Monthly Archives: Februar 2024

Često nam je Frka Frkica padala na pamet . I njena  tuga u  našoj  karambolskoj  noći u bašti  ispod  Pašinog brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša, koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, prosto sve jedno je.Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore, a tugu , zlo i bol razgode.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Ona  je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima  ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile.Ah i uh, šta su njih dvije voljele tračati! To im učvrstilo srodstvo.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu ,da ih koji  slučajem  ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto? Skoro.Zato joj lako bilo postati  mahaluša , od onih ljepotica sa najtananijim damarima.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je  sedam sretan broj. Nismo najsigurniji.. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva.Sedam veličanstvenih.Sedam Žigosanih.Braća Karamazovi.Sedam udovica za sedam momaka.Sedam godina II velikog rata.Sedam vijekova inkvizicije…. Krvi do koljena.

 Otac joj napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni i vatreni ali osvetoljubivi  ljudi. Nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah ;što brže i što dalje od rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo: Mislio da u njemu Turci još vladaju .To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša?  Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.

Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao.Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao.  Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u  varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom Jelenom . Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane znao obistiniti.Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim.On pored nje ,  a nema ga ,ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala;tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo ,do daske  propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i stvar navike i tako to…

Vako vam je to , na priliku , a bome i čitavoj porodici , a bome i pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , bilo.

Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe. Ne izlazi iz kuće.Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhat.Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa –  žensko .Sramota velika. Jok , to sramota u taj vakat tolika bila   , da se zatvorio u kuću ko da ga nema. A i skonto rezervni plan.

Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . Ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:

– Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove.Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i čereči. Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki  češnjek il komad kabaša u uši. Nije se moglo ni spavat , ni disati.Džabe jastuk , jorgan , dušek na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.

Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao.Zabrinuli se partizani ,  tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno  pravilo trojno:

-Dobar i redovan  takar u insana ,loš prinos u agrara , a posljednično:niža vlast na takarli  tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo?  Jednostavno , odavno u  Vranju više nema begova , a sve manje i adžija.

Evo ti za devet mjeseci , isponove :

-Drugo pa žensko.

Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice .  Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju., a one što se ne znaju , te se kriju. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili Toše.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci  rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom  među nogama.

Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:

– Nikad ne mjenjaj stari plan!

Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama do sjutra.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna od jutranja do sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sutra ,  ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli  rada provjere.

I vlast odahnula  u nadi  , valjda će moći spasiti barem ovu treću ljetinu.  

Pri kraju par godina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško  , već treća sreća pa ponovo žemska. Bolešljiva  i slabašna ,zamalo nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Ni sisu nije begenisala.Pogotovo onu desnu. Tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.

Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.Salijte joj strave . I sališe. Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika. Pravovjernih je sve manje.

Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život  molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj  majci već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.Ne znano je hoće li to na dobro izaći.Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji  ime dati je vrlo jazukli.

Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco.Tri puta zaredom.Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Ha je djete ozdravilo ,Mito po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito  iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otišo,brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga.Nisu čista posla misli  Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina.Veterinar porađo neku kobilu , i timiraio onog hadžije od Palestine ženu.

-Nemam ti ja sada  vremena , valja kobile odraditi ,- kaže mu stručnjak za hajvane. -Idi kod brice;on ti sve zna, pođahkad bolje i  od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu ušo,  on brici šapuće,taka i taka stvar , i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.

Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema.Nisam pederčina.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.

-Kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

-Negativno ti je ,Mito mori,  jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav je.Jel insana strefila srčika ;pozitivno ,e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina,negativno – to znači da doktor za penezi laže ili  je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori ,  šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:

-Idi  bre  kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

I tako Mito ne izbiva iz meanu .Neka im,konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je  tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu  žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamalo pa za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa  su je zvali, iako su je Leposavom krstili..

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.

– Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.

-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva.Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko pravi pravcati delija pred prvo ranjavanje i odlikovanje.Pet šest riječi prekosutra.

-Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?

Ona se ne crveni tek sve rupice joj orose i  titraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra;

-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lijepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.

Dvije tri rečenice nakosutra:

-Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima .Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…

Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kapelu sa  ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i šaretio. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.I uvijek je sklonije muškom insanu bilo.Ne treba se pitat : Što li Bože? Jazuk je.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu.Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije  igraju , ali ga niko ne obznanjuje.Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj.A poneko i  dertli sudba.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva..

 Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela Lepa proljeće  zna da to Mito njoj  poji i u nju nade  polaže. Zna , žensko   je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa  u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi,noge, skute … ma svaki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode  škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati.Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.

Bjelina behara iznad ljuljačke  je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda ,čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:

-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu.Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo.Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad  od Palestiune.Te su ture sve  hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi.Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode, misli griješi ,dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo. Da kažemo jadna li joj majka,ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima ,kad hadžija na hadžiuluk krene.. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.

Akšam pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

-Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

-Imam i radiće se, al kasnije.

-Kad mori  kasnije?

-To kasnije samo što nije.

-Zašto mori kasnije?

-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.

-Gdje ćeš mori  kasnije tminom zavaravati?

-Ti ćeš prva saznati.

-Šta ćeš mori kad prva saznam ,jadna li sam ja , kasnije raditi?

-To sad ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:

-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.

Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko lupa. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj ,kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

-Joj, kuku meni ,šta to radiš Mito , crna nesrećo jadna.

Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i  ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.

Mladost  se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena.Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna ,  nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ;  taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja i predavanja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo. .

Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi  plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj ,  ona ga još više  hoće, joj , još jače ga hoće i joj,  daj mi ga Mito mili i :

– Joj, mamo mamice moja!.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo., joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči  Lelu  Jelenu , Lepu Leposavu  i  ona posta žena.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi ljubavnici  tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a!  U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći!

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač  njen , još ne znaju  usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća  trebaće joj.

Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;

-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?

-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.

Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj  je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe.Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se tamo grozno desiti.

Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada i halvata ima. Potraja po buđacima  Mitina i Leposavina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od  velikih briga za život svoj , dibidus promukao.Nije mogao ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica ,  samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena ,  pomahnitalo jaše gologuzo muško ,  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje,  kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.

On odjednom  ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu ,  on na  meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek  obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti – sve silnije  jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava:

-Joj,mamo mamice.

Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :

-Joj ,  babo babice!

Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica.To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.

Za sedam  slijedećih dana Lelu proljećnu  u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.

Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje ,ni krici, ni jauci,  ni potoci suza.Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće ,  sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti.Mrak je , a bezbeli i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna . Završi se pjesma glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe, glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:

-Mite bekrije Jela Jelena ,  Proljećna  ljuba.Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.

Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj  nježni skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan  sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.

Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim  glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti, Jadnom, od neke pjevalajke načuo  da je Hadži  Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što ,zašto , kako i radi koga.

Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio, a hadžinica, mater Jele Lele Proljećne,  da ne bi sama žalovala,  za mladog se đuvegiju udala.