Njega je debelnjača, ili kako on svoju mater zove guzno crijevo; abortirala. Ne bi se mi tog pogančera tog kovertita doticali. Mi ne čeprkamo po govnima. Od njih se širi truli nekrofilski smrad. Tako bi rekel oni koji mrze Emira Kustricu.
Mi nikog ne mrzel. Mi smo Bogumili. Mi bum pokušaval doći do istine. Mi bi ga kultivizirano pozvali i na kafu i bocun curvoazijea i na gitan; po njegovom izboru. To je njegova branša. Po našem odabiru je najbolja ona vrsta dvadeset godina stara, minimum. Tada se mi ostalin bagri rješili.
On je gost i on bira to smo naglasil da ne bi bilo zabune, ako to ne naglasimo možda neće doći. To nam Campo rekel. Kaže nije loš ali je puno stipsa ko onaj čifutek Bregović. Ako izričito ne naglasimo mi bumo plaćal -nema njega.
Još nam rekel, oprezno ako bumo frkal s njim zna mučki iznenada odvalit. I savjet nam dao. Ako belaj pođe samo malkice ga puknul po nozi, tanka ko slamičica za infuziju. Još nam hejbet pričal, ali to su njegove priče pa neka bu sam pričal svijetu, svakom svoje. Mi ne bum tračal.
Nemanju bum prvo pitel ; Šta je njegovo, da znamo da ne buje zabune. Ovo sa kajkvštinom mu Campo podvalio. Kaže ustaše mu rod neki poklali pa sada mrzi sve hrvate i katolike. Čak više nego rođenu vjeru.
Možda ga to pitanje bu iznenadil, ali ćemo mu objasniti njegovi preci su bili Bogumili.
Neko nam objašnjavao da su Kusturice od davnina od Novog onog Hercega što je u inat papi prešo na pravoslavstvo.
Dakle nije pravoslavac po prijeklu nego on bu bogumil, čiji su pretci vjerovatno, radi Stjepana, prebjegli na pravoslavnu vjeru. Ako ima nekih drugih Kosturica, njih povijest ne pamti.
Možda je novo ime uzeo radi Heceg Stefana a ne Stefana Dušana Silnog Nemanjića. Ali sigurno nije, već baš radi Dušana Nemanjića Slinića . Toje onaj što je bio Silni, pa jurišao na Bosnu, pa ga popušio i objesio se ko iscjedak iz nosa. Od jeda rikno po godine po glabanju.
Ovo mu ne bi rekli da se ne uvrijedi, jer i on neke pohode na Bosnu , na Sarajevo poglavato pravi. Hoće li ga poglabati, hoće svakako ko svi krstaški ratovi.
Joj zaboravili reći, ovo nije trač, Campo mu poručio još mu glava ko dva cocina bubnja, ali dobro mu stoje jer pažnju sa čačkalica i razrokosti odvlače. A i ne vidi se da mu je kosa uvijek masna i prljava. Da nije nje – na priliku i nepriliku bi bio isti Dodik.
On će nam reći : Andrić grad je moj.
Mi smo kompromisni pa ćemo reći neka , neka, dobro ti je to. Na čast ti i na obraz bilo. Drago nam što si se sa Ivicom vjenčao. Ti mu dođeš ko njegova Marica.
Dobar ti je taj Andrić; on je pisac svjetskog glasa i nobelovac pride. Svaka čast Nemanja, a možda nešto kane, jer Andrić je mrtvac i ne mora da plaća poreze.
Da je u braku sa mrtvacem i ortodoksnim i dokazanim pederom nećemo pominjati. Andrić cvajtaš bio, prčkali mu drugi bolesnici po nus produktima guznog crijeva; Nemanjinim najdražem izrazu. Andrić, njegov idol nikad žensko vidio ni pricvrljio nije. U se jada i bijede nakupio i svoju boleštinu na dunljaluku vaskolikom rječju iskaljivo.
Pa nam pomisao padne na um , da nije Nemanja, možda , na krst prešao, radi crkvenog vjenčanja sa mrtvacem. Neke crkve vjenčanje andriće i njihove zaljubljenike i tih bolesnih fela dozvoljavaju. I vjenčanja mrtvih i živih.
Mi čutimo ne progovaramo da ne zna blećak gdje je grad posadio. Jedna dobra kiša i nema grada. Hoće to na pedereske gradove. Pitajte Sodomu i Gomoru. Joj mi zaboravni kako će ih pitai kad ih nema. Kako nema – neko vrišti – pun svijet sodoma i gomora; počev od Vatikana i crkvi njinih, do zapada i onih preko bare.
On bi uzvratio protupitanjem; a šta je vaše?
Mi bi krenuli od Kulina bana i povelje, Bogumila i stećaka, pa nabrajali i nabrajali došli do Meše, Maka, Kamernog teatra, Indexa i Keme, Olimpijade , Mehmeda Paša Sokolović, Doli Bel , Otac na lužbenom putu i Dom za vješanje, slobode i ljudskosti.
Ukratko crtično, sve on to zna, ali se mutav pravi. Ali ko zna povijest mu nije dobra strana ni bilo kakvo obrazovanje.
-A šta je još tvoje ili vaše?
Mi pitamo, on šuti , jer sada je srbin i nema povratka, ne može se čovjek za svaku sitnicu popišmanit.
-Da kaže Kosovo, ne ide jer nije, još od 1389. godine. Ni tam tam gusala, šest vjekova jadikovke i ” herojstva ” istrage turaka i poturica nije , nije pomoglo.
-Da kaže mi smo izumili genocid, drvosječke sjekira, bodljikavih žica, macole i snajpere i i bombe ni to ne ide. To su drugi izmislili a oni Srbalji u krvlju usavršili.
-Da kaže mi smo umjetnici, krvavih Drina, silovanja, klanja, čerečenja, lomača; starih, djece i žena, fudbala ljudskih glava, buldožera tjelesa poravnanja, u jamu bacanja, djece na bajonet nabijanja to ide, ali konta to nije baš za javne hvale.
Onako sa jaranom Neletom žvaljom sa kokardom na čelu u potaji, to može. Ali ispliva sve na vidjelo.
A onaj kokardaš takve žvalje ima da sam sebe za guzicu od neke muke ujeda. Sve misli ona mu pamet ukrala. Nije jadnica , možda nešto drugo jeste, ali mozak sigurno nije.
On ne shvata da se taki rodio. Vi mislite nemoguće. Čovjeku bez mozga, visine metar i pola žileta i onakvom ćenifom je sav smrad moguć, pa i vlastitu guzicu ugristi i balege njene sažvakati.
Tu bi razgovor zamro. Nemanja bi pokušo još jednom veselo.
– Žabljak je moj.
Mi bi mu lijepo, laganice objasnili da je Žabljak crnogorski , da su se Crnogorci ko pametni ljudi pogani srpske javno odrekli i UN to zapisala, i da može Žabljak zapisati kao propalu investiciju jer je samo stanac u Crnoj Gori. I Kosovo uradi isto ko crnogorci.
Niko nije budala sa zlotvorima i zvjerima živjeti.
Ne bi smo mu na muke prisjedali i rekli da ima šezdeset i kusur godina i samo, uslovno rečno, više brojčano četiri – pet filmova i jako jako mnogo sranja i neljudskosti.
Već bi otišao jer bi imao “važnijeg posla” kakvog ne bi rekao, jer sa parketom više ne pali. Nije više ljudska fela.
Možda ode krasti kamen i stećke po hercegovačkim naseljima ,da drugu svom pederčini Ivi Andriću napravi spomenik, a sebi grobnicu.Radi love zaboravio da je Andrić ‘rvat. To znači da bi radi penezi i debelnjaču prodo. A tko zna? Vučić njegov car i zakletva je pederčina popušlićka original. A sa Dodikom se plaho liže i u usta žmari
Mi toliko , jedva izdurasmo, sa dosadnim i šupljim ljudima koji se ponavljaju ko guslarske nabrajalice .Ne mere čovjek ni jene pametne popričat.
A onu bocu kurvoazije, gitan je klepio, kaže to je njegova osebujnost. Klepanje.
I hvala beloj selendri. Svu našu pogan i pedere objeručke prihvata.A i ilička selendra joj pravi društvo. I njoj hvala.Mi se kutarisali belaja, a oni se ližu i pucaju guzne glancove.
Danas je srijeda 27.siječanj 2016.Trajaće do 24 00 ili 00 00 po srednje evropskom vremenu.
Bilo je mnogo mirno na današnji dan u prethodnim vremenima.
1235.- U Trnovu u Bugarskoj umro Sava Nemanjić, utemeljivač Srpske pravoslavne crkve, države i školstva. 1219. izdejstvovao autokefalnost SPC, a njegova dela “Nomokanon” i “Sinodik pravoslavlja” postali pravni i duhovni stubovi srpske državnosti. Njegovom zaslugom osnovani književni i školski centri u manastirima. Mošti Svetog Save prebačene i sahranjene u maju 1237. u manastiru Mileševa, a za vreme Otomanskog carstva Turci ih izvadili i 1594. spalili na Vračaru u Beogradu.
1756.- Rođen je austrijski kompozitor Volfgang Amadeus Mocart, jedan od najvećih u istoriji muzike. Poslije preseljenja iz rodnog Salcburga u Beč bio je okružen spletkama zavidne i stvaralački jalove dvorske muzičke kamarile i doživio je finansijski krah. Poslije smrti 1791. sahranjen je u zajedničku sirotinjsku grobnicu u Beču. Kao “čudo od djeteta” na turnejama je obišao veći dio Evrope. Već u šestoj godini napisao je prvu kompoziciju, u osmoj sonate, u devetoj simfonije, u 11. oratorijum, a u 12. operu “Jednostavna prevara”. Napisao je više od 600 djela, uključujući opere, simfonije, koncerte za klavir, violinu, flautu, klarinet, hornu i druge instrumente, gudačke kvartete, kvintet sa klarinetom /”Mala noćna muzika”/, sonate za klavir i za violinu, kantate, mise /”Rekvijem”, “Misa solemnis”, “Velika misa u ce-molu”/. Ostala djela: opere “Figarova ženidba”, “Čarobna frula”, “Otmica iz Seraja”, “Don Đovani”, “Tako čine sve”, “Idomeneo”, simfonije “Hafner simfonija”, “Lincerska simfonija”, “Praška simfonija”, “Simfonija u ge-molu”, “Jupiter simfonija”.
1775.- Rođen je njemački filozof Fridrih Vilhelm Šeling, koji je s Imanuelom Kantom, Johanom Fihteom i Fridrihom Hegelom tvorac njemačkog idealizma. Djela: “Ideje za filozofiju prirode”, “O svjetskoj duši”, “Prvi nacrt sistema prirodne filozofije”, “Transcedentalni idealizam”, “Predavanja o filozofiji umjetnosti”, “Izlaganje mog sistema filozofije”, “Bruno ili o prirodnom i božanskom principu stvari”, “Filozofija i religija”, “Istraživanje suštine ljudske slobode”, “Filozofija mitologije”.
U vremenima kada se rađaju nove ideje one zvuče sasvim primamljivo.kako vrijeme protiče,nove ideje ih potiskuju i premašuju,tako da su i Hegelove ideje uiz ugla sadašnjosti poprilično manjkave.
1814.- Umro je njemački filozof Johan Gotlib Fihte, istaknuti predstavnik njemačke klasične idealističke filozofije, profesor univerziteta u Jeni i Eglangenu, rektor Berlinskog univerziteta. Smatrao je da je sloboda osnova ljudske egzistencije, a ostvarenje produbljene ljudskosti u okviru slobodne zajednice osnovna smisao postojanja i ličnosti i čovječanstva. U “Govorima njemačkoj naciji” 1807. i 1808. doprinio je jačanju otpora Nijemaca francuskom caru Napoleonu Prvom, ali i buđenju njemačkog šovinizma. Djela: “Pokušaj kritike sveg otkrivenja”, “Osnova cjelokupne teorije nauke”, “Osnova prirodnog prava prema principima teorije nauke”, “Sistem teorije morala prema principima teorije nauke”.
1822.- Na skupštini u Epidauru grčki ustanici proglasili su nezavisnost Grčke, koju je Otomansko carstvo priznalo tek 1829.
1823.- Rođen je francuski kompozitor španskog porijekla Eduar Lalo, koji je komponovao emotivna djela, u romantičarskom maniru. Djela: opera “Kralj od Isa”, “Španska simfonija” za violinu i orkestar, “Koncert za violončelo i orkestar u de-duru”.
1832.- Rođen je engleski pisac i matematičar Čarls Latvidž Dodžson, poznat kao Luis Kerol, čiju prozu odlikuju humor i fantastika, po čemu je blizak potonjem nadrealizmu. Djela: “Alisa u zemlji čuda”, “Kroz ogledalo”.
Mi smo to konstatovali,ali nije na odmet ponoviti.Alisa u zemlji čuda je jedna od najšupljih i najmorbidnijih priča za djecu.
1859.- Rođen je njemački car i pruski kralj Fridrih Vilhelm Drugi Viktor Albert, tvorac politike prodora na Istok i izazivač niza vojno-diplomatskih kriza, uključujući objavu rata Srbiji 1914, čime je postao neizbježan Prvi svjetski rat. Na prijesto Njemačkog carstva stupio 1888, a 1918. je, poslije poraza Njemačke, primoran da abdicira i pobjegne u Holandiju, koja je odbila da ga izruči saveznicima radi suđenja za ratne zločine.
1865.- Španija je priznala nezavisnost Perua.
Borbe za nezavisnost Perua su se vodile od 1780. godine da bi José de San Martín proglasio nezavisnost Perua 28. jula 1821. Godine.Dakle Špancima je trebalo punih 45 godina da skontaju da Peru više nije njihov.
1885.- Rođen je američki kompozitor Džerom Kern, otac mjuzikla. Njegova opereta “Ploveće pozorište” jedna je od najboljih u istoriji pozorišta SAD. Komponovao je i filmsku muziku.
1901.- Umro je italijanski kompozitor Đuzepe Verdi, uz Ričarda Vagnera najistaknutiji romantičarski operski stvaralac 19. vijeka. Prve opere stvarao je u duhu slobodarske nacionalne ideje pokreta rizorđimento, a kasnije su vrhunac italijanskog romantizma – spoj tradicionalne melodioznosti i psihološke karakterizacije ličnosti, uz izvanredno usaglašen tekst i muziku. Djela: opere “Nabuko”, “Travijata”, “Trubadur”, “Rigoleto”, “Bal pod maskama”, “Moć sudbine”, “Don Karlos”, “Aida”, “Otelo”, “Falstaf”.
1916.- U Berlinu je osnovana revolucionarna organizacija “Savez Spartaka”, preteča Komunističke partije Njemačke, osnovane u decembru 1918.
Sam naziv nije nosio ništa dobro.Nacisti su savez Spartaka i komuniste nabili na kolac kao Rimljani Spartaka.
1919.- Umro je mađarski pisac Endre Adi, čija je poezija označila prelom u modernoj mađarskoj lirici. Sugestivnom snagom vizija, s novim asocijacijama i naglaskom riječima i iskazima, podigao je mađarski pjesnički jezik na zavidnu visinu. Djela: “Nove pjesme”, “Krv i zlato”, “Na kolima Ilije Gromovnika”, “Volio bih da me vole”, “Ko je mene vidio?”, “Na čelu mrtvih”.
1924.- Jugoslavija je u Rimu potpisala pakt o prijateljstvu i saradnji s Italijom i sporazum kojim je Rijeka predata Italiji.
1926.- Engleski pronalazač Džon Logi Berd u Londonu je prvi put javno demonstrirao televiziju.
Vlastodršci su bili oduševljeni ovim izumom.Nastupila je era prenosa opačina i takarenja pučantva u mozak.
1942.- U Igmanskom maršu u Drugom svjetskom ratu glavnina Prve proleterske brigade tokom druge neprijateljske ofanzive prešla sto kilometara od Jahorine do Foče, preko Sarajevskog polja i planine Igman. Marš više od 700 boraca, od kojih 50 ranjenih i bolesnih, trajao je 18 časova kroz dubok snijeg, pri temperaturi minus 32 stepena Celzijusova. U maršu su promrzla 172 borca i nekima su bez anestezije amputirani dijelovi tijela.
Mora se priznati i hrabrost i praznoglavost onih koji su naredili ovaj egzodus ,koji se desio bez ikakve svrhe i potrebe.Sva objašnjenja za potrebom marširanja su nesuvisla i maloumna.
1943.- Avijacija SAD izvršila, u Drugom svetskom ratu, prvi napad na Nemačku celodnevnim bombardovanjem ratne luke Vilhelmšafen.
1944.-Komandant Lenjingradskog fronta ruski general Leonid Govorov u Drugom svjetskom ratu je objavio da je Crvena armija porazila Nijemce i potpuno oslobodila Lenjingrad, čijih je tri miliona žitelja bilo u blokadi od septembra 1941. Tokom nacističke opsade 716.000 Lenjingrađana izgubilo je krov nad glavom. NA Piskarevskom groblju sahranjeno je nekoliko stotina hiljada ljudi, od kojih je većina umrla od gladi.
1945.-Sovjetske jedinice na juriš i uz znatne gubitke oslobodile Aušvic, najveći nacistički koncentracioni logor u Drugom svjetskom ratu. U logoru je ostalo oko 7.000 zatočenika koje Nijemci u žurbi nisu stigli da pobiju. U gasnim komorama Aušvica je, uključujući djecu i žene, ubijeno najmanje milion i po ljudi, najviše Jevreja. U logoru je bilo više od 25.000 Jugoslovena.
1951.- Umro je finski maršal i državnik Karl Gustav Emil fon Manerhajm, predsjednik Finske od 1944. do 1946. Kao konjički oficir ruske vojske učestvovao je u rusko-japanskom ratu i u Prvom svjetskom ratu, od 1917. je predvodio kontrarevolucionarne snage u Finskoj i bio regent Finske 1918. i 1919, a u Drugom svjetskom ratu vrhovni komandant finske armije. Odbrambena utvrđena linija prema SSSR-u, izgrađena prije Drugog svjetskog rata prema njegovoj zamisli na Karelijskoj prevlaci, nazvana je “Manerhajmova linija”.
1964.- Francuska je uspostavila diplomatske odnose sa Kinom.
1967.- Pripremajući se za let na Mjesec, trojica američkih astronauta poginula su u svemirskom brodu “Apolo 1” u kojem je izbio požar.
1967.- SSSR, SAD i 60 drugih zemalja potpisalo je sporazum o zabrani nuklearnih eksperimenata u stratosferi.
1969.- U Bagdadu je pogubljeno 14 ljudi, među njima devet Jevreja, koje su iračke vlasti optužile da su izraelski špijuni.
1973.- U Parizu su ministri inostranih poslova SAD, Sjevernog Vijetnama i privremene revolucionarne vlade Južnog Vijetnama potpisali ugovor o prestanku rata u Vijetnamu. Rat je ipak potrajao do kraja aprila 1975. i okončan je ponižavajućim porazom SAD.
1980.- Umro je književni i pozorišni kritičar jevrejskog porijekla Eli Finci, učesnik Narodnooslobodilačke borbe od 1941. Poslije Drugog svjetskog rata bio je direktor “Borbe”, “Nolita”, “Jugoslovenske knjige”, Jugoslovenskog dramskog pozorišta, glavni urednik časopisa “Književnost”. Djela: pozorišne kritike u zbirkama “Više i manje od života 1-5”, “Stvarnost i iluzije”, studija “Deni Didro”, ogledi o Miroslavu Krleži, Augustu Cesarcu, Jovanu Skreliću, Đorđu Jovanoviću, Branimiru Ćosiću, Marinu Držiću.
1981.- Najmanje 500 ljudi poginulo je na indonezijskom feribotu “Tampomas 2” koji je poslije požara potonuo u Javanskom moru.
1991.- Američka avijacija u Zalivskom ratu otpočela je masovno bombardovanje drugog po veličini iračkog grada – Basre.
1991.-Za predsjednika Republike Makedonije izabran je Kiro Gligorov (1917.-2012.).
1993.- U Nju Delhiju policija upotrebila suzavac da rastera pobunjene Hinduse koji su napali džamiju i muslimane koji su napali hinduski hram i tom prilikom spalili desetine radnji.
1995.- Burmanski vojnici postigli su ključnu pobjedu nad karenskim pobunjenicima, osvojivši glavnu bazu u džungli uz granicu s Tajlandom. Pobuna manjinskih Karena/više od tri miliona ljudi u planinama istočne Burme/ otpočela je ubrzo pošto je Burma 1948. dobila nezavisnost od Velike Britanije.
1996.- U Nigeru vojnim udarom oboren je prvi demokratski izabran predsjednik Mahamane Osman.
1997.- Stanovnici Čečenije izlaze na birališta kako bi izabrali Aslana Maskhadova za predsjednika, samo nekoliko mjeseci nakon što su ruske snage glavni grad pretvorile u ruševinu.
1998.-Evropska unija i NATO izrazili zabrinutost zbog zaoštravanja situacije na Kosovu, gde su učestali sukobi naoružanih Albanaca i srpskih snaga bezbednosti.
1999.-Beogradska kancelarija Komesarijata UN za izbeglice saopštila da u 98 sela u centralnom i zapadnom Kosovu više nema srpskog stanovništva.
2002.-U seriji eksplozija u vojnom skladištu u Lagosu i požaru izazvanom eksplozijama poginulo više od 1.000 ljudi.
2003.-Poslanici Skupštine Srbije usvojili većinom glasova Ustavnu povelju buduće zajednice SCG i Zakon o njenom provođenju.
2004.-Bivši predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Babić izjavio pred Haškim tribunalom da je kriv za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i saučesništvo u zajedničkom zločinačkom poduhvatu.
2005.-Svjetski lideri i preživjeli zatvorenici okupili su se u Poljskoj na ceremoniji obilježavanja 60-godišnjice oslobođenja koncentracionog logora Aušvic.
2006.-Umro je bivši njemački predsjednik Johanes Rau, istaknuta politička ličnost u poslijeratnoj Njemačkoj.
2007.-Umro je bivši predsjednik Indonezije general Suharto, čija je autoritarna vladavina trajala 32 godine i bila obilježena korupcijom, nepotizom i kršenjem ljudskih prava.
2009.- Umro je američki književnik Džon Apdajk, dobitnik dve Pulicerove nagrade za romane “Zeka je bogat” i “Zeka je umro”. Među njegovim najpoznatijim djelima su “Kentaur” i “Parovi”. Umro je američki romanopisac i pripovedač Džerom Dejvid Selindžer, autor kultnog romana “Lovac u raži”. Osim ovog najpoznatija njegova djela su “Freni i Zui”, “Za Esme”, “Visoko podignite krovnu gredu, tesari” i “Simor: uvod”.
Princeza sjedi tužna… Što bi princeza htjela? Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela, s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh.. Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda, njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da, u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.
Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari, brbljava pratilica priča banalne stvari, a na nozi se vrti smiješni, šareni klovn. Priceza se ne smije, princeza ih ne sluša, po nebu orijenta njezina slijedi duša nestalne iluzije leptira malenog.
Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao, il onaj što je njenu kočiju zadržao da bi očiju njenih slatki vidio sjaj? Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća, ili se možda vlasnika dijamanata sjeća, ili onog što ima Ormuzov kamen drag?
Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica, htjela bi biti leptir i biti lastavica i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć; imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom procvala maja, ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.
Više ne želi dvore ni preslicu od srebra, ni visoke balkone, ni skrletnoga sebra, ni labude što prave u vodi plavi krug. Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini, lotosi sa Sjevera i istočni jasmini, dalije sa Zapada, ruže i njihov Jug.
O uboga princeza, dva sjajna oka plava, sva skučena od zlata i blistavih oprava, jer kavez od mramora, u dvoru, nije raj. A dvor veličanstveni čuvaju čuvari, sto crnaca bdije, sto kopalja se žari, hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.
Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti, sretnoga konjanika ovamo vode puti, mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva; ne zna te, al te voli i samo tebe čeka, on je pobjednik smrti, dolazi izdaleka, da ti zapali usne kada ti cjelov da.
Vječnost je možebitno
samo rijeka
konj zaboravljen
gukanje
zagubljene golubice.
Čovjeku što bježi
od ljudi, doći će vjetar
da mu kazuje o drugim stvarima
otvarajući mu uši
i oči za njih.
Danas sam i ja nalik njemu
samotan, u ovome žljebu
počinjem da piljim u vodu,
gledajući u usamljena konja
što sluša guku
te golubice izgubljene.
A onda mi je vjetar prišao sasma blizu
poput onoga što treba da počine,
govoreći mi:
Vječnost je možebitno
samo rijeka
konj zaboravljen
gukanje
zagubljene golubice.
Umjentost nije u mojoj ruci , boji, platnu i kistu.
Moja ruka samo dio smrtnog tijela. Vodi je Božija ljubav.
Boje sam posudio od savršenstva harmonije nebeskog stvaranja.
Platno je samo podloga za prenošenje onoga što je zapisano u mome srcu i genima.
Kist je posredmik između Božije milosti i umjeća koje mi je darovao.
Ali sve to ,kada Božijom dobrotom , osvjetli oko slučajnog posmatrača postaje umjentost.I to u onoj mjeri u kojoj je posmatrač osjetio umjetnikovo približavanje Božijem stvaranju i harmoniji.
I tako , vremenom , slikajući i pišući shvatih – umjetnost je jedan od najljepših i najtananijih darova koje je Bog Ljubavi i Milosti poklonio ljudima.
A ljudi kao ljudi ! Svaki Božiji milodar mogu okrenuti u njegovu suprotnost.
In memoriam Debi – Dvije godine odlebdješe, a on i dalje sni.
Zatečeni smo.
Nismo šokirani. Na ovom dunjaluku nas više ništa ne može sablazniti i povrijediti.
Samo su nam poremećeni planovi.
Mi ne volimo kad nam se poremete planovi. Naročito kad to činimo sami sebi.
Onda moramo raditi ono za što nismo spremni ili ne umijemo.
Mi smo navikli na radost i smijeh, muziku kao dekor , a sve da bi slavili naše grlice male i ljubavi velike.
U jednom periodu smo trpili blizinu smrti. Ali se nismo navikli na nju , iako je prelijepa. Nije nam u krvi.
Sada moramo raditi ono što uvijek radimo , a to može izazvati sablazni.
Mojsije je , prvi put od rata , natakario na leđa harmoniku. Ostali su ponijeli , ono u ćemu su najbolji. Krnetu , ćemane , kitaru i klavir. Ne baš klavir. Joj , jeste sitničavi. Ko da insan mere na leđa i za pojas zadjenuti i tegariti koncertni klavir . I bukadar meze i pića. I malo sjete u srcima.
Jedan instrument će nam nedostajati. Tarabuk i, ali ne obični , već veliki ciganski doboš.
Nedostajaće nam i čovjek koji ga je decenijama grlio i nosio u naručju.
I budalesao sa nama. Blesan. Sad je našo bježati. I to na prvi dan ljeta. Sunce se haman natakarilo na po neba , noć okraćala do maksimuma; ali hvala na davanju , sada će svake pomračine biti dekikz dulja.
Idemo udovoj na žalost. Nećemo nositi cvijeće , ni paliti svijeće. Ni tugu oblačiti . To je za druge. Ne za nas.
Nosimo ono što nam je preostalo. Ljubav i snove.
Upotrijebili smo i riječ koja nas ponekad dotakne:
Sjeta.
Ovo je pravo veče za nju. Da sjedi pored nas i uživa u radosti.
Znamo , udova se neće ljutiti. Ona je jedna od naši milih grlica. Puno je toga predeverala sa našim dembelom i sa nama. I prije pet godina ga ostavila samog na ovom belajli vaktu.
I praštala. I voljela. Pa opet praštala. Toliko je praštala da je ne možemo nazvati praštalicom, već sretnicom. Koliko ljubavi i snova još u njoj ima, nismo ni svjesni. Iako je nema . pjevaćemo i svirati njoj u pomen. Ne samo debelom stvoru .
Skoro da je to isto.!
Znamo mi to, ali kod nas je to sasvim normalno i ne obraćamo pažnju na te „sitnice“.
Jedino što ovoj prilici ne pristaje, su naše riječi : crkno, rikno, krepo.
Naš se blesa sinoć izmorio , uzeo klipaču, sjeo na pod ,rekao malenoj:
-Navij mi onu tebi najdražu , naspi sebi štok ili onaj drugi konjak, ako ga nismo sinoć dokusurili. Zapali nam po Gitanes, sjedi pored mene, samo me ovlaš poljubi, primi me za ruku i gledaj me nježno, kako si me uvijek gledala. Onda se nasloni na moje grudi da malo rahatlučimo.
Nju zebnja tišti , jer za svih njihovih nestašnih godina , nikad nije bio tako tih i usporen.
Ustade, nasu sebi kurvoazije, ostalo je.Nisu više pri cugu, a i nisu imali vremena.Sinoć je bilo prečih stvari. Joj, mamo mamice. Prhnulo im da se podsjete mladosti. I dobro se podsjetili. Opetovano.Pa još jednom. A onada se uparili četvrti put.Sve je u parovima.
Pristavi pjesmu,ovlaš ga poljubi, uhvati ga za ruku nježno ga pogleda, zahvalna za sinošnju noć i čitav život.Nasloni mu se na grudi
Noć je tiha,blaga. Muzika je sjetna, ali suze doziva.Nju njegov dah golica po vratu i rosi kosu.
Mili Bože , podsjeti me da ti se zahvalim za ovu sreću i tugu koju si me darovao,misli ona…
A pet godina prije ove večeri ,jedne slične noći kada su zvjezdice sanjivo i rosno žmirkale i ona je usnila. Više od tog vremena našem dembelu srce nije moglo podnijeti samoću.
Pjesma se završila, ona skoro da je snove prigrlila. Osjeti da joj se vratom diže jeza, jer lahorac je prestao, a i glava joj, kao da je na kamenu.
Polako u strahu podigne glavu i pogleda . Njen Blesan gleda u nju. Osmijeh mu na licu , ljubav još uvijek iz očiju iskri. Cigar među usnama gori , ali se ne dimi. U uglu donje, lijeve trepavice plava suza visi i neće da padne.
Ona je pokupi, usnama nježno, polako da mu san ne poremeti. Nisam znala da usne mogu biti slatke , misli i jubi ga dugo, očajnički.Spusti mu kapke. Ode u sobu, iz sehare na dnu troklinog ormara, izvuče dva zlatnika, dva šorvana , koje je on pripremio , vrnu se i stavi mu ih na oči.
Misli:
– Trebaće mu , dobar je bio ,ali , ljubavi moja jedina , mnogo , mnogo si griješio.
Blesa se umorio i dubok sanak usnio.
No, jaka je ona.Izdržaće. Kad je pet godina mogla čekat , mere i ovih par dana dok ga u gasulhani srede i na kabur tahtu natandare.
Jer večeras je umilna veče, stvorena za takar . Muzika nek svira, cuga nek teče, život je lijep, konju jedan. Ne možemo mu ime izgovoriti, još se nije ohladilo.
Ali zato možemo ovu noć posvetiti njegovoj prelijepoj grlici i njemu, dembelu.
Sve se dobro svršilo.A kažu sve je dobro što se dobro svrši.Mojsije se nije strmekno, ni krepo ,pa se dame , do daljnjeg , nisu brinule šta će biti sa harmonikom.
Nemojte misliti da je on bacao harmonike iz ćeifa i obijesti, ponajmanje iz egzibicionizma i šprdnje. Nije frajer izazivati sudbinu. On ih je bacao od tuge i žalosti. Znao je da će , mnogi od njih , skoro svi, biti natakareni. Blago rečeno naj…jazukaće ko žuti , pride Aboriđani i Indijanci.
Kosara je već usnila. Frku je po ko zna koji put slamao život. Jela Jelena i Herco će uskoro , poslije njihove velike tragedije biti dvoje se našlo , pa se nije našlo. O Dobrom neće ni da razmišlja .Što više sreće ima to ga veći belaj poklopi.
Evo , on već zna , ko da mu je Jablan šapnuo , da prelijepu i mirisnu Vesnu , netom, dekiku poslije ove fešte u halvatu više Jablana – Dobri ,njen grad , njena jatagan ma'la , pa čak ni Ibro Piljak nikad više vidjet neće . Melkisedek će znati gdje je , tamo negdje daleko kraj nekog tujinskog mora , ni na nebu ni na zemlji, zakapijana , po mahalski omeićena zidovima brez povratka.
Normalno , za njih ona više nije od ovog dunjaluka.Ibru Piljka besa priječi da bar Dobrom olakša um.Za Dobričino srce ga nije briga , ni kolko je crnilo ispod biserne suze. Muško je . Nek se snađe. Tako ih u mahali od devete godine odgajaili.Tako mu na travi u Mićkinom gaju vesna izgatala, a on merhum je nije slušo. Bio zabavljen…i opet bio zabavljen. Ma znate već ščime.
Napose ,sve grlice će mrijeti mlade , da mlađe ne mereju biti i jedna za drugum.Srećom ovaj put po redosljedu.Polako po istilahu.I sve slomlje nog srca.A puno je tu skršenih pepretum mobile.previše , a lijeka nejma.
On je harmonike bacao ,da one sa stodvadeset basa vrište nestajuću ljepotu i mladost umjesto njega . Neuki i budni su se sladili. Neka, treba im to. Previše su se uzoholili i razmahali.
A nisu !
Oni su bili jedna prelijepa mladost , nalik djeci cvijeća , koja se u radovanju zbijala , bježeći od ljudi , jer je osjećala pošasti , tamo negdje van njihovih mahalskih snova i đardina. Bila su to nevina djeca koja su blentovlukom pokušavala da se umile sudbi, iako su znali da je to tuhafli posa.
Mahala zna : Šta će biti , ono će neizostavno biti , ma koliko ti dobar il mahnit bio ! A ako se kofrčiš onda si tek ograisao.pitajte …! Bolje nemojte. Jazuk . I vama i njemu.
Zato su živjeli neumjereno, neorganizovano , reklo bi se haotično. Ali ni to ne korespondira sa istinom !
U središtu njihovih umova , u punom obimu njihovih krvnih zrnaca i čedne duše postajala je samo milost i ljubav. I Jedan Jedini Milostivi Bog. On ih je vodio svojom milošću i podario im blagodeti , kao kompenzaciju za one beterne dane koji će doći.I daće Milostivi i poslije njih.
Mojsije je bacao harmonike jer nije mogao da utiša stravične slike i očajničke krikove što izluđuju i mute um do krajnjih ivica razbora, za koje nije znao šta znače. Znao je i koliko će tragike , besmisla, krvi i nestajanja nevinim ljudima donijeti , ali je nije znao kada dolaze .
Jer napokon , sve je u parovima. I tu vlada vječna harmonija i savršeni reciprocitet.
No , vratimo se mahalašima , dok još uvijek vlada njihovo mahnito , nadrealno i apsurdno doba.
Oma pričo, da će Deba, jal’ zbog Frke , jal’ radi Ankice, sam sebe natandarit u potonjim danima .Baš ko žuti koji traži minu ili ko Kiklop poslije Trojanskog rata. Ne pitajte nas na koje su žute mislili. Jal Ruse, jal Švabe, jal one sa dalljeg istoka.Oni su su uvijek najviše natakarivali, pokušavajući druge da tandaraju. Mojsije potvrdio Ominu baljezgariju .Bio spreman , ako treba i zajedno sa harmonikom sa Jekavca zamuhurat.
Njih dvojica se jedino i nikako nisu mogli dogovoriti za godinu Debine bajunet kalvarije.Omin kaleidoskop kaže za tri i po i po godine. Mojsije ko stariji, pečata sa stodvadeset basa muhura da će se to zgoditi i četiri i po i po godina poslije. Ono radi stiha i rime ; i po i po – pipo , pipo .Nežemo detačjisati šta, ko , koga i tako to.Zna se!
Inače, u mahali svi voljeli okrugle brojeve. A njoj svi brojevi okrugli. Kontaju ćim si jedan broj iskanto ti si ga i zaokružio . I čim se rodiš tvoj broj je za vike vikova iskantan i zaokružen.Prosto pravilo trojno – postanja, ludorija i nestajanja.
Nisu potrefili. Desilo se da je Debu nerazum safato pošljen okruglo četiri godine. Mi počeli sumnjat u njihove proroćke vizije.Zamalo otfikarismo njihove onostrane audio vizuelne sposobnosti.Kako smo znali šta su vidjeli,to vam ne možemo rjeti. Nama zabranjeno da sudbonosne polutračeve širimo.
Sve ostale detalje su ugajgulili , do u bocu. I kako,i gdje i s kim.Bilesim i zašto. Ali nikom nisu pričali.Ni jedan drugom. Kažu, zabranjeno je pričati o onom što će se desiti, dok se ne desi. Tako rade bogohulnici i neznalice.I normalno pogriješe.. A poslije nema smisla bilo šta lajati. Bilo , pa prošlo. Niko živ ti neće povjerovati da si znao šta će da se zbude.
Deba toliko zaljubljen u Ankicu bio ,da bez nje nije mogao disati .Da bez nje. To je sasvim normalno .Dah mu bio u nosu.Presjekla ga Macina i Dijanina smrt od prije trinaest godina.Dijanu je sprco u svoj koš da Maci pravi društvo.I onda šta će on nego dah olovkom iz nosa izbijati.Da ga boli toliko da zaboravi na pravu bol.
I Ankica je Debu voljela, što jes’,jest. Krvnički.
Toliko ga je voljela da su mu leđa ,svako malo , bila izgrebana, kao da ga je neko grabljama grabuljo.
Toliko ga je voljela da mu je dušu htjela isisati.Sve su to veliki plavi biljezi po Debinom vratu i tijelu svjedočili.
Bila je to tolika ljubav da mu nije dala da ustaje sa nje. Bojala se razdvajanja, Kao da je slutila , ako se razdvoje na više od jednog časa da će ga neko prokletstvo posred džigere spucati.
Bila je to velika ljubav.Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog vođenja ljubavi, zabave i strasti.Zbog Ankice je raju zanemario. Odakle ti vrijeme za raju frajeru zatalambačeni.
A to je dobro. I nije.
Dobro je, ona mu jedina prava ljubav u blentavom životu bila. Normalno,poslije Mace. I poslije mnogih.A Dijana je djetinja ljubav bila. Dobričina , a ne njegova. a on umislio da je to isto.I mnoge su otplivale kraulom , odnosno slobodnim stilom u život bez đul bašto ,anterija i ćemana. Jednostavno, odrasle su. Jadna li im majka!Ubile su djecu u sebi , jer su ih majke i očevi na to natjerali.
I nije mu Ankica srce slomila.
Smrt Macina mu je dušu zaledila. Srce na ledene komadiće isjeckala,pa u prešu stavila da bi lakše kroz venoznu iglu u ahilovu tetivu urezala. Da ljudi ne vide sleđeno srce.Da misle da ga to tetiva boli i da zbog nje gluposti radi.
I nije mu Ankica um popila.
Popila ga Frkino vrištanje,kada se grlica skršila. Popio ga sram i kajanje,što nije vidio bol grlice male i snenu ljepotu duše njene.
I nije on od Mojsija tražio milju penezi radi milje dinari.On je tražio milju da ne počne vrištati za Frkom, za Macim,za Dijanom,za svim silovanim djevojčicama i djecom svijeta.
I nije on zauprave rekao da bi je natakario ,da je tri puta bolesnija bila. On se samo kofrčio da bi ljudi mislili da je bezosjećajna odrtina.On je samo sakrivao od ljudi da je siromah – nema ono što mu je oduzeto kad je skoro dijete bio. Djetinjstvo i jedine ljubavi.
Mi mislimo da to nije dobro, ali nećemo sudije biti.Nije naše da sudimo. Prestali smo bilo kome suditi od one noći : krvavih doksata i hoće li ta milja. Nije naše pamet prosipati i učiti odraslu odrtinu ili bilo koga ,šta im je raditi i sniti.
Nije dobro, jer neće izaći na dobro.A kada nešto ne izađe na dobro,onda to zaista ne miriše ni na kakvo dobro.I nikad zlo nije dobro.Osim ako je sa Neba. Tada se pogan briše sa dunjaluka.
On otišo u vojsku,zvala se Jugoslovenska narodna armija.Ko biva svi dunjalučanini ovih prostiora Jugosloveni. Jes, kako nije. Sve sami bjelogardejac, ustaša, četnik, balista i fašista.
I tako Deba – pravac Mačva, u Šabac pored Save,nedaleko od Mišara.jadna li mu Ankica. I sada se se saznati zašto mu Mojsije nikad nije htio odsvirati onu:
-Jesen stiže , rano moja,
jabuke i kruške zriju
a mog dragog rano moja,
babo ćera u armiju.
Šabac . San snova.Njemu drago, srce mu ko tenećka puna bijelih bubrega , uokvirenih reš pečeniom brizlama i pokojom jetricom u paradajz sosu. A Debi svaki paradajz nalikuje na krv i grijeh , zato nije volio džigaricu u paradajz sosu. Šuha?Grijeh predaka? Izgon iz raja? Tko da zna?
I uvijek je sve u parovima.Na Mišaru mu zalego pradjeda sa majčine strane. Nikad nije reko poginuo.Kaže junaci ne ginu,oni samo zalegnu ko zaklani kurbani.Zamalo je on par mjeseci kasnije , aman do svog pretka zalego. Hairlija do hairlije , reko bi naš narod.Nije da mu je namjera bila.Išao se pokloniti senima njegovim.
Poslije toga , će mu se srce još više napuhati.Ko karpuza bilesim. Ona iz naših bostana. Međ’ Ibrine, međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo.One čuvene, šabačke čivijaše. Krivili ih ne krivili ,trijebili ne trijebili,ne moš im opepelit. Čivija uvijek ostaje čivija, oliti ugursuzni kofrčavi klinac.
A klinaca ima raznih veličina. Oni ko feniks ptica samo ponovo prhnu, da bi zakucavali i zakucavali. pa red muzike,pa red zakucavanja. Pa pjevali i igrali. I zakucavali.Životu se radovali.
I … ma znate već.Dosadilo nam ponavljati.
Prije vojske , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung. Normalno ne onaj od sijalice , a bome ni granapski. Pa onda je navikavo na capin i bosanski grb.Kad je taj nauk primila prešao na jastuk i šilte . Potom joj domaću radinost i sitne vezove u najljepšem svjetlu prikazivao.Aman i zeman o svemu je , do najsitnijih detalja,onako svojski,mahalski,haman Bjelavski uputio . I san kraljice Marije Terezije Mujo bi mu pozavidio. A bili su i u rodu.
Šteta što su današnje kraljice – ocvale mrziteljice dunjaluka, insana i takara! Inače bi Debi i njegovim ashabima nove dvore izgradile.Samo oni zasigurno ne bi u njih uselio.Ne mogu se, ba, mahalaši iz Saraj dvora, Sarajeva Grada čednosti i Bosne zemlje Božije milosti nigdje maket . Istog trena bi se vaskoliki dunjaluk tumbe prokrenuo i ahireta fato.
Ona o fesić vezu i svom tom potonjem nauku pojma nije imala.Nije znala da tako nešto postoji i da se mere tako nešto zbiti. Jako u Sarajevu došla. Otac bio vojno lice,kapetan iz onog papskog , bludnice sa sedam brežuljaka ,a ne našeg latinluka. Ha su dobili svoju ćupriju, naš latinluk se posevdisao, , pa ga pravi , zadrti latinluk nije begenisao. Otac joj se nikad među rajom nije snašao, pa se propio i belaje pravio.Najviše sebi i najbližim.
Dakle Deba otišo u vojsku ,a ono ga Ankica , za nevjerovat , skoro namah prevarila.
Čekala bi ga ona,vjerna mu je bila,ko kaluđerica.Samo se molila i svijeću u gumu ponekad zavijala. Moralo se. Sigurno je sigurno,što bi rekle ona opatica za nevolje i preše . Nekad toliko zasvrbi da glava boli.Ali čula , prevario je Deba sa nekom cigančicom, vatrom živom.
Nije se Deba nikako mogao opravdati, ni da mu je kojim slučajem Tito kum bio. Poslao nekom svom “vrlom drugu ” haber hvalu kako se provodi i na sitnu , jaransku knjigu sve stavio.Ne mere muško jezika kapijat.Pa to ti je!
Vjerolomni drug pokazo Ankici, crno na bijelo. Deba u Šapcu sa cigančicom večere raspašta i zore ispašta.Mislio se levat ovajdisati. Znao kako je Ankica ljubomorna , češljugava i osvetoljubiva bila. Iako su češljugare po ženskom svrbežu , a po muškom lijeku nazvali, ona ni mukajet. Nit komentarisala, nit haberliju pogledala. Uzela takarli havaz papir, dvaput ga oko glave okrenula i dvaput poljubila , okrenula se i bez riječi i bez ljutnje kući ošla.
Danima i danima je čitala pismo izdajničko i beterno. I šta će žensko. Osmaila se i vrištala i plakala. I opet ,čitala i plakala. Život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne ,nije trudna bila,što bi neki zluradi namah pomislili.Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje dijete bila.Srce je zamalo nije izdalo.Žensko je to srce. Djetnje , živo , nježno i puno ljubavi.I krhko ko paučina. Ha zlom puhneš u njega , kvrcne ko ljubićica ili ivančica.
Koliko boli i tuge Žensko srce može pretpjeti i preboljeti,jal ne preboljiti, to uskotračni muški insan skoro da i ne mre skontati. A i onako ima malo normalnih muškinja. Većina se stalno nešto kofrče radi ničega , a i anoreksični su. Vole se time dičiti , jer je to u potonju modu ušlo..
Srećom sjetila se Debine izreke:
-Kad te neko prevari ti samo duboko udahni ,sjedni i razmisli.Mereš sjesti samo ako ima kakva mehka šćemljica. Ne na minder ili šilte, nikako. Ušuškaju čovjeka i u polusvijest ga bace. A to nikako nije dobro. Jazuk. Polusvijest ili bolje rečeno pomućena svijest uvijek vodi u helać.
-Konjina,ali ponekad je znao i pametnu zatalambačiti. Ono pravo. I vako i nako. – osmjehnu se u svom belaju , polutugaljivo , Ankica
Ustala Ankica sa dušeka mehka, sjela u fotelju i dobro razmislila.I još jednom.Treći put nije trebala. Natakariš Debinu čivijašku sreću . Mrtva, hladna – prevarila ga .
Preporučeno mu pismo bez riječi ,sa samo jednom slikom poslala.Na slici ona i novi zagonđija.Neka hablečina vidi se.Ni po jada što je sa nekim na slici.Po jada je što su gologuzi ko od majke Ankicine i hablečinine rođeni.Drugo pola jada je to što se vidi da je Ankica u bijesnom galopu.
Oni novi njen vidi se podficirski sin i hadum.Natandario na se šinjel očev,konta to mu kredibilitet daje.Jel’ to svoj klitorčić u vodnika sam proglasio, ne zna se.
Mahalaši poručili :
-Deba nije bitno,joj ljudi moji, kakvog je levata našla.
Ali Deba je prepozno Ankičin testamentli amanet:
-Konju jeda!Što si tandaro,tandaro si.Fajront!Nema više!Znaš onu,dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.I ovakve hablečine kao ovaj na slici će umakati ono što si ti mahalaš silni prezreo.Ti nikad više!Pa ti vidi šta ti je raditi.Imaš dvije ruke i mali mozak.Veliki ti , izgleda, neka mala slatka firaunka popapala.
Deba poruka zaboljela i posred srca presjekla. Zabolilo ga toliko da mu je razm u jednom trenu vrana popapala.Usred slavlja u jatagan cicvarić ma'ali se prifača bajuneta i napravio hejbet bušotina na jetri . Normalno nije pocurila nafta, već pjenušava sukrvica Debine krvi i ciganskog piva. Šta je dalje bilo – opisano je u drugoj štoriji.
Zna se samo da ga je šio oni isti doktor Semiz,što mu je dvaput operiso slijepo crijevo. Kaže hećim – više je rana na jetri bilo nego što džigare ima. Dovoljno za dvadeset devet šavova.On dodo jedan šav da bude ramazanska cifra – 30 okruglo. A i on , znanstvenik – vjerovo da je sve u parovima.
Ankica nikad više Debu ni čula ni vidjela, jer je tako nanijetila.Pisma njegova krcata ljubavnih isprika i emocija , bez čitanja u smeće bacala. Prestadoše dolaziti.
Za hudu štoriju čuo oni čuveni čivijaški muzikant i pobro Debinu slavu. A more i dalje o hridi tandara dok dva galeba bijela , možda ona ista, pod plavetnim nebom , put anđela šire krila.
A Ankica? Udala se za za onog sluntu,namah.Nije to trajalo ni godinu dana.Džab’ džabe ti.Nauk je nauk,ne m'reš bez nauka. Teški mahalski uslovljeni refleks.Fina je ona , aman mahaluša bila.Nije bila rođena zaistinski varati bez razloga. Razvela se nakon dvi-tri godine, za pravog se udala,troje djece rodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.Postala nesvrstana , pobjeguljska dijaspora.
Svake poslijeratne godine o Debinom karambolu navrati u Sarajevo.Nazove Dobrog i odu u Galeriju.Jes da nje nema,sada je nekom carevom, jal tako nešto kafanom vabe. Njima nije bitno.Važno je da proćute o birvaktile vaktima.
Dobri skonto,nedostaje joj Sarajevo i ona vremena.Kako se samo jastučilo i šiltetalo. I još svašta nešta. Neće da pita za nikog.Ni da li je sretan i ni kako je. Misli da zna da nije sretan i da je nikako .
Dobri joj ne odgovara da onaj niko,nije dobro od kako se hekno i ne razdvaja se od one njene zadnje slike.Jahačke.Drži je blizu srca da zna šta je iz čista mira sje…izgubio. Ponekad je pogleda da ga srce muči i da vidi ljepotu kojoj je na bigajri hak život skoro udžehenemio.Ništa više. Ponekad je na trideset šavova prisloni. Umjesto lijeka. Ne pomaže.Ni jedno ni drugo. A prelijepi život bez curika greje dalje ,
Ankica i Dobri se i bez riječi dobro razumiju i ispričaju.Taki je ovi grad.Ne moraš pričati,a srce ti puno lijepih riječi,ljubavi i snova.Kad skontaju da su se dovoljno naćutali izljube se i pozdrave.Nadaju se da će se dogodine sresti.Ako se ne sretnu znači da je jedno od njih prešlo na viši nivo.Još se susreću.
Dobri ko Dobri . neće da joj rahatluk kvari.I ne priča joj da je sve u parovima.Ona to zna , i našla je svoj , ali ne zna šta je Debi bilo suđeno u tim uparenjima.
A i Debu više ne susreće.Što se susreto – susreto se. Više ne roštilja.Sve rjeđe prostire šilte,a i glava mu više ne begeniše jastuk, iako je dobrano , već stađunima usnio. Hoće to sa godinama.I sa snovima.Isto kao sa parovima.
