Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

  

Stari most

Most i izmaglica

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

Snježni most

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj,konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha , Daj Bože!?

Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,

  potonjim decenijama  svejedno je ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim ,

takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš , luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo.Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura.Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka,molim te i to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

Pomislih , sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik,pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i kojeg ti prinose djevice čiste

kao biser .Joj mamo, mamice,mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe

mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

Lijepe godine,lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja…

poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

I ; djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.






























											
Bookmark the permalink.

Komentariši