U gradu ko zna kom
u vremenu bilo kom
slike kroz vrijeme lebde
Starica majka leži i nijemi
postelja joj hladni beton
ponekad klupa pored ceste
u parku ako ima sreće
pokrila se nebom
uzglavlje najlon kesa
par bušnih krpica
sva imovina njena
za zimu
koju molitvom ne želi
dolazi okrutna ledena bjelina
tegobne gladi
samoće i bola
u ruci gospodskoj
zamišljena kifla
sa okusom životnog pelina
zalogajem jednim dotaknuta
nema snage možda ni volje
oditi ta predivna njegovana žena
ljepota zube je odavno pogubila
boreći se za bezdušnu djecu
koju se netragom posijala
kao da nije ni rodila
u ovom svijetu žurbe
i kamenih srca
nemoć uzela maha
ni kap vode da joj neko pruži
ljudi prolaze tom stazom od tuge
koja ne vodi do doma
i topline
okreću glave
plašeći se svoga sutra
niko da podari obuću svoju
bosoj nozi što modra
drhti očajem
i cvili
ukočeni pogled u nebo
bol vrišti ali ne proklinje
tek suza u oku
onom bližem duši
koja neće da slazi
nijemi molitvu Milostivom
primi me sebi
Bože ljubavi
umorna je ovčica tvoja
snage više nemam
ti si moj jedini dom
Oprosti mi Mila ženo
i ja sam kriv
tuguje pjesnik
ne pronađoh postelju tvoju bolnu
tek fotografiju crno bijelu
što istinu svjedoči
o ženi starici majki
koja kleči i plače
kojoj ne mogu vratiti vrijeme
donijeti spokoj i osmjeh