Danas smo mislili uzeti uzeli dan odmora.
Mislimo, zaslužili smo.
Jes’ kako ne. Ne daju.
Prašimo dvije hiljade sto devedeset dana skoro bez odmora.
Ukratko 2190 dana.
Još jasnije tačno šest godina .
Puno je to dana ,al’ žao nam ni.
Volimo prašiti.
Ma ne po prašini,već nako.
Mnogo smo snova prosuli.
I boja potrošili.
I još svašta nešto prelijepog.
Mahala , ko svako predgrađe , diše samo bisernim školjkama ljubavi.
Kontamo odimo sa Grlicama dijeliti prve majske snove.
Uzmemo torbak pun snova , pa na proplanak čežnje.
Vrlo je blizu.
Tu negdje, između srca i duše. Zaglavio se.
Od rođenja. Ne mrda. A nama ne smeta.
Čak ni to što nam iz usana cvijeće raste.
Cvijeće ko cvijeće. Nekad zna biti nepažljivo.
Trnjem svojim oči nam kiti.
U njima sanje, nalik rosnim tragovima kiše.
Vrnemo se.
Neće nam snovi pobjeći.
A možda i neka grlica na koje slovo doleprša.
Uostalom, srce nikad ne uzima odmor , osim na kraju balade..
Ugodan vam dan želim,
Mile moje.