Daily Archives: 23. Februara 2026.

Iva Zanicchi – La riva bianca ,la riva nera / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Naprebol Anno Domini 1992. – 1996.

U Bosni je četiri godine bjesnio razarajući , genocidni rat. Neljudski , užasan i bezuman, kao i svaki rat koji tvore neljudi bez ljudskosti i časti.

Bogati i siti tjeraju siromašne i gladne da kao zvijeri kidušu jedni na druge.

Iako ne pripadam nikome, osim Bogu Jedinom i mene potkači rat.

Još uvijek , iako odgovore znam, često se pitam kako se dobri čovjek, samotnjak , umjetnik – poeta i slikar upleo u to stravično kolo.

Lako je biti nadobudan i reći – časnost i ljubav prema domovini.

Ima i toga (nije da nije).

Za četiri godine rovova i ratišta ni jednog trena se nisam plašio za sebe. Odmah na početku, kada je bilo najkrvavije,shvatio sam da ću preživjeti rat, jer Bog milostivi je imao neke planove za mene. Nisam znao kakve, ali sam osjećao da ovu dobrodušnu mahalsku blentoviju od pera i boje neće ni metak, ni granata.

I šta mi je onda preostalo?

Da sam otišao u tujinu (a molili su me) i pravdao se glupošću – to nije moj rat, bio bih pobjegulja koja je izdala Boga,svoju zemlju, žene i djecu.

Da sam se ubacio u civilnu zaštitu ( a molili su me), bio bih kukavica i otimač stranjske crkavice iz ustiju zaboravljenih i ostavljenih na milost i nemilost zlu.

I šta mi je onda preostalo?

Nisam imao unifoirme ni oružja.

Uzeo sam očev pištolj sa dva rezervna okvira metaka, obukao njegov crni , mehaničarski kombinezon , njegov tamno smeđi kožni informbirovski mantil, natandario bijelu košulju i kravatu tirkiznih, plavih, žutih i crvenih pruga, nabacio dugin osmijeh i majčin ponos i dika je moga krenuti tamo negdje gdje se dobri ljudi skupljaju da brane nezaštićene i goloruke.

A tamo? Radio sam ono što najbolje znam. Igrao se , po rovovima jurio, bojio oblake i snove i zabavljao ptice i saborce.

Ibretili su se -, poeta sa kravatom na prvoj liniji ubijeđivao ih je da je ljubav svuda oko nas ii da je život prelijep.

Čak i kada bi neko zaginuo, onako ratničkim rječnikom i metodom rečeno – iznenada, neminovno i naprečac, život je prelijep, ljubavi i milosti pun..

A nema tu nikakvog iznenađenja , ni naglosti kad neko zagine; možda malo više neminovnosti.

Ha se mača latiš vjeruj i očekuj – od njega ćeš zaginuti. Dobro, ovo nisu bila viteška vremena, i nije bilo princeza , mačeva i štitova. Bila su to beterna vremena zlih ljudi, pušaka i granata i mnogo nestajanja i smrti..

I ljudi su ginuli. Sa ove ili sa one strane, sasvim svejedno je.

A opet, ja , neuki, novopečeni ratnik nisam vidio nikakve strane.

Gledao sam ljude, Božija stvorenja kako pucaju jedni na druge. Reklo bi se iz čista mira. Ili dosade. Bez srkleta ili pametovanja. Nema tu neke pameti. Rekli su im : evo ti puška i puno metaka i ubijaj one sa druge strane. Vi ste bolji i rasniji od njih.

I oni sa zaduženim puškama i bombama ne poznaju se , a vezani su samrtnom pupčanom vrpcom. Smrt im je najbliskiji rođak koji ih veže.

I vrlo je lijepa i pravedna .

Danas će jedni rovovi imati sreće. Njihovo nebo će biti obojeno u plavo. A oni preko puta biće posuti kišama nestanka. Sutra se kolo sreće okreće.

Nema povlaštenih na bojištima. Svi su postrojeni ispred počasnog bubnja punih metaka, na kojima su zapisana imena sretnika koji će iznenada, neminovno i naprečac poći u svijet u kome nema ratova, i u kome su svi ljudi braća.

No, šta se može!

I tako dođosmo do toga zašto je poeta i slikar uzeo pištolj u ruku i stao na čelo kolone bjelavskih mahalaša koji su branili i odbranili svoj grad i svoju zemlju.

I mnogi zaginuše. I poznati i nepoznati. Ali to je bilo nekako nromalno i očekivano

Uzeo si pušku da pucaš u drugog Božijeg stvora iako ti je rečeno : ubiti jednog čovjeka je kao da si ubio čitav svijet.

Zato ne očekuj da će te metak mimoići. Ako te ne potrefi danas , neki drugi dan će garant. Ako te ne strefi tane, granata ili mina hoće garant.

A 1460 prelijepih Božijih dana , uludo potraćenih dana je sasvim dovoljno da mnogi ne uspiju pobjeći od nestanka. Nema bažno ako imaš razložno opravdanje – braniš zemlju i čast njenu. Ti postaješ ubica.

Mnogo puta sam u nišanu imao nekog čovjeka sa druge strane. Ličio je na ljuda koji su dijelili rovove sa mnom, sa ove strane. Vidio se umor, tuga i beznađe na njegovom licu. Uniforma je bila skoro na vlas ista kao moja . I po boji i po uprljanosti. Rovovi nisu nikakva preporuka higijeni i baškarenju.

Znam i njegova krv je ista kao mojih saboraca. Vjerovatno i on ima ženu i dijete, ili više komata djece, majku, sestru… Sada dok ubija one sa druge strane, se brine šta će sa njima biti i ko će se o njima brinuti ako on naprečac sasvim očekivano i neštedimice zalegne.

Taj jadni,možda dobri i ubogi čovjek vjerovatno i ne sluti koliko je Milostivi Bog danas bio na njegovoj strani. U mislima poete i slikara čitav rat je odzvanjala Božija riječ:

-Ne ubij Božijeg roba, na bigajri haku ,

Zato je dobri čovjek odložio oružje i nikad nije ubio ni jednog Božijeg stvora. Imao ih je na nišani, ali nikad nije pucao da ubije.

Ali morao je izaći da brani zemlju koju će uskoro preplaviti valovi okrvavljenih Modrih rijeka.

Kažem morao sam – jer u mom Sarajevu ,Gradu čednosti, u mojoj Bosni , zemlji Božije milosti živjele su časne žene , prelijepe grlice i nevina dječica , koje bi zli monstrumi sa one druge bezbožnićke strane, bez imalo predumišljaja i straha od Boga Silnog i Mudroiga poklali i nestali.

Dakle, da ponovim – u mom gradu je živjelo mnogo nevinih i prelijepih žena i djece koje je trebalo braniti od zla i neljudi. A za tu čast je vrijedilo i umrijeti. I zato me nije bilo stid što sam uzeo pušku u ruku.

Zakletvu sam dao Bogu :

No pasaran! Samo preko mene mrtvoga.

I zlo nije prošlo ni preko mene mrtvoga, ni pored mene živoga.

Ali monstrum ima zvijersko lice i zvjerinju žeđ za krvlju nevinih i nezaštićenih. Granatirao je moj grad četiri godine i ubijao nevinu dječicu , predivne žene i njihovu siročad.

Žao mi što ih nisam mogao zaštititi.

Ne pišem o ratu , jer svaka misao boli. Toliko ubijenih žena i djece da se srco ledi, duša slama, vaseljana plače.

Ne pišem o ratu jer me sjećanja bole:

Jednoj prelijepoj plavokosi vili , umilnih tirkiznih očiju Šeću D. granata je presjekla glavu , nekoliko časaka poslije riječi upućenih ovom sretniku:

-Čuvaj mi se dobri ratniče moj.

Jednuj blaženoj i čednoj Rici L. jedna od markalskih mina je odvojila glavu od trupa dok je pokušavala neći lijek za bolesno čeljade.

I napose, znate li onu Frku Frkicu Mariju Magdalenu, zanosnu krasoticu , a nesrećnu siroticu ?

Popeo se njen sedmogodišnji sin na tek zarumenjelu trešnju- Popeo se jadna li mu majka sa Đerijem dugarom moga sina i troje ivezičkih domaca , jednom prelijepom devetogodišnjom djevojčicom i dva nešto mlađa dječačića. Popela se djeca da kušaju nedozrele crvene bobe. Ha,se popeše djecu sustignu minobacačka granata se Mrkovića. Kako ih sustiže pretvori ih u kašaste crvene bobe. Ne zna se šta su bobe a šta djetinje krv , koža i koščice.

I zato poeta ne piše ,niti slika o ratiu. Bolne slike u njemu vrište i jauču, a on je umoran da nestajanja i umiranja. Ne želi bolom vaseljane ljudima dušu krvariti.

I zato umorni dobri čovjek samo o ljubavi piše i slika. I sanja prekrasne snove u kojima polja djevičanskih ljubičica mirisima svojim boje Modre rijeke i neubrane djetinje trešnje , sa blagoslovljenog stabla na kome mirisna ljuljačka djevojčicu prekrasnu svoju sanja.

Utorak   je 23.februar, 2026 . Omjer dana  54/ 311.

Veljača samo što nije zaždila a kerovi i mačke se ne vucaraju i ne mjauču. Izdali ih mentori, mraz i snijeg. Hajvani navikli po snijegu takar priče tkati.

Insanski hajvan bi od takvog mraza  načisto rikno. I nikom ništa,samo što bi svrabež do iza vrata zapo.A tamo se ne mre ženska sama počešat. I sada belaj.  Muški od mraza riknjava , a žensku svrbi , nejma lijeka .  I šta će jadna žena , nego na ligure i insanskog hajvana ispred ili iza sebe i dži-dži midži , od Sarajeva ka Ilidži, dok se jado ne dohaviza.

a jopet neki se nikad više ne otkrave. Smrzotine se srmznu za vike vijkova. I ne znaju da su se smrznuli dok ih pržunska vatra ne otkravi, minimum pola njih. I svi se oni prave mutavi i u čudu su:

– Šta ih snađe?

A odgovore znaju . Sve je u činjenju i ne činjenju ! I džab džabe ti onima što su ostali govoriti jeno te isto. Činite ljudi i nemojte činiti. 

I džab , džabe će se ženskinje nadati da će muškinje redovno činiti ono za što stvoreni. Poraditi na selekciji i nastavku evolucije , ono minimum na prostoj , ako već nisu sviklu na proširenu ili složenu reprodukciju .

Dakako radi očuvanja vrste. Vi mislite ženama nešto olaho stalo do takara. Ma jok boni.  One to gledaju sa humane strane ,  opstanak ljudske rase. I da budu sigrune da će prosto proširena reprodukcija uspjeti , vole da se to temeljito ,  višekratno i opetovano obavlja.

Baš su ove žene odgovorniji dio ljudske zajednice . I temeljitiji. I ža nam ih što se  moraju sa kojekakvim hablečinama u dži-dži midži kola fatati. I moraju se latiti  kojekakvih cvrkutavih  slavuja i razigranih češljugara , kad ih reprodukcija zasvrbi.

Što bi poete rekle:

-Joj ljepote u večeri rane.

U prevodu:

Ma  , nije mane ni uranku  , ako se insan zaobada svako jutro.