Lagana i prelijepa ova 1999. godina bi.
Kao i svaka prije.
I svaka prolaze kao san , kao tren.
Sve su godine lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti. Kada jedna proleti , dođe druga i naziva se dotična.
Lijep zvuči ovaj narodski izraz dotična. Znači voli se doticati .Dodiruje nas. Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno . Cijelom svojom sadržinom.
A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako , po običaju nemate veze s vezom.
A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili, platili kontejnerskom sadakom da ne mislite. I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. A vi je ne dotičete. Niti milosti koje vam se nude. Šteta! A mogli ste živjeti prelijepi život dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca supametnija od vas. Najiskrenije se nadamo.
Sve dotične godine su prelijepe kao i žene koje dotičemo. Ali godine imaju jednu kvalitetnu , po ljude pogubnu manu, svih 365 dana , pride jedan svake četvre godine doticanja.
U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići satim danima.Kažu zapisano im. A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje prevedno mjeri.
I Džab-džabe , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.
Odjednom prosu plavet. Milina se dunjalukom širi. Prohujala sjećanja mami , ubacuje ih u ovaj dan i sve potonje , U svim stađunima milost i ljepota nas prate,
Proljeće nam racvjeta behar u srcu.
Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama jeseni se uvlače u krajolik.
Oplemenjuju prirodu. Zlatno lišće šumi i niz grane klizič
Milina gane čovječiju dušu. Ona zna , tren iza – bjelina i kristali hiljadu pahulja bijelih bojiće krajolik i naše snove nevinošću i sjajem one koju tiho i nježno uz kamin il fijaker stari prstire mekane dušeke samo za nas. I obavezno jastuk . Mnogo jastuka , radi homogenizacije.
Harmonijom dušeka i mnogo jastuka , se u nestašluku plamena svijeće , rađaju nebom dati glagoli , koje nećemo pominjati. Nije grijeh , ali mi smo gospoda i neke riejči je bolje neizgovoriti u Božijoj nazočnosti.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.
Um da stane .
Insanu ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi ,
ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,
a nikad dovoljno uzvraćena.