Ptica Malecka
Nekada davno , kada se rađala generacija za sva vremena , kada su muzika i snovi bila samo okvir za ljubav , čežnju za slobodom i svijet bez ratova, u svom mladalačkom lutanju i traganju ta vlastitim identitetom , zalutah u jedan svijet koji je “željeznom zavjesom ” bio odovjen od svih.
Mladost ko mladost !
Prelijepa , čedna , nesputana , naivna i neuka , još uvijek nemajuć okove , samo ljubav i ljepotu snije , traži , i bome nalazi.
Jedno nestavrno ljeto , jedna trošna dača , koja postade začarani kaštel dodira, snova i ljubavi , što rosili su i resili čudesne zvjezdane večeri , u vječnom Podmoskovlju.
Dva djeteta, sva bića koja se iskreno vole su djeca ,nošena bolom znanja o sutrašnjici koje za njih nema , gubili su se u milovanjima i očajničkim zakletvama:
-Ja ljubljuju vas , navsegda.
U dugim noćima očaja bez sna , nepregledna , blistava i moćna rijeka Moskva je noćima šumila i jecala ljubav dvoje mladih.
Asja , jedna i jedina prelijepa plavetna tatarka , kao neka čudesna , iskonska ptica malecka , koja je iz raja dolepršala, sletila je na srce sretnog mahalaša i nikada ga više nije napustila.
Čežnja nedostajanja , koja je neumitnom brzinom snova letjela kroz prostor i vrijeme kojih nema , u umu poete i slikara stvarala su slike i vizije .
Ptica malecka jeste Asja , ali i umom i kistom , vremenom kojeg ponestaje , postaje simbolom duše svake žene od postanja i pramajke nam Eve. Znane i neznane.
Ptica Malecka je nježna i krhla, pomalo plašljiva i oprezna jer život je tako naučio .. Voli slobodu i let u beskraju povjetarca , sunca i mirisa cvijeća . Međztim , Evina radoznalost je odlika svake ženske duše.
Traganje za ljepotom i onim nedostajućim dijelom sebe , tajanstvenim zovom daljina i nepoznatog uvijek je vodi na granicu gdje dobro prestaje a zlo počinje.
Adam je tu negdje , iskonom , ona to zna ali i zlo se pritajilo i vreba.
Ptica Malecka je vesela i radoznala , ali njeno maleno i nježno srce zastaje na ivici prozora koji odvaja dva svijeta. Neizmjerna prostranstva od skučenosti , slobodu od ograđenog kamenog prostora unutar škura , koji može postati krletka i zatočeništvo.
Napolju je sunčan dan , ali sunce ne probija u sobu . Unutra je , naizgled , ugodna , sjenopvitahladovina obavijena tišinom.
Tu počinje slikreva igra.
Čini se ; priklonio se minimaliznu. Kompoziciju određuju samo tti detalja u prostoru . Ptica Malecka, prozor i nedefinisana zavjesa. I dvije boje . Plava i žuta . Ah , gde su plava i žuta , ima tu,sasvim logično i zelene . Daljim ukrštanjem i varijacija sivih nijansi , do zagasitih.
No, plava , totalno preovlađuje i impresionistički nejasna i sjenovita pomalo zbunjuje . To je najdraža slikareva boja i najzahvalnija za njegovo shvatanje i prezentaciju slikarskog umjeća. To je boja dana , noći , mora i mor'a , dubina i visina , širine i tjeskobe . Boja nebeskog prostranstva . Boja vjernosti , ljubavi , nevinosti , radosti , ali i tuge , bola , očaja … Boja postanja i univerzuma.
Žuta , boja škura i doksata , daje slici ekspresivni nadnaravan kontrast. Sunce koje se ne vidi , ono je tu , ali još zvijek na Levantu , jasno određuje jutro kao doba dana . Izvori svjetlosti nema , ali čini se da je probila sjenovitu hladovinu prostorije u koju Ptica Malecka pogledava i iščekuje. Možda slikar želi da nas ubjedi da svjetlost potiče od čiste i nevine duše Ptice malecke?
Dakle slikar je postavio temelje za realističnu naraciju . Ali , da li je baš tako?
Kada bi se opis zaustavio ovdje , čitaocu i posmatraču bi se učinilo da je slika lijepa , tehnički i kompozicijski skoro savršena , Svi detalji su dati u skladnim geometrijskim proporcijama i koloritu kako to nalaže akademsko slikanje.
Jedna Ptica malecka , privučena neodređenom radoznalošću , je u osvit dana zalutala na doksat otvorenog prozora . I to bi bilo sve. Samo jedan fragment , samo jedna scena iz korelacije prirode i čovjeka , i ništa više.
No , pažljivi posmatrač nije zadovoljan . On hoće više . I nalazi , jer slika , i kada je gotova , nije gotova , dok ne dobije smisao. A smisao određuju i slika ri posmatral.
Prvi dojam odaje statičnost vremena i prostora .Pokreta ni! Međutim , ddabirom boja i slikarskog umijeća zaleđeni frgmnet postaje kompozicija koja sluti život i pokret. Malena ptićica , ženska duša postaje centar jednog univerzuma . Iako je zastala na ivici dva svijeta , malena , svjetlosna duša svakog momenta malecka može prhnuti i nestati u beskraj . Jedino njoj je data mogućnost da poremeti statičku datost i učini sliku živom.
Da bi bilo koja slika ili poetika , postala svjedočanstvo treba imati i minimum saznanja o onome koji svjedoči. Ko je on ? Šta je on ? Ili imati barem natruhu saznanja šta ga vodi u onome šta radi?
Slikar i ne krije :
-Sve počinje imenom i djelom Božijem.
Bog milostivi nam reče :
“-Malo vi znate o duši. Znanje o njoj je kod Boga.”
Ko je slikar da se usudi da slika dušu i to najtananiju od svih?
Rekosmo : Ptica malecka je prelijepa ženska duša.
Nećete vjerovati , slikara je naučio slikati duše njegov otac , koji uzgred , duša da mi prosti ,nije imao pojma o slikarstvu i koji je bio kategorično protiv njegovog mazanja kao osnovnog zanimanja :
-To kuluk za klošare , pijance i neradnike.
Ali , otac je bio od onih svjedoka koji su neprestano , u svemu tragali za dušom:
-U , u oblaku , u kamenu , u moru , u rijeci , čempresu , u mostu , u mahali , u ženi , u djetetu , u cvijetu …i nalazili.
Od malih nogu me vukao sa sobom i učio me iako to ja nisam bio svjestan.
Naučio me da sve lijepo ima ili žensku ili djetinju dušu. A to je jedno te isto . Skoro?
Odrastanjem , zaveden čarolijom i ljepotom žene , želio sam spoznati i upijati svjetlost svakog upoznatog ženskog bića. U gubiti se u cjelokupnosti ljepote , krhkosti , nježnosti i blagorodnosti njenog ovozemaljskog postanja i datosti.
Asja je bila jedna od prvih anđeoskih biča koje su me , Božjom pomoću , uputila u tajne i ljepote ženske duše.
Onog momenta kad sam joj rekao :
-Ja ljublju te Ptico malecka. – znao sam da sam shvatio suštinu ženske duše. Kasnije sam učio i spoznao da je svaka Ptica Malecka posebna i drugačija . Radi oni nevidljivih valera koji prave razliku među Evinim unukama , morao sam davati potpunog sebe , da bi ih bar na tren osjetio i prigrlio .
A zapravo slika , nošena bujicom zapretenih emocija , je krenula mojom privreženošću apstraktnom impresionizmu , koji ne preza od posezanja i simbioze sa bilo kojim oblikom, pravce , formu i tehnike slikarstva; ili više njih. Igra sa vlastitim umom , emocijama i percepcijom , kao opravdanje za zaobilaženja pravila da se ne slikaju ljudski likovi.
Na perifernim djelovima unutrašnjeg prostora na slici , nalazi sa par likova koji se jedva mogu naslutiti. Dati kao nejasne iluzije koje se mogu otkriti dugotrajnom studijom slike. I sakriveni su od radozbnalog pogleda površnog posmatrača Ptice malecke , koja ih samo sluti i osjeća.
Frontalno lijevo , iza teške naborane zavjese nazire se ženski lik. Ali istančaniji vid može percipirati tri vitka , iznijansirano osjenčena lika u jednom. Dijete (djevojčica?), djevojka i žena. Sva tri lika su bojeni u krhkosti i nježnosti pastelnih nijansi tamno plave akrilne boje, blago dotaknutih bezbojnim uljanim lakom .
Iza desnog krila škura sakriven je još jedan lik , koji se dužim posmatranjem može rastočiti u dva lika. Lik koji je okrenut Ptici maleckoj je muškarac sa šeširom i velikim plaštom muškaetira . Vitez , ljubavnik i borac za čast plemenite izabranice srca? Ili samo lukavi zavodnik koji želi zarobiti u svoje okrilje Pticu malecku , ako ona postane neoprezna i zakorači u prostor koji prijeti gubitkom slobode.
A ako tom istom liku posmtramo profil koji je okrenut na suprotnu stranu od prozora i Ptice malecke , nazrijeće se majka sa šeširom i velom , koja u ruci drži , možda ljulja , bebu.
Ah da , slikar je nadrealističkom iluzijom postavio desno krilo škura , unutar prostora za koji se pretpostavlja da je velika soba , urešena tapetama od teškog plavog pliša. Škure se od kako je vijeka postavljaju na prozor sa vanjske strane zida . U ovoj slicu krilo je zmaka. Ako pticu radoznalost privoče još samo cenat dva bliže unutrašnjosti , muški lik jednom potezom gura krilo škure i zatvara prozor i ptica je unutra , u njegovoj vlasti , ili barem u njegovom prostoru.
Posmatrač može naći još poneki sadržaj koji je slikar prešutio. jer se počesto ne drži poznatog načeka:
-Ljepota je u oku posmatrača.
Davno su ga , umjentice života naučile:
-Svaki entitet , svojom habitusom i djelovanjem utiče na objekt posmatranja i djelovanja , mjenjajući mu svojstva u pravcu svojih viđenja sukladno vlastitim psihofizičkim orjentacijama i mogućnostima .
A sada , da na trenutak , gluho bilo , budemo nihilisti i pretpostavimo da najmanjeg , ali najvažnijeg detalja slike , Ptice malecke nema.
Slika i slikarev univerzum postaju jedno lijepo , ali prazno ništa .
Boje , kompozicija , igra svjetlosti i sjene , prozor i zavjese ,sudar unutrašnjeg i spoljnog , sjene i likovi i dalje postoje u ljepoti kakva se odražava u oku posmatrača, Ali odjednom nema ni statike , ni dinamike. Nema ničega osim prazne ljušture. Nema života.
Takav je život . Bez Ptica maleckih , kako god se one zvale: vrapčići , grlice, grdelinke , lastavice, kanarinke , slavujke , bandide, smjernosti , neznanke , pile pirgavo , Tolstojevo čedo, ona kojoj je Bog milostiv i svih upoznatih i neupoznatih ženskih i djetinjih duša sve je prazna iluzija.
Zato se kao Ptice feniks malecke ili one što umire pjevajući moraju vraćati u naše živote , nudeći nam ljubav i svjetlost.