Godine ko godine , prelijepe i prolaze kao san , kao tren

 

Lagana i prelijepa ova  1999. godina bi.

Kao i svaka prije.

I svaka prolaze kao san , kao tren.

Sve su  godine lagane i  lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti. Kada jedna proleti , dođe druga i naziva se dotična.

Lijep zvuči ovaj narodski  izraz dotična. Znači voli se doticati .Dodiruje nas. Ili mi nju dodirujemo. Uzajamno se dotičemo. Svakodnevno i svakotreno . Cijelom svojom sadržinom.

A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako , po običaju nemate veze s vezom.

A vjerovatno nemate pojma jer ne mislite. Vama su zabranili,naredili, platili kontejnerskom  sadakom da ne mislite. I u tom nemislenju zapadne vas vaša dotična godine. A vi je ne dotičete. Niti milosti koje vam se nude.   Šteta! A mogli ste živjeti prelijepi život dostojan čovjeka. A vako nit ste insan , nit ste hajvan. Ma, čak ni srednji rod. I vaša maloljena djeca supametnija od vas. Najiskrenije se nadamo.

Sve dotične godine su prelijepe kao i žene koje dotičemo. Ali godine imaju jednu kvalitetnu , po ljude pogubnu manu, svih 365 dana , pride jedan svake četvre godine doticanja.

U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morju ići satim danima.Kažu zapisano im. A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano jer nisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje  prevedno mjeri.

I Džab-džabe  , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje. 

Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano.

Odjednom prosu plavet. Milina se dunjalukom širi. Prohujala sjećanja mami , ubacuje ih u ovaj dan i sve potonje , U svim stađunima milost i ljepota nas prate,

Proljeće nam  racvjeta behar u srcu.

Mirisi i boje ljeta , sa prvim naznakama  jeseni se uvlače u krajolik.

Oplemenjuju prirodu. Zlatno  lišće šumi i niz grane klizič

Milina gane čovječiju dušu. Ona zna , tren iza – bjelina i kristali hiljadu pahulja bijelih bojiće krajolik i naše snove nevinošću i sjajem one koju tiho i nježno uz kamin il fijaker stari prstire mekane dušeke samo za nas. I obavezno jastuk . Mnogo jastuka , radi homogenizacije.

Harmonijom  dušeka i mnogo jastuka , se u nestašluku plamena svijeće , rađaju nebom dati glagoli , koje nećemo pominjati. Nije grijeh , ali mi smo gospoda i neke riejči je bolje neizgovoriti u Božijoj nazočnosti.

Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi usvakom Božanskom stvaranju i darivanju.

Um da stane .

Insanu  ne preostaje ništa nego da padne na koljena i da se moli:

Hvala Ti Gospode…

 

Što bi poete rekle:

Uzvišen je Gospod naš.

 

Ili u prevodu:

Volite se ljudi ,

ljubav je najveća milost od Boga Jedinog poklonjena,

a nikad dovoljno uzvraćena.

 










											
Bookmark the permalink.

Komentariši