Rubén Darío – Sonatina

Princeza sjedi tužna… Što bi princeza htjela?
Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela,
s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh..
Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda,
njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da,
u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.

Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari,
brbljava pratilica priča banalne stvari,
a na nozi se vrti smiješni, šareni klovn.
Priceza se ne smije, princeza ih ne sluša,
po nebu orijenta njezina slijedi duša
nestalne iluzije leptira malenog.

Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
il onaj što je njenu kočiju zadržao
da bi očiju njenih slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća,
ili se možda vlasnika dijamanata sjeća,
ili onog što ima Ormuzov kamen drag?

Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica,
htjela bi biti leptir i biti lastavica i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom procvala maja,
ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.

Više ne želi dvore ni preslicu od srebra,
ni visoke balkone, ni skrletnoga sebra,
ni labude što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini,
lotosi sa Sjevera i istočni jasmini,
dalije sa Zapada, ruže i njihov Jug.

O uboga princeza, dva sjajna oka plava,
sva skučena od zlata i blistavih oprava,
jer kavez od mramora, u dvoru, nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari,
sto crnaca bdije, sto kopalja se žari,
hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.

Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti,
sretnoga konjanika ovamo vode puti,
mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva;
ne zna te, al te voli i samo tebe čeka,
on je pobjednik smrti, dolazi izdaleka,
da ti zapali usne kada ti cjelov da.