Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo. Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elementu.Ali mi naopaki kaki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima. Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike. Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju. A danas sve neki vehti , metiljavi momci. Nit iđu u armiju , nit drage imaju. Mobitel im druga , a kompjuter armija. Sve sami goli hadum , jumfer i anamo ona pogan.
ToBirvaktile , povratak iz armije je – ehej , velika feršta. Očeličio momak i cura frca od radosti. Tada je zagarntovano bilo ; ha se delija vrne ,eto svadbe,eto željenih takarli dana. I opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.
Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka ! Ako nema boli znači nije se ni voljelo.
O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se u njemu valja , kupa u rosi , i u suncu suze kriju. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.
A šta ste vi mislili? Sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica po glavi neopreznog dunjalučanina.. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.
A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. Pa kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi. Igrati se malo kamarije. Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih. Često zvukovnih i i uzdisajnih. Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …
Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju. Neko voli ovo , neko ono godišnje doba. U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije. A ljubav gospodo? A grijanje i valjanje? Šta sa pupanjem i bibanjem? Šta sa zrenjem i dubokim oranjem? Vi bi i to da preskočite sa godišnjim dobom koji ne volite. Mislimo da niste svjesni šta ne volite.
Što bi poete rekle: Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc. U Prevodu: Samo jednom se živi, a vrba svako malo puca.
Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.
Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.
Dvogodišnja djevojčica Danka , mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.
Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .
Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .
Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.
Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.
Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .