Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Božić
Veselo i toplo je u njegovom domu.
Uvijek je bilo.
I večeras će biti.
Blagdan je.
Ktomu će dom biti pun dobrih djevojčica, dječaka i ljudi.
Dobrica je naš Ivica.
Velika.
I vrlo vrijedan čovjek. Ništa mu nije teško.
Za porodicu i prijatelje bi učinio sve.
I samo se sa sebi sličnim ljudima druži.
Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.
I buduće.
Sretan je Ivica čovjek. Veoma sreta i zahvalan čovjek.
A nije dobro krenuo njegov život.
Bio je dijete kada mu je umro otac.
Nije ga previše zapamtio , jer je radio u tujini.
Tamo negdje daleko , trbuhom za kruhom morala je otići i njegova majka , kada je ostala samohrana.
A Ivica?
Ne pitajte.
Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.
Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.
Nisu ni neka rodbina bili. Stranci ,komšije.
Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.
Dijete je , odjednom, samo .
Oca nema . Majku ima, ali je daleko.
Djetinjim sveznanjem zna da otac se vratit neće
Za majku još ne sluti da se ni ona nikad vratiti neće .
Navraćaće jednom , ajd’ recimo dva puta godišnje.
I to je sve. Čitava desetljeća je tako . Imaš majku a nemaš je.
Šutiš , zube stišćeš i malo brže odrastaš.
O , da.
Reklo bi se :
-Dobro se ona brine o njemu?
Sve on ima.
I igračaka više nego drugi.
I đeparac za dva-tri dječaka.
I novu vestu, pantalone i cipele.
Čak i sat.
Marvil ili darvil?
Obadva.
Jedan za jutanju , drugi za onu laku noć suzu.
A obadva za bolne otkucaje djetinjeg srca , i pokuju suzu koja sama , nepozvana pobjegne.
Ne , ne plače on.
Nikada.
Samo suze same kanu.
Čiste i čestite kao kap rose,
Ii’ čedna djetinja duša.
Nisu baš poslušne te dječije suze.
Zar ne , Ivice ?
Mnogo bole.
I slane su,
a tugom mirišu.
A milovanje po kosi?
A poljubac za laku noć?
A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?
Toga nema.
Insan se na sve navikne.
Dijete malo teže.
I ne zaboravlja.
Lažemo!
Bude toga .
Dvije sedmice ljetnog ferja.
Ponekad za Božić.
Za uskrs , već ne.
Dođe novčana uputnica.
A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.
Da zagrli, nemoćna je.
Da je priglliš srcu.
Ne ide.
Srce se nikad ne navikne na novac.
Ima i mnogo želja i pozdrava.
Bude na kraju i ono:
-Budi dobar.
Dijete slegne ramenima i pomisli:
Neuk svijet.
Šta mi drugo preostaje!
Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i on me uči svemu.
Onako nježno. Roditeljski.
Odrasli znaju samo savjete davati.
Budi poslušan.
A svako dijete se rodi takvo.
Sa Božjom milošću i dobrotom.
Odrasli ih stegama ili nocem kvare.
Ivicu nije imao ko da kvari.
Nažalost.
Ne sjeća se dobro dodira,milovanja i poljubaca u djetinjim danima.
Kasnije je odrastao,pa nije bilo zgodno.
Snova se sjeća. Svih.
Svi su vezani za majku , rjeđe za oca – premlad je umro;
za dodire, milovanja i poljupce.
Za toplu riječ i utjehu.
Ti snovi najviše bole.
I ostaju urezani zauvijek, jer su neispunjeni.
Rekli smo naš Ivica je sretnik.
Sve je u parovima.
Usud uvijek plete mreže. Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.
Poslaše ga u naš grad.
Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.
Ali tako bi.
Dobro je ispalo za Ivicu.
Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.
A Ivica je skoro postao čovjek i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.
Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.
Barem neobični. Nekako su se složili.
Kasnije se navikao.
Usamljena , ostavljena djeca se lako naviknu na sve.
Grad i Ivica su uticali jedan na drugoga.
Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.
Usamljeno dijete je postajalo ljudina.
Falili su mu oni nedosanjanei valeri.
faliće mu uvijek. I dan danas osjeća tu prazninu u sebi.
A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.
U tom zagrljaju zatitraše krvave grude žive , pune čežnje, ljubavi i snova.
Ne znamo, ko kome nije dao mira i ko koga nije ni za tren puštao.
Šalimo se.
A opet tko da zna?
Samo zaljubljene grlice znaju tajne njihovih gnijezda.
Za sve treba dvoje.
Sve je u parovima . Ivica je našao svoj.
Ljubav im bila suđena.
I to je bilo zapisano i ništa više.
Jedina i prava ljubav za čitav život.
Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.
I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.
Jednu je Ivici od srca darovao.
Eso nije Ivici bio samo tast.
Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.
Par godina prije ode nam Eso Mrak.
Iznenada. Skoro nečujno.
A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.
I nama.
Bilo je nekih dogovora,
rodna Bjelašnica , janje se vrti ,
miriše Bosna ponosna ,
lahorac slobodom diše ,
sjećanja o ljepoti bjelavskih mahala pamet mute i vabe.
Ali…
Usud.
I nedugo zatim i Esina životna saputnica,
prelijepa i nježna Aiša ode za svojim Esom.
Srce joj i pored punog doma nije moglo podnijeti samoću.
Samo je utihnulo.
Ivica i porodica su tužni ali i veseli.
Ovaj i svi drugi Božići neće biti isti bez Ese i Aiše.
Biće praznine , nediostajanja,
ali …
mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.
Gospod uvijek raduje dobre ljude.
Obradovao je Ivičinu porodicu unučadima.
Sada ih je “nabro” već petoro , dvije djevojčice i tri dječaka.
Nora i Vedran.
Prije toga Vanja. Mila i Alek.
Prije svih , najstariji Vanja.
Bog je milostiv , zar ne Ivice.
Rastu mašala, kao bokor prekrasnog poljskog cvijeća.
Vidi se – biće oni i lijepi i dobri.
Kao i svi u Ivičinom okruženju.
Mašalah Ivice. Bogat si čovjek.
Bog te blagoslovio iz obilja svoga.
Sretan i Blagoslovljen Božić hrabri i dostojanastveni Čovječe,
od srca.
Tebi i porodici.
Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.
Samo sreću.
Zdravlje i još radosti i milosti
Daće Gospod Jeidni.
Djeca su Božija radost i blagodat.
Sa njima život ljepši i puniji.
Ljubav i snove si sam sebi uz Božiju Milost ispunio.
Ne treba ti ništa više.
Dopisano
Ivice,
Znamo , zasigurno znamo,
biće sa vama , vaš i naš, Eso Mrak i tiha i mila žena mu Aiša.
Moraju. Ljudine su to.
Uvijek su znali gdje im je mjesto.
Kome pripadaju.
I sve vas neizmjerno vole.
Ako osjetite lagano titraje u grudima ,
ježenje damara ,
mirisan dah u kosi,
nježnost u svjetlu božićne jelke ,
znajte da je to ljubav kojom vas Aiša i Eso grle i miluju.