Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi UskrsI
Veselo i toplo je u njegovom domu.
Uvijek je bilo.
I večeras će .
Blagdan je.
Ktomu će dom biti pun dobrih djevojčica i ljudi.
Dobrica je naš Ivica.
Velika.
I samo se sa takvim bićima druži.
Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.
I buduće.
Sretan je Ivica čovjek.
A nije dobro krenuo njegov život.
Bio je dijete kada mu je umro otac.
Nije ga previše zapamtio jer je radio u tujini.
Morala je otići i njegova majka , kad je ostala samohrana.
Trbuhom za kruhom.
A Ivica?
Ne pitajte.
Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.
Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.
Nisu ni neka rodbina bili.
Stranci ,komšije.
Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.
Dijete je , odjednom, samo .
Oca nema. Zna da se neće vratiti.
Majku ima, ali je daleko.
Još ne zna dijete da se ona nikad neće vratiti.
Navratiće jednom , ajd’ recimo dvaputa godišnje.
O , da.
Dobro se ona brine o njemu.
Sve on ima.
I igračaka više nego drugi.
I đeparac za dva-tri dječaka.
I novu vestu , pantalone i cipele.
Čak i sat.
Marvil ili darvil?
Obadva.
Jedan za jutanju , drugi za onu laku noć suzu.
Ne , ne plače on.
Nikada.
Samo suze same krenu. Čiste i čestite kao kap rose.
Nisu baš poslušne te dječije suze.
Zar ne , Ivice ?
Mnogo bole.
I slane su.
A milovanje po kosi?
A poljubac za laku noć?
A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?
Toga nema.
Insan se na sve navikne.
Dijete malo teže.
I ne zaboravlja.
Lažemo!
Bude toga .
Dvije sedmice ljetnog ferja.
Ponekad za Božić.
Za uskrs , već ne.
O blagdanima dođe novčana uputnica.
A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.
Da zagrli, nemoćna je.
Da je priglliš srcu.
Ne ide.
Srce se nikad ne navikne na novac umjesto nježnosti i ljubavi..
Ima i mnogo lijepih i iskrenih želja i pozdrava.
Bude na kraju i ono:
Budi dobar.
Dijete slegne ramenima i pomisli:
“-Neuk svijet.
Šta mi drugo preostaje!
Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i dobroti i milosti me uči .
Onako nježno.
Roditeljski. “
Odrasli znaju samo savjete davati.
Budi poslušan.
A svako dijete se rodi takvo.
Sa Božjom milošću i ljubavlju.
Odrasli ih stegama kvare.
Ivicu nije imao ko da kvari.
Nažalost.
Ne sjeća se dobro dodira , milovanja i poljubaca u djetinjim danima.
Kasnije je odrastao , pa nije bilo zgodno.
Snova se sjeća.
Svih.
Svi su vezani za majku , dodire, milovanja i poljubce.
Ti snovi najviše bole.
I ostaju urezani zauvijek , jer su neispunjueni.
I tamo u tujini je sestru dobio.
Nikad upoznao do kraja . Onako bratski , po naški , Bosanski .
Da je povuče za kiku ili je malo gurne.
Ali i zagrli od srca , djetinje.
Rekli smo naš Ivica je sretnik.
Sve je u parovima.
Usud uvijek plete mreže.
Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.
Poslaše ga u naš Grad čednosti.
Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.
Dobro je ispalo za Ivicu.
Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.
A Ivica je postao čovjek
i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.
Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.
Barem neobični. Nekako su se složili.
Kasnije se navikao.
Usamljena djeca se lako naviknu na sve.
Grad i Ivica su uticali jedan na drgugoga.
Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.
Usamljeno dijete je postajalo ljudina.
Nedostajali su mu oni nedosanjani valeri i nježnosti
A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.
Ne znamo, ko kome nije dao mira
i ko koga nije ni za tren puštao.
Šalimo se.
Za sve treba dvoje.
Ljubav im bila suđena.
I to je bilo to i ništa više.
Jedina i prava ljubav za čitav život.
Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.
I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.
Jednu je Ivici od srca darovao.
Eso nije Ivici bio samo tast.
Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.
Prošle godine malo poslije Uskrsa ode nam Eso Mrak.
Iznenada. Skoro nečujno.
Malo ga zaboljelo , mislio ništa važno , pa usnio.
Tako odlaze Dobri.
A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.
I sa nama. Bilo je nekih dogovora, ali…
Ivica i porodica su tužni.
Ovaj Uskrs neće biti isti bez Ese.
Ali mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.
Gospod uvijek raduje dobre ljude.
Obradovao je Ivičinu porodicu za djevojčicu i dječaka .
Unučad. Nora i Vedran. Prije roga Vanja.
Tri prekrasna Cvijeta.
Rastu mašala.
Vidi se biće oni i lijepi i dobri.
Kao i svi u Ivičinom okruženju.
Čestiti i Blagoslovljen Uskrs Ivice ,
tebi i porodici.
Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.
Samo zdravlje i sreće.
Ljubav i snove si sam sebi uz Božiju Milost
i s ljubavlju ljube ispunio.
Ne treba ti ništa više.
Dopisano Aprila 2018.
Ivice,
Znamo , zasigurno znamo,
biće sa vama , vaš i naš , Eso Mraković.
Mora .
Ljudina je to.
I uvijek je znao gdje mu je mjesto.
Kome pripada.
Uz Aišu , svoje djevojčice i Porodicu.
I sve vas voli.
Ako osjetite lagano ježenje , mirisan dah ,
znajte da je to od miline i dobrote kojom vas Eso grli i voli .
Dopisano Aprila 2019,
Danas je tri godine od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više nije neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom , koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjena tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i mir uspomena. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu, da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im je darovala.
A bijaše veoma jaka žena . Lijepa, stamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu, samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk Esine gitare i zavodljivog poja.
I pozove je.
Ove zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Položiše je odmah do Ese.
Proljetni dan bješe sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha, to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode krenula.
Znamo, da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju pogledima, držeći se za ruke. Znate ono njihovo mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj …
A u Ivicinom domu nisu tužni ni zabrinuti . Kuća je puna unučadi ; sada ih je petoro . Alek i Mila upotpuniše Svijet Ivice M. Prelijepi život odi dalje i tko zna …
*
Mir s vama vjernici i dobri ljudi , sretan uskrs i blagoslovljeni bili.
