Jednog dana krenuh
drugog zastadoh
pođoh napred
vrnuh se
okrenuh nazad
ništa
umorom stiješnjen
nekako
dobauljah do stabla
života
tamo te nađoh
kasno bješe mila
ti stajaše
na mom odru
uplakana
ne znam zašto si
sa violetnim cvijetovima
svetlije boje
u kosi
u srcu
postajala
tišina i sni