Blekijeve priče / Kako se postaje Dobri č'ojk

Drugi dio/Dječak , anđeo, mama i šal

Ne znam kako sam stigao do Miljacke. Bio sam vreo . Ma,gorio sam.Činilo mi se da sam vrlo lagana gluva i slijepa muha, koja ima malariju.Ništa nisam ni čuo ni vidio. Bježao sam od ljudi .Išao sam sredinom ulice,Brojao tamne sivoplave kocke.Ne znam zašto.Kada dođoh do hiljadite ,ja koji nikad nisam ništa brojao ,shvatih da uopšte nije teško brojati.Treba se samo unijeti u brojanje i ne misliti ni o čemu.

Nije mi se plakalo , ali suze su bešumno klizile.Osjećao sam njihovu gorčinu i gutao je.Uvijek sam se grozio djece koja plaču.Suze ostavljaju ružne brazde na licu . Tada djeca liče na starce koje je sunce spržilo.Ali starcima to dobro pristaje. Zbog toga sam zagazio u rijeku. Da sperem suze i da se malo osvježim. Valjda?

Bilo je ugodno obučen gaziti po rijeci, koja je dosezala do butina.Ne obraćajući pažnju na promjenu boje vode, došao sam do mjesta gdje je klaonica ispuštala otpadne vode ,crijeva,rogove i otpadne kože umiljatih hajvana koje bjesomučno kolju.. Branili su nam da se tu skupljamo i kupamo. A bilo je i dobokih rupa koje su pravili siromašni skupljači eksera ,koji otpadnu sa razapetih koža koje se na suncu suše.

Smrad crkotina bio je nesnosan.Trebao sam se vratiti jer sam jedva mogao disati.Ali , čemu i kome da se vratim?Medija nema, nemam se s kim igrati, a nije mi ni do igre.Nešto me boli. A ne znam što. Kad udahnem boli me i plače mi se. Ne mogu ni da sjednem.Noge me ne slušaju. Samo bi da hodaju. Ja ne znam kuda i kamo , Ni one. Nije bitno ! Samo da im je hodati,nikad ne stati.

I inače , rijetko sam se igrao sa drugom djecom.Bučna su i vole neke šale koje mi se ne dopadaju.Guraju se , podapinju noge , plaze jezik, vuku cuirce za kosu , podižu im suknjice, a znaju i klepit. Dobrano , da zaboli.Pogotovo curice, manje i slabašne djećake.

Kad hoće ono hoće!Kasnije sam čuo za izraz: Kada gre ono baš gre i to naopako.Upadoh u eksersku rupu. Dijete od šest godina nema neku visinu ; ni snagu.Namah me prekri voda preko glave.

Ne znam zašto nisam se prepao.Čak mi je bilo ugodno.Jednostavno sjedoh.Činilo mi se da je sasvim u redu ako se malo odmorim i u tišini, pod vodom operem suze za bebicom svojom.

Nisam osjećao ništa . Ni strah , ni težinu i ni bol. Preplavila me neka tišina . Osjetih mir i vidjeh svjetlost kako se ispred mene širi i zove me. Ustadoh i krenuh u svjetlost koja se oboji tisućama boja. Okrenem se i vidim da još uvijek sjedim i gledam ovoga što je ustao.

Ne znam otkud to meni , izustih:

-Bože mili koliko su lijepe boje tvoje.

Onaj što je ostao da sjedi nije mi više bio važan.Ko mu kriv što neće sa mnom u ovu milinu.Imao sam osjećaj da se boje smješkaju i da me miluju.I vode sa sobom , pokazujući mi put. Lebdio sam. Osjetih nešto neizmjerno u sebi.Neku ljepotu i milinu nikad doživljenu.

Osjećaj je bio isti kao kad grlim Medija , oca , majku , braću i sestru ,ali umnogostručen bezbroj puta.I ne znam odakle mi riječi da mislim o onome što vidim. Malom djetetu od šest godina , nekako neuhvatljivo i neopisivo veliko.

Imam osjećaj da sam u vodi , ali neizmjenro daleko od nje . Stupih na meko travnato tlo . To nije trava koju znam . Kleknuh na koljena čelom dodirnuh tlo, pomirisah travu. Da mirisala je na Medija. I na majku. Djetinjim sveznanjem pomislih – tako miriše neuslovljena ljubav.

Osjetih kako se ježim od zahvalnosti.Ponovo kleknuh na travu i prislonih čelo na nju. Bila je glatka , meka i nježna kao dodir sedžade na bračnim krevetima mojih roditelja. Par godina poslije naučih šta je seđa.

i onda me zahvati vrtlog boja , mirisa i tišine nestvarnih krajolika koji mi , kao dječiji kaleidoskop klize ispored očiju. Imao sam osjećaj da lebdim i da upijam tu nestvarnu ljepotu. Boje su se pretakale jedna u drugu, plivale , klizale i bljeskale , ispreplitale, ispunjavale, dopunjavale i mjenjale se iz krajolika u krajolik.

Nebo je bilo svijetlo , bez sunca. Daleko na obzorju se prožimaju blijedo plave boje i tirkizne izvezene sjajnim nitima koje dišu kristalnim sjajem.Pa se prelivaju u adriatik plavu , do azura i akva marina i diže se iznad modrozelenih ravnica i miomirisnih brežujaka , koji se lagano mreškaju .

Uvlačenje dana u noć i noći u dan je bio opipljiv i sedefast ,u spektru svih mogućih valera crvene i žute boje i njihovih narađanstih aliteracija.Činilo mi se da to ja svojim rukama mješam boje i posipam ih horizontom.ali ja još ne znam slikati.Mali sam i niko me nije učio.

Ove savršene boje stvara neko moćan . Misao se sama javi. To može samo neko jako moćan i milostiv, Strpljiv i pun ljubavi.Joj ,jesam glupko.A šta drugo očekivati od sleđenog djeteta od šest godina.Veliki sam glupko. Samo ON u svojoj savršenoj ljubavi i uzvišenoj dobroti može stvoriti ovu ljepotu i harmoniju.

Ovdje noć nije bila kao zemaljska noć . Bila je plišana , obasjana tisućama bisernih suza Dnevne boje su se samo malo prigušile i bile obasjane mjesecom kojeg nisam mogao obuhvatiti u pogledu, jer ga nije bilo. Blagoslovljena ljubičasta mjesečina bez mjeseca .

Dijete istinu spoznaje:

-Mili Bože hvala ti što si me uveo u ljubav tvoju i podario mi milost da klečim u tvojim đardinima.

Sva ta čarolija se utiskuje u moj um, zarobljava ga i ja ne želim da se vratim.

Kasnije , mnogo kasnije ,kada obnevidio progledah , kada nekim proviđenjem počeh da ponovo volim i slikam, shvatih da su to bile rajske bašte i boje Božijih stvaranja.

Čini mi se da postajem lakši i prozračniji.Nekako želim da slutim radost. Srešću Medija.

Tada čujem glas , tako mio , nježan , blag pun ljubavi i tišine , smirujući:

-Ne, mili Moj . Tvoje vrijeme nije došlo. Pamti ovo što si vidio i osjetio i poklanjaj to svijetu. Medi je dobro. Njemu niko više ne može nanijeti nikakvo zlo. Za vremena i vremena srešćete se opet.

I odjednom kao vučen jakim talasom , počeh velikom brzinom da klizim dolje. Vidjeh rijeku kako se blista i svoje tijelo na dnu rupe. Ništa me nije boljelo kad sam se spajao s njim.Začudo nisam bio tužan .Znao sam vratiću se bojama kojim pripadam. Osjećao sam da je viđena ljepota moj jedini pravi dom.

Po sjedinjenju nije znao šta da radim.Bilo je tako ugodno sjediti u vodi. Jes, postajalo mu je malo hladnije , ali mu je prijalo. Digao je pogled ka svjetlosti koja je svana ulazila unutra, raslojavajući se ko jufka mamine polagane pite.

Svjetlost se pojačavala , postupno do neizdrživosti .Morao je da zatvori oči koje su ga počinjale boljeti.Osjećao je neki pritisak u plućima i grlu i kašljalo mu se.Ne zna zašto, nisu mu se otvarala usta , a i nije bio žedan.

Odjednom svjetlost je bljesnula iz sve snage,mlatnula ga posred tjemena, osjetio je jaki bol u sljepoočnicama.Nije se više smio zezati.Poslije sati, dana , godina otvorio je oči i iskočio iz vode kao orka koja hvata plijen.

Kada je iskočio uvis , skoro cijelom visinom bio je okrenut mostu. Prvo što je vidio bilo je zaokruženo u jednu cjelinu. Sunce, most ,i anđeo na mostu , uvijen u bijeli svileni šal koji se lepršao na slabašnom povjetarcu i presijavao se kao kristal izloŽen suncu

Kako je iskočio sa lijevom rukom ispred očiju , da se zaštiti od sunca , izgledalo je kao da maše. Plavokosi anđeo na mostu mu je neodlučno uzvratio mahanje.

Osim onih boja, on nešto ljepše nije vidio u svom kratkom životu.Kasnije će se pokazati ni potonjem životu.

Sunce je bilo blago, iako je najavljivalo podne. Diglo se visoko na nebu. Anđeo je stajao na poslijednjoj prečki mosta ,zbunjeno mašući mu. Imao je osjećaj da se spremao da poleti ka nebu, ali da ga je on zaustavio u pokretu.

Sunce se pomiješalo sa ,kosom , svjetlucajući kroz plavetnu grivu stvaralo je utisak da su se u kosu uplele mnogobrojni trešnjini plodovi, stapajući se sa punim , pravilno oblikovanim usnama , nalik velikoj trešnji.Od sunca nije mogao vidjeti boju očiju. Slutio je da su plave kao nebo. Moralo je biti tako , inače ne bi bila anđeo, već obična opsjenu koja umornom djetetu muti um.

Požurio je je , čini mu se da leti , da se što prije popne uz strmu obalu i klekne pred anđela i da ga moli da mu Medija vrati. Gledao je ispred sebe da ne bi zapeo i pao,kao da je slutio da nema mnogo vremena.Došavši na most pogledao je u pravcu gdje je trebalo biti ona uzvišena ljepota.

Nije je bilo.Most je bio pust i odjednom sumoran.Kao da mu je odlazak anđela oduzeo sjaj.Nije plakao kad je Medio otišao. Nije plakao kad ga je voda poklopila. Nije plakao kad su mu rekli da se Medi neće vratiti. Sada mu se plakalo kao da je izgubio nešto najdragocjenije.

Ona je nestala.Nema je.Raspršila se u havu.Zašto nestaju oni koje voli. Odjendom bio je toliko umoran , kao da mu je čitav most na plećima.Htjede kleknuti i sjesti da se nikad više ne ustane.

A onda nešto zabjelasa. O najgornju prečku mosta bijaše obješen onaj bijeli šal , koji je milovao nestalog anđela. Ima nade. Sada nije imala vremena , ali vratiće se. Mislio je da mu je to poručila.

Došao je do šala i nježno ga dotakao. Još je mirisao na njeno tijelo.Bio je opijajući miris koji se uvlačio u pore. Znao je da ga nikad neće izgubiti. Polako, najnježnije , kao da miluje bebicu , odvezao je šal i pažljivo ga slagao dok nije dobilio lijepi pravougaonik. Sada je , malkice smiraniji mogao poći doma. Iako je bilo podne , želio je samo leći i spavati, i spavati…

Djeca naglo odrastaju i brzo uče. Šal je prelijep i neobičan.Vrlo raskošan, svilen i skup. Nije čudno. Anđeoski je.On je dijete , izgubiće ga ili će mu ga neko oteti.Majka se voli bogougodno ocu i za džamiju urediti .Čuvaće ga kao oko u glavi.

Šal je dao majci istog trena kad se vratio kući.Ona ga upitno gledala , ne razumjevajući ništa. On je samo slegnuo ramenima prošao pored nje:Više je osjetila nego čula kad aje izustio:

-Umoran sam ti majčice mila. Ubili su Medija i sreo sam anđela. Moram spavati.

I skljokao se na pod hodnika i zaspao.

Tri dana nije vidio , ni čuo. Ni jeo ni pio.Svetački.Bio je muha koja je imala samo krila i tamnom prazninom letjela po sjećanju.Niko to , sasvim očekivano nije ni primjetio.Svako je gledao svoja posla.Majka se brinula o toplini doma.Otac je zarađivao da se ta toplina održava.Djeca su se zabavila svojim igrama da se osjeti radost u domu. Mislili su :

-Baš nam je ovaj brat čudak.Dijete je ,a ne igra mu se.I koji mu je fol da već tri dana spava.

Četvrtog dana je majka primjetila da je jedna porcija nepojedena.Tri dana stariji brat je koristio gužvu.Kako nije bio u talu , mlađem se to nije svidjelo i odao ga majci. Otac taj put nije reagovao , samo je primjetio da ne voli izdajstvo među braćom.

Majci je trebalo još jedan dan da utvrdi odakle dolazi porcija viška. Kad je skontala , skoro da je bilo je kasno. Dijete se treslo u groznici. Pipnula mu je čelo i zabrinula se.Nije joj trebao toplomjer. Dijete je već bilo u bunilu. Četrdeset tri stepepena C u hladu.Gorilo je i smrzavalo se.

Probdjela je noć . Sama. Doduše djeca su bila budna ,ali su mislili da je to neka nova finta maštovitog brata. Uobičajeno otac na putu .Oblozi, Sirće, krompiri, uljane krpe… jok ,ni mukajet. Tablete . čajeve , limun i hranu dijete je odbijalo.Skupilo se u fetusni položaj i drhtalo.Ponekad bi se malo smirio , na licu bi mu se pojavio smješak. Nisu znali da to on rajske đardine sanja i moli se da ga Mediju odvedu.

A onda je groznica naglo prestala, a temperatura počela da pada. Nije se mogla mjeriti. Živa se nije micala.Bila je ispod normale.Dijete je postajalo sve hladnije i blijeđe. Sve je teže disalo. Nije bilo pri svijesti. Majka jedva čuje otkucaje žile kucavice i čini joj se da se dijete bori za zrak.

Suviše je umorna da bi se uspaničila. Ali nema pojma šta joj je činiti. Uvijek je bila vjernica. I svom snagom svog djetinjeg srca je vjerovala u Boga Jedinog.

Već joj je jednom , prije sedam godina spasio starijeg sina. Bukvalno ga vratio iz mrtvih. Dijete nije disalo pola sata.Sjetila se šta su njena majka i jedna od starih tetaka tada radile . Okupa ovo maleno dijete dosta toplom vodom.Misli ako mora , u nevinosti svojoj , neka čist ode pred Milostivog. Stavi mu termofor na malene grudi.Umota ga u čaršaf.Samo je glavu ostavila da viri. Pokrila ga jorganom , pa presavijenom sedžadom sa bračnog kreveta. I poče da se moli.

Ona više ništa ne može učiniti.Neće da bude tužna .Ima ,Božijom pomoću, još troje djece.Neće da baksuzira.Dok dovi počinje da bludi čarobnim krajolicima koje je kao dijete sanjala, Svako malo ,dotićući glavom tlo ispod dječijih nogi ,pogledavala je na dijete.I nadala se .

Nedugo potom , pred skorašnje svanuće dođe otac. Neplanirano. Neki mu crv nije davao mira. Moro kući doć.Odmah , ne časeći časa drito u bolnicu.Povukle se neke veze.Nemaju šta tražiti u Vrazovoj.Tamo za dijete ne bi imali lijeka.

Kaže hećim došli ste na vrijeme.Kritična tačka pothlađivanja . Još malo i vječni abu ba. Nema potrebe raditi kardiopulmonalnu reanimaciju (CPR). Malo infuzije i par dana u bolničkom krevetu i biće ko nov.

Dijete otvori oči , ne gleda ni dotura ni mater, klati se naprijed nazad i ponavlja , ko u bunilu:
– Neću bolnicu, hoću kući , neću bolnicu , hoću kući…

Ovo dijete je autista , konstatuje hladno doktor i upisuje na papir:

Dg.Lat.Graviore forma hypothermia et autism (ASD).

Doktori vole crni humor , konta mater. Ne svidje joj se to.I ne može ostaviti sina drugima na brigu. Ima ona još troje djece koje je ostavila same kod kuće.I kukala joj majka, zar joj nije dovoljan jedan automobilista prve klase .

Dobro, kaže dotur i nevoljko križa riječ autista, jer on je internista i nije hećim za mozak. Onda samo infuzija i par sati postepenog ugrijavanja u bolnici.

Kada su došli doma dijete nije prepoznalo braću i sestru. Pitalo je mater ko su oni.Majka se nije zabrinula , jer ponekad nije znala ni ko je ona, a kamo li djeca ili drugi.

Reče da je gladan.Dala mu je da jede.Reče da je još gladan.Dade mu porciju onog starijeg sina. Kazna?Dječak se predomisli iako je i dalje bio jako gladan. Vidio je suze u očima velikog dječaka, za koga mu mater maloprije reče da mu je stariji brat. Otada je bio tužan kada je vidio suze u ženskim ili dječijim očima.I pokušavao pomoći koliko može.

Zaspao je i ponovo spavao tri dana. Ustao je četvrtog dana . Obukao se i otišao na most bez da je doručkovao.Satima je stajao na mostu.Stajao i čekao . Iako umoran nije htio sjesti . Djetinji mu je um govorio da anđele treba , iz poštovanja , čekati na nogama , stojeći.Kada je sunce upeklo vrnuo se kući da jede. Ni anđeli nisu ludi da po zvizdane šeću; dosta ubijeđen mnije on.

Kako njegova anđeo nije dolazio , molio je oca da traži da mu vrate Medija, da ga pokopa , da zna gdje će ga moći naći , i da ga posjećuje, donosi mu janje i ljubičice i da pričaju.

Otac ge posjeo na krilo , pomilovao i poljubio u čelo i rekao:

-Sine tvoga psa više nema . Od njega su njeljudi napravili sapun. Ja tu ništa ne mogu učiniti.Ne mogu ti ga vratiti.Oprosti mi.

Dječak mu se zagledao u oči i znao je da istinu zbori.To ga je malo udaljilo od oca. Mislio je , kad on bude imao djecu uvijek će im pričati bajke ,da ih istina ne zaboli.

Djete je sleglo ramenima,ni riječi nije reklo, skliznulo iz skuta, izašao kroz vrata i strahovitm treskom ih zatvorio .Više nikada nije sjelo u očeve skute. Niti zalupio vratima.

Tada se navadio kupovati sapune. Skupljao bi novčiće i kupovao mirisne safune. Mirisao bi ga , vidio da ne miriše na Medija i sapune poklanjao majci. Ona je voljela da se svaki dan kupa i fino miriše.

Vremenom je shvatio da je neko drugo dijete , neki drugi sretnik mirisao kao Medi.Nakon vremena prestao je kupovati sapune .

Spoznao je – i kada odu oni koje volimo ostaju u nama i mi mirišemo na njihovu ljubav.

Nedugo zatim pitah majku da li anđeli postoje?

-Što će ti to mili moj? Malen si da to shvatiš.

-Ali mama , vidio sam anđela i dao ti njegov šal!

Majka Tujinka se nasmješi, uze me na krilo, pomirisa mi kosu i poljubi me u drugi obraz:

-Meleki postoje.To su one svjetle tačke što klize po nebu. Pomažu Gospodu da se sve odvija po njegovoj zamisli.I čuvaju ljude.Nisi mogao vidjeti anđela, jer anđele vide samo ljudi koji umiru.

-Žnači Medi je vidio anđela prije nego je umro.

-Ko je Medi i kada je umro?

Šutim i zurim u majku.U očima vidim da istinu govori.

-Ma ništa ! Djetinja mašta.- Kažem i kliznem joj iz krila.

Tada me majka prvi put povrijedila. Nikad joj to nisam rekao.Znam da bi je boljelo. I nikad joj više nisam sjeo u krilo. Shvatio sam da ni majke, iako su anđeli nisu bezgrešne , da ponekad , u zauzetosti previde dječije radosti , ljubav ,suze i tugu.Nisam joj zamjerio. Znam da se trudila a nije imala pomoći. Zabolila me njena nemoć.

I još nešto. Postao sam siguran da odrasli ne vide anđele.Zato su skoro uvijek smrknuti , zabrinuti i ozbiljni.I rtijetko se smiju.. Osim žena . One uvijek gledaju prema cvijeću i smješe se..Valjda . Šta ja znam? Ja sam samo malo izgubljeno dijete.

I dijete od šest godina odluči pomoći majci kad god i koliko mogne. I nikad nije iznevjerio obećanje dato Bogu, lijepom anđelu i sebi.

A osjećao je da će anđeo uvijek biti uz njega kad bude trebalo i paziti na njega.

Nije se prevario.

Amin Gospode milostivi

Blekijeve priče – Milo moje , večeras sviraju poslijednji put Drugi valcer za nas

Bila je prelijepa. I danas je. Bože mili kako je imala duge ruke i nježne prste Uh , kako je virtuozno prebirala strune ; gitare i moje mladosti. Oh, kao svaka princeza svirala je i klavir. Izvrsno.Ali klavir joj nisu dali iznositi iz dvora. Pogotovo ne da je nosi ,tamo negdje , neznano gdje .

Čuj molim te klavir i mahala?

A ona je znala i u mahali upoznala:

-U mahali sve muzika je. I snovi i ljubav . I Bog i milost. I nada. Vjerovanje u dobrotu ljudsku.Šta će ti više, frajerko – rekoše jopj!

Sa Dostojevskim sam se prvi put susreo u šestoj godini, pa onda u osmoj , opet u desetoj, nakon toga…hejbet puta. Bili su to kratki susreti koji se urežu u pamćnje i nose se do kraja života.

U mojoj šesnaestoj godini, ona je imala koju dekiku više , rekla mi je čitaj Dostojevskog i možda naučiš nešto. Neka joj je sa oprostom – sretna tujinska zemlja.A bila je – tako lijepa.

I čtao sam ga. I čitao. I ponovo čitao . Godinama. Od rođenja nisam bio od velike priče.Zbog ljudi. Riječi ih povrijede i burno reaguju.

Kada sam shvatio da nemam više šta naučiti, nakon par godina rekoh joj:

-Malena , ja ovog čovjeka ja znam.

-To je dobro. Čitaj sada Stendala.

Za njega mi nije trebalo mnogo vremena.Rekoh joj da i njega znam.

-Poslije Dostojevskog i Stendala sve je lakše.Idi sad i druži se sa Poom.

I družio sam se. Njega sam osjetio i zavolio njegova onostrana putovanja i poetiku iz njih rođenu.Tada mi reče da sam zreo za nesretnu poetesu Cvjetajevu i mahalaša Jesnjina.

Na kraju , kada je znala da odlazi , reče mi tužnim glasom , očima punim očaja i suza , nježno mi milujući lice , tamo gdje će se godinama poslije javiti bore:

-Idi sad Preveru i Maku. Znam neće te zbuniti,I njih ćeš znati. Jedan je tako jednostavan i pitak . I drugi je , ali na svoj način.

I poslije dugog razmišljanja dodala:

-Oprosti mi mili moj. Niko, na ovom dunjaluku nema pravo govoriti drugom šta da se radi . Morala sam te uputiti na njih. Oni će ti pomoći da nađeš druge slične njima. Njihova sjećanja su zarobljena i nepvratno izgubljena u prošlosti. Ti ćeš ,uz Božiju pomoć oplemeniti svoja sjećanja i nećeš zalutati. i srešćeš svoje jedine ljubavi i mnogostrukog sebe. one će se replicirati., a ti ćeš se unificirati i opstati.Takav ti usud , Dobri moj.

To veče nismo pričali , ni spavali . Opraštali smo se, a ja , budući jetim i merhum nisam to znao.Noć je bila blaga , umilna , obasjana punim mjesecem i nježnošću. Njena gitara boje zrele višnje je plesala i jecala poslijednja tanga za nas. I ostala da počiva u mome domu, svih potonjih godina. Mislio sam – dozvaće je da se vrati.

Nije! Sada je ta gitara svjedok… duga priča i druga bajka.A bila je tako lijepa.

Pet decenija tišine . Pedeset godina nesusretanja. Nebrojeno nesanica i utjeha. Živ čovjek se navikne na sve . Dijete malo teže .

Godinama sam tragao za njom.Slijedio stope njene.Cigani čergari mi bili družba.Vodili me iza Željezne zavjese,do Podmoskovlja , Nevskog prospekta i vječne Volge , da u njenim sjetnim talasima , sa milostivom Asjom šumim i bolim njene i naše izgubljene tragove. Bježala mi je.Kao da su je tihi i tužni zvuci ćemaneta La kampanele i velikog ciganskog doboša upozoravali da je stižem.A ona je sveznanjem znala da nam vrijeme nije. I nikad neće biti.

U muzici duše koja ljubav i bol prizivaju Janis Joplin i Djevojčice cvijeća pute mi vodile Peni lejnom, Hajd parkom, Oksford stritom i Sohoom . Buka i užurbanost , blijedilo i nesuvislost ,strane mom merhametu , su zamaglila moja čula i nisam je osjećao. Svatio sam da se London ugasio na praznini koja je nastala nestankom njenih stopa.

Nisam je normalno našao na Majorci. Kasno spoznah zaboravljeno; previše je tu sunca i buke.Više smo voljeli sjenu ,tišinu, hlad i noć. Najbliži sam joj bio u čudesnoj Alhambri, dok sam ruku pod ruku sa Alba Majom od Granade učio tumačenje oblaka, poklanjajući joj krhke ljubičice. Pri dnu jednog zida primjetih svježi otisak cipelica sa visokom štiklom. Andalužanka se naslonila na zid i prislonila svoje cipelicu na trag druge ciganke. Vidjelo se , nalik su njenim stopama.

Djelilo nas pogled iza aleje arabesknih , čipkanih stubova. Zakasnio tačno jednu dekika. Nisam potrčao za njom. Znanje predaka.Ako potrčiš, naročito u Alhambri , obavezno se izgubiš.Tada sam prvi put pomislio da je to znak da je nikad neću stići.A i grehota je ostaviti mladost u cvatu , da usred crvenila samuje i razmišlja o bijegu još jednog nerazumnika.

Nisam odustao. Nastavio sam. Vidio sam da je moja čergarska družba umorna.Ne i družice. Dvije Žane i jedna Nadin. One su mi pjevale i igrale, nevidljive rane vidale. Pjesmom bol pariškim noćima po trgovima Sen Mišel, Sen Denis i Pigal iz mog srca raznosile. Najprisutniji sam joj bio, odnosno najnježnije osjećao mirise njene kose u sjaju Monmartra i nevinosti bazilike Sakre ker, tišini Versaja i mistici Bulonjske šume .

U Parizu , najgore me pritiskala samoća pred svitanje. Umoran od lutanja , ostavljam pratilje, koje moraju na počinak poći. Naslonim se na ogradu mosta Aleksanrda III, ili zasjednem na klupu između Pont Marie i Pont Luis Filip. Pont Neuf me je zamarao svojom ružnoćom i starošću, znao sam da je tamo neću naći.

Mjesec se nadvio nad Senom. Imam osjećaj da ga mogu dotaći ,ali ne pokušavam. Bojim se da dodirom mogu izgubiti milost prelijepih sjećanja, koja se gube sa svitanjem ploveći mreškastim talasima Sene.

A mile vještice nema , pa nema.Tada korak po korak do Nationa ili nazad na Monmartr gdje me tople postelje raskošnih čednosti čekaju.

Bistroi već rade . U 30 Rue Vieille du Temple u bistrou Mala potkova naručujem doručak za ponijeti. Čekajući pijem kafu ,žmarim Gitanes , mrvim gužer vrapčićima koji slave novi dan i slušam „Non, je ne regrette rien” ( Ne , ni za čim ne žalim ja). Dok odlazim Edit mi maše , pokazuje na nebo i poručuje :

-Au revoir mon ami .La vie en rose.

Bio je to znak za kojim sam tragao. Ona se vratiti neće. Nisam odahnuo , neznanja ću prtiti ćitav život, ali moje traganje se završilo. Ja sam svoje učinio.

U lutanjima mojim , često mi je i Holandija padala na pamet.ali ništa me nije vuklo u tu nedođiju. Mnogo je vlage i soli u sumornom vazduhu , a ni cigana čergara tamo nema.Sa drugim velikim ratom sve su ih nestali. A gdje njih nema , tamo ni moje pamcenje, ni srce moje ne dopire.

S kraja avgusta na početak septembra ‘dvasettreće , po tam tam depeši , ostavštini Ibre Piljka namjerom je sretoh u Roterdamu. Napokon je došlo vrijeme da nam se stope sjedine , da se izgrlimo i da sebi oprostimo. Za vremena prošla i sadašnja . Buduća? Tko da zna.

Sedam dana je njena druga gitara, boje trule višnje, bila naša druga. Nenadano poslije decenije čamotinje, oživjela je u rukama meštrice, radosna i razigrana svirala je bolero, mjesečevu sonatu, cry baby cry ,mojoj jedinoj,jesen sedamdeset i neke ,sinoć mi je ruža procvjetala …

Da, sjetila se i Sinoć joj je ruža opet procvjetala, sina Dimitrija i Mite bekrije , poveznica našeg usuda. Otvorila dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina(*).

…i normalno , sedmu veče , u pauzama oprosta i opraštanja, plesali smo Drugi i poslednji valcer za nas.

Znali smo da se vjerovatno više nećemo sresti.A nismo bili tužni, jer:

-Bila jednom ljubav jedna , djetinja i vječna; svjedočanstvo bola.

Oni zluradi bi rekli ; eto ti na ,ne vrijedi ono tvoje mahalsko:

-Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu.

Kao i obično griješe , jer su neuki i prepisivači , pa ne razumiju – Život.

Kad se dvoje u srcu nađu , oni žive u njemu čitav život, i malo više , koji vakat pride toga.

A ovo dvoje je život naučio :

Princeza (holandska mis ljepote i časno dijete ) i Canis Mahalis Vulgaris ( dobra lutalica i časno dijete ) se daškom anđela dodirnu ,podjele i prime ljubav i milost svoju , darove što čitav život treba prtiti,ali ne ostaju zajedno. Bilo bi mnogo suza , tužnih i povrijeđenih.I mnogo rastanaka.

Ona ne može izaći iz svojih dvora. Ne daju joj. On je mahalaš , avlijaner i nije navikao da mu , tamo neki, neuki slugani odjeću kroje.

A u tišini bola zvuk gitare , plamen kamina i miris besanih noći u ljubavi , u milosti , u srcu , u sjećanju ne prestaju da plešu tango.Ili možda valcer.

Tko da zna? Sve se prelijepi život zove.

***

(*)Otvorila dušu i neutješno isplakala naših crno dijamantnih pedeset sedam godina(*).

Ovaj epilog priče je vrlo frižak i zelen, a slike se nisu još osušile za seharu uspomena. Čim sazrije i dobije patinu starog dobrog vina , ukrasićemo je zlatnim slovima, dijamantnog sjaja.

Bog je milostiv

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.

On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Danas pomendan sv. Ivana, apostola i evanđeliste.





On nam je rijetko bio u fokusu interesovanja, osim kad smo se sporili sa njim i njegovim istomišljenicima. Ni on ni sljedbenici nam nisu nikad odgovorili na naša pitanja i primjedbe. A i skeptični smo prema sljedbenicima muškog roda.

Nećemo o njemu.Elektronički mediji puni informavcija o tom liku; a mi smo svoje uglavnom rekli.Možemo dodati da je zaštitnik  teologa, pisaca, bibliotekara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva.Većinom stavki su obuhvaćena bića koja volimo.

Nama je Apokaliptičar važan što se 27.12., zahvaljujući njemu, obilježava kao spomendan svim Ivanama(Jovanama i inačicama); pređašnjim , ovovaktnim i potonjim..

A u naš život su svojom ljepotom, nevinošću i dobrotom grunule tri Žane i zauvijek ostale u srcima .

–  Jeanne d'Arc, fransuska heroina, koja je svojom nevinošću, vizijama i hrabrošću odbranila Francusku. Mnogi su mišljenja da je za uzvrat kralj Karlo VII , kojeg je ona štitila , prodao Englezima i oni su je spalili na lomači.

– Jeanne Hébuterne , prlijepa mlada slikarica koja se svog umijeća odrekla zbog jedne hude blentovije koja je slikala iznimne slike i uništavala se do besvjesti. Kada je umro ostavio je brojnu umjetničku ostavštinu , ali je svojim nerazumom , na svoj tas teških djela stavio tragičnu smrt žene koja ga je bezgranično voljela i svom ljepotom svoje djetinje duše vjerovala u njega.

-Jovana , kraj Modrata rijeka snove plete i uspomene stere dok belo platno vjenčanice beli. No i avaj! O oblačenju bjeline ona ne pita. a mi joj ni ime svoje , ni snove , ni ljubav ne smijemo pominjati.

Jovano, Jovanke
Kraj Modrata reka sediš, mori
Belo platno beliš
Belo platno beliš, dušo
Sî na gore gledaš.

Jovano, Jovanke
Jas te tebe čekam, mori
Doma da mi dojdeš
A ti ne doađaš, dušo
Srce moe Jovano.

Jovano, Jovanke
Tvojata majka, mori
Tebe ne te pušta,
Kaj mene da dojdiš, dušo
Srce moe Jovano.


Osnovno i po nama jedino značenja imena Ivana je

-Bog je milostiv.

Među sveticama katoličke crkve ime Ivana je najviše puta spominjano i opetovano .

Sretan vam imendan prekrasni anđeli.

Blekijeve priče / Kako se postaje Dobri č'ojk

Dječak , pas i anđeo ( Dio prvi)

Misli se sve češće bave prošlošću. Hoće to s godinama! Insan uzme kantar pa mjeri dobra i loša djela . Bespomoćno gleda koja će tezulja pravagnuti i strahuje. Valja krenuti gora, a tamo nije baš jednostavno.

Ma, zapravo jeste.

Prvo ; više nemaš pravo izbora. Što je bilo bilo je! Drugo ; čeka te samo jedna od dvije nafake.Jal debela hladovina , jal zvizdanski pržun.

Neki se jopet zavaravaju čistilištem. Joj levata judi moji! Nikako da shvate da je dunjaluk , ne samo čistilište već i jedno ogromno biralište . Imaju dvije kuglice za koje čitav život igraš i u koje nade polažeš. Jedna je modrozelena i ona ima vrlo dobru i pohvalnu kotizaciju. Hladovina u kojoj vazda , ispod noge teku rijeke i ima se mnogo dobrog za havljati i pit. Ona druga , tuhafli boje je znak da je neko naj…grabusio ko žuti.. Ono zijan garant i … tako to.

U principu nisam imao velikih problema, osim kada sam ih imao. A imao sam ih samo kada sam ih imao , odnosno nisam bio dobar. A najčešće kad ljudi nisu razumjeli zašto sam toliko dobar.

Ko mi kriv? Čista logika.

Odrastanje – raj . Samo u dva navrata pakao. a ja ni kriv ni dužan. Ni za jedno, ni za drugo. Kažu sve je u parovima. Kod mene se uvijek na nejaka pleća prtilo više parova , jedan za drugim. Kao neka buduća pokretna traka u vremenima kada su drvene tačke sa perpetuum mobile hajvanom iza sebe , bile kiper, a japaner tek daleki san.

Prvi put me zlo opiči kada sam imao šest godina i par dekika. Kad zli ljudi , šintori ubiše moju prvu djetinju ljubav.

Imao sam šest godina i prelijepog crnog bucmastog psa . Zvao sam ga Medi. jer je bio meden i prelijep. a tepao mu Bleki jer je bio blentav , razigran i crn. Obadvojice bijasmo dobrice . Nikom nažao ne učinismo. Samo smo se igrali , skakutali i radost i ljubav širili.

I tako crni Dobri , kukala mu majka osta bez drugara. Majka mi nije ni kukala, ni primjetila da nas nema . Ni mene ni njega .Jedva da je znala za Blekija , jer je bila isuviše zauzeta dojenjem bebe , moje sestre , četvrtog djeteta u porodici , a njoj jako dva'set pet kuka. A nikog da joj pomogne. Pride tujinka.Tako su je čitav život do rahat smrti u osamdeset četvrtoj znali . Stariji se i dan danas sjećaju prelijepe tujinke.

Oni moj hajrila od oca nikad doma. Moralo se . U hadžija i vino piju nano age sarajlije žene nisu nikad radile. A hadžijskih čifluka više ni . Oteli ih jal tujini , jal fašisti , jal komunisti. a nešto se bome i proakšamlučilo. Bilo se teško upariti sa luften a dobro plaćenim poslom. jer age i hadžije nisu bile po šmeku opančara. Nešto šorvana sakrivenih iza učkura u dimijama ostalo . Moralo se kriti i kroz slamčicu u crnim danima jedan po jedan oprezno rastaljivat. Naime u socijalizmu je vladao pohvalan a jazuk princip: sve je njihovo , pardon naše.

A za mene nije znala jer u mahali je neki beteran princip. Ha vidiš da dijete ima psa i da se mere brinuti o njemu, nisi mu više potreban. Šutneš ga u svježu havu . Ono radi zdravlja . Sunce D kompleks ; i tako to .Odrasto je i mere sam sebi nafaku , valjda iz have , zboksat.Nek se snalazi.

No , treba se završiti priču o psu.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti.Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima.Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt.Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamo li da postoji zlo kao susprotnost.

Dođoše ljudi neuki.Dođoše ljudi zli.Dođoše ljudi sa plićakom uma.Iznenada.Niotkud.

Žicu oko psa staviše.Žicu oko vrata Medenog saviše.Žicu oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence.Zacvili dječak.Zacvili nebo.Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni.Ugrizoše dvojicu od neljudi.Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri.Zvijeri djete na zemlju bacaju.Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge.Diže dječakovog medenog dugara uvis.Visoko, najviše

I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se sprema.Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju,cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio,ni Bogu Jedinom se pomolio,ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar.Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao … kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Dobrom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. U trenu obogaćena sa četiri novonaučena pojma: zlo,monstrumi, ubice i smrt .

A dijete još ne zna ni da plače. Ne beri brigu maleni! Zli ljudi će te naučiti.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset i nešto kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I isti taj vakat , samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa ograde drvenog mosta maše. Osmjehom i ostavljenim bijelim svilenim šalom vezanim za ogradu , nagovještava da je Život prelijep.

Možda me zato zovu Hairlija. a usud kriv što mi i tako ime dadoše.

No , moj Bleki Medi nije bio te sreće. U pomen njemu , kroz vrijeme što brzinom svjetlosti smiraju vuče ,u džepu košulje na strani srca pamtim zapis:

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja.To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom bogate domaće kuhinje i dječijih među obroka . A kad ga puste da se o akšamu proluftira , uživa u naročitim jelima koje anđeoske ljepot žene spremaju..

Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve boljke u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar ablije i doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo: granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami monstrumi,silovatelji . bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Agus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. (A bome ni Sofki ni Jeli Leli Jeleni mane nema.)

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Skoro zaboravih!

Vabe ga i Avlijaner Prevrtač. Žene dakako. Voli prevrtati i maziti . Čudo jedno. A bome i milina.

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Božić

 

 

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će biti.

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica, dječaka  i ljudi.

 

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I samo se sa takvim ljudima druži.

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

 

Sretan je Ivica čovjek.

A nije   dobro krenuo njegov život.

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio  jer je radio  u tujini.

Morala je otići  i njegova majka , kad je ostala samohrana.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

 

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili. Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema. Zna vratit se neće .

Majku ima, ali je daleko.

Ne zna dijete da se  ni ona nikad vratiti neće

Navraćaće jednom , ajd’ recimo dva puta godišnje.

 

O , da.

Dobro se ona brine o njemu?

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu, pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

 

Ne , ne plače on.

Nikada.

Samo suze same kanu. Čiste i čestite kao kap rose,

Ii’ čedna  djetinja duša.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su,

a tugom mirišu.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

Dođe novčana uputnica.

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac.

 

Ima i mnogo želja i pozdrava.

Bude na kraju i ono: Budi dobar.

Dijete slegne ramenima i pomisli:

Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i on me uči svemu.

Onako nježno. Roditeljski.

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i dobrotom.

Odrasli ih stegama kvare.

 

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

Ne sjeća se dobro dodira,milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao,pa nije bilo zgodno.

Snova se sjeća. Svih.

Svi su vezani za majku ,  rjeđe za oca premlad je umro;

za dodire, milovanja i poljupce.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek, jer su neispunjeni.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže. Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

Poslaše ga u naš grad.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Dobro je ispalo za Ivicu.

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

 

A Ivica  je skoro postao  čovjek i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

Usamljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su uticali jedan na drugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

Falili su mu oni nedosanjanei valeri.

 

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira i ko koga nije ni za tren puštao.

Šalimo se.

A opet tko da zna?

Samo zaljubljene grlice znaju tajne njihovih gnijezda.

Za sve treba dvoje.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo zapisano i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

 

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

Par godina prije ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I nama.

Bilo je nekih dogovora,

rodna Bjelašnica , janje se vrti ,

miriše Bosna ponosna ,

lahorac slobodom diše ali…

usud.

 

I nedugo zatim i Esina životna saputnica,

prelijepa i nježna Aiša ode za svojim Esom.

Srce joj i pored punog doma nije moglo podnijeti samoću.

Samo je utihnulo.

 

Ivica i porodica su  tužni ali i veseli.

Ovaj i svi drugi Božići neće biti isti bez Ese i Aiše.

Biće praznine , nediostajanja,

ali 

mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

 

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

Obradovao je  Ivičinu porodicu unučadima.

Sada ih je “nabro” već petoro , dvije unuke i tri unuka.

 

Mašalah Ivice.

Sretan i Blagoslovljen Božić hrabri i dostojanastveni Čovječe, od srca.

Tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo zdravlje i sreće.

I još prinova.

Daće Milostivi.

Djeca su Božija radost i blagodat.

Sa njima život ljepši i puniji.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

biće sa vama , vaš  i naš, Eso Mrak i tiha i mila žena mu Aiša.

Moraju. Ljudine su to.

Uvijek su znali gdje im je mjesto.

Kome pripadaju.

I sve vas neizmjerno  vole.

Ako osjetite lagano ježenje u grudima ,

mirisan dah u kosi, nježnost u svjetlu božićne jelke ,

znajte da je to ljubav kojom vas  Aiša i Eso  grle i miluju.














												

Na odru bijelom spava ona

Danas je Uskrs

riječi mi bježe.

ljute se na mene.

skrivam se od njih

da mi dim cigarete

koje nema

i sunce koje ne sja

ne suze oči





Na odru ljubavi

u vjenčanici bijeloj

udovičkoj

okupana mirisom

djevičanskih ljubičica

spava Kosara

kojoj poklonih

djetinju ljubav svoju





Blagoslovljen ti Uskrs

Marija Magdalena

milo dijete moje

Božićna čarolija









Cvijetni svod

Tišina beskraja

Bože Milostivi prelijepi su puti harmonije i beskraja tvog.

Bavim se umjetnošću decenijama i godinama kojima ne znam broj.Mislio sam da me u likovnoj umjetnosti više ništa ne može iznenaditi i oduševiti. A onda sam upoznao Yossamin i njeno umijeće. Zaista to nije samo slikarstvo, to je vrhunsko umjeće vizuelizacije svijetova , koji sakriveni od čula , persistiraju u čovjeku. I strpljivo čekaju da budu oživljeni.

Sređujući neke ostavštine u toku adaptacije Galerije Bosna zemlja Božije milosti , u policama na dohvat ruku , ali van dosega pogleda ,pronađoh među vlastitim radovima mnoštvo slika koje ne prepoznah kao svoje tvorevine..

Zastadoh zapanjen ljepotom i užasnut vlastitim nesjećanjem. Odakle ta uzvišena umjetnost u zaboravljenom zakutku sehare mojih uspomena , u kojoj se čuvaju najtananije i najuzvišenije uspomene i ljepote.

Letimični pogled je bio dovoljan da mi zadrhti dio srca koje diše za umjetnost i estetiku i ispuni se sjećanjem na toplinu i svjetlost , uzvišene noći mora prelijepog, mora plavetnog , mora Jadranskog.

Zbunjen i opijen milošću jedne datosti koja izvire iz zapretenih sjećanja koja se mojim stađunima “kroz vrime vuku ,s teplin i ladnin život se miša” u zakutcima očiju polako se gnijezdi jedan prelijepi lik.

Da ,to mogu iznjedriti samo toplo srce , nježne ruke i plemenita duša divne Yossamin.Gledam, sliku po sliku. Obrćem ih , mirišem i upijam boje i vrijeme. Satima kao začaran buljim u čaroliju i ostajem bez riječi. Upijajući savršentvo boja , niklih u dubini duše , prenesenih očima umjetnice , zarobljenih u pokreta kista zastaje dah.. Ređaju se naslovi, prizori i utisci, klizeći kroz sate kojima noć očas sustiže svitanje.

Otvorih vrata Galerije da mi zimska svježina razbistri um , da se ne izgubim, utopim u čaroliji viđenih snova .

Htio bih da je mjesec Maj. da sam podno kavala , okupan mirisima lavande,i brnistre, pogleda zaronjenog u sveprisutnu plavet I da kiši . I da se duga javi i sunce zasja.Danima. A nije ! Mjesec je decembar i snježi.

U predgrađu , daleko od kala gdje sam rtođen, međ velikačkim zgradama , sakrio se jedan mali parkić sa tri klupe ,  pet lipa ,  tisuću ruža ,  obiljem zelenila  , bukadar janja i  maslačaka . Tek pokoja kopriva kao opomena djeci koja u zelen zaluta , da nije sve bajka , ali i nauk , da za sve ima lijek ako ljubav u srcima titra .

U tom parkiću , minjaturnom gaju , Galerija Bosna zemlja Božije milosti , daleko od vreve i žurbe , obitava. Svojom bjelinom i prozračnom ljepotom utočiste je poeti i slikaru koji u njoj stoluje , voli , slika , piše i sni . I sve tiše diše.

Da i sa ljubavlju njeguje department Galerija Yossemin. Prebire po strunama silnih kalendara što se takarli , a prelijepi život zovu . I sa radošću ih tegari .

Ma , on vam ne zna i ne mari za vrijeme . Nema ga :

-Odakle ti vrijeme frajeru jedan mahalaški !

Zima nikako da se odmakne i pusti malo topline u cvijetno ostrvo sreće . Uspomene kao da su se zarobile u danima punim bjeline i sanja . I sjećanja. I u slikama koje drži u ruci.

Kažem sniježi . Vani je prohladno i bajkovito. Blagorodna je Badnja noć . Sutra je Blagoslovljeni Božić.Prelijepim nebeskim anđelima , prozirnih , svjetlucavih krila su otvorene sve putanje i dveri neba . To oni silaze da insanske želje prime i steru pred Gospoda.

Bjelina je kristalnim pahuljama okupala dunjaluk. Čuje se škripa snijega pod nogama okašnjelih šetača . Buka auta već odavno nema. Snijeg je zapadao i pučanstvu se ne izlazi iz ugodne topline doma.

Samo vremešni galerista ćuri u plavetno-violetnu nevinost Badnje večeri. Očekivano. Galerija je odavno zatvorila vrata radoznalim posjetiocima. U ovo doba nema ni slučajnih prolaznika. Tišina vreba i samuje. Jedini svjedoci su snijeg , tisuće pahulja bijelih , tri klupe , tri fenjera , pet lipa , on , Galerija Bosna zemlja Božije milosti, i slike Galerije Zamak Yossemin.

Galerist izlazi van , ostavljajući vrata širom otvorena , da žmirkava svjetlost obasja pute dolazećih anđela .Podsvjesno želi malo nježne svježine i ljepote blage zimske noći uvući u prostor u kome svjetlost i čarolija boja vladaju.

Polako prelazi mali plato , slazi niz četiri i po stepenice , i već je u parkiću . Pravi prtinu preko puteljka pokraj koga je smještena riznica njegovih i Yossaminih slika . Ništa sem tišine , svjetlosti i bjeline ne postoji. Okolne zgrade su ostale odsječene tamom noći i bjelinom pahulja . Svud okolo je zalegao ugodni mir . Tišina i sni . Oćarajavući ! Spokojni i nedostižni .

Kao neka čarolija u zavejanom obzorju , u svjetlosti uličnih svjetiljki lebde rojevi tisuća bjeličastih kristala, što nalik marljivim pčelicama , kule od snijega , u ovoj blagoslovljenoj noći uspomena i želja , grade.

Da , da ! Parkić , Galerija i snijeg postaju oaza svjetlosti , u pustinji zvanoj uspavani snovi .

Sva svjetla u Galeriji su upaljena i poput Yossaminih zviježđa sa neba , blagorodno zrače svjetlost u ovu Svetu noć . Toplina što plazi van , lagano vitla i veje pahulje . One nemaju kud i počinju da plešu nježni tango sa umjetnikovim uspomenama.

Klupa na suprot vrata je dobrano krcata snijegom , ali galerista osupnut ljepotom i milinom noći i slika koje drži u ruci, ne mari i sjeda zagledan u vrata . Zna uspomene će sa snijegom , sa laganim vjetrićem , sa čudesnom bjelinom i dugama iz slika plesati tango do konca noći ; do one tanke niti koja je razdvaja noć od svanuća, san od jave, Badnjak od Božića.

Beskraj

Mjesečeva sonata

Tišina beskraja

Cvijetni svod

Četiri odabrane slike , jedna tema : Ljepota i savršenstvo Božjeg stvaranja u Blagoslovljenoj noći zaleđeni ljepotom raskošnog uma umjetnice Yossamin.

Na granici snova , nedrealistički , apstraktni impresionizam na jasno određenim realističkim prosedeima , sve četiri slike se nadopunjavaju i prožimaju u čarobne niti jedne posebne noći.

I na slikama ponoć je već odavno prošla.Gluha je tišina.Ni prolaznika nema. Samo umjetnica , boje, platno, kist , riva, noć , Mjesec i more.

Kao dalmatinsko dijete Solina i Kaštela, Jossamin je atavistički vezana za podneblje tog dijela mora Jadranskog, mora plavetnog, mora predivnog i gorkog. Tematsku bajku o Božičnoj noći počinje slikom Beskraj.

Slikarkin pogled klizi pučinom, obasjanom skoro punim Mjesecom i u donjem uglu , onom na strani srca ,jasno vidi svjetlosti što izbija iz Marjana i Splita, nadvija se nad njima i morem , i sa Mjesečinom na obzorju tvori postanje bajke.

Odakle snaga, imaginacija i raskoš uma da izmisli toliko čudesnih boja , nijansi i valera kojim će se slikati ovu nestvarnu noć i ljepotu Božijeg stvaranja pretvoriti u bajkovit ugođaj?

Noć je neobično ljubičasta. Toliko nijansi , i valera koji se ispreplići i prožimaju ,skoro da zaluđuju.Postupno iz vertikale umjetičniog položaja , širi horizont od Marjanskog poluotoka i svjetlosti Splita ka pučini . Nije Bonaca . Nije ni Nevera. Pučina se mreška i blista.Početak beskraja u kome se rađa mir i tišna beskraja.

Čini se mjesec je tu negdje , ali ne vidi se, jer čitavo obzorje je obasjano mjesečinom.Nema veze. Yossamin je čarobnica poslaće nam Mjesec kada za to bude vrijeme.

Vrijeme je za jednu digresiju.Vjerujemo opravdano.

Slika je podijeljena na skoro tri posve identična dijela.Svaki dio ima svjetlosne bljeskove koji obsjavaju beskraj. To nas podsjeti na na definiciju sonate.

Sastoji se od tri, najčešće posve simetrična dijela kojima dominira osnovna tema.Ekspozicija(I) U njoj se unose dvije ili više oprečnih glazbenih motiva u srodnim tonalitetima. Provedba (razvoj)(II)središnjica koju krase varijacije na temeljnu temu iz ekspozicije.Repriza(III) završni dio sonatne forme takođe karakteriše ponavljanje jednakog broja cjelina i sljeda glazbenih motiva iz ekspozicije.

Ne sumnjajući u Yosaminina muzičke sklonosti , opservacije i potvrđene kvaliteta interpretacije skoro da se upitamo zašto sonata.

Nismo vam rekli, možda znate? Yossamin je i nestašna djevojčica. Voli da se igra. Njoj je ,skoro , svejedno:impresije, ekspresije,realizam nadrealizam, simbolizam… Nema važno. Bitana je jednostavnost i ljepota vizuelizacije sklada ljudskog oka , boja i Božijeg stvaranja.

I na kraju kad mislite da je slika gotova , čarobnim štapićem , od dna ka vrhu , pospe zlaćane oblake želja kojima lepšaju iskrice anđela lahkih krila.

Ko želi i ima moći u ljepoti iluzija prepoznaće Čiovo, Brač , Hvar iznad kojih se nadvila zlaćana izmaglica sanja. U svakom zakutku krajolika obitavaju nježnost , plemenitost , dobrotu …

Bože milostivi hvala Ti na milodarju poklona Yossaminih čarolija.

Milost i ljubav se lagano , u nježnim potezima, prenosi na slijedeću čaroliju; Mjesečevu sonatu. Više nismo skeptični ( doduše nikad nismo ni bili) .

Slike se nižu u besprijekornom nizu, ali prema umjetničinom nahođenju.

Rekosmo, sonata najčešće ima tri stava sa varijacijama na osnovnim temama. Ali Yossamin ne voli kliše.Njena Mjesečeva sonata ima punu oktavu . Osam osnovnih motiva koji se ponavljaju u bezbroj varijacija.

I kada ona slika zabaravite na znanje o umjetnosti!.

Postavili smo vam Betovenovu mjesečevu sonatu sa 300 slika eminentnih mazala.Sve slike su lijepe ,akademski urađene do savršenstva . Zavidnog su kolorita i ljepote. Ipak nedostaje im nešto. Autentičnost! Previše je tu jednoličnosti , sličnosti i frazeoloških poteza kistom. Umjentici kao da su zaboravili zašto se slika.

Slikanje nije šablon. Svaki tren je fragment za sebe. Pun majušnih skoro nevidljivih valera koje rađaju kompoziciju. Poput piksela na elektroničkim napravama za reprodukciju slike.

Vjerujem da Yossamin u genima ima atavistički urođenu vizuelizaciju Božije milosti i ljubavi , anđela i molitve ,mora i beskraja , brnistre, maslina i kavala. I kada ih ne slika , oni žive na njenom platnu.

I kao da je došlo vrijeme da muziku pusti na stranu Yossamin se odlučuje da beskraj oboji tišinom.Ali tišinom koja nosi mir i sije ljubav. Prigušila je boje , a pojačala svjetlost.

Kako to da nam se pročinjava da kod Yossamin svjetlost prati želje pučanstva u uzdizanju od kopna ka krajnjoj tački beskraja gdje počiva prijesto Savršenog Gospodara.

I ima jedna interesantna stvar koja će promaći većini posmatraća. Kod Yossamin želje i molitve uvijek se uzdižu od tla na istoku , koji možda označava Svetu zemlju koja rodi Isusa, a koja sada grca u bolu i krvi ,  blago ukoso vodi ka vrhu beskraja na zapadu.

Apstraktne pojmove je teško naslikati. pogotovo ako se isključi prisustvo živih bića. Ljubav , milost , radost, nadu i tišinu možda najteže. Međutim , lakoća kojom to Yossamin postiže je nadnaravna i opšte prisutna na skoro svakoj slici. Pitamo se da li joj njeni anđeli čuvari pomažu u tome? Kod Yossamin sve je moguće.

Dok nam tišina donosi mir , uživajući u pastelnim nijansama prigošenih boja , u nama se rađaju osjećaji sveprisutnosti anđela, koji polako klize domu svom.

I kada pomislite da će se prigušivanje boja i tonova nastaviti desi se obratno. Odjednom nas iznenadi svjetlost. Mnogo svjetlosti. I radosti.To je Beskonačnost.A danas se je dan radosti. Skoro dvije milijarde ljudi se raduje i svetkuje.

U beskonačnosti nema tame.Tamo je prijestolje Svjetlosti , Ljubavi i Milosti, kojem teže naše duše.

Meni , koji je umislio da je ponekad meštar riječi, one nedostaju da bih opisao Yossaminin opus o Beskraju . Ne želeći vam prenijeti pogrešne utiske , zamoliću vas da se zagledate u slike i pustite um da se sjedini sa njima. Ono što se rodi u vama , to ste vi. To je snaga Yossamininh slika. Vodi nas u vlastitu nutrinu i izvčlači iz nje ono najljepše.

Slike i snovi ,jubav i berskraj kroz vrijeme plove da nađu srca onih kojima pripadaju.Mogli bi danima i stađunima pisati o fascinaciji Yossaminim slikama. Ali slučajni posmatrač nema toliko vremena.Mogućim posmatračima prepuštamo da sami , snagom vlastite imaginacije dovrše naše uvodno razmišljanje i uživaju.

Davno naučih:

“Neke slike se, tek tako  ,same od sebe,naizgled ničim potaknute ,u bolu ljubavi  i milosrđa rode.Žive u vremenu  potonjem kojeg sve manje preostaje, ali postoje i opstaju u sjećanju ,u bojama i venama,u ehu budućih vremena.I kada svojim postojanjem,kao dar sa neba ,zarobe oko gledatelja postaju čista ljubav”

Zvuk katedralskog tornja nas opominje : Badnje je veče , anđeli svilenih krila samo što nisu među nama.

Uranjajući u Beskraj , u Mjesečevu sonatu, Tišinu beskraja i Beskonačnost nijemim u ljubičastoj plaveti , treperavom moru i titrajućem prostranstvu i nepovratno želim da se izgubim u Beskonačnosti. Osjećam poniznost , uzvišenu ljubav i milost . I neizrecivu želju za molitvom i oprostom.Da oprostim i da mi sa oprosti.

Noć je milosrđa i oprosta. I noć Želja. Koliko oprostite i koliko je milostiva vaša duše , toliko će vaše želje biti uslišene.

Lapsus memoriae su ponekad brže od naših emocija i misli , posebice ako su uzrokovane duboko kompromitovanom kognitivnom percepcijom date stvarnosti i nesusretanjem dugim  mnoštvom vakata  , koji  neumitno , nošeni vjetrom, snijegom i kišom klize smiraju. Snaga je u oprostu.

To je moje izvinjenje svim dobrim ljudima , prenstveno ljudicama i ludicama , Božijim ljepot anđelima i djeci , svojoj i ovog dunjaluka , za svaki Lapsus calami , Lapsus linguae , Lapsus memoriae  i sve druge znane i neznane pogreške .

Iz Galerija mnogo oprosta i ljubavi , toplih želja , radosti , molitvi i jedna iskrena čestitka dunjaluku , a posebno Regno di Dalmazia i Yossamin :

Blagoslovljen i čestiti Božić.

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) vuka. To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom , naročitim jelima iz restorana , dječije užine i bogate domaće kuhinje. Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve bolesti u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. A bome ni Sofki ni Jeli leli Jeleni mane nema

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Bolesne reprize BH stvarnosti (po ko zna koji put) – Prevaranti , lažovi , lopovi i ubice su u talu

Morali smo se uslovno rečeno popišmaniti.Rekosmo dosadilo nam krimionalnu rulju opominjati , imamo preča posla.

Ali bagra i fukara se osilila. Misle mi spavamo. Jok boni. Ponekad Dara i Mare prekrši mjeru. Ubarabate se do zavrata . Ali, kako nas bez imalo stida i bez ikakve razumne sumnje neke ružne , silničke spodobe stalno prozivaju, nažalost , moramo reagovati.Tada moramo bar malo nekog potkačiti.

Bakir Izetbegović u ime predsjedništva SDA najavio krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika.

Ne znam da li je lud ili samo zbunjen zbog sveobuhvatnog nogatransiranja žene , Sebije izetbegović sa svih pozicija i funkcija , serijskim suđenjima i osudama njegovih udarnih pulena i zakletvama čašću u koprist istih za opetovane pljačke i organizovani kriminal , ali svakako nije normalan. I uvijek , iznova i iznova.. i jopet laže.

Dok smo vodili evidenciju , za vrijeme ortakluka SDA – SNSD -HDZ, Baka trezoraš , sa maminim vrećama narodskog blaga , je barem 50 puta najavljivao krivične prijave protiv razrookog pijačara Mileta ronhila . Normalno nikad ništa.I isto toliko puta spriječio pokušaj krivičnog gonjenja Dragana Čovića i njegovih legitimnih pljačkaša..

I Izeti/Jahići i Dodik i Čović (Vučićevi čmarni jaroslavi ) hoće da im se vjeruje , Joj glupana judi moji. Malo morgen što bi rekli neke samoubice i umobolnici koji skončaše u pržunima , jal uživo , jal umrtvo .Zaboravljaju da je narod za takve izmislio sveto pravilo.

-Ko laže taj i krade , ko krade taj i ubija i svakom slučaju , kad tad ide u pržun. Jal ovi jal oni.

O gluposti imenovanih ćemo ukratko!

Optužujući jedne druge podižu rejting u neraztumnom biraćkom tkivu.

Zar Bakir misli da mu narod vjeruje da nema pojma kako je Seka skucala diplome i kako njegovi ahbabi ne poharaše Fedraciju BiH ?

Mile razrooki je glup zato što stalno pokušava dokazati da nismo u pravu da zbog strabizma ne može ni koš pogoditi , a kamo li šta drugo. Čak i povlačenje bijele crte ne pomaže.

A da je pijačarska fukara totalno glup dokazuje njegovo odbijanje prihvatanja bilo kakvih sporazuma koji bi Bosnu i Hercegovinu uveli u Evropsku uniju.

Da smo mi na njegovom mjestu i da nam prijeti vrlo brzi zindan , jal ovaj jal onaj ; mi bi objeručke i po kratkom postupku klečeći molili ulaz u EU.
Joj , mili ljudi koliko bi milijardi zelenih novčanica ili EUR love , SAD i EU ubrizgali u BiH i raznorazne fondove koje niko , osim vlasti ne može kontrolisati , dijeliti i čapati.

Ovako Dodik , guzni uvlakač bilo kome ko ga pomiluje po guzi na staklenim pačijim nogicama , mora brisat balegu svakoj šuši , ponajprije Putinu, Vučiću i Orbanu neljudima iste fele.

A šta reći o Čoviću zar je toliko glup da sa grbače vlastitog naroda , skuplja blago za imbecilne zetove koji ga ne bendaju ni za suvi hercegovački krš.Mešutim ušutio se. Maloumnim i nedoraslim , novopečenim pljačkašima trojke porura siću , a sebi svojim zgrće ne kapom i šakom, već bagerima i rudarskom pokretno trakom.

Što bi preplašeni narod, koji gladan kleči na koljenima , gleda kako im satrapi siluju žene , uvijaju djecu i otimaju kruh iz usta, reko:

-Sačuvaj mi razum, ali kad tad silnike , pogan i fukaru će Njegova Svetost će pomesti.

Yossamin – Vidila san te





Vidila san te sinoć

da sidiš kraj izvora

što natapa obećanu oazu

na krševitoj gredi





Očiju tužnih

pita si me pogledom





Zašto je uteklo vrime

blagih sutona,

poljubaca

u noći bez sna,

i svitanja ušuškanih

na tvon ramenu





Slegla san ramenima i rekla

šutke

Ne znan