Mojim rodteljima
Stari most
Most i izmaglica
Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)
Snježni most
Mostovi povjerenja
**
Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.
Učio me slikati.
Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,
jer rekoše mu :
-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.
Al’, mnogo toga je znao o duši.
Onol'ko kol'ko to očevi znaju.
Dovoljno.
Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.
Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:
-Plaćao sam da te uče slikati?
-Hvala oče!
-Ne zahvaljuj,konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?
-Misle da jesam , malo me ko razumije.
-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.
-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.
-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog jednog dunjaluka.
Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.
On ćejfio , a ja oči , u polumraku gubio i bečio, tražeći dušu mosta.
On bi zasjeo sa drugim agama i ” ‘adžijama ” i polako akšamlučio.
Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada
i bukadar meze i mezica.
Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.
Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople raskošne i rosne žene,
s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.
A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.
Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,
def zadamaro ,jecaji harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,
sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,
a mjesec šaputao:
-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”
A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,
svaku uzdišući milovao i zazivao :
Eh , moja prelijepa Emina
natočider nam…
Koštano mori mome ubavo,
boli , mnogo me boli život moj…,
zapjevaj mi onu moju…
Po mahalski – boli dertli glava od ljepote tih Anđela.
Ovo materi nikada nisam spominjao.
Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.
Nek mi duši prosti.
Sada garant sve zna. Na nebu nema tajni.
Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha , Daj Bože!?
Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,
potonjim decenijama svejedno je ,
zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,
pokušah , aman ,prekršiti očev zeman i pridružiti se akšamluku.
-Jok! veli.
Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom ,tek kada naslikaš dušu mosta ,
koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.
U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.
Do nekog vremena , nisam ni imao vremena.
Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,
dakako ženskim ,
takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,
udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.
Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.
Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;
kao da nam ih neko ukrade.
Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.
Prestao sam se buniti kada mi reče:
-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,
dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,
objesiš pun mjesec na tamnu plavet iznad , ni veliki ni mali ,
samo nek je okrugao.
I eto , ko biva natandario si most.
Eh ,sine moj, a gdje je tu duša?
Ona što nas oplemenjuje ,ona što je Starac svakodnevno upija i poklanja.
A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.
Dođe rat , nestadoše Stari Most.
Reče mi otac:
-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti bio , umiješ ti to.
U mome vaktu , ostavštini mojih otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.
Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.
Mnogi ni života.
Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.
-“Biće nešto od tebe! Znao sam se da imaš dušu. Sin si mi.
Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.”
Oćutim . Pored očeva, za čjim mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija
moraš tragati, nekako saburu svikneš.
Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina
slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među
skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.
Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ” i savjet – natakari čempres nasred mosta.
Nije loše, za ” početnika”.
Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.
Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .
Ipak , sve nešto mnijem, dobro sam prošao.
Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako je otac proživio još desetak godina.
I naravno , akšamlučilo se do kraja života. Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.
Valjda zbog onog čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:
-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.
Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se
najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.
Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi frizirani Stari most.
Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?
Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:
-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.
I za onu:
-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste
kao biser .Joj mamo, mamice,mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe
mamurluka.
I napose onu:
-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.
Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…
poklopila je tišina sjećanja.
I još jednom:
“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”
Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…
I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.
Dva poslijednja nisam poderao.
-Most i izmaglica.
-I most na slici Bosna zemlja Božije milosti.
Ni dva prije njih.
-Snježni most.
-Mostovi povjerenja.
Nešto me priječi.
Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?
I ; djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.