljeg ko nov novcata petodinarka. Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci. Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade. Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog, kišu, maglu i pužev trag povraćao. Deba obrisa ruku o stolnjak. Ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:
-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja, -kaže Deba i odmah počinje:
“Takariti,taslačiti,tandarati ,ašikariti ,alotrijati,amal…“
-Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino jedna – dere se Mojsije iz ćenifa, a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju, ko da ga neki kenjac tandara,što bi reko Deba , da prostite.
– A čuješ , znači živ si . lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti, a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje ? – i nastavlja: tačno u slovo gdje je prekinut bio:
gam(b)iti, amaliti, anabazirati, baildisati, Ba'kabaŠiti, baždariti…
-E, sad ga usra, kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.-brani Lenji Mojsija.
Ne možeš ti Debu tako lako smesti:
-Da li se anamo ona nekad pokvari?Pokvari i tuhne ko pokvarena riba, i ne možeš joj jednom mjesečno par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’ ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, i udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta u smejni dana i noći . A vidiš li da nešto ne štima ,a ti opet štimaj ili štemaj, ko po kamenu tucaj, na volju ti. I tako sve dok je ne naštimaš i dovedeš u vozno stanje. A šta je to ako nije baždarenje, koliko se ja u astronomiju razumijem.
Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Taki je on kad ga nešto ide . Svijet za sebe.
Vidi Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:
-Moraću čekati da se Mojsije pješke vrne.
Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:
-Pusti Debu neka nabraja, a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi. Kuća je njena, a Dobri je tu, ako ja nešto pripustim nek se on toga dofača i sredi.
-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku te molim.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova. A i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.
-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku .Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti. Ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , niko tako nek sluša i nek uči.
Osveta za Sedernik, hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.
Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:
-Joj rahatluku, nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati, ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja,dobri ljudi.
Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijedi. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradivo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.
-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje ti vidiš čo'eka? Samo ti, ja i Dobri ovdje sjedimo? Koje ti to ljude spominješ?
Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazanerija puna fićfirića. Još ne nastavlja brojati.
-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!
– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,
-Stop, ti ko cigan!
Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.
„Šta je sad? – pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.
-Koliko se ja razumijem u medicinu, vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj, bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.
Dobri nabraja riječi, gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi capin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima sa čitaba nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio. Da je vako u školi bubačio , sada bi garant , jedan kroz jedan, bio jedan od vehtih akademika.
Mojsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:
-Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura? Koliko sadržine – to se ne može objasniti tek tako. O tom bi da imam škole dobar diplomski napiso.
Capin može ko metal tvrd biti , kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti. A nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast – polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski. Skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar, ti onaj gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske, primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka, cika i vriska.
Jel capin planinski čekić, jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinku, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš il si mahnit , i nečija usta o njeg’ zakačit il’ prihevtat. Pa kad stigneš na kotu ili logu moš se sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više , da ne bude više neosvješćena puritanka.“
Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča, konta Deba.
Šta je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.
-Može li Lenji zabiberiti,
-Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.
Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće
-Jesi siguran , sto posto?
-Dvjesto posto i dvaput ako treba.
-Zatim – jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupom stranom zakucavaš, jest, zakucavaš. Kolko ćeš bolan u životu zakucavat, to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može izbrojati. Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes’ čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati , ako si pametan ti mi reci. Ako ti ne čeprkaš , neki će drugi ćeprekat. Čista logika .
Žao mi onih ljudi, što profuliše bosanski grb pri rođenju. Nem're im otac Bosne, a majke ne smiju pisnut. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi. Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest.
Nije bitno , bolan , na šta je nešto nalik, bitno je na šta on ukazuje, šta podrazumjeva, šta je pisac hotio kasti.
A ti se k'o pametan praviš, riječima barataš, pa slušaj i ovu enigmu:
-Capin pet slova ima. Dva parna, plus dva i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane.
Ostane ti , bolan, ona hevina: hamamski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.
Ostade ti, jaro , onaj sedefasti , a ponekad i bedasti brežuljćić, lugasti bregić, cvijetni đardin, vlažna dolinica, dulbašta srca tvoga, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolera, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; tango duše, opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva, anamo ona, bez stida i taštine , ljubav naša.
Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se i anamo ona zvati, al bez nje ti života ni i ne m're biti. Ni u pravo, ni u krivo, a komo'li u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:
-Joj , mamo,mamice – a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh, ko hajvan u tjeranju.
Joj , samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavi , toj slatkoj milosnoci.
Slušaj ovo; i dobro pamti ove riječi o ukusima nje blažene:
Slatka krofnica (dofati se Deba klope , oćekivano nije bilo druge), drhtava ko đigerica, pihtijasta k'o mozak, a bome i reš brizle (moro Deba malo mezetiti, ogladnio), sočna ko zvrk bureka, drhtava ko sogan dolma , mirisna ko japrak, sarma ili turana paprika, ljutica ko neki pikanto papričice umak, slojevita ko baklavica, slatka ko ružica, ukusna ko mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, pjenasta i podatna ko tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja), pahuljasta ko krem pita i šampita. Uh ,ne idem dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli.
Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava,bijeli bubrezi hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba , ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo crijevo ogladnilo, očito je. Čujemo, crijeva mu se tarabuka prihvatila pa u ritmu sofru tarabukuju.
-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu. Mojsije bi da se sveti, al ga iznenada ćenifa ponovo prozva.
-cjepati, cjepkati,nemoj mi upadati:objašnjenje dajem :jel takariti, tandarati, isto što jebati i jebuckati? Garant nije! (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para ) , pa onda čerečiti…
-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu, samo da ti je klat i čerečiti. Kakve veze čerečenje i deranje sa takarom imaju?“
Mojsije iz hale baksuzira i lecnu se kao pastrmka na suhom, što bi mi na to Oma pritalambačio i učinio. Obojica ko neki proroci bili. Mojsije onaj umjereni i pravdeniji. Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.
-Imaju i te kako imaju, ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo. A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja
-Prvo uhvatiš hajvana , samo pogančerima ide ruka na insana. Dohvatiš recimo kurbana, položiš ga na stranu , zakolješ, pa ga o drvo objesiš, ako nema na pod ga položiš, pa ga onda čerečiš. E tako se žena povali i čereči. Ko bekanku. Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim, ko da je od baršuna.
-Nastavi dalje , mani sad kurbana, ja samo takar riječi plaćam.
Nadglasava ga Mojsije,osjeća , ako se Deba navadi na onu nježnu tupost , nigdje do zore neće prispjeti.
Debati, derati , Dobriti, dubiti, dumdumirati ,dušečiti, điđi-miđirati, Hercati, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati, lengerovati, logorovati, logoriti…
-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.
Dobrom se neka šuhva prisniva. Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji. Kaže Hani; idi vidi treba li šta pomoći . Ona ne bi , zinula u nabrajalicu. Uhvati je za ruku čvrsto, i nježno je diže:
-Idi kad ti lijepo kažem.
Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo, a nikad prema ženskoj sila nije. Ode ona, pa se vrati. Ništa sjede i pričaju.
-Idi do vrata, otvori ih , sjedi ispred i pripazi, ako nešto ne bude u redu samo migni. Uvrijeđena šiparica ode, brzo se okrenu i isplazi mu jezik, uze malu šćemlijicu, ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova njena, dobi jedan poen. Što ti je dijeta, nasmija se Dobri. Jezik plazi , al čestitost ne da.
Deba prokonto osmijeh, pa tiho komnetariše:
-Što ti je dijete… ha,ha,ha… Jes'ti to neka finta, a moro si je natakarit. Nisam brojo jer nazočan nisam bio , ali bilo hejbet puta garant. .Vraščići se ibrete , tri je dana pečila noge.
-Marš pogančeru ,ni jene, nijr tvoja briga koga Dobri obrazuje i koliko puta.
Šutka ga novopečeni ćenifar. Ono , ko fol brani Dobrog.
-I nije nauka, mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči.
…logorovati, kampirati u šumi ,šumici, gaju, đardinu. Pa se čovjek uznese, zanese, kampira danima, iz šumice na proplanak, pa u šunicu, uz brdicu, niz brdicu, gore ,dole. Ha, nešto ti poznato?
-Lenjiti, magarčiti, mandarati, meračiti, mesariti, minderlučiti, Mojsijati, nabadati, nabijati, nadoštiklati,
-Kakva štikla te sad spopala, otfikarili ti neku stvar pa nadoštilklali , sa pasjom pameću?
-Znaše koji trač žene vole;koliki je muškima anamo onaj. Pa valiki pa mali,pa debeo, pa kratak, pa kvrgav,pa kriv,sa kapuljačom i bez nje – Ne da Deba da ga tupan o tupanu smete – Kad čo'ek čuje take stvari , svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći, pa opet nadoštiklava, nadoštiklava dok se ne obarabati.
-nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigavati, Omiti , pobucati, poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti, rasturiti, rokati, roštiljati.
– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao takarluk?
.Tu se nema šta objašnjavati . Evo ti se roštiljaš kad ne takariš. A kad takariš nju roštiiljaš, jel tako. Eto kad pripremiš janje za klanje, pardon za roštiljanje, jer ga moraš odozdu na motiku natandariti. Moraš. Jel onda to malo janje vrtiš i vrtiš , a ono crvrči i cvrči. Što ga više nabijaš i obrćeš, ono se sve više nadima i nadima. I onda šta biva? Ha , reci mi, jadniče jadni. Finito! Posao završen, sve se svršilo na najbolji mogući način. Joj , mamo mamice.
-seksati za zlu ne trebalo, slitiniti, strugati, stucati ,suknuti, ševiti, šiltetiti, štancati, šteliti, štelovati, štukati, takariti, tamtamovati, tandara mandarati, tandarati, tapacirati, tapetirati, taptapirati, taslačiti, tucati, ulogovati,
-Stan’ malo , ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.
-Mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersko ili brend logo.
Kakav si ti takarli insan kad ne znaš da je brend glavni u takaru. A opet, a se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Ljiljanu, Konđičku, Ismetu, Doris i jenu i drugu, Vasiliju, Brenu , Jasminku Mujkanović, i hejbet drugih, ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucavati, zabalčakovati, zabiberiti, zabijati, zakantati, zakucavati, zornjačiti.
Deba završio još nije, kaže. Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:
-bolerisati, tangovati, baildisaiti, cjelovati, elegirati, delfinisati, dobrisati, divaniti, finisati, sevdisati, natenanisati, eglembeglerisati, ljubav dijeliti, ljubav sniti, ljubav voditi i slične, a poetske takarli finese i druge manir i estetli zavrzlame – ptice umiru pjevajući , poentiranja, iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.
Hana više ne obraća pažnju na kuhinju, oči ko krofne, lice ko mak, rukom ispred lica maše ko lepezom. Dobri konta vruće je , blizu je kuhinje, zove je , ona odamahuje, ko stražu čuva. Pogleda prema kuhinji i odjednom sa šćemlije Hana heknu na dupe. Ništa se otkri ispod minjaka, jer ga je nekako rukama stisnula.
Poleti Dobri, preskoči preko nje, uleće u kuhinju. Ima šta vidjeti.Lenji joga pozom pricrvljio Fraku. Vidi se nije dobrovoljno, ona plaće, ali čuti.
Tamo Deba nastavlja:
-Ne brojim ni one ružne pederske analiti, analne igre, alkariti, čmariti, govnariti, guziti, naguziti, izguziti, stražnjičiti, svinjariti, zadnjičiti , homovati, gejovati, lizati, trljati, rukati, nogati, picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo. Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl puštao da leti.
U zanosu trtlja i nabada riječi
Dobri ni sekundu ne razmišlja. Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke. Ovaj pade međ šerpe i lonce, viseći ormarić pade i poklopi Lenjog.
Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.
Frka gleda Dobrog u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije je odbiti. U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.
Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:
-Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , nikome i nikad , ni da pomisliš, kamo li progovoriš . Ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.
Lenji je bio deset centi viši i dvaput toliko teži od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim i po tone lakšim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.
Nije on – Lenji mogao biti lenj , koliko će ga stid još više ulenjiti.
Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina. Poslije je očvrsnuo; nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.
Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju, jer ih ne može i o ovome nikad neće biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:
– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.
-Znam ništa se nije desila, milo djetešce moje.
Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže.
On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.
Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrak mu zbijen.
Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da mu se djetinja duša kida. Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim ubijenim snom, dan za danom.
Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan! On je svoj bol i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci, što su bila i što će biti ubijana.
Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !
More biti da bi zastidio bol grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.
Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.
– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.
Dobri je gleda u oči :
-Šta mi to tajiš grlice mila? Koji ti jadi crne dušu i tilo kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?
Ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.
Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna i prilazi joj , zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne gleda upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:
-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?
Prelaze sobu; oni su jedno ; čini se. Izlaze , na verandi se na zid kuće naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto i blagoslovljena Božija noć je. Noć je predivna, bagremi cvatu i mirišu , samo bulbul neki , tamo negdje daleko, u noći posutoj zvjezdicama i Božijom miliošću, u granju jorgovama tuguje.
Dolje u kotlini rasula se žmirkajuća svjetla tisuću džamija , kao odraz maglica što žmirkaju sa neba. Dobri saginje glavu, u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosom kosu miluje , dok se violetna tmina zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.
Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se tuga nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice žive , trepere i sjaje .
Dobri ne želi da poremeti ovu Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:
-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači malena moja, sve će biti u redi.
Frka vrišti. Zapomaže.To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol ,što ledi um; što snagu tijelu otima. Frka na drveni pod obeznanjena pada. Uvija se i grči i plače. A onda , prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i u ledene gromade bucaju.
Grči se dijete, uvija, vrišti i doziva:
-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila ,dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.
Dobri se nježno spusti na drveni pod verende pored nje. Leže i čvrsto je zagrli. Sada su njih dvoje samo ranjiva djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.
Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.
On je samo čvršće stisne i još tiše ponavlja:
-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači se djevojčice mala.
Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastur., Maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu bol zadaje, srce na komade sjecka.
Dobri se ne brani , samo joj šapće :
-Plači dijete, plači maleno djetešce moja, nebo te gleda i piše, samo mi se vrati i plači djevojčice, ja sam tu.
No, čini se da ona nikad prestat i vratit neće. Vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da ga udara .
-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli.
Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:
-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj , isplači se djetešce malo.
-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijate. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je sve zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ kam kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu lomite, u duboko blato me gurate.
I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija , kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi, pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.
Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona sama je, koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.
Lenji jeca i u zemlju gleda.
Deba ništa ne anlaiše, pita se šta je mahnitulji i kaže Mojsiju
-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.
Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski , krvnički i ljudski. Hek čelenkom u štok. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom , psovkom razgovara:
-Konju jedan, pas mater konjsku ! Ko si ti jebote, da jedno dijete blatiš i ubijaš ?Gdje ti je pamet odrtino morička bila?
I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se ne baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Od silnog čevrtanja se slože ko pokošene brizle.
I Mojsije ponavlja i ponavlja o konju, psu i kune – pameti nikad ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina, te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila , i pjevala ;
-Ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.
Da zna Deba šta se desilo reko bi:
– Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.
Mojsija kavonoz boli, poplavio i vas otekao. On je derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu izroni. Ubrzo ga sustiže taksi i odleti i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Herco za njima hode. Za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo. Ona put prelijepe srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset basa. Omu nije našo.
Gdje nađe plavu harmoniku od šest registara i sto dvadeset basa zadevero se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu. Kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta svojom zloćom nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.
Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu ukočeni i ko uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se nikad ne događa. Znaju takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.
Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On se ne brani, samo je u vrh čela ljubi i govori.
-Plači djetešce, plači djetešce moje maleno, ja sam tu, ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence.
Dobri papagaj načisto posto, nema druge neki debil od prisutnih zaključi i pita:
– Hoćel’ ta milja ?
Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom vrelom ofureni, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:
– Hoćel’ ta milja.
Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da tuče Dobrog i nekako drugačije vrišti. Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. U ruke je ljubi.
Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Tako i ovaj put. Klimne potvrdno glavom , odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke i nježno, sasvim lagano , njenu malenu dječiju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.
Vrišti dijete, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi.
Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga. Muško si , snađi se!
Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti . Ne shvata šta mu to sve znači? Ne čini joj se da bajaco postaje on , jer nikad klovn nije bio . Koliko ona zna. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci. On ne zna da svira, niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću. Ni sam ne shvata zašto. Tako se potrefilo. Crna košulja, crni prsluk , crne pantalone, crne čarape i crne cipele. I crna satenska mašna. To je ona crnina što mjesečinu upija i svjetluca.
Ove večeri , večeri vrištećeg bola je obukao crninu i crno, i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.
A nije. Samo to niko nije znao. Skoro. Poput Malog tugujućeg princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se rijetko smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća, da je njemu na tren darovana. On se spusti se na koljeno. Uh, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška. Traži bolji stav i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , da je u srce i oči može gledati.
U oči razgoračene i uplakane je gleda, pogledom blagim miluje . Ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže. Znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa, treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.
Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Joj, natakarenih budala. Istovremeno, zvonik Isusova srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize, i malo po malo jačaju.
Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna , a tužna. Ta muzika čak nema gitare zvuk. To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove, jedna preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih.
Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi umilni čudesni tango ; mrven zemaljski , više nebeski; plešu.
Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje uslišavaju.
Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, novopečeno duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen, kao da se pita ; otkad je to on propojio.
Dođi i plači malena moja
ništa se ne brini
ja sam tu kraj tebe
dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavit
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
umorno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kose joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih jad odagnati.
Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
spij umorno dijete spij.
Milo moje je usnilo
možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i speluje
onu o bolu i tuzi
tiho tiše moli ljude
što stupaju i struje.
Iz umorne duge
o suze što iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
zaspala djeca i o ljubavi snivaju
za ruke male se drže cjelove biju
bolom i tugom što pomalo vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
dok ljubav daruju i miluju
i spavaju i miruju i spavaju
i snivaju ljubičice snivaju
i miluju snove miluju
i snivaju ljubav snivaju
umorna miruju i miruju.
djeca ljubavi zamiru.
nježno lagano umiru.
Harfe
pianissimo.
srce moje maleno spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
suze lijevaju i lijevaju
i miluju i miluju
i miruju i miruju
i spavaju i spavaju
i sanjaju i sanjaju
i umiru i umiru.
Bože mili
ta djeca umiru.
Orgulje
pianissimo immpossibile
duša moja malena mrije
ne dam je nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
bešumno diše i mrije
dok snove snije
ja ću ti doći
u san ljetne noći
bez bola
sa ljubavlju
Sunčice moja malena.
Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Kad htjede da je spusti , ona se tiho iskra i samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.
Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše, zamalo ne vrisnuše.
Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.
Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.
Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka i lagana bila , na ruke diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i svija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. Aha!
On odi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja se kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga još jednom, čvršće , najčvršće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava.
On joj kosu miriše i ljubi, i misli , još uvijek miriše na bebu.
Ljuljačka se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.
Bože mili da li to djeca umiru?
Tišina i tajac.
Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.
Utihnuli i očekuju da Deba pita :
-Hoće li ta milja?
On ih nimalo ne iznenađuje kad razočarano kaže:
-Da nije zaspala, on bi je garant zvekno.
Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku, stegnu je već stegnutim kaišićima; prvo gornjim zakopčanim, pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi mokre krvave ruke, a stid oči krvari .
Harmonika poludjela, spengana , a plače. Osjeća da nikad iz nje zgvuka Mojsije zatitrati neće. On ustade , prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.
Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija, što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega , trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmi krš i zelenilo ka kaldrmi u dubinu. Više osjetiše nego čuše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih.
Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo i jecaj harmonike koja nije , nit će ikad jedan jedini , makar malecni akord roditi.
Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto pored štoka. Još uvijek mu čelo krv rosi. Heknu čelenkom još jednom , onako mahalski, iz sve snage po sred štoka, radi uroka i inata . Štok uzmaknu.
Mojsije sjeda, cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu, crvenu, iznad oka desnog krvavog. Zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:
-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.
Ali ta noć nije završena sa krvavim Mojsijem i Debinom miljom.
U njihove živote je uz veliku pompu i uzavrelom sjaju ulećela nova ličnost. Bila je to Luce , čuvena po glasinama i kontra-oprečnim mahalskim teorijama koje su ježile, čudile i izazivale strah i strahopoštovanje. No , kako je svaki odio ograničen tematikom, brojem stranica i motivacijskim diskursom, onome što slijedi ćemo posvetiti posebnu pažnju.
Čini se da je bez truna njene krivice , njenom pojavnošću neka zla kob nadvila na mahalaše i prvenstveno njihove ljube.
Prosudićete sami kada dođe vakat da je uvedemo u komplikovani proces bilježenja mahalskog slijeda.
