Noć te uništava da bih te tražio kao ludak, u tami, u snu, u smrti. Moje srce izgara kao osamljena ptica. Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mesec na nebu, kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca, za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste. Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju. Moje su reči uspravne trazeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga, pružena kao reka sa samostalnim obalama. Ali idem da te tražim, otimam te i čupam iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sećanje. Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu. Svet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.
Ponoć je odavno prošla
čovjek je sam
kleči
plajvaz u ruci
arak prazni
švrlja
o ljubavi pjeva
na serdžadi
kandilo njemu je drug
zato ne vidi
da ni slova više nema
sve je otišlo
sa jubilarnom.
In memoriam godišnjice. Za neuke ljude su tužne , a ne bi trebale biti.
Velikom čovjeku Kemalu Montenu je juče bilo treća godišnjica što nije među svojima, među nama , na ovom prelijepom Baosanskom dunjaluku.
Koliko je bitno što se niko nije sjetio da posjeti njegovo poslijednje počivalište.
Ni najbliži.
Nije naše da razmišljamo o tome.
Kemal Monteno ljudina bi se ljutio na ta prizmena razmišljanja.
Da je još uvijek među nama , na jučerašnji dan , skupio društvo Meleka i poeta , Jenis, Magi, Davora , Bodu , Đoku, Arsena , Vtini… i odveo ih u Miris dunja.
Ne bi mogao na Vrelo Bosne, umro je u nezgiodan čas , ali poetski u svom stilu. Hiljadu pahulja bijelih… jedne noći u decembru…
Pogriješio je malo, bio je 21, januar 2015. kada je rekao:
Umoran sam ti grade, Sarajevo ljubavi Moja i Bosno , Zemljo moja i ženo ljubavi jedina , moram malo počinuti.
Sklopio je oči , tiho , nježno i usnio. Kažu vidjeli su prelijepu svjetlost koja je poletjela ka nebu.
Takva je bila i muzika kojom nas je decenijama radovao.
Kao i njegova duša , znate onu Dušo moja ili onu o Lidiji.
Nevinost i dobrota prije svega.
Tiha , nježna , snena , prelijepa i svetlosna , vesela ili tužna , a ljubavna, uznosila je srca svih nas ka nebu.
Bilo bi tu svega , valja ova , ića i pića , i prije svega …
A šta ste vi mislili?
Ljubavi , žena i muzike.
Sve što je Kemal Monteno radio bilo je iz ljubavi.
Njegove se ljubavi znaju.
Sarajevo Grad čednosti, Modra rijeka naše mladosti, Bosna zemlja Božije milosti i Žena , to preidvno nebesko biće Žena, i ljudi svi ljudi bez iznimke.
Kada kažemo ljudi govorimo o ljudima, ne o onima koji to nisu.
Gledamo i ježimo se. Uzeo bi gitau u ruku pogledao u Pjevača, on bi mu klimnuo i čuli bi se zvuci…
Zvuci koji nas i danas nježe. Bole.
Takav vam je bio Kemica . Pjesnik i vjesnik ljubavi.
