Danas bi ,da je kojim slučajem živjela malo sporije imala sto sedam godine. Ovako , živjeće vječno.
Ostavila je toliko ljubavi u svojim da pjesmama ,da njen glas jednostavno ne tamni.Svaki put kad slušamo njene pjesme mi se sjetimo njenog kratkog ali burnog života.Za razliku od drugih ,smatramo da je proživjela bogat i lijep život. Takav vam je život.Nešto vam pokloni,za uzvrat traži nešto.
Mlađe generacije i ne pamte ko je ona.Osjećamo potrebu da ih upoznamo sa par detalja koji karakterišu život Male/Velike Edit Pjaf.
Au revoir mon ami
Danas slavimo tvoj uzlet među sestrice i sjećamo te se, sa ljubavlju. Tvoje pjesme su zavjet što si nam milosrdno ostavila.
Da nije Mali vrabac mi bi je grlicom ili Ljubavlju zvali. Živjela je ko vrapćić, sve nešto na mrvicu, na slamčicu dobijala, većme otimala. Kada se davala, bila je to nježna grlica bijela, nepresušan izvor ljubavi i milodarja.
Ovih dana će mnogima u sjećanje doći i o njoj će se puno pisati. Riječi neke govoriće o njoj. Pisat će o bolu i nesreći jedne divne žene, i jadikovati nad njenom sudbinom.
Neće biti u pravu. Vrijeđat će njene uspomene.
Rječi će izgledati kao otužni med i mlijeko. Biće to nabrajalice o usudu klinke. Vi im ne vjerujte,jer oni su neuki i ne znaju šta pišu. Njihovi životi ih nisu niti mogli mnogo čemu naučiti.
Edit Giovanna Gassion Pjaf je samo žena koja je ljubit i pjevat htjela, a jedino je to znala.
Pjesme i ljubav su ispunile njem život. Šta će joj više?
Bilo je u tom životu i neimaštine, suza i dosta i dosta hladnoće i zime. Pa šta? Mogla je još gore proći.
Mnogo gore, zverinje i morbidnije stvari svijetom besciljno lutaju i užasnije sudbine kroje.
Do šesnaeste godine je sve kušala. I bolesti i boli i ljubavi. Kažu da je ćesto gladna bila i da se za novac podavala. Neka, oprostit će joj se. Moralo se, da bi se na ulicama grada svjetlosti preživjelo.
U toj šesnaestoj godini, jedna i može se reći jedina prava nesreća joj je dala pravu slobodu i vjetar u krhkim krilima. Krenula je ka vrhu.
To je usud Klinki poručio: uzeću ti ponekad nešto što ti voliš. Za uzvrat dobićeš zadivljujuću milost; obilje onoga što ti najviše srcu pristaje: muziku i glad za ljubavlju.
Sa dvadeset godina je snimila prvu ploču, to je bio san svake djevojke sa trotoara. Njen se ostvarivao i počela je izvoljevati. Godinu dvije poslije, njenih 142 cm su mogli dozvoliti luksuz da je optuže za ubistvo i da se tog belaja rješi.
Taj trenutak je ono što je ona trebala . Postaje slavna; toliko da se drugi mnogo poznatiji počinju “starati” o njoj.
Krhkog stasa,senzualnog snažnog glasa, Edith Piaf, pjevala je o siromaštvu i bijedi ulice, ali i o magiji ljubavi: “Ljubav je jedina logika koju poznajem, a voljeti jedini glagol koji znam mijenjati po svim vremenima”, govorila je ona.I u svim vremenima;dodali bi mi.
Neko je zapisao da su je “jednako voljeli nakinđureni snobovi i običan narod… Čak i da je pjevala ‘la, la, la’ vama bi zastao dah…”.
Živela je svoje pesme. Svaka njena pjesma ,bila je kao djelić njenog velikog ,ali bolnog srca. Pričajući o sebi. pričala je o malom čovjeku koji za ljubav daje sve;i život ako treba.
Glumila je i pjevala i uvijek se zaljubljivala. Neko bi rekao u pogrešne ljude. Možda. Nisu bili ljudi pogrešni. Njihova ljubav je bila pogrešna. “Voljeli” su iz sebičnih razloga; osim jednog. Taj nesrećnik joj je iskreno srce poklonio i ubrzo poginuo.
Klinka je duboku bol u sebi nosila, ne zbog nesrećnih ljubavi , već zbog ukradenih,otetih sreća koje se vežu uz ime Marsel.
Marsel Đovana Gasion ( Marcell Giovanna Gassion ) Editina kćerka,njena mala radost umrla je tek što je pogugutala, 1931. god. Niko nije kriv , bol time nije ništa manja. Editina neishranjenost i gladovanja u odrastanju su meningitisom uzeli mali cvjetak.Vrištala je do neba; da bi se Pjafovoj vrisak i bol ,nošeni povjetarcem suza u pjesme njene slivali.
Marsel Serdan ( Marcellin Marcell Cerdan) grubijan dječijeg srca joj je pravu ljubav poklonio. On je poginuo. Niko nije kriv. Avionska nesreća. Žurio je da ljubav svoju voli i ljubi, jer nije mogao živjeti bez nje.Ljubav je kratko trajala; dovoljno da da se ledom tetovira u srce vrapčića malog.
Nije bilo vrištanje do neba, ona je zvijezda, to njoj ne priliči. A kako će i biti kada se srce u santu pretvorilo. Bez ljubavi nije mogla pjevati ni disati. Činilo joj se da ne živi.
Svi drugi grebali su se o njenu slavu i umjetnost, da bi sebe učinili slavnijim. Bila je čast biti malog vrapca prijatelj ili ljubavnik. Ta čast slavu i novac nosi. Pjafova je to dobro znala,ulica je svemu poučila.Ipak nije mogla ,niti se htjela od muškaraca kriti.
Drugačije, njeno djetinje srce nije znalo. Bila je klinka gladna ljubavi i ona se iznova i iznova zaljubljivala i svoju nevinost djetinju poklanjala.
Ostale njene tjelesne sreće i ljubavi su joj bile manje važne; uglavnom. Svi, baš svi, su se o njenu slavu grebali i ljubavnici joj bili.
Ona im je sebe beznadežno davala,iako su bili samo bezimena lica koja su defilovala njenim životom. Nije bitno ako su se zvali Moris Ševalje, Žan Kokto,Iv Montan,Šarl Aznavur,Žorž Borže,Žak Brel,Sačmo ili neki drugi, manje poznati i slavni. Svi su se češali o klinku što je u krhko tijelo glas i bol i tugu unosila,da bi se raskošniji i jači nama vraćali i ka nebu odlepršali.
Nije ona ni mali Vrabac što mrvice kamči, ni grlica što u nebo leprša.Ona je jedna od slavujki što je toliko divnih pjesama, balada o ljubavi snila. Ona je ponosna i prekrasna žena koja je znala da „ ne treba čekati da ljubav umre, već se dostojanstveno treba povući na vrijeme“.
I povukla se jednog sunčanog dana . Ne kao Koktov crni anđeo, već kao blistava klinka mala; što je sve u životu kušala i imala. I mnogo radosti,još više ljubavi i normalno mnogo tuge i boli. To je sasvim prirodni karmički reciprocitet poklonjen prijateljici naših ljubavi.
Samo je tiho dlepršala u susret Marseli i Merselinu, daleko od sjaja grada svjetlosti i vreve prljavih pločnika turobnog djetinstva.
Baš je ovi narod čudan. Ko dosadni komarci napali jadnu Hankiju. Tako se u naše doba zvale nedorasle spremačice.
Ova tvrdi da posprema nešto ,tamo gdje od njenog pospremanje bježe pametni,časni,vrlo stručni, cijenjeni i vrijedni ljudi.
Lako je njima,oporbi. Ogromna većina je napada. Svakodnevno. Znači u množini su.
A ona jadnica usamljena.Sve oko sebe rašćerala. Jes’ muž je brani.Ma , to je onaj što mu matera slala vreće sa narodskim blagom. Da sve bude legalno i na broju ,napravio se i video zapis. Oni imaju sve zapisano. Crno na bijelo.Vole video zapise.I ponoviti ako treba.Dva videa su više nego jedan,po cijeni jednoga. I narod sve plaća, bome i zaplaćuje.
K'o da joj muž ima kakvu brojnu zaleđinu. Mislimo ljudsku. Za finansijsku bi morali pitati vlast onoga ,što mu je njen muž uvlakač. A ljudska mu zaleđina tanka.Stranačke poltrone,potkupljivu i korumpiranu vlast , koju on smješta,postavlja i razmješta po podobnosti i finansijskim pokazateljima.I istu takvu IZ.Sve u svemu šačica ljudi.A drma narodom već trideset kuka. Vrlo zanimljivo.Jašu ih ko tovare, a blesavi narod ih ponovo bira.
I sada Hankiji nalaze mahane.Teško joj ime .Ne možemo ga zapamtiti. Te pao joj perčin,te mikrofon ovođe,te lančić nije u redu,kao ni knjige. Ni kragna na mantilu joj nije ista.Ni riječi joj nisu iste. Dakako će biti?Jadnica promjenila odeždu.Preznojava se svako malo. Vi mislite klimaks.Mere biti.Mi tipujemo na nelagodu i nervozu kako potrošiti pare, a resto zaštekati , za crne dane ,da narod ne sazna da ona nije za kontejnera, kao većina.
Ne, nije zbog napada. Garant. Boli nju čošak za to.
Kakav čošak,pita Mujo,nije ona muško.
Nikad se ne zna,odgovara mu Suljo.
Nauka može svašta, a SDA i IZ sve zataškati i sakriti, dobacuje Haso.
Gdje svi turci tu i mali Izeti , sva trojica horski,naglas.
Šta je ovim ljudima.Ovo ništa ne pije vode. Niko nikog ne takari ,samo laju.
Valja meni na štraftu, u ovoj SDA zemlji meni mjesta ni, dosta mi je više ovog općeg kupleraja bez takara, donosi ,kao uvijek lucidna Fata, jedinu ispravnu odluku.
Eh, kada bi svi bili ko Fata,ljepota od života.
Niko ne bi blejio u televiziju i šutio.
Svi bi tandarali,nije važno koga.
Krenulo bi se redom – od vlasti , Ebu Leheba i njegove žene sa usukanim užetom i njinim podaničkim imbecilima zahiragom, malinarom , kapijašem, kribalijom…Sve sam goli putnik za pržun.
Vidimo provriše vam mozak pričama o autorstvu.Ko vele to je izvor novinarstva,a oni su novinari.
Biti novinar ne znači biti svjestan ni po jednoj odrednici.To jedino može biti znak da su se ukrcali na vlak kojem je mašinovođa vlast.
Kad bi ih upitali šta znači autorstvo natakarili bi neku nesuvislu definiciju koju mi ne bi razumjeli. A to sigurno ne bi bila validna definicija.
Mi vam nismo teoretičari i prepisivači, pa ćemo vam o autorstvu pričati onako ljudski i konkretno.To se najbolje radi tikanjem.
Čitamo i prelistavamo portale i medije svakodnevno.
Pročitamo rečenicu dvije ,slegnemo ramenima i to je sav naš komentar na pisanje portalđija i “novinara”.Takozvanih novinara. Isti i isto pišu i za matične kuće.
Hajde,računamo to su neka djeca koja se uče zanatu i rade kako im se rekne.Šta će,djeca moraju slušati, iako mnoge stvari rade bolje od nadređenih.
A nadređeni ,pojam plagijat zabunom preveli : blago jato , što mu znači narod pun “glupaka” i neće skontati šuplju priču.Nisu li oni nasljednici post moderne?
Mi skontali da plagijat potiče od latinskog glagola plagiare koji znači oteti.To znači opljačkati tuđu umotvorinu.Ali šta mi znamo.Nismo postmodernisti.
Mladi se nadaju da će jednog dana moći slobodno da pišu šta žele.
Jes ,naravno ,mogu to.
Ako imaju svoje portale.A ako imaju svoje portale ili im babo krade državu ili ih država finansira radi baba.Ni tada oni ne mogu pisati šta žele.Moraju pisati šta im babo ili insuitucije kažu.
Oni drugi kojima babo ne krade, takođe mogu biti autori,ako im Lutrija BiH pokloni bingo.To znači nikad.
Okrenemno se kolumnašima,mislimo ljudi imaju svoje stubce , valjda imaju šta reći.Oni pokušavaju da šupljom pričom nametnu neke svoje mentalne sklopove ,koji sa umom imaju veze ko Mara sa nečim.
Oni koji pišu za čitaoca kojeg ugnjetavaju , spašava to što ne moraju da čitaju ono što pišu.Inače bi , sami sebe , morali proglasiti ludim.
Jok ,nemaju ama baš ništa reći.Sve prazno i samo još praznije, koliko se to može biti.Porazno da ne može poraznije.Njih u njihovim školama nisu učili o smislu,temi,predmetu ili funkciji pisanja.Ali to je samo djelić izražavanja.Ostatak je atavističko naslijeđe poimanje života.
Ako su nečiji preci ili barem babo: prangijaši,guslari,četnici,ustaše ili hajdučki pljačkaši o čemu ono može pisati.Da oni su nedefinisani rod. Pogledajte im izgled,frizure,lik i gard.
Riječ sluša samo onoga koji je u harmoniji sa Bogom jedinim,Milošću i Ljubavlju. A toga veoma rijetko ili nikako ima na medijima.
O stvarima o kojim bi lepršavo mogli pisati: ubistvima,krvi,čerečenju, silovanjima i pljačkanju naroda nije im u interesu.Treba se malo primiriti.
Autor ne piše radi sebe samog.On piše radi “glupog” čitaoca.A svojim pisanjem pokušava da ga napravi još i budalom.
Njaki ,muzičar njače o muzici.Njemu u mladosti najveći idol bio recimo: Mišo Kovač. Imao on Indexe, Zaima,Kemu;Maka,Mešu ,nećemo nabrajanja.Sve je to čista poetika i muzika. A taj neki “autor” nekog polovonog nacionalistu u srcu nosi i ne zaborvlja.
Pregrmjeli bi to ,ali se ni u muziku ne razumije , a hoće da bude smiješan. A krampa nam smješnija. I svaka mu čast što jest, jest .Nepismen je i priznaje to. A kada nekrologe piše ,ko da je riječ o nekoj trač partiji bez veze, u kojoj su on i njegovi glupavi vicevi glavni sudionici.
Opet jedan drugi ima ; ne možeš mu pobjeći od korijena “bošnjačkih”. Od Plav ili Gusinje mu pismenost došla.Ono “od”znači tri četiri cigar pauze ,minimum, do nabrojenih kasabica bez asvalta.
Pošto ovi mlađi ne znaju šta je cigar pauza,a stariji zaboravili,a neki neće da se sjete jerbo stid ih korijena;mi vam moramo objasniti.To vam je napriliku vako.
Spremite se vi na polugodišnju fasungu u grad. Konja ,jal magare uprtite na leđa ili pješe.Jok bolan šalimo se ,gdje će hajvan hajvana uprtiti na leđa; satro bi vas.Zajašete ili pješe i prema prvoj palanci.
Mora se prije svanuća krenuti,i hoditi, jer na konju i magarcu ima ličnih potrepština.Prvo cipele i ljudske čarape.Ne možeš u opancima ili kalošama u grad sići.Zatim ogledalo, češalj, safun,peškir, ( može i neka krpa od stare haljinke),pribor za brijanje i potkovica za sreću.
To su vam manje stvarčice .Krupnije su jastuk,oka luka i po oke češnjaka,kanister mlaćenice i koji suhi rogač ili mušmula.I obavezno šator odnosno kišobran.Ali samo crni.To je znak gospodstva.
No ,da skratimo, cigaret pauza se radi na svakih sat,sat i po, dva hoda.Jer đabe vam i konj i magare,pa čak i auto kad u tim vukožderinama ni koza nije put utrla.
E sad vi izračunajte koliko je to sati pješaka.Otegne se čitav dan.I oni nama došli prodavati murafe. Neće moći.
Evo recimo u onom bajatom Dnevnom avazu nama žao bilo onog novinara od glasa Vlastimira Mijovića. Njega , ko malo dijete pred sebe stavi onaj stranac Radonjčić. To je onaj koji bosanski jezik govori lošije od bilo kojeg visokog predstavnika i diktira mu šta će i kako će pisati.
Mijović ko fol glavni i odgovorni urednik,a njega uređuju čovjek koji ni njegov jezik ne zna. A i svoj zamuckuje.U novinama , za tog redovnog nacionalističkog i inog ( normalno ne poštenog ) talđiju, mogu raditi samo ljudi, koji se u jezik razumiju manje od njega. Tako su mu urednice žene sa sekretarskom školom, a urednici muštre kojima je udarna vijest: jel’ se ko razveo ili napio. Ovo je njihovih pet minuta.
Identična stvar, kao u dnevnom glasu papanluka, je i u svim ostalim medijima. Polupismeni pljačkaši ili slugani nacionalista,vazali troglavatog predsjedništva ,nam pamet sole i nude poganluk žute i neke svoje,blijeđe od blijeđeg , štampe .
Više ljudskosti, hrabrosti i ljepote ima u jednoj Lamiji Mehmedović ili djevojčici,amerikanki Amber Mc Danijel nego u svim kolumnistima bh portala.
Nacističke loknice, određene sepetarovske,sada kroatjanske gospojice i slične njoj smo već smo već pominjali i nećemo se više poganiti.A oni nisu svjesni svog halnog smrada već i dalje sipaju svoj jed iz srca.Brane se da nemaju para za toalet papira ,da obrišu labrnje opoganjene uvlakušama do ramena.
Svaki čestiti blog ili web stranica je ljepša,nadahnutija,i hrabrija nego bilo koje novine ili portal.
Mediji javnog mnijenja su u službi haračlija i pljačkaša.Uškropili ih,otfikarili im bijele bubrege, koje nisu ni imali.
U prethodnom dijelu smo pisali te neke crtice o jadu bh novinarstva.Ne znamo zašto smo trošili riječi.Nije to ni novinrastvo. Svaka tračaruša bi živopisnije prepisala i ispričala ono o čemu oni pišu.
Mara Gatara bi pismenije i jeftinije gledala u šolju,a Mara Daskara poetičnije preslagala daske za blanjanje i tesanje.
Dajte učenicima viših razreda osnovne škole teme koje se obrću na medijima i vidjećete šta značio poetsko i iskreno pismenije.
U ovom drugom djelu se obraćamo baš tim generacijama koje tek u život kroče ,jer je za “ljude od pera tabloidskog” kasno da dođu pameti i nešto nauče.
A ope’ , nikad nije rano početi učiti nešto što može zatrebati u životu.
Autorstvo!
Ako autorstvo hoćeš pokazati ti moraš biti:
1.Hrabar
To znači bijeli bubrezi kitovski, nije važno ako je autor ženska. Evo recimo imala ih Lazarevska, ali je iz igre ispala i izgubila se iz vidnog polja.Kažu sad uglavnom čitabe piše. Šteta,fale nam reske i pametne riječi.
Ne možeš imati nubrege veličine bibera i autorski rad praviti. Biber služi za začiniti bile bubrege , ne za novinarsko takarenje.
2.Uočiti metu ili temu
Bolje metu nego temu. Ako imaš metu teme se same nižu. Ako imaš temu samo te u opširnost bez konkretnog može odvesti. Ništa tema bez mete. I ništa meta bez teme.
Isto ko bjeli bubrezi bez bibera. Hoće se reći, promisliti o kome se i šta se želi pisati. Dileme isključiti. Nemoj da ti tema sitna riba bude.
Sitna riba se brzo usmrdi i možeš se pozdraviti sa autorstvom i sa radom.
Što krupnije riba to veći problemi i glavobolje.
A tu li smo čekali autore!
Vi se se za hojadanu plašite. Kod nas u mahali hojdanom zvali i anamo onu i nos.
Ako se plašiš, iz autora se ispiši,jer strah izaziva drhtaje, pa su slova nesigurna i mlitava, a sve što je mlitavo, osim šempita i krempita, može i tulumbi , nije za takarli novinarstvo.A ni za žene,hoće se reći za život.
3.Lično informisanje
O temi ili meti o kojoj pišeš moraš znati više i od teme i od mete.
Danas je to bar lako. Poglabaš gugle, natakariš ga i on jadnik nema kud sve iz sebe izbacuje i cvili; joj,mamo mamice.
Ako ti to nije dovoljno ima tu lijeka: tračevi su glavna razbibriga ovog svijeta. Njih zanemari, uglavnom lažu i na njih naivni padaju. Od čega bi google i njegova rogata braća tako bogato živjeli.
Dolazi onaj teži dio. Glavne, vjerodostojne infromacije se nalaze u bibliotekama i arhivima.
E ,od toga današnji autori ko od matematike bježe. Ko je lud bilo šta učiti kad može tuđe prepisivati.
Kod prepisivača je na najvišoj cijeni citatnost i krađa tuđih riječi i misli. Malo pricrvljiš tuđi tekst i rodi se neki novi kretenski hibrid.
Ovo što smo kaz'li nas dovodi do najvećih boljki autorstva.
4.Upornost, marljivot i istraživački duh i obrazovanost
Upornost nosi marljivost.
Marljivost se oslanja na istraživački duh.
Ako ne posjedujete jednu od ovih osobina teško će te dobaviti potvrdu o autorstvu. Ovo dalje ne treba obrazlagati.
Obrazovanost je spalo na niske grane kad su za glavni nauk neki ganići,izeti,od sile adžije, ilmije,pijačarska fukara i gospojice loknice,jal ex.ministar 1% ili ona nacistička bagrica. Nema tu ljudskosti ni nauka ni grama.Sve sami poganluk.
5.Nepokolebljivost i istrajnost.
To mu znači nemojte se bojati za hojdanu, takarite što više naučno znanje i furajte pravo.
Narvano učenije basne u kojoj je sve sami hajvani glavni nosioci neljudskosti i riječi:
U novinarstvu kao i u životu ne pomaže ono u krivo, u desno i u lijevo, gore i dole ako sve ne vodi u sridu.
Pošto vam je neki Mujo ili Pero ili Lero rod ; ne plašimo se za vas .Doći ćete vi tobe. Što su ti momci,naši jarani, tandarat znali sva pismenija i nepismenija ;i nisu se nikoga bojali. I dan danas se pominju njihova autorstva i suautorstva; legalna i nelegalna.
Na kraju , čini nam se iva pismenija nam liči na bačena slova,jer se kukavičluk , neukost , prepisivački i halni smrad BH novinarstva teško može slovima opisati i zaustaviti.
