Ludi snovi haman košman

U susret godišnjici otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Rijeka moje mladosti

Dobrom se za rata belaj desio. Spotaklo ga zlo sa brda; triput minimum. Od tada neprestano  ili sanja, ili sanja da sanja, ili se u prošlost vraća da opet sanja. Puno je to sanja. A opet kada ne sanja, uspomene i snove miluje. Nekad ovakve, nekad onakve. Neki mu draži, neki manje dragi. Sve ih voli ko malu djecu; njegovi su.

Tako jednom u neko doba Dobri usnio san.

Sanja da Davorin Popović u nekom plavetnilu sjedi zavaljen u fotelju mehku i bijelu, sav u bijelom, skoro se ne vidi . U ruci mu klipača i Drina bez filtera. Pred njim sto i prazan arak papira na njemu. Iza uha plajvaz, pravi pravcati mastiljavi mu se kliberi.

Pristavio Indexe, Modru rijeku i Baladu u usti mah. Fadiljov recept. Dvije stvari raditi u isto vrijeme. Davor ga prešišo pa radi pet odjednom: Puši, pije, piše, sluša dvije pjesme i pjevuši treću, onu jedinoj mojoj ljubavi.

Mislim, aferim momče, nebo te poslu naučilo. Moš pet stvari u jenom raditi.

A Pimpek ni jene.  Vadi kurvoazije I Drinu bez filtera skoro puna. Sipa i nutka, upaljač pruža,

– E ova ti valja, nikad nigdje ovakve cigare na dunjaluku nije bilo. Ovi novi papci je izbaciše iz repetoara. Ja nogiro duvan zbog toga. Nema mi nikakav drugi cigar gušta.

– Vidiš Dobri , ovdje samo ova Drina bez gaća ima. Ne prave filtere, nije ekološki, nikad se razgraditi.

Zapalim i cugnem, nego šta ću. Nisam pizdun  , ono ko fol fin, da se ustručavam.

Pjevač:

-Mi o cigarama, ni vozdra bite, nema zamjeriti ,nema dobro došo – dobro te našo…

Dobri:

-Ješta, mai.

Pjevač:

-Može jedno zaduženje, savjet i mala molba.

Dobri:

-Pazi ovo, ti gore a od mane jako vođe i izgruhanog molbe prosiš.

Pjevač:

-Dolje oni pojma nemaju ni o čemi; šta valja ili ne valja. Skonto ja to prije, ali sad odozgo bolji pogled i pregled inasan ima.

Dobri :

-Blago tebi.

Pjevač:

-Ne znam šta ti rijeti. I jeste i nije. Ponekad mi fali Sanja ili Dario, ali ih vidim i divim im se kako sami duraju. Nešto me malo iznevjerila raja, ne mene nego najmilije, a to mu je isto. Zbog toga mi raja rjeđe padne na um. Ovdje imam mir ko nikad u životu i pjesme one stare i neke nove. Ima nas guta od Indexa i dobrih ovdje.

Posla i ima i nema. Ono dobri samo prođu.Takav propis dok se ne hobiknu. Oni drugi sve s nešto mutavi prave ko zalutali i probleme mi i posla zadaju. Mora im čovjek objašnjavati: gdje su, gdje im je, zašto im je , kako im je mjesto i na koji ulaz moraju poći. Jednočasnovno vrijeme, milina. Ima mnogo toga za pričat, ba.

Svega ima čak i previše toga lijepog. Malo usporeno , ja mislio niko nije usporen ko vi mahalaši, kad ovdje taman koliko treba. Da mi je kako ove ljepote dole heknut.

Dobri:

-Sve ne smijem ali moram pitati.Odakle ja ovdje. Jesam li ja to malo rikno?

Pjevač:

-Nisi još. Boca je falila da krepaš.

Dobri:

-Kakva boca?

Pjevač:

-Zamjenili te sa drugim , a ja na vrijeme  skonto pa te vadim.

Dobri :

-A gdje sam ja ovo, da nije kakav EPP.

Pjevač:

-Duga priča, ali da skratim i da ti pjevač štone žeka: Ti misliš da sanjaš ili da imaš viziju. Da si se napušio ili majmuna na leđa nabacio, nisi , jer nisi šupak da to radiš. Da si zvizno nisi; jer nisi papak da zvizneš. Da si se udrmio, mere bit da bidne, ali koliko ja znam nisi ni bjele mačke počeo sanjati a kamo li male miševe.

O dimenzijama nema govora; to su dole glupaci izmislili. Ovo je jedno mjesto, jedan ulaz gdje sam ja stražar jedan sat, obdan, svaki mjesec ili dva-tri. Isto ko što sam u Sarajevu stražar bio. Klipača u jednu, cigar u drugu ruku i samo kužio da se mome Gradu čednosti nešto ne desi. Samo čuvam ovaj kloster da se ne ušunja neko nepoželjan i neprihvatljiv.

Dobri:

Čuj, tebe zapo raj da ga čuvaš i braniš.

Pjevač:

Nije raj već djelić njega resor muzika.

Dobri:

-Znači ti posto portir.

Pjevač:

-Ti nikako tih mahalaština da se kutarišeš. I nemoj ,dok meni zaprave ne dođeš.A onda ćemo nešto smisliti.

Dobri:

-Znači i ja u muzičku akciju, a nikad nisam ni sviro ni pjevo.  

Pjevač:

-Vidi , nije akcija nego resor ili baš ako hoćeš po muzički sekcija. A ono nisi sviro? Kako bolan nisi. Čuj da ti pjevač štone žeka: sviro si i te kako sviro.

Sam si izmislio da je žena najljepši, najmilozvučniji , najsavršeniji, najtananiji  instrument na dunjaluku i u bližoj i u daljoj okolici, a to su ti maglice mimo naše galaksije. Virtuoz si postao svirajući sa onim čarobnim djevojčicama od snova i čežnje  nabreklih. A vidio sam ja, pokazali mi ovdje unazadnu snimku, da si ti uz Indexe, Mojsija i djevojčice dosta toga i o muzici u đardinima naučija.

Padne i ovdje ponekad svirka. Ovdje je zona nepodnošljive lakoće sviranja isto kao u Gradu čednosti, gdje nam je to  uvijek tako nekako lahko išlo. Ima i podosta djevojčica o kojima smo pjevali i mnogo onih drugih djevojčica sa kojima smo naše snove i muziku djelili i poklanjali. I majki njinih.

Mogu ti reći da je ovdje samo ljubav bitna i snovi se ne sanjuju, oni se ostvaruju i žive.

Dobri:

-Siguran si da mi epp murafe ne valjaš, ko što si šibice valjo?

Pjevač:

-Vi mahalaši uvijek isto.Vrijeme je da se vratiš. Savjet ti je , dolje idi na višu bocu. Blog je ograničavajući. To je za dobre ljude, ti si malo previše opičen i lajav da bi bio dobar. Zahvali dobrim ljudicama  i idi dalje, ali se osvrći i na njih pazi.

To što radiš ima smisla. Treba poslati utješne riječi dobrim ljudima u susret i pružati ruke. Istinu – ružnim i zlim natandariti pred kešinu. Malo, bocu jednu oštrinu utišaj da tebe, mene i i ove druge tvoje što su gore; zbog grubih riječi tvojijeh dobri ljudi ne omrznu. Njima se izvinjavaj i kada pogriješiš i kada ne pogriješiš, jer nikad ne znaš kada si pogriješio.

Ponekad o muzici onoj pravoj, od srca, iskrenoj mrven više piši. Ne zna dica današnja mnogo toga, nema ko da ih uputi ; pa krive stvari slijede i slušaju. Pomozi im, malo uputi. Ovaj san neka ti bude prvenac. Ajd sad briši, vrni se dolje!.

Dobri:

A molba?

Pjevač:

-Nezgodno ti je to sa molbama. Htio bih poručiti nešto, pozdraviti nekog. Imah mnogo za poručiti i pozdraviti. A ljudi ko ljudi, ili pogrešno shvate ili zamjere.

Molba , ma eto poruči mojim da sam dobro i da ništa ne brinu. Mi odavde sve vidimo i sve znamo. Sve će biti u redu. I kaži da je pjevač poručio:

– Volite se ljudi, mnogo se volite, to je jedino što je vrijedno u dunjalučkim stvarima.

San ko rukom odnešen, dim duvanski ispuštam, u jednoj ruci mi Drina bez filtera, u drugoj čaša rubinove tekućine. Kontam ovo je neka štimaljka, okrenem se , ustajem sve odaje obletim i pretražim. Nigdje nikoga, ni muhe;samo me jedan crni gavran, odnekle poznat, kroz prozor zenta i cereka se.

Na kompjuteru zapisane riječi stoje;

Bosna zemlja Božje milosti.  

Galerija.

A sasvim dolje u uglu bljesne , pa nestane, pa opet bljesne pa nestane sve dok mi se u mali mozak ne ureže:

Modra rijeka.

Bog je Milostiv.

Tišina sni.

Nešto je  ovdje previše savršeno!

Ili mi Davorin Popović mozak munta i nešto poručuje , pa me cigarom i kurvoazijeom  podmićuje ili je konzilij skonto fol kako da mi dohaka – mnoge im tajne sijem.

Što jest jest , leže mi ovaj cigar i konjak. Lakše se diše i  misli su bistrije.

A i za Modru rijeku ćemo skontat nešto , nek plovi i leprša koliko joj je ćeif , ne mre nam ona nikud pobjeći.

Emir Kustirica – kurvozije , gitan , kafa i prijateljsko ćaskanje

Iz Arhiva

 BY ADMIN30. JANUARA 2016.ONI NAMA, MI NJIMA

Njega je debelnjača, ili kako on svoju mater zove guzno crijevo; abortirala. Ne bi se mi tog pogančera tog kovertita doticali. Mi ne čeprkamo po govnima. Od njih se širi truli nekrofilski smrad. Tako bi rekel oni koji mrze Emira Kustricu.

Mi nikog ne mrzel. Mi smo Bogumili. Mi bum pokušaval doći do istine. Mi bi ga kultivizirano pozvali i na kafu i bocun curvoazijea i na gitan; po njegovom izboru. To je njegova branša. Po našem odabiru je najbolja ona vrsta dvadeset godina stara, minimum. Tada se mi ostalin bagri rješili.

On je gost i on bira to smo naglasil da ne bi bilo zabune, ako to ne naglasimo možda neće doći. To nam Campo rekel. Kaže nije loš ali je puno stipsa ko onaj čifutek Bregović. Ako izričito ne naglasimo mi bumo plaćal -nema njega.

Još nam rekel, oprezno ako bumo frkal s njim zna mučki iznenada odvalit. I savjet nam dao. Ako belaj pođe samo malkice ga puknul po nozi, tanka ko slamičica za infuziju. Još nam hejbet pričal, ali to su njegove priče pa neka bu sam pričal svijetu, svakom svoje. Mi ne bum tračal.

Nemanju bum prvo pitel ; Šta je njegovo, da znamo da ne buje zabune. Ovo sa kajkvštinom mu Campo podvalio. Kaže ustaše mu rod neki poklali pa sada mrzi sve hrvate i katolike. Čak više nego rođenu vjeru.

Možda ga to pitanje bu iznenadil, ali ćemo mu objasniti njegovi preci su bili Bogumili.

Neko nam objašnjavao da su Kusturice od davnina od Novog onog Hercega što je u inat papi prešo na pravoslavstvo.

Dakle nije pravoslavac po prijeklu nego on bu bogumil, čiji su pretci vjerovatno, radi Stjepana, prebjegli na pravoslavnu vjeru. Ako ima nekih drugih Kosturica, njih povijest ne pamti.

Možda je novo ime uzeo radi Heceg Stefana a ne Stefana Dušana Silnog Nemanjića. Ali sigurno nije, već baš radi Dušana Nemanjića Slinića . Toje onaj što je bio Silni, pa jurišao na Bosnu, pa ga popušio i objesio se ko iscjedak iz nosa. Od jeda rikno po godine po glabanju.

Ovo mu ne bi rekli da se ne uvrijedi, jer i on neke pohode na Bosnu , na Sarajevo poglavato pravi. Hoće li ga poglabati, hoće svakako ko svi krstaški ratovi.

Joj zaboravili reći, ovo nije trač, Campo mu poručio još mu glava ko dva cocina bubnja, ali dobro mu stoje jer pažnju sa čačkalica i razrokosti odvlače. A i ne vidi se da mu je kosa uvijek masna i prljava. Da nije nje – na priliku i nepriliku bi bio isti Dodik.

On će nam reći : Andrić grad je moj.

Mi smo kompromisni pa ćemo reći neka , neka, dobro ti je to. Na čast ti i na obraz bilo. Drago nam što si se sa Ivicom vjenčao. Ti mu dođeš ko njegova Marica.

Dobar ti je taj Andrić; on je pisac svjetskog glasa i nobelovac pride. Svaka čast Nemanja, a možda nešto kane, jer Andrić je mrtvac i ne mora da plaća poreze.

Da je u braku sa mrtvacem i ortodoksnim i dokazanim pederom nećemo pominjati. Andrić cvajtaš bio, prčkali mu drugi bolesnici po nus produktima guznog crijeva; Nemanjinim najdražem izrazu. Andrić, njegov idol nikad žensko vidio ni pricvrljio nije. U se jada i bijede nakupio i svoju boleštinu na dunljaluku vaskolikom rječju iskaljivo.

Pa nam pomisao padne na um , da nije Nemanja, možda , na krst prešao, radi crkvenog vjenčanja sa mrtvacem. Neke crkve vjenčanje andriće i njihove zaljubljenike i tih bolesnih fela dozvoljavaju. I vjenčanja mrtvih i živih.

Mi čutimo ne progovaramo da ne zna blećak gdje je grad posadio. Jedna dobra kiša i nema grada. Hoće to na pedereske gradove. Pitajte Sodomu i Gomoru. Joj mi zaboravni kako će ih pitai kad ih nema. Kako nema – neko vrišti – pun svijet sodoma i gomora; počev od Vatikana i crkvi njinih, do zapada i onih preko bare.

On bi uzvratio protupitanjem; a šta je vaše?

Mi bi krenuli od Kulina bana i povelje, Bogumila i stećaka, pa nabrajali i nabrajali došli do Meše, Maka, Kamernog teatra, Indexa i Keme, Olimpijade , Mehmeda Paša Sokolović, Doli Bel , Otac na lužbenom putu i Dom za vješanje, slobode i ljudskosti.

Ukratko crtično, sve on to zna, ali se mutav pravi. Ali ko zna povijest mu nije dobra strana ni bilo kakvo obrazovanje.

-A šta je još tvoje ili vaše?

Mi pitamo, on šuti , jer sada je srbin i nema povratka, ne može se čovjek za svaku sitnicu popišmanit.

-Da kaže Kosovo, ne ide jer nije, još od 1389. godine. Ni tam tam gusala, šest vjekova jadikovke i ” herojstva ” istrage turaka i poturica nije , nije pomoglo.

-Da kaže mi smo izumili genocid, drvosječke sjekira, bodljikavih žica, macole i snajpere i i bombe ni to ne ide. To su drugi izmislili a oni Srbalji u krvlju usavršili.

-Da kaže mi smo umjetnici, krvavih Drina, silovanja, klanja, čerečenja, lomača; starih, djece i žena, fudbala ljudskih glava, buldožera tjelesa poravnanja, u jamu bacanja, djece na bajonet nabijanja to ide, ali konta to nije baš za javne hvale.

Onako sa jaranom Neletom žvaljom sa kokardom na čelu u potaji, to može. Ali ispliva sve na vidjelo.

A onaj kokardaš takve žvalje ima da sam sebe za guzicu od neke muke ujeda. Sve misli ona mu pamet ukrala. Nije jadnica , možda nešto drugo jeste, ali mozak sigurno nije.

On ne shvata da se taki rodio. Vi mislite nemoguće. Čovjeku bez mozga, visine metar i pola žileta i onakvom ćenifom je sav smrad moguć, pa i vlastitu guzicu ugristi i balege njene sažvakati.

Tu bi razgovor zamro. Nemanja bi pokušo još jednom veselo.

– Žabljak je moj.

Mi bi mu lijepo, laganice objasnili da je Žabljak crnogorski , da su se Crnogorci ko pametni ljudi pogani srpske javno odrekli i UN to zapisala, i da može Žabljak zapisati kao propalu investiciju jer je samo stanac u Crnoj Gori. I Kosovo uradi isto ko crnogorci.

Niko nije budala sa zlotvorima i zvjerima živjeti.

Ne bi smo mu na muke prisjedali i rekli da ima šezdeset i kusur godina i samo, uslovno rečno, više brojčano četiri – pet filmova i jako jako mnogo sranja i neljudskosti.

Već bi otišao jer bi imao “važnijeg posla” kakvog ne bi rekao, jer sa parketom više ne pali. Nije više ljudska fela.

Možda ode krasti kamen i stećke po hercegovačkim naseljima ,da drugu svom pederčini Ivi Andriću napravi spomenik, a sebi grobnicu.Radi love zaboravio da je Andrić ‘rvat. To znači da bi radi penezi i debelnjaču prodo. A tko zna? Vučić njegov car i zakletva je pederčina popušlićka original. A sa Dodikom se plaho liže i u usta žmari

Mi toliko , jedva izdurasmo, sa dosadnim i šupljim ljudima koji se ponavljaju ko guslarske nabrajalice .Ne mere čovjek ni jene pametne popričat.

A onu bocu kurvoazije, gitan je klepio, kaže to je njegova osebujnost. Klepanje.

I hvala beloj selendri. Svu našu pogan i pedere objeručke prihvata.A i ilička selendra joj pravi društvo. I njoj hvala.Mi se kutarisali belaja, a oni se ližu i pucaju guzne glancove.

Pravična raposdjela.Svakom po zasluzi.

Rubén Darío – Sonatina





Princeza sjedi tužna… Što bi princeza htjela?
Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela,
s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh..
Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda,
njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da,
u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.

Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari,
brbljava pratilica priča banalne stvari,
a na nozi se vrti smiješni, šareni klovn.
Priceza se ne smije, princeza ih ne sluša,
po nebu orijenta njezina slijedi duša
nestalne iluzije leptira malenog.

Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
il onaj što je njenu kočiju zadržao
da bi očiju njenih slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća,
ili se možda vlasnika dijamanata sjeća,
ili onog što ima Ormuzov kamen drag?

Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica,
htjela bi biti leptir i biti lastavica i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom procvala maja,
ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.

Više ne želi dvore ni preslicu od srebra,
ni visoke balkone, ni skrletnoga sebra,
ni labude što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini,
lotosi sa Sjevera i istočni jasmini,
dalije sa Zapada, ruže i njihov Jug.

O uboga princeza, dva sjajna oka plava,
sva skučena od zlata i blistavih oprava,
jer kavez od mramora, u dvoru, nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari,
sto crnaca bdije, sto kopalja se žari,
hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.

Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti,
sretnoga konjanika ovamo vode puti,
mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva;
ne zna te, al te voli i samo tebe čeka,
on je pobjednik smrti, dolazi izdaleka,
da ti zapali usne kada ti cjelov da.

Rafael Alberti – Balada o onome što je rekao vjetar

 Vječnost je možebitno
 samo rijeka 
 konj zaboravljen
 gukanje
 zagubljene golubice.
  
 Čovjeku što bježi
 od ljudi, doći će vjetar
 da mu kazuje o drugim stvarima
 otvarajući mu uši
 i oči za njih. 
  
 Danas sam i ja nalik njemu
 samotan, u ovome žljebu
 počinjem da piljim u vodu,
 gledajući u usamljena konja
 što sluša guku 
 te golubice izgubljene. 
  
 A onda mi je vjetar prišao sasma blizu
 poput onoga što treba da počine,
 govoreći mi:
 Vječnost je možebitno
 samo rijeka 
 konj zaboravljen
 gukanje
 zagubljene golubice. 

												

Moja Umjetnost

Umjentost nije u mojoj ruci , boji, platnu i kistu.

Moja ruka samo dio smrtnog tijela. Vodi je Božija ljubav.

Boje sam posudio od savršenstva harmonije nebeskog stvaranja.

Platno je samo podloga za prenošenje onoga što je zapisano u mome srcu i genima.

Kist je posredmik između Božije milosti i umjeća koje mi je darovao.

Ali sve to ,kada Božijom dobrotom , osvjetli oko slučajnog posmatrača postaje umjentost.I to u onoj mjeri u kojoj je posmatrač osjetio umjetnikovo približavanje Božijem stvaranju i harmoniji.

I tako , vremenom , slikajući i pišući shvatih – umjetnost je jedan od najljepših i najtananijih darova koje je Bog Ljubavi i Milosti poklonio ljudima.

A ljudi kao ljudi ! Svaki Božiji milodar mogu okrenuti u njegovu suprotnost.

Naš prijatelj Deba je usnio

In memoriam  Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.

Zatečeni smo.

Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može sablazniti i povrijediti.

Samo su nam poremećeni planovi.

Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo sami sebi.

Onda moramo raditi ono za što nismo spremni ili ne umijemo.

Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubavi velike.

U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju , iako je prelijepa. Nije nam u krvi.

Sada moramo raditi ono što uvijek  radimo , a to može izazvati sablazni.

Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. Krnetu , ćemane , kitaru i klavir. Ne baš  klavir. Joj , jeste sitničavi. Ko da insan mere na leđa i za pojas zadjenuti i tegariti koncertni klavir .  I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.

Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.

Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.

I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati. I to na prvi dan ljeta. Sunce se haman natakarilo na po neba , noć okraćala do maksimuma; ali hvala na davanju , sada će svake pomračine biti dekikz dulja.

Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.

Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.

Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:

Sjeta.

Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.

Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama. I prije pet godina ga ostavila samog na ovom belajli vaktu.

I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i  snova još u njoj ima, nismo ni svjesni. Iako je nema . pjevaćemo i svirati njoj u pomen. Ne samo debelom stvoru .

Skoro da je to isto.!

Znamo mi to, ali   kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.

Jedino što   ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.

Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:

-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi  štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć  dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo  rahatlučimo.

Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih  godina , nikad nije bio tako tih i usporen.

Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.

Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi

Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.

Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona…

A pet godina prije ove večeri ,jedne slične noći kada su zvjezdice sanjivo i rosno žmirkale  i ona je usnila. Više od tog vremena našem dembelu srce nije moglo podnijeti samoću.

Blaga Noć

Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.

Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar  među usnama  gori , ali se ne dimi. U uglu donje,  lijeve trepavice plava  suza visi i neće da padne.

Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti.  Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.

Misli:

– Trebaće mu , dobar je bio ,ali ,  ljubavi  moja jedina , mnogo , mnogo si griješio.

Blesa se umorio i dubok sanak usnio.

No, jaka je ona.Izdržaće. Kad je pet godina mogla čekat , mere i ovih par dana dok ga u gasulhani srede i na kabur tahtu natandare.

Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.

Ali zato  možemo  ovu noć posvetiti njegovoj prelijepoj grlici i njemu, dembelu.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – XI / Epizoda Jablan – II dio

Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.

Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.

Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije  biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj  poklopi.

Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.

Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine  odgajaili.Tako mu na travi u Mićkinom gaju vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.

Napose ,sve grlice će mrijeti mlade  , da mlađe ne mereju biti  i jedna za drugum.Srećom ovaj put po redosljedu.Polako po istilahu.I sve slomlje nog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.

On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa  vrište nestajuću ljepotu i mladost  umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.

A nisu !

Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.

Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar  il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.

Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !

U središtu njihovih umova , u punom  obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog.  On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one  beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.

Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove  što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja  nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .

Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.

No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.

Oma pričo, da će Deba, jal’  zbog  Frke , jal’  radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko  Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba  i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.

Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet  kalvarije.Omin kaleidoskop  kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi  i četiri i po i po  godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!

Inače, u mahali  svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.

Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato  pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne  sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.

Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu,  zabranjeno je  pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.

Deba  toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje  nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga  Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa  izbijati.Da ga boli toliko  da zaboravi na pravu bol.

I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.

Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama  grabuljo.

Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.

Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere  spucati.

Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju  frajeru zatalambačeni.

A to je dobro.  I nije.

Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana  je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom  u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li  im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.

I nije mu Ankica  srce slomila.

Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu  u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.

I nije mu Ankica um popila.

Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga  sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.

I nije on od  Mojsija  tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.

I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi  da je siromah –  nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.

Mi mislimo da to  nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja.  Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.

Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.

On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.

I tako Deba – pravac  Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:

-Jesen stiže , rano moja,

jabuke i kruške zriju

a mog dragog rano moja,

babo ćera u armiju.

Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?

I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se  pokloniti senima njegovim.

Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene,  šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.

A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo  ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.

I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.

Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman  o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije  Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.

Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti  nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.

Ona o fesić vezu   i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog  papskog , bludnice  sa sedam brežuljaka ,a ne našeg  latinluka.  Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk  nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.

Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono  ga Ankica  , za nevjerovat , skoro namah  prevarila.

Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona  opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.

Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ”  haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!

Vjerolomni drug  pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom  večere raspašta i zore ispašta.Mislio se  levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku  nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli  havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula  i dvaput poljubila ,  okrenula se  i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.

Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje  dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom  puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.

Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo   normalnih muškinja. Većina  se  stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..

Srećom sjetila se Debine izreke:

-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo  ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest  uvijek vodi u helać.

-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica

Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu  čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .

Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.

Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se  šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.

Mahalaši poručili :

-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.

Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:

-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.

Deba poruka zaboljela i posred srca  presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.

Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.

Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.

Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.

A Ankica?  Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’  džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš  bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.

Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.

Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .

Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,  

Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.

Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.

A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više  ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima  usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.

Jorge Guillén – Tri oblaka





Tri oblaka stoje sama
Na središtu
Plavetnila, žarkom srpnju
Prkoseći.

I tri bijela otočića,
Otočića čista, svježa,
Ublažuju na nebištu
Tako strogu osamljenost.

Ti oblaci, puni, ravni,
Ti mrazevi,
Kažu plavet malo više
Dobrohotnom.

Dahnite me, osvježite,
O membrane. Arhipelag
Vaš nek bdi u mome ljetu
Iznad moje sjene i krova.

– O, koliko plavetnila! –
Čak previše?

Evo, tu sam da mu služim
Za utjehu.

Oni jašu Mojsije harmonike baca -XI Epizoda Jablan

Ufurasmo u novo ljeto .

Nadamo se da će biti bolje.No, mere biti i gore. Nama je da život slavimo i da mu poželimo dobrodošlicu.Možda nas upamti po dobrim željama pa nam uzvrati.

Vrijeme je malo kaharli i takarli.Snježno . Neka ,tako nekako i treba da bude. Što bi stari rekli, takav mu vakat – na vakat.

Vi ste napokon mlatnuli koji slobodan dan više i uživali u svetosti svoga toplog doma.

Napolju je neko zakukao- sneg će opet voljena.

Neka će pametnica reći:

-Nije budala da po uvom s'mogu još izlazi.Nije on ko naki bezmozgaši da svako malo ispadaju van.To što ispadaju to je njihov problem.Ali što ne obave posao to je naš problem.Samo zasvrbe i pobjegnu.

Džabe mi Debi pričali o Muji i kraljici,o Jasmini i crvenom fesiću, Marama i Krivuljarima.Uključili mi koji put i tetku Hankiju, A-a.Ništa  ne pomaže. Čak ni ona mahalska Tamburalo momče … , u tamburu , valjda , ne pomaže. On svoje pa svoje !

Dajte ,vi što o đardinima i anamo onim stvarima pričate,ispričajte više jednom,šta je Deba svom noju šaretio pa ga ovaj , iako bez mozga , na mig slušo , kad god je tamburo. Tamburu dakako.Stvar refleksa i percepcije . Stara mahlaska fora.

Mere , ali neki drugi put.Još su praznični  dani i roštilja se. A Deba noja ucjenio roštiljom.Nećemo ljudima sofru neukusom da zabiberimo.

Ali kada su  se riječi počele kotrljati ne mre ih čovik tek tako curiknut.Lakše nam biva što su se i roštilji zamorili. A i nisu ko što su nekad bili. nema dima.A gdje nema dima nema ni vatre.

Zato smo odlučili da vam natakarimo jednu,nesavršenu epozodu romana :Oni jašu Mojsije harmonike baca .

Epizoda Jablan

Vako je to na priliku i nepriliku bilo.U mahali uvijek tako.Nekom prilika,nekom neprilika.To vam je ko tura jazija.Ako kinta ostane u vazduhu niko ne dobija , odnosno svi dobijaju jer niko ne gubi. Čisto ko suza koja je razlila šminku . Ako padne na zemlju neko je zijan,garant. Tako vam je  našteljen svijet.Sve vam je u parovima.Evo i ova tura – jazija je skladan par.I svaki broj pomnožen sa parnim je paran. Prosto proširena računica prostog pravila trojnog.

Ide nam ovi Ajnštan ovu novu godinu naopako. Ko Maru Daskaru krivuljar.Odnosno kriva tahta.

Evo: E/2 = moc.

 Elevetor kroz dvaput =mahalaš okerapio curetak.

Ništa se nemojte čuditi.Nismo to mi izmislili.To je Debina dobitna formula.Nismo mi od onih koji ne znaju pametnu progovorit,a stalno im verbe opscene u malom mozgu. Valjda velikog nemaju. Šta mi znamo? Nije im dokazano..

Dobitnu formulu ćemo vam drugi put objasniti. Ovo je priča o roštilju i noju.

Da bi pričali o roštilju moramo vam prvo pričati o noju.

Deba se ugledao na Baška baŠu , pa i on svog ;anamo onog zvao noj. I sve od riječi do riječi od Baška baŠe o noju napametio . Baška se nije ljutio, Deba mu u to doba najbolji jaran bio.Poslije nije , jer je u tujinu zaždio , Čuo tamo pijesak nešto topliji i podatniji..Mošte mislit blentovije.Tražio pjesak u Parizu. Al nije loše prošo. Našo hejbet … druga, mere se reći životna priča.

Svjestan je Deba, ime nimalo poetično ali je realistično. Njegov anamo onaj ,  ko svaki noj,  uvijek tražio neku rupu da glavu sakrije.Njegove ženske se nisu bunile o primjeni , već o imenu. Ali on ne da progovorit o promjeni , jer promjena znači i nova kotizacija na tržštu nekretnina. Da li nojeva glava u pijesku ima veze sa nekretanjem ili nekretninama , a možda i kretenima nije jasno.

Kažu one – makar da ge labudom ili mišom nazove.

Jok, ne da on progovoriti.Joj,jesu ove neke žemske blentuše.Noj bio i noj ostao.Kapak.I besa.

Prvo ,recimo, kako ću ga labud zvati.Jes da je lijep ko labud,ali je nježnoji i baršunastiji od labuda i goluždrav baš ko nojev vrat.Labud urijetko zaroni glavu i to  samo kad je gladan i  ribe ganja.A njegov noj se zarovi i zaroni ha se ribici nešto prisni ,il je gladna ,il je nešto zasvrbi.I kod njega to ronjenje nema veze sa glađu.Možda ima,onako figurativno, ali ne sa njegovom već sa ribičinom.

A  onaj Mikelanđelo Ledu i Labuda bilesim sparivo.Nema veza,Znamo da je to samo figurativno i slikovito po mitologiji , i da je labud bio onaj grčki pohotljivac Zevs.Kad tom đuturumu na um opadne anamo ono , baja li baja..

-Kako će u ovom bezbožničkom svijetu ,koji ne vjeruje u Olim,bolan ženu zavest labud ?-pita Deba dunjaluk.

-Da li bi voljele da ih kljuca neko samo kad je gladan i kad se  njemu perje digne i koji se boji ukvasit ili uprljat? Ili bi više voljele nekog ko bi uvijek spreman bio kad se njihovo paperje nakostriješi.Koji se za njihov hatar bio spreman ne samo se pokvasit i uprljati  perije ,već živom glavom u đardine,dul bašće i maglice jurišat i minimum nerješen rezultaj izvlačiti.I opet i opet,sve isponove.

Vidi se da je Mikelnanđelo pederčina , hoće se reći transeksualac bio.Šta on zna šta je žensko i ća njoj triba.Čuj molim te labud.Neka njega labudaju,misle normalne ženskinje.

Kao drugo,đe će ga mišom zvati,kad mu miš nije ni do koljena.Ono jest – i miš ti brate moj u rupi se krije, čim ga ga nešto preplaši. A mnogo je plašljiv.A ovaj njegov  slunto ko kad mozga nema,ništa se ne boji.Jok nimalo.

Koje je on Scile i Haribde prodevero ni broj im se ne mre izbrojati.I ništa mu. Ponekad mu ko svakom pravom mornaru malo pozlije i onda se obeznani.Al čim sebi dođe nastavi jal sa plivanjem i ronjenjem;može i liguranjem.Kad zimu pomenusmo ,kaže Deba,drag mu je i džidži midži.

I neko bi ga sa onim jadom od miše poredio.Nije to ljucki, ni hajvanski.Joj svaka bi žensko od mene pobjeglo kad bi im reko da mi se mali zove miš.Ne samo da bi pobjegle ,već bi se razvalile od šege.Vidi čo'eka aman dva Žileta do metar i devedeset ,a anamo oni mu ko miš.Joj kolicki je tek kad krepa. A moro krepat svako malo.I sve bi po čaršiji rastubili o mom mišu i ja se nikad ne bih bilo kakve mišice ili rupice  dohvatio.A kamoli đardina ili dul-bašče nauživo.

Kad se ko mornar vlada što ga ne nazoveš mornar;pitala ga neka.On kaže – nisam levat.Mornar ti po mjesec dva,ponekad  i po godine,godinu,dvije ne vidi nikakvu hajvanku da se u njenom zagrljaju sakrije i ujšuška i jade iskanta.A moj bi ti noj presvisnuo kad ne bi negdje glavu svaku noć u tamu ili u pržinu sakrio.

Mogo bi ja kaže Deba, nabrajti do sutra i prekosutra,čak i do nakosutra,  zašto sam blesimetra  nazvo noj,ali neću.I ovo je dovoljno za basnu i pouku.Neki drugi put nastavim priču,ali vam ja ne mogu dugo pričati inače ću riknuti od gladi.I onda mi džabe sve muka oko noja.A i bijeli bubrezi se hlade.

Dakle ,naravno naukovanje :

Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari il’ sebe osloviti ili imentovati.Mere vas na loš glas iznijeti ili vam se o glavu slomit.

Ne onu  nojevsku normalno, jer bijelih bubrega je sve manje.

Tako vam je i sa Debom.Kod njega ništa ne ostaje u vazduhu.Znači neko je zijan.A neka u dobitku.

Jednom,jednog subotnjeg sunčanog jutra Deba,vas usplahiren i bez duše izleće iz taksija i grunu u Mojsijeva vrata.Zaključana.Znao je on to , ali voli da gruha u sve zakapijano , dok se ne otkapija.Makar i  u vrata.stvar navike.Zvoni ko lud ,niko ne odgovara.Deba čuje neko struganje.Kao da neko tapete struže.Skonto namah, Deba da Mojsije se garant šilteta i ko stara,hinjska lija se ušutio.

Ne prolazi to kod Debe.Navalio se na vrata ko budala na novine.Zvekir zveči ne bataljuje.

Otom , pošljen potom ,čuje ,eto Mojsija kako hodi preko dvorišta.Lako mu ga je bilio prepoznat.Klepeće nanulama ko rahmetli mu nena. Otvara vrata ljut i mrk , ko Musa Keseđija.Samo kratke,parhetne gaće na njemu,poderane na koljenima.

-Šta hoš konju konjski, đe si navro ,nejmam vrimena.Žurim na posa.Kazuj.

-Ja dobrih ti gaća za posla.Parhet svila iz ćilimare sa Ilidže garant.Imam problem.Čuj , na poso sabatom sabahilden in the morning u parhetušama.? Jes ti jaka finta! Meni našo bombe valjat!

-Što se nisi Dobrom javio,on ima rješenje za sve.Samo se počeše po glavi  i eto rješenje.Samo mi nije jasno što se češe desnom rukom iznad lijevog  uha.

-Tako mu lakše.

-Kako bolan lakše,eto probaj ti.

-Jebo ga pas,stvarno nije lakše. A , Dobri će pomoć,znam ja to.Dobrica je on.Ali će poslije po čaršije znati za moj belaj.

-Nisam ja znao da je on taki lajavac.

-Nije on nego Lenji.

-Kakve veze ima Lenji sa tvojim problemom,

-Nikakve,samo kažem da je veliki lajavac.

-E jesi ga našo. Ih , Lenji lajavac.On u po godine ne progovori šest riječi .I on da nekoga olajava.Idi bolan pa se liječi.

-Išo bi,al nisam hasta.Kad Lenji počne šaretiti ,to državna televizija prenosi.Izbiriko se i to neka umjetnost postala.Zove se pantomima.Pored Lenjog uvijek stoji, jal Baška baŠa ,jal Dobri ,Oni prevodioci.A šta oni mogu prevesti, to ni pas maslom ne može omrsiti,a kamoli Lenji šaretit.

-Hajd,mani šupljanja i problem  na sunce.Ohladiće mi se sendvič.

-Čuj sendvič.Dobro nisi reko ohladiće ti se harmonika ili ružin grm.Ne mogu ti ja turiti problem na sunce, da me ubiješ.

-Zašto konju jedan?Što s'mi  onda dolazio kvariti ćeif.

-Vaskoliki komšiluk farove uperio.Poso,sendvič,čeif puno mi mutiš.  Izberi bolan jednu izvlakušu ko svaki normalan insan.Evo ja na primjer…

-Mani mi tebe i primjera.Nemam ja vakta za te budalaštine.A i pošo sam da se brijem.

-Ih ,nisi se brijo od kako si se rodio.Vidi ti bradurine ko u firaunovog Mojsija. A i komšiluk se zableno u tvoje gaće,još treba da gledaju i mog noja.

Mojsije se puknu po ćelenki,onako muški,svojski.Skonto da se u reprezenativnim parhetušama, poderanim na koljenima šepuri pred vratima, aman na sred džade.Ne zna ni kako je izašao vanka .Mahnitov Deba ga smunto.

-Ulaz ‘ brže i nemoj vaditi noja ni za živu glavu.Zavjese se njišu , budni garant zrikaju.Samo kazuj šta je po srijedi.

-Ma nije ništa.

-Pa što si dolazio?

-Moro sam.

-Zašto si moro?

-Da ne idem Dobrom ,čitava bi…

-…čaršija saznala neku priču o tvom noju.

-Joj,jebote Mojsije ti ko pravi priorok.Kako ti sve znaš?

-Ti mi maloprije reko.

-Jes, vala . Ma nije ništa ozbiljno ali mere biti.Čuo ja Dobrog , nekom priča:

“Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica,pa poslije dodaje takari lud zbunjenog.”

Ja sve razumio .Ono kapitalac  neće takariti zvijezdice jer je krepaština,pa su svi zbunjeni. Ja ga pitam jel to mene trača,on se smije aman Živan, kad sam ga pito za bulbula.

-Nije to ništa strašno.Svakom se desi.Ponekad se mrsko svakom dići.

-Meni se to nije desilo.

-Pa što me dižeš sa posla, zbog ničega , konju  jedan.

-Šta ću ako mi se desi,a vi ne budete u blizini ili ste krepali il možda riknuli?Ko će mi pomoći*

-Ima lijek.

-Koji?

-Ti imaš roštilj i voliš roštiljati.

-Jašta radi , ća je život brez…

-Ne baljezgaj !Idi namah kući,raspiri roštilj i nek ti noj sve gleda.Nemoj da bi ti slučajno palo na pamet da pripremiš neku mezu.Pripremi roštilj onako nasuho.Kad noj pomisli ,vid budale priprema roštilj a niđe mesa,  ti ga  jami za glavušu i priprijeti mu:

Ako me ikad izdaš, ti ćeš mi biti meso za roštilj.

-E, svaka čast.Ove su riječi iz samog  Cara od Dar es Selama došle.

Al Mojsiju ne bi suđeno da se kutariše Debe. taman se ponado kad uto eto Zlate  preko dvorišta i pjevuši ko slavujka poslije … valjda dobrog raspoloženja..Nosi sofru sa kafom ,filđanima i rahat lolkumima. Baš ko svaka žena rahat od pameti, jer je dobro nat… ma natprosječno pripažena. Prekide cvrkut i poprijeko gleda Mojsija.

-Zdravo Deba. Što ne pozoveš čovjeka na kahvu ,nego se tu na sred bašte , pred otvorenom kapijom gologuz Tarzanaš. Vidi, svi balkoni sudijskih i oficirskih zgrada popunjeni. Ko da su u narodnom , jal kamernom , jal antičkom kazališću. I đozluke i durbine ženske  nabacilie.A dvi tri i monokle bauštelile.

-Ne zadržavaj ga bona.Ako neko čuje da je došo ,eto ti po čaršije.

Deba se cereka ,pa će Mojsiju:

-Dobar ti jutrošnji poso brate. Što ne reče pravu istinu ? Ima Zlata pravo . Odocnio si.

U to se  zvono oglašava. Mojsije se opet bubne u čelenku.Nije zaključo vrata.Ulaze Baška Baša i  Oma,nose Lenjeg na nosilima.Baildiso se.

Zlata zabrinuta pita:

-Šta mu je?

Baška Baša je zabrinut što on mora  prevodit.Lijeni u behutu.Oma zauzet, iz džepa vadi bijele bubrege i nutka , Mojsija  i Debu . Ovi zinuli.

Joj,nikad nikom od njih nije palo na pamet da nose taze pečene bijele bubrege po sakoima.Dobra  fora.Valja  je isprobati i patentirati. Možda , brizle utalit sa bijelim bubrezima.

-Ništa . Samo Hercu strefilo srce.Lenji se   uplašio za svog herciku, pa se i on za srce ufatio .Izvadio nosila.Ima ih spremne za svaki slučaj. Ne more hodat  i kaže nosite me kod Debe. Ako će Herco riknut,ja bi volio da budem pored jarana.

-Što ste ga onda meni doveli?- ibreti se Mojsije.

-Ja kod koga ćemo.Znamo da je Deba kreno do tebe.

-Kako znate?

-Dobri nam reko.

-Šta vam je vječni munafik i muljator još reko?

-Nije mnogo.Samo da ga je tebi poslo.

-Što ga je meni poslo?

-Čuo Herco da ti se Zlata u po noća ušuljala u kuću i da imamo heftu , dvije slobodnih dana.

-Otkad smo Zlata i ja sa vama u talu ćafiri jedni i odakle znate?

-Reko nam Herco.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Lela Jela Jelena.

-Odakle ona zna?

-Rekla joj Frka.

-Odakle to firaunka zna?

-Reko joj Deba.

-Odakle on zna ?

-Reko mu Oma.

-Odakle ti znaš.

-Reko mi Baška baŠa.

-Oklen ti znaš ?

-Reko mi Dobri .Brat mi je.

-Odakle on zna?

-Rekla mu Hana.

-Znači još joj anterije svlači i oblači. Znam da nije modni kreatir, a mjere joj stalno uzima.To nisu čista posla .Odakle ona zna?

-Mora kad je zasvrbi. Od njega joj svrabež počeo.Njoj rekla neka žena iz Ašikovca.Napriliku Zlatina mater.

Mojsijev pogled ko u Srđe zlopogleđe šica Zlatu. On slegnu ramenima i opravdava se:

-Morala sam materi reći gdje ću na odmor. Da se ne brine. Ako ostanem trudna, da zna da to nije na moru bilo. Uvik kuka i proriče kako ću neko kopile na moru fasovat.Tamo svi gologuzavi i pošicni.Oni ih nestašni mađar spuca u čelenku pa obnevide.I što znaju zaborave.

Uto ulaze Frka,Jela Jela Jelena ,Mala Guza i Branka,nova Omina ljubeznica . Uprtile žene  pekarske vreće za brašno,krcate hranom.Svaka  po tri i po  vreće od tri i po oke .

Mojisije nešto zamislio i uhabio ,  zasto , premišlja se i kaže:

-Dobro je, četrnaest džakova.Ja se u prvi mah uplašio da ih je neparan broj. Ne bih vas upušća u avliju. A šta će vam tolike vreće?

-Reko nam Dobri da ponesemo nešto malo hrane za prvu pomoć.Kaže poslaće još , valja tolki narod nadolmit.

Kočoperi se Frka.Nije to ona.Nje odavno nema da im dođe da se druže.Oni navikli da je sa njima ,pa im se svugdje pričinjava.Njoj odjednom sinulo. Sve što Dobri kaže to je u redu.Grižnja savjesti.Valjda.

-Koji vas gladni narod spopo,blentuše jedne?

-Ne znamo.Čaršija bruji, kreću akšamluci kod Mojsija.

-To mi oni ko fol  Dobri papicu skuvo.

-Nije on ,nema ti on vremena za to.

-Kako nema i gdje je.

-U “neznanju” otvorio Haninu Pandorinu kutiju, pa je sada mora kapijat. A ne može to tek tako.Ima tu hejbet posla.

-E vala tako mu i treba.Ta je dobro i baš mi se sviđa što je ograjiso. Sve je u parovima. On meni belaj , a ono i njemu belaj.

-Nije dobro ,dobri naš Mojsije.Uzbunilo se po Bjelava.Ona mahnitulja već dva dana vrišti joj,mamo mamice i ne misli stati. Kaže komšiluk, ako uskoro ne prestane materešinu dozivati,eto njih kod tebe .

-Što kod mene?Nek idu kod Dobrog,on je ma'mica.

-Ne mogu,nisu pozvani.

-A kod mene mogu.Nisam ih ni ja pozvo.

-Nema veze.Kod tebe čaršiji ne treba pozivnica,sama se pozove. Čim komšiluk čuje kako zaklepeću nanule po dvorištu i vidi da si obuko donje parhet  pelengaće poderane na koljenima ,to im znak da je fešta počela.Tada se telali u mahale šalju.Okupljaju pučanstvo.

-Ovaj belaj će mi neko platiti.

-Neće niko ,sve je plaćeno.

-Ko je platio?

-Dobri.

-Ne rekoh li da je on sve zakuvo.

-Nije.Ne bi on.Dobar je on.Samo je lovu iskanto za akšamluk.

Čuje Mojsije kako  Lela Jela Jelena nestrpljivo šapće drugama:

-Gdje je više  Herco? Nije ga valjda herc opet spuco.

Uto se vrata otvaraju – ulazi Herco .Uprtio nov novcatu harmoniku .Bijeli ko da je od slonovače. Osafunjo se,Briše i rukama i nogama znoj sa čela i pruža Mojsiju harmoniku.

-Evo ,poslo ti Dobri. Od japanske je slonovače .Oklen u Japanu slonovi i sloniovače , ne pitah ga.Đe mene nađe da je tegarim , mogo bi me herc spucat. A možda je Lenji u pravu : Što te ne spuca , to te ojača.

Mojsije zino ko kit kad planktone vabi. Bjelasa se melodika i samo što ne zacvili Moriće.On je podiže,nježno je ko ženu , ono Zlatu rečemo biva , zagrli i poljubi.Otkopča je, uvuče joj ruke pod pazuhe i provuče tri-četiri akorda . Prebire 150 basa . Cvili ramunjik – jablani se povijaju , kao da mi tajnu znaju…Reče,savršena je,hvala ti moj Dobri i gdje čuo i gdje ne čuo.Al’ ga mr,ki Zlatin pogled usred sinusa presiječe.

Zaklopi nov novcatu harmoniku,natandari je na leđa,izuje nanule da ne klepeću.Izađe bos na ulicu, spusti se dvaset metara nistrmo.Za njim vaskoliki mahalski buljuk Dođe do onog Jablana jade što mu  brata blizanca komunisti radi sudinske zgrade ubiše i polako se poče penjati.Pomagale mu krive noge i visina haman metar i  dva žileta. Odmagala mu harmonika od bjelokosti haman metar, manje dva žileta.

Svi su zaprepašteni.Ženskinjama srce lupa , uplašile se.Boje se nesreće i žaluju. Šta će bit sa harmonikom ako se Mojsije  strmekne .Nesreća se, na žalost dunjaluka , nije desila. Razočarenje! Što ti je dunjaluk ! Voli teatar i priziva belaj.

Metodično metar sa po metre, se uspinjao maestro od ramunjik i tuša, dok se nije popeo do vrha.Nekih trideset metara od asfalta , koji metar gore dole. Vrh se poče povijati , ko da neko motkom mlati ortahe , il’ u najmanju ruku tjera komarce.Mojsije se zamalo prevari , kuka lu mu majke , i samo što ne zasvira ono Sajinu – Jablani se povijaju. Na vakat se zaustavi. Zna – ne bi dobro prošo. U svakom slučaju jal bi rikno , jal krepo.

Valjalo bi ramunjik dobro rastegnut , a vrh jablana se njiše ko žabokrečina na vjetru i eto zijana. A ako ne bi tako zijanio ,kad siđe eto belaja. Moro bi Zlati objašnjavati ko je Esma crne kose raspletene ,medne usne neljubljene ,bujne grudi želja ziva …Jazuk! Ne bi mu tu ni rahmetli nena , što u gluho doba noći klepeće nanulama i ne da insanima spavat – pomogla.Zlata bi ga namah okerapila do krepaštine.

Dobro je , izbavio se belaja ,pogleda okolo ,viknu.

-Ehej, pazi raja, čampraz , eto je ide.

Za dvi sekunde i 14 dekika od dekikinih dekika ,koliko je let trajao ,zacviliše stopedest basa  i na kraju se stopiše u jedan bjelokosni krešendasti gruuum. Puče harmonika po asvaltu ko topovska granata dvadeset kuka poslije. Rascvjeta se ko bijela ruža.

Mojsije ne bi  čitav dan silazio sa Jablana. Skontio da je u donjim pelengaćama poderanim na koljenima, pa se zastidio. Šćućurio se u lišću , parhet gaće mu dođoše ko maskirna haljinka. Uvijek je bio obrazli.

Uto se sa dna Sumbul Avde začuje buka . Bruka auta i muzike. Guta taksista,njih pet , koje predovodi Šaćir Šok vodi ciganske svatove Ibre Piljka , i tres – bum pred Mojsijeva vrata.

Mojsije zna za sve oni Dobri  kriv. Otkako su Frku na silu udali on malo skreno.Pogubio i pobrko damare .Sve neke kerefeke i bijesne gliste izvodi.Sve luđe od luđeg , i huđe od huđeg .Mahalaški konzilij za njim.Taki su , nahero naštimani . Gdje konzilij tu i njihove žene.

Jedini Fićo taksi u Gradu čednosti , specijalno za ovu priliku obojen bojama djece cvijeća  i radosti ,se zaustavlja ispod Jablana .

Izlaze Vesna i Dobri.Oboje u bijelom.Ko dva Anđela blistaju.Jesu lijepi ,majka ih rodila natakarene, kontaju mahalaši.Ne zna se ko je ljepši.Šteta! Svi su već odavno skontali da su oni tipični jazuk primjer dvoje se nađu , pa se poslije ne nađu.Ali njih dvoje se stađunima stišću jedno uz drugo , nikako se ne daju razdvojiti. Znaju ako se na tren , na dekiku dekike razdvoje nikada se više neće spojiti.

-Hajd’,brate  silazi odozgo,. Ne belajsuziraj .Ha mrak pane , pade i ti , ko crvava kruška.

Mojsije je ganut.To je bilo prvi put da je  Dobri osim rođenog  brata Baška baŠu , nekoga nazvao bratom. Nako blisko po mahalski. Prvi put i nikada više. Ne sluti na dobro.

Namah siđe  i pita:

-Odakle si znao da sam gore.

-Odale te pelengaće . A i šta misliš zašto sam ti poslo harmoniku koja ti nije po mjeri i koja ima trideset basa viška?Plus od slonovače je . Vidio ja ,odavno si se nameračio na drugara nam Jablana.Vidio i da mjerkaš kako se najlakše popet na njega ,a da čovjek ne hekne.Znao sam, samo čekaš priliku da hekneš neku harmoniku odozgo.

-Kako si znao da neću pasti?

-Nisi budala da padneš.

-E vala , i ta ti je pametna.

Uto naiđoše ašik ljube.Dobri ode da se cjeliva sa njima.Od večeri skršenih srdaca one uvele taj običaj.Samo u tim trenucima su osjećale prisnost sa njim.Inače je bio tako …, recimo tako dalek i zamišljen,

Mojsije pita Vesnu:

-Da se vas dvoje niste mlatnuli , ono belenzuke na ruke. Uparili ste bjelinu!?

Vesna se nasmija,samo što se nije presamitila. a onda se zasrami i zacrveni . Suze joj na oči krenuše.Kad je došla sebi, malo  previše veselo,ne baš iskreno , mu reče:

-Jok mi. Ne, nismo se vjenčali . Po Sarajva bi plandovalo , druga polovina bi plakala ko godina.Nismo ludi kvariti ljubav i žalostiti dunjaluk.Znaš da ga  volim toliko  da me život  boli . Kasno smo se upoznali.Mnoge stvari su mi loše išle, sve dok se mi nismo skontali. Tada je za nas bilo kasno , više se nisam mogla oprati.Ne možemo biti zajedno , priječi mi Nebo . On je bjelji od najbjelje vjenčanice. Ne želim ga uprljati. Ovo vrijeme koje krademo Sudbi neće na dobro izaći.

I nije !

Kraj prvog dijela.