Autor
Hajro Šabanadžović
Razvedravanje Obasjano gorje
Proljetna nježnost Đardin ljubavne nježnosti i ljepote
Lepršavi svijet sjenki
Cvijetni san Snježni vodopad
Zimski opus II Lepršavi svijet prica
Ona u vrtlogu proljeća Zelena raskoš
Ljubavno lelujanje Plišano obzorje
Sv a lica proljeća Kiše jesenje
riječi su došle i otišle
ja sjedim bolestan.
telefon zvoni, mačke spavaju.
Linda usisiva.
ja čekam na život,
čekam na smrt.
volio bih da mogu izjaviti nešto hrabro.
to je prljavi trik,
ali stablo vani to ne zna:
promatram ga kako se njiše na vjetru
obasjano poslijepodnevnim suncem.
nemam više ništa za reći.
sad samo čekam.
svatko se s time suočava sam.
oh, nekoć sam bio mlad,
oh, nekoć sam bio nevjerovatno
mlad!
Djevojčica stavlja plavi cvijet ljubavi
u dječakovu kosu
Kaže
mili moj
ovo je za nevinost srca tvoga
dječak polaže velove snova
u djevojčicino srce
Kaže
mila moja
samo sam ovo mogao ubrati
crvene ruže su se postidjele
prekorno pogledale djevičanske ljubičice
znaju da njihovu čednost
nije htio da dira
Zato su
samo za njih isplele zavjese suza
od nježnog plavetnila ljubavi
za neke buduće dane
maleni moji kam’ sada plače
vaše sjećanje
“One More Time”
Nothing I must do
Nowhere I should be
No one in my life
To answer to but me
No more candlelight
No more purple skies
No one to be near
As my heart slowly dies
If I could hold you one more time
like in the days when you where mine
I'd look at you ’till I was blind
So you would stay
I'd say a prayer each time you'd smile
Cradle the moments like a child
I'd stop the world if only I
Could hold you one more time
(hmmmmmm)
I've memorized your face
I know your touch by heart
Still lost in your embrace
I'd dream of where you are
[music break]
(hmmm)
If I could hold you one more time
Like in the days when you were mine
I'd look at you ’till I was blind
So you would stay
I'd say a prayer each time you'd smile
Cradle the moments like a child
I'd stop the world if only I
Could hold you one more time
One more time
“Još jednom”
Ništa što moram učiniti
Nigdje gdje bih trebala biti
Nitko u mom životu
Da mi odgovori
Nema više svjetlosti svijeća
Nema više purpurnog neba
Nikoga u blizini
Dok moje srce polako umire
Kad bih te mogla još jednom stisnuti
kao u danima kada si bio moj
Ja bih gledala u tebe dok ne oslijepim
Samo da ostaneš
Izgovorila bih molitvu svaki put kada se nasmiješiš
Ljuljajući trenutke poput djeteta
Zaustavila bih svijet da budem jedina
Kada bih te mogla stisnuti još jednom
(Hmmmmmm)
Urezala sam tvoje lice
Osjećam tvoj dodir u srcu
Još uvijek se gubim u tvom zagrljaju
Sanjam mjesta gdje si ti
(Hm)
Kad bih te mogla još jednom stisnuti
kao u danima kada si bio moj
Ja bih gledala u tebe dok ne oslijepim
Samo da ostaneš
Izgovorila bih molitvu svaki put kada se nasmiješiš
Ljuljajući trenutke poput djeteta
Zaustavila bih svijet da budem jedina
Kada bih te mogla stisnuti još jednom
Još jednom
25.10.1478.-Umrla Katarina Kosača-Kotromanić, žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša i posljednja bosanska kraljica.
Blažena svetica koja je potamanila hiljade , pride desetine hiljada Bogumila i imala je dva vikara po nalogu pape Eugena IV da se brinu za skrb njenog tijela i duše.
I da po Bosni vatikanski poganluk šire.
Nećemo ništa imputirati ili pitati šta vikari rade ili da je muž bio skoro 15 g.stariji od nje.
Proglasiše jesveticom.Dosta blaga vatikanu donijela i Bsnu im testamentom zavještala.
Zapisaćemo da je Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Djeca joj postaše muslimani.
A ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. Zato Vatikan, od tog momenta nastavlja krstaške ratove protiv Bosne, ne bio li se dokopao nasljedstva.
I molimo neuke da se više ne čude, što Vatikan od pamtivjeka, krstaške ratove protiv Bosne i Njenog naroda vode.
Jedna jedina i prelijepa je Bosna naša , zemlja Božije milosti.
703* Život je najbolji sudac za svaku ubijenu ljubav.
704* Smrt nije smrt već privid , predah između dva života.
705* Takarenka vam je ko neka deverli insanka. Što bi se reklo , mora se oko nje mnogo devera, oliti takara istakariti oli prodeverati da bi procvjetala.
706* Jedna zvijezda umire , kada žena zbog ljubavi zaplače .
707* Dani su jal kokuzni jal berićetni , nema treće ,osim kad su baksuzni.
708*-Demokrata potiče od demosa, kokuz iz kokuzluka, mahalaš iz mahale. Vrlo jednostavno i logično.
Moram reći
što je tuga
noćima se dugim krade
kao sjena
kao san
ljepot žene
što ne smijem ljubit
mili cvijetak moj
nikad nisam bio sluga
volio sam anđele mnoge
ali nikog kao nju
ne mogu proklinjati
za ljubav moliti
sjenke
što kao iluzije bolom
lebde mojom dušom
Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.
Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.
Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.
Autor
Hajro Šabanadžović
Ja konj
Suton
Osvit
Moja tišina i sni
Sleđena Modra rijeka
Bijaše dobri Čovjek zvani Ja,Konj
Milostivi mu tokom života podari mnogo radosti i ljubavi
da tu dobrotu skoro nije mogao prtiti.
Tuga i bol ga slamali i oplemenjivali.
Nakon vremena,umoran od darova i davanja
poželio kutak mira ,ljubavi i ljepote,uz Njegovu pomoć.
Poslaše mu anđela.
Tko je on da se buni.
Dodirom djeteta u oblacima nasta čarolija.
Pomisli da je grijeh. tražiti još,
ali tko je on da odlučuje o tome.
Opraštajući se od nje u osvit,
oslobođen nemira polako gre,
u susret sutonu ,oceanu Tišina i sni.
Oproštaj od sleđene rijeke?
Konačnost najpravije ljubavi ?
Tko da zna…
Stegni moju ruku jače, zagrli me oko pasa,
sve lepote sada zrače iz tvog srca, tvoga glasa.
Stegni moju ruku jače, pa me vodi među ljude,
tvoje reči mnogo znače, neka sve po tvome bude.
Šta bih ja bez tebe bila, kad je zima, srce zebe,
i uz koga bih se svila, šta bih mogla ja bez tebe.
Reč se gubi u svom zvuku, kad te nema, sve je tamno,
stegni jače moju ruku, kad te molim, budi sa mnom.
Stegni moju ruku jače i otvori kućna vrata,
ako treba vreme staće, da se javlja s našeg sata.
Stegni moju ruku jače, nek me tvoja ljubav nosi,
slatka kao med i saće, lepa kao cvet u kosi.
Šta bih ja bez tebe bila, kad je zima, srce zebe,
i uz koga bih se svila, šta bih mogla ja bez tebe.
Reč se gubi u svom zvuku, kad te nema, sve je tamno,
stegni jače moju ruku, kad te molim, budi sa mnom.