Drugi dio/Dječak , anđeo, mama i šal
Ne znam kako sam stigao do Miljacke. Bio sam vreo . Ma,gorio sam.Činilo mi se da sam vrlo lagana gluva i slijepa muha, koja ima malariju.Ništa nisam ni čuo ni vidio. Bježao sam od ljudi .Išao sam sredinom ulice,Brojao tamne sivoplave kocke.Ne znam zašto.Kada dođoh do hiljadite ,ja koji nikad nisam ništa brojao ,shvatih da uopšte nije teško brojati.Treba se samo unijeti u brojanje i ne misliti ni o čemu.
Nije mi se plakalo , ali suze su bešumno klizile.Osjećao sam njihovu gorčinu i gutao je.Uvijek sam se grozio djece koja plaču.Suze ostavljaju ružne brazde na licu . Tada djeca liče na starce koje je sunce spržilo.Ali starcima to dobro pristaje. Zbog toga sam zagazio u rijeku. Da sperem suze i da se malo osvježim. Valjda?
Bilo je ugodno obučen gaziti po rijeci, koja je dosezala do butina.Ne obraćajući pažnju na promjenu boje vode, došao sam do mjesta gdje je klaonica ispuštala otpadne vode ,crijeva,rogove i otpadne kože umiljatih hajvana koje bjesomučno kolju.. Branili su nam da se tu skupljamo i kupamo. A bilo je i dobokih rupa koje su pravili siromašni skupljači eksera ,koji otpadnu sa razapetih koža koje se na suncu suše.
Smrad crkotina bio je nesnosan.Trebao sam se vratiti jer sam jedva mogao disati.Ali , čemu i kome da se vratim?Medija nema, nemam se s kim igrati, a nije mi ni do igre.Nešto me boli. A ne znam što. Kad udahnem boli me i plače mi se. Ne mogu ni da sjednem.Noge me ne slušaju. Samo bi da hodaju. Ja ne znam kuda i kamo , Ni one. Nije bitno ! Samo da im je hodati,nikad ne stati.
I inače , rijetko sam se igrao sa drugom djecom.Bučna su i vole neke šale koje mi se ne dopadaju.Guraju se , podapinju noge , plaze jezik, vuku cuirce za kosu , podižu im suknjice, a znaju i klepit. Dobrano , da zaboli.Pogotovo curice, manje i slabašne djećake.
Kad hoće ono hoće!Kasnije sam čuo za izraz: Kada gre ono baš gre i to naopako.Upadoh u eksersku rupu. Dijete od šest godina nema neku visinu ; ni snagu.Namah me prekri voda preko glave.
Ne znam zašto nisam se prepao.Čak mi je bilo ugodno.Jednostavno sjedoh.Činilo mi se da je sasvim u redu ako se malo odmorim i u tišini, pod vodom operem suze za bebicom svojom.
Nisam osjećao ništa . Ni strah , ni težinu i ni bol. Preplavila me neka tišina . Osjetih mir i vidjeh svjetlost kako se ispred mene širi i zove me. Ustadoh i krenuh u svjetlost koja se oboji tisućama boja. Okrenem se i vidim da još uvijek sjedim i gledam ovoga što je ustao.
Ne znam otkud to meni , izustih:
-Bože mili koliko su lijepe boje tvoje.
Onaj što je ostao da sjedi nije mi više bio važan.Ko mu kriv što neće sa mnom u ovu milinu.Imao sam osjećaj da se boje smješkaju i da me miluju.I vode sa sobom , pokazujući mi put. Lebdio sam. Osjetih nešto neizmjerno u sebi.Neku ljepotu i milinu nikad doživljenu.
Osjećaj je bio isti kao kad grlim Medija , oca , majku , braću i sestru ,ali umnogostručen bezbroj puta.I ne znam odakle mi riječi da mislim o onome što vidim. Malom djetetu od šest godina , nekako neuhvatljivo i neopisivo veliko.
Imam osjećaj da sam u vodi , ali neizmjenro daleko od nje . Stupih na meko travnato tlo . To nije trava koju znam . Kleknuh na koljena čelom dodirnuh tlo, pomirisah travu. Da mirisala je na Medija. I na majku. Djetinjim sveznanjem pomislih – tako miriše neuslovljena ljubav.
Osjetih kako se ježim od zahvalnosti.Ponovo kleknuh na travu i prislonih čelo na nju. Bila je glatka , meka i nježna kao dodir sedžade na bračnim krevetima mojih roditelja. Par godina poslije naučih šta je seđa.
i onda me zahvati vrtlog boja , mirisa i tišine nestvarnih krajolika koji mi , kao dječiji kaleidoskop klize ispored očiju. Imao sam osjećaj da lebdim i da upijam tu nestvarnu ljepotu. Boje su se pretakale jedna u drugu, plivale , klizale i bljeskale , ispreplitale, ispunjavale, dopunjavale i mjenjale se iz krajolika u krajolik.
Nebo je bilo svijetlo , bez sunca. Daleko na obzorju se prožimaju blijedo plave boje i tirkizne izvezene sjajnim nitima koje dišu kristalnim sjajem.Pa se prelivaju u adriatik plavu , do azura i akva marina i diže se iznad modrozelenih ravnica i miomirisnih brežujaka , koji se lagano mreškaju .
Uvlačenje dana u noć i noći u dan je bio opipljiv i sedefast ,u spektru svih mogućih valera crvene i žute boje i njihovih narađanstih aliteracija.Činilo mi se da to ja svojim rukama mješam boje i posipam ih horizontom.ali ja još ne znam slikati.Mali sam i niko me nije učio.
Ove savršene boje stvara neko moćan . Misao se sama javi. To može samo neko jako moćan i milostiv, Strpljiv i pun ljubavi.Joj ,jesam glupko.A šta drugo očekivati od sleđenog djeteta od šest godina.Veliki sam glupko. Samo ON u svojoj savršenoj ljubavi i uzvišenoj dobroti može stvoriti ovu ljepotu i harmoniju.
Ovdje noć nije bila kao zemaljska noć . Bila je plišana , obasjana tisućama bisernih suza Dnevne boje su se samo malo prigušile i bile obasjane mjesecom kojeg nisam mogao obuhvatiti u pogledu, jer ga nije bilo. Blagoslovljena ljubičasta mjesečina bez mjeseca .
Dijete istinu spoznaje:
-Mili Bože hvala ti što si me uveo u ljubav tvoju i podario mi milost da klečim u tvojim đardinima.
Sva ta čarolija se utiskuje u moj um, zarobljava ga i ja ne želim da se vratim.
Kasnije , mnogo kasnije ,kada obnevidio progledah , kada nekim proviđenjem počeh da ponovo volim i slikam, shvatih da su to bile rajske bašte i boje Božijih stvaranja.
Čini mi se da postajem lakši i prozračniji.Nekako želim da slutim radost. Srešću Medija.
Tada čujem glas , tako mio , nježan , blag pun ljubavi i tišine , smirujući:
-Ne, mili Moj . Tvoje vrijeme nije došlo. Pamti ovo što si vidio i osjetio i poklanjaj to svijetu. Medi je dobro. Njemu niko više ne može nanijeti nikakvo zlo. Za vremena i vremena srešćete se opet.
I odjednom kao vučen jakim talasom , počeh velikom brzinom da klizim dolje. Vidjeh rijeku kako se blista i svoje tijelo na dnu rupe. Ništa me nije boljelo kad sam se spajao s njim.Začudo nisam bio tužan .Znao sam vratiću se bojama kojim pripadam. Osjećao sam da je viđena ljepota moj jedini pravi dom.
Po sjedinjenju nije znao šta da radim.Bilo je tako ugodno sjediti u vodi. Jes, postajalo mu je malo hladnije , ali mu je prijalo. Digao je pogled ka svjetlosti koja je svana ulazila unutra, raslojavajući se ko jufka mamine polagane pite.
Svjetlost se pojačavala , postupno do neizdrživosti .Morao je da zatvori oči koje su ga počinjale boljeti.Osjećao je neki pritisak u plućima i grlu i kašljalo mu se.Ne zna zašto, nisu mu se otvarala usta , a i nije bio žedan.
Odjednom svjetlost je bljesnula iz sve snage,mlatnula ga posred tjemena, osjetio je jaki bol u sljepoočnicama.Nije se više smio zezati.Poslije sati, dana , godina otvorio je oči i iskočio iz vode kao orka koja hvata plijen.
Kada je iskočio uvis , skoro cijelom visinom bio je okrenut mostu. Prvo što je vidio bilo je zaokruženo u jednu cjelinu. Sunce, most ,i anđeo na mostu , uvijen u bijeli svileni šal koji se lepršao na slabašnom povjetarcu i presijavao se kao kristal izloŽen suncu
Kako je iskočio sa lijevom rukom ispred očiju , da se zaštiti od sunca , izgledalo je kao da maše. Plavokosi anđeo na mostu mu je neodlučno uzvratio mahanje.
Osim onih boja, on nešto ljepše nije vidio u svom kratkom životu.Kasnije će se pokazati ni potonjem životu.
Sunce je bilo blago, iako je najavljivalo podne. Diglo se visoko na nebu. Anđeo je stajao na poslijednjoj prečki mosta ,zbunjeno mašući mu. Imao je osjećaj da se spremao da poleti ka nebu, ali da ga je on zaustavio u pokretu.
Sunce se pomiješalo sa ,kosom , svjetlucajući kroz plavetnu grivu stvaralo je utisak da su se u kosu uplele mnogobrojni trešnjini plodovi, stapajući se sa punim , pravilno oblikovanim usnama , nalik velikoj trešnji.Od sunca nije mogao vidjeti boju očiju. Slutio je da su plave kao nebo. Moralo je biti tako , inače ne bi bila anđeo, već obična opsjenu koja umornom djetetu muti um.
Požurio je je , čini mu se da leti , da se što prije popne uz strmu obalu i klekne pred anđela i da ga moli da mu Medija vrati. Gledao je ispred sebe da ne bi zapeo i pao,kao da je slutio da nema mnogo vremena.Došavši na most pogledao je u pravcu gdje je trebalo biti ona uzvišena ljepota.
Nije je bilo.Most je bio pust i odjednom sumoran.Kao da mu je odlazak anđela oduzeo sjaj.Nije plakao kad je Medio otišao. Nije plakao kad ga je voda poklopila. Nije plakao kad su mu rekli da se Medi neće vratiti. Sada mu se plakalo kao da je izgubio nešto najdragocjenije.
Ona je nestala.Nema je.Raspršila se u havu.Zašto nestaju oni koje voli. Odjendom bio je toliko umoran , kao da mu je čitav most na plećima.Htjede kleknuti i sjesti da se nikad više ne ustane.
A onda nešto zabjelasa. O najgornju prečku mosta bijaše obješen onaj bijeli šal , koji je milovao nestalog anđela. Ima nade. Sada nije imala vremena , ali vratiće se. Mislio je da mu je to poručila.
Došao je do šala i nježno ga dotakao. Još je mirisao na njeno tijelo.Bio je opijajući miris koji se uvlačio u pore. Znao je da ga nikad neće izgubiti. Polako, najnježnije , kao da miluje bebicu , odvezao je šal i pažljivo ga slagao dok nije dobilio lijepi pravougaonik. Sada je , malkice smiraniji mogao poći doma. Iako je bilo podne , želio je samo leći i spavati, i spavati…
Djeca naglo odrastaju i brzo uče. Šal je prelijep i neobičan.Vrlo raskošan, svilen i skup. Nije čudno. Anđeoski je.On je dijete , izgubiće ga ili će mu ga neko oteti.Majka se voli bogougodno ocu i za džamiju urediti .Čuvaće ga kao oko u glavi.
Šal je dao majci istog trena kad se vratio kući.Ona ga upitno gledala , ne razumjevajući ništa. On je samo slegnuo ramenima prošao pored nje:Više je osjetila nego čula kad aje izustio:
-Umoran sam ti majčice mila. Ubili su Medija i sreo sam anđela. Moram spavati.
I skljokao se na pod hodnika i zaspao.
Tri dana nije vidio , ni čuo. Ni jeo ni pio.Svetački.Bio je muha koja je imala samo krila i tamnom prazninom letjela po sjećanju.Niko to , sasvim očekivano nije ni primjetio.Svako je gledao svoja posla.Majka se brinula o toplini doma.Otac je zarađivao da se ta toplina održava.Djeca su se zabavila svojim igrama da se osjeti radost u domu. Mislili su :
-Baš nam je ovaj brat čudak.Dijete je ,a ne igra mu se.I koji mu je fol da već tri dana spava.
Četvrtog dana je majka primjetila da je jedna porcija nepojedena.Tri dana stariji brat je koristio gužvu.Kako nije bio u talu , mlađem se to nije svidjelo i odao ga majci. Otac taj put nije reagovao , samo je primjetio da ne voli izdajstvo među braćom.
Majci je trebalo još jedan dan da utvrdi odakle dolazi porcija viška. Kad je skontala , skoro da je bilo je kasno. Dijete se treslo u groznici. Pipnula mu je čelo i zabrinula se.Nije joj trebao toplomjer. Dijete je već bilo u bunilu. Četrdeset tri stepepena C u hladu.Gorilo je i smrzavalo se.
Probdjela je noć . Sama. Doduše djeca su bila budna ,ali su mislili da je to neka nova finta maštovitog brata. Uobičajeno otac na putu .Oblozi, Sirće, krompiri, uljane krpe… jok ,ni mukajet. Tablete . čajeve , limun i hranu dijete je odbijalo.Skupilo se u fetusni položaj i drhtalo.Ponekad bi se malo smirio , na licu bi mu se pojavio smješak. Nisu znali da to on rajske đardine sanja i moli se da ga Mediju odvedu.
A onda je groznica naglo prestala, a temperatura počela da pada. Nije se mogla mjeriti. Živa se nije micala.Bila je ispod normale.Dijete je postajalo sve hladnije i blijeđe. Sve je teže disalo. Nije bilo pri svijesti. Majka jedva čuje otkucaje žile kucavice i čini joj se da se dijete bori za zrak.
Suviše je umorna da bi se uspaničila. Ali nema pojma šta joj je činiti. Uvijek je bila vjernica. I svom snagom svog djetinjeg srca je vjerovala u Boga Jedinog.
Već joj je jednom , prije sedam godina spasio starijeg sina. Bukvalno ga vratio iz mrtvih. Dijete nije disalo pola sata.Sjetila se šta su njena majka i jedna od starih tetaka tada radile . Okupa ovo maleno dijete dosta toplom vodom.Misli ako mora , u nevinosti svojoj , neka čist ode pred Milostivog. Stavi mu termofor na malene grudi.Umota ga u čaršaf.Samo je glavu ostavila da viri. Pokrila ga jorganom , pa presavijenom sedžadom sa bračnog kreveta. I poče da se moli.
Ona više ništa ne može učiniti.Neće da bude tužna .Ima ,Božijom pomoću, još troje djece.Neće da baksuzira.Dok dovi počinje da bludi čarobnim krajolicima koje je kao dijete sanjala, Svako malo ,dotićući glavom tlo ispod dječijih nogi ,pogledavala je na dijete.I nadala se .
Nedugo potom , pred skorašnje svanuće dođe otac. Neplanirano. Neki mu crv nije davao mira. Moro kući doć.Odmah , ne časeći časa drito u bolnicu.Povukle se neke veze.Nemaju šta tražiti u Vrazovoj.Tamo za dijete ne bi imali lijeka.
Kaže hećim došli ste na vrijeme.Kritična tačka pothlađivanja . Još malo i vječni abu ba. Nema potrebe raditi kardiopulmonalnu reanimaciju (CPR). Malo infuzije i par dana u bolničkom krevetu i biće ko nov.
Dijete otvori oči , ne gleda ni dotura ni mater, klati se naprijed nazad i ponavlja , ko u bunilu:
– Neću bolnicu, hoću kući , neću bolnicu , hoću kući…
Ovo dijete je autista , konstatuje hladno doktor i upisuje na papir:
Dg.Lat.Graviore forma hypothermia et autism (ASD).
Doktori vole crni humor , konta mater. Ne svidje joj se to.I ne može ostaviti sina drugima na brigu. Ima ona još troje djece koje je ostavila same kod kuće.I kukala joj majka, zar joj nije dovoljan jedan automobilista prve klase .
Dobro, kaže dotur i nevoljko križa riječ autista, jer on je internista i nije hećim za mozak. Onda samo infuzija i par sati postepenog ugrijavanja u bolnici.
Kada su došli doma dijete nije prepoznalo braću i sestru. Pitalo je mater ko su oni.Majka se nije zabrinula , jer ponekad nije znala ni ko je ona, a kamo li djeca ili drugi.
Reče da je gladan.Dala mu je da jede.Reče da je još gladan.Dade mu porciju onog starijeg sina. Kazna?Dječak se predomisli iako je i dalje bio jako gladan. Vidio je suze u očima velikog dječaka, za koga mu mater maloprije reče da mu je stariji brat. Otada je bio tužan kada je vidio suze u ženskim ili dječijim očima.I pokušavao pomoći koliko može.
Zaspao je i ponovo spavao tri dana. Ustao je četvrtog dana . Obukao se i otišao na most bez da je doručkovao.Satima je stajao na mostu.Stajao i čekao . Iako umoran nije htio sjesti . Djetinji mu je um govorio da anđele treba , iz poštovanja , čekati na nogama , stojeći.Kada je sunce upeklo vrnuo se kući da jede. Ni anđeli nisu ludi da po zvizdane šeću; dosta ubijeđen mnije on.
Kako njegova anđeo nije dolazio , molio je oca da traži da mu vrate Medija, da ga pokopa , da zna gdje će ga moći naći , i da ga posjećuje, donosi mu janje i ljubičice i da pričaju.
Otac ge posjeo na krilo , pomilovao i poljubio u čelo i rekao:
-Sine tvoga psa više nema . Od njega su njeljudi napravili sapun. Ja tu ništa ne mogu učiniti.Ne mogu ti ga vratiti.Oprosti mi.
Dječak mu se zagledao u oči i znao je da istinu zbori.To ga je malo udaljilo od oca. Mislio je , kad on bude imao djecu uvijek će im pričati bajke ,da ih istina ne zaboli.
Djete je sleglo ramenima,ni riječi nije reklo, skliznulo iz skuta, izašao kroz vrata i strahovitm treskom ih zatvorio .Više nikada nije sjelo u očeve skute. Niti zalupio vratima.
Tada se navadio kupovati sapune. Skupljao bi novčiće i kupovao mirisne safune. Mirisao bi ga , vidio da ne miriše na Medija i sapune poklanjao majci. Ona je voljela da se svaki dan kupa i fino miriše.
Vremenom je shvatio da je neko drugo dijete , neki drugi sretnik mirisao kao Medi.Nakon vremena prestao je kupovati sapune .
Spoznao je – i kada odu oni koje volimo ostaju u nama i mi mirišemo na njihovu ljubav.
Nedugo zatim pitah majku da li anđeli postoje?
-Što će ti to mili moj? Malen si da to shvatiš.
-Ali mama , vidio sam anđela i dao ti njegov šal!
Majka Tujinka se nasmješi, uze me na krilo, pomirisa mi kosu i poljubi me u drugi obraz:
-Meleki postoje.To su one svjetle tačke što klize po nebu. Pomažu Gospodu da se sve odvija po njegovoj zamisli.I čuvaju ljude.Nisi mogao vidjeti anđela, jer anđele vide samo ljudi koji umiru.
-Žnači Medi je vidio anđela prije nego je umro.
-Ko je Medi i kada je umro?
Šutim i zurim u majku.U očima vidim da istinu govori.
-Ma ništa ! Djetinja mašta.- Kažem i kliznem joj iz krila.
Tada me majka prvi put povrijedila. Nikad joj to nisam rekao.Znam da bi je boljelo. I nikad joj više nisam sjeo u krilo. Shvatio sam da ni majke, iako su anđeli nisu bezgrešne , da ponekad , u zauzetosti previde dječije radosti , ljubav ,suze i tugu.Nisam joj zamjerio. Znam da se trudila a nije imala pomoći. Zabolila me njena nemoć.
I još nešto. Postao sam siguran da odrasli ne vide anđele.Zato su skoro uvijek smrknuti , zabrinuti i ozbiljni.I rtijetko se smiju.. Osim žena . One uvijek gledaju prema cvijeću i smješe se..Valjda . Šta ja znam? Ja sam samo malo izgubljeno dijete.
I dijete od šest godina odluči pomoći majci kad god i koliko mogne. I nikad nije iznevjerio obećanje dato Bogu, lijepom anđelu i sebi.
A osjećao je da će anđeo uvijek biti uz njega kad bude trebalo i paziti na njega.
Nije se prevario.
Amin Gospode milostivi