Žak Prever – Tamničareva pjesma

 

 

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih grudi izvajanih ljubavlju


												

Bleki – Janje





Božična drvca skidaju

Uskoro će uskrs

Mućak šarena jaja

Nova znamenja

Postavljaju u kapeli

Čiji je svod šareniji od boja

ulica crvenih fenjera





Na vrhu njenom stoluje stid

Blam je već trivijalno reći

Trofej skršenog monoteizam

Janje

Između četiri zida hladna

Zatvoreno kleči

Vapi

Moli

Mirisa prirode i Božije ljubavi sam željan

Neću bolesnih kamenorezaca

njihovih ljubavnika

Neću bezbožnih ribara i svirala

Bludnice sa sedam bregova

Ljubavnice tame

Sjećanje na Prevera

 

 

Ah, to proljeće

 

Jesenji beskraj

 

Ljubavna čarolija

 

Jesenja milina

 

 

04.02.1900.-Rođen francuski pisac Žak Anri Mari Prever, nazvan “pjesnik Pariza”. Počeo je pod uticajem nadrealista, ali je vremenom izgradio originalan izraz jednostavne i sažete forme. Njegovu poeziju karakterišu revolt, mladalački cinizam, ismijevanje autoriteta. Napisao je više poetskih scenarija, možda najljepših u francuskoj kinematografiji, za filmove režisera Marsela Karnea “Obala u magli”, “Hotel Sjever”, “Dan se rađa”, “LJubavnici iz Verone”, “Djeca raja”, “Vrata noći”. Djela: zbirke pjesama “Riječi”, “Veliki proljećni bal”, “Kiša i lijepo vrijeme”.

Prever je umro 11.04.1977.

Tako nam kroničari bilježe jednog od najvećih lirika dvadesetog vijeka i maga poezije uopšte.

Mi ga prozvali vjesnikom proljeća, jer malo ko je o ljubavi znao pisati tako jednostavno, pučanski, prirodno ,kao da je ona samo proljeće.

Mi ćemo dodati ješ par istinoljubivih rečenica o Preveru.

1925.godine Žak Prever se venčao sa prijateljicom iz detinjstva Simon Dijen. To je ona djevojčica Barbara, koju je morao pitati da li se sjeća kiša koje su neprekidno padale.

Od 1930, zajedno sa mlađim bratom, filmskim režiserom – Pjerom, radio je na realizaciji nekoliko filmova, kao glumac, asistent i scenarista. Tridesetih godina Prever je počeo da piše i za kabaree, kafe-teatre i avangardne pozorišne trupe: kraće drame, monologe, horske recitale i šansone.

Žao nam je što biografi nisu zapamtili više detalja o ženama njegovog života.Nije bitno da li su priče vesele ili tužne,one su dio njegovih sjećanja pretočenih u stihove i umjentost.

Jacqueline Laurent,mlada i prelijepa glumica i dražesna Claudy Carter, su mali predah do Janine Loris koju 1943. godine ženi , da bi se 1946. rodila se Mišel, kći Žaka i Žanine Prever.

Žene su žene kaže Prever.

One su takave kakve jesu,cvjetne,blistave,nježne,ljubomorne zaljubljene, sanjalice,mirisne,vesele,rasplakane,raskošne,ljubavnice ,majke,žene sa pločnika…

Šta se može, kroničari nisu ljudi sa damarima.Isto kao ni kritičari.Oni samo bilježe šture podatke i fabule.Da su kritičari bilo kakvi poznavaoci umjetnosti ,ne bi se bavili kritikom,radili bi umjetnost.

Kritičari će vam za Prevera reći da je nadrealista, egzistencijalista, realista,pa čak i futurista i kubista…zaboravljajući da se on svemu njihovom , pa i svima njima rugao.

Sa nepunih dvadeset godine je sve te pravce gurnuo u stranu,pride još i jednoliki aleksandrinac ili rimu,prezirući deklamatorskeske tenzije.

Nadrealiste će ismijati.

Egzistencijalistima i njihovom šupljoglavom papi Sartru će dati nogu.

Realiste će slati da mu kupuju cigarete.

Pikaso i Dali ga nisu zanimali, jer su se u ime avangardnosti isuviše udaljili od života ,ne prepoznavajući ga i karikaturalno se odnoseći prema njemu.Pikasu će pokloniti jabuku za doručak.

On je bio dobar,miran i tih čovjek,koji nije patio od glamura. Glamur se išao njemu pokloniti. Dolazili su sineasti da iskamče njegove riječi. Libreta za najpoetičnije francuske filmove tog doba je pisao upravo on, Žak Prever.

Nije imao ni sedamnaest godina kada su ga poslali da ubija.

Koga će ti, bolan ,poeta ubiti.Stajaće na pustopoljini,gledati metke kako mu pored lica,pored srca zuje ali , on , pucati neće. Njegovo oružje su riječi.Priznao je; ni jednog metka u ratu nije opalio. Remark koji je imao tek dvije godine više, mu ,sa druge strane ,nije uzvratio.Poeta da kidiše na poetu, na čovjeka?Ne ide to.

Vidjeće i zapamtiće Prever i Remark mnogo smrti.I pisati o njoj i beznađu koja poslije rata slijedi.Preziraće crkve i poretke ,streljaće rječju njihove glavešine i žbirove , na svakom koraku i ići dalje uspravne glave.

Zbog onih dobrih,običnih ljudi pričaće jednostavnim riječima o onome što su vidjeli,voljeli ili željeli vidjeti i voljeti.Rane su privremeno zacijelile i vrijeme je da pustimo Remarka da radi.Proza je obimnija i tu ima mnogo više posla.

Vrativši se iz rata Prever više nije bio dijete i nije mu bilo do pozerskih šupljanja nadrealista ,egzistencijalističkih ubleha, benignih dadaista i inih …ista.On će u pero smotati dah trenutka i prenijeti ga bojama koje istinitu poeziju boje.

Prever će okovati ljubav,poklanjati ružu za jedan dan,a tu ljubav,tako silnu,tako nježnu,tako očajnu, zauvijek. Neće se stidjeti da voli starice koje sa uvelim cvijećem čekaju pobjednike. On će vidjeti djecu da se vole stojeći,čekajući da bjele grudi postanu podatne, dok puževi idu na nečiji pogreb.

Odjednom počinju detalje Preverovih slika gurati u šansone. Mnogi kažu da se francuska šansona, zahvaljujući pitkosti Preverove poezije preporodila i procvjetala.

Pariz i Sena su bili Preverov život.

U Parizu su pločnici malo drugačiji. Tamo se djevojčice podaju za su,za koricu hljeba. Da li je već tada , na Pigalu , susretao trinaestogodišnju Pjaf? Možda su se u prolazu okrznuli. Ali on je već postajao bard kojeg su napuštale ratne more,a ona je tek za tri godine trebala da izgubi malenu Marselu i krenuti mukotrpnim putem muzike,poezije, ljubavi i bola.

Petnaestak godina kasnije Vrapčić će pjevati njegovo Uvelo lišće.I Iv Montan,Žilijet Greko,Barbara Strisend,Erik Klepton,Diana Kral i stotine njih , ali i nezaboravna Paula Cole.

Koliko je tu ,uz Senu, uglova,fenjera ,kaldrme,ptica i ljudi koji bezglavo srljaju. A bome se i ljube,i vole, i rade još mnogo više od toga. Mnogo više nego što on to može u svoje pjesme kanonizirati. Nije želio da čitaoce pretvori u voajere,već samo u ljubitelje istine, ljepote i ljubavi.

Nekad bi se ulijenio. Sjeo bi u neki bircuz,takve je kafe'e najviše volio, napose one u ulici Kanal sv.Martina,pijuckao i gledao golubice i golubove kako se takare i kako im perje leti.

Nije se stidio.Zašto bi?

On je pjesnik cvijeća,proljeća i ljubavi, ali i pariskog pločnika. Majstor jednostavnosti i trenutka.

Kao vrsni fotograf , zaledi sliku i pjeva o njoj. Na čitaocu je kako će i koliko će od te slike primiti u svoje bilo.

Uvijek će se zaboravljati da je on poeta kakvog Francuska nikad nije imala.

Bio je sretnik koji je preživio jedan rat. Zna preživjet će i drugi,ali neće prestajati da piše o živom pjesku, čeličnim grdiosijama ,jutarnjem doručku,jeseni ili lijepom vremenu mladosti.Malo je francuskih pjesnika potrošilo mastila i riječi kao Prever.

Neke od tih pjesnika volimo,neke podnosimo,a neke ne zarezujemo.Sve zavisi od raspoloženja.

Za Prevera vam ne treba raspoloženje.Treba vam minut slobodnog vremena.Taj minut će se pretvoriti u bujicu slika koje mogu trajati satima, a ostati u sjećanju čitav život.

Eto ,to vam je Prever koji će se narugati i smrti pevajući o lijepom životu,ali sasvim izvjesno, neće moći pobjeći od nje.

Ironija , umro je daleko od Pariza bez kojeg nije mogao disati.Ali ; kažu da je pročistio pluća i umro srećan udišući more Bretanje i vazduh djedova.

Lijepi život

Kada život završi igru

Smrt sve postavlja na svoje mjesto

Život se zabavlja čitavog trajanja

dok Smrt uređuje kuću

bez obzira na prašinu

koju sakriva pod prostiračem

Toliko ima lijepih stvari

koje ona zaboravlja.


												

Dolly Parton – I will Always Love you

 

 

I will always love you

 

If I should stay

I would only be in your way

So I'll go, but I know

I'll think of you every step of the way

 

And I will always love you

I will always love you

You, my darling, you

 

Bittersweet memories

That is all I'm taking with me

So, goodbye, please, don't cry

We both know I'm not what you, you need

 

And I will always love you

I will always love you

 

I hope life treats you kind

And I hope you have all you've dreamed of

And I wish to you, joy and happiness

But above all this, I wish you love

 

And I will always love you

I will always love you

I will always love you

I will always love you

I will always love you

I, I will always love you

 

You, darling, I love you

Ooh, I'll always, I'll always love you

 

 

Uvijek ću te voljeti

 

Ako bih ostala

Samo bih ti bila poteškoća

Zato odlazim, ali znam

Da ću misliti na tebe svakog trena

 

I uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

Tebe, mili moj, samo tebe.

 

Gorko-slatka sjećanja

To je sve što meni ostaje

Zato zbogom, i ne plači  molim te i

Oboje znamo da nisam za tebe

 

I uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

 

Nadam se da će ti život biti dobar

I nadam se da ćeš dostići svoje snove

I želim ti radost i sreću

Ali više od svega toga, želim ti ljubav

 

I uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

Uvijek ću te voljeti

 

Volim te, mili

Uvijek, uvijek ću te voljeti

 

 


												

Bleki – Bolnoj sam ,vrteški , mili , odila




Odi mila samo odi

odi i gledaj

 

ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

 

među nama

nerazumni rovare

 

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

 

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

 

odi

reci mi šta si vidjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

 

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

 

vidjela sam dobrota sušta

prva sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

 

vidjela dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

 

vidjela

umišljeni i oholi

kamenje na ljepotu bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila 

 

vidjela

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

 

duša mi mili ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i kam teški 

 

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

ža mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

 

sve nešto mislim

biće ga manje

ako nevinost gleda

 

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

 

pruži mi ruku

bol svoj mi duši ulij

 

meni je lako

Tišinu i sne

sam

bolom sviko

do nestanka svog

 














												

Françoise Hardy – Les feuilles mortes / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski

 jesenji-dan

Les feuilles mortes

 

Oh ! je voudrais tant que tu te souviennes

Des jours heureux où nous étions amis.

En ce temps-là la vie était plus belle,

Et le soleil plus brûlant qu'aujourd'hui.

Les feuilles mortes se ramassent à la pelle.

Tu vois, je n'ai pas oublié…

Les feuilles mortes se ramassent à la pelle,

Les souvenirs et les regrets aussi

Et le vent du nord les emporte

Dans la nuit froide de l'oubli.

Tu vois, je n'ai pas oublié

La chanson que tu me chantais.

 

{Refrain:}

C'est une chanson qui nous ressemble.

Toi, tu m'aimais et je t'aimais

Et nous vivions tous les deux ensemble,

Toi qui m'aimais, moi qui t'aimais.

Mais la vie sépare ceux qui s'aiment,

Tout doucement, sans faire de bruit

Et la mer efface sur le sable

les pas des amants désunis.

 

Uvelo lišće

Oh, željela  bih da se uvek sećam

Srećnih dana naše ljubavi

Tada je život bio mnogo lepši

I sunce blistavije bilo no danas.

Uvelo lišće slaže se po zemlji

Uvelo lišće slaže se po zemlji

Sjećanja i kajanja

Hladni vjetar ih odnosi

Sve zajedno u noć zaborava

 

To je pjesma koja nas podsjeća,

ti, koji si me volio

I ja koja sam te voljela

I mi smo živjeli oboje zajedno,

Ti koji si me bolio

vi koji me voli,

i ja koja sam te voljela

Ali život razdvaja one

One koji su se mnogo voleli.

O, sasvim polako i bez šuma

More briše tragove po pesku

Koraka razišlih se ljubavnika.


												

Prever – Neko

To je bilo jednog utorka oko četiri časa posle podne
meseca februara
u kuhinji
neko je ponizio služavku
Ranio je u dubinu njenog bića
nešto što je bilo još netaknuto
upravo je načeto
i opustošeno
Nešto što je još bilo živo
i što se smejalo ćutke
Ali
neko je ušao
rekao neku tešku reč
jer je razbila nešto
i to što se u njoj još moglo radovati
prestalo je zauvek da se smeje
Služavka je ostala ukočena
ukočena pred kantom za smeće
i onda je počela da drhti
Ne sme nikako sada da počne da plače
Jer ako počne da plače
služavka za sve
dobro zna
da neće nikako umeti
da se zaustavi
Ona u sebi nosi toliku bedu
već vrlo dugo je nosi kao zamrlo dete što još daje neke znake života
Ona zna dobro
čim prva suza krene
sve druge će za njom
i to će napraviti takvu buku
koju niko živ neće moći podneti
oteraće je
to zamrlo dete u njoj onda će potpuno umreti

Ućuta šta je drugo mogla.

Plaho pazite kime ili ščime će te se zaklinjati/ Igorkaz na dan 04.Januara/Veljače

Danas je  Srijeda 4. Veljača 2026. Latini bi rekli februar,normalno po Vukovom zboru.

Spucalo se 35 dana.Nismo ih ni osjetili. Oni koji su ih osjetili sada nisu svjedoci sa ovog svijeta. Sada negdje drugo svejdoče. Nema laganja.Ništa se ne može slagati , a ni sakriti .

Đe'š ba lagat a sude ti časni suci.

Nije to ko opvde.  Ovde se moš i sa  pokojnim Titom  i rahmetli  Alijom zakleti ,  neće ti se vjerovati. Ono, zakletba Titom je vjerodostojna, ali je tronacionalistička a , uglavnom fašistička i profašistička bagra uprljala, da bi zataškala svoj pljačkaške namjere.

E sada se vi pazite šta vam je raditi Imate 330 dan za razmišljanje. Pazite s kim ćete se zaklinjati. I što bi se uopšte zaklinjali?

Časnim ljudima se vjeruje na riječ.

A nečasnim ništa ne pomaže. Pogan . Ne može  se spasiti od pržuna, jer su im njihove zakletva ulaznica za pakleno mjesto.

Mrsko nam dalje širiti priču, prelijep je sunačan i vedar dan.

A u takvom danu na samo lijepe stvari padaju na pamet.

Recimo Ona i  ONA.

Tako nam zapisano.

Što bi poete rekle:

-Ona je i ONA

U prevodu :

-Ne moš im kao ni anamo onoj pera odbiti.

E nemojte nas sad ćerati da o nepoderivoj ponavljamo priču. Ne valja pričati o nepoderivoj. Treba je stalno pokušavati derati

Elizabeta II ili Britanska tradicija

Iz Arhiva

BY ADMIN5. FEBRUARA 2016.BASNE, HUMOR

Sasvim obična priča o jednoj kraljici

ili

Basna o Emoc2

ili

jednostavnije , životopis  E.  II

Kažu neke riječi nastaju spontano,u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća. Možda?

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima. Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića, zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

U ovoj  Basni se ne radi o tome.

Emoc2. Je vrlo  slično onoj Emc2 , ali ni nalik.

Neko pomisli na skraćenicu druge emocije.

Hajvan o kome pričamo nema ni prve emocije.

Nećemo vas zavaravati i zavlačati . Emoc2. bi mogla biti  skraćenica od ;E mother of curvoasiers  ili  majka kurvoazijea i drugih.

Po slobodnom Vukovom prevodu to bi značilo:

E ,to je majka k(u)rvi azijskih i drugih.

Znamo zašto je to tako . Kompjuter u kojem su ubačeni analogni podaci Vukovih znamenja i pismenija, riječ kurvoasier tumači kao složenicu dvije riječi: kurva i Azija .

Vi ste već primjetili da je kompjuterski prevodilac previše bukvalistički i zbog toga dolazi do nedoumica.Onda se  ljudi ne mogu snaći i pogrešno se mnogo toga tumači.

Mi uzeli sebi za pravo da tumačimo Vuka. Imamo više prava od ekavaca. Vukovo pismene je na ijekavskom, to znači  na našem , Bosanskom jeziku. Nigdje u njemu ne možete naći , fuj SANU i bljak Čosića i druge . Ime im se ne spominjalo.

No , danas nećemo o Vukovom nauku iz tri razloga:

-Nije riječ o Vuku već o Emoc2, a ona je ženskog roda. Koliko mi znamo. Nismo se zavirivala da provjeruimo jer nam je kao žensko vrlo neubjedljiva. A  kod nas dame imaju prednost. Za druge ne garantujemo.

-Pametnom je dovoljna  i jedna  jedina rečenica koja definiše Vukov rad. Mi smo je izrekli.

-Vuku nikad nije bilo mjesto među ublehama i licemjerima.

Imbecilima  i luđacima koji misle drugačije nije mjesto među  prostim narodom. On se smještaju u ludare ili Hag, ili ustanove sličnog tipa.

Danas ćemo se igrati , hitoričara (povjesničara, istoričara) ,  hroničara i pričati o zgodama, nezgodama bolesnika i praotaca Emočke 2.

Evo i ovo tepanje je nekako, naopako. Ona je engleskinja,pa je nama to sasvim normalno.

Moramo tu naopakost malo konkretnije objasniti da ne bude zabune.

Kad čovjeku zapane naum pile, kokica, žena koja voli cugnuti, slučajno se preziva  Pipić ili je Arhimedova konstanta , on joj tepa sa : Pipička.

To ne znači da je ona veličine 3,14 u odnosu na običnu, kao što bi to Rudolfov broj nagovjestio. Ali mere bit da bidne. Isto kao i da vrijedi toliko u odnosu na neke druge. Napriliku , u odnosu na Emoc2 svako žensko toliko vrijedi.

Vi skontajte tepanje prezimenuša Prpić, Krupnić,Rospić. Nemojte slučajno da vam padne na pamet tepati onoj što potiće od popova ,pa se preziva Popić. Ne vidje svijet nikad pola anamo nje. Jal je cijela , jal je ima aman pa aman Pi.

Vi mislite da ćemo vam izvući iz neke tuhafli arhive prezime Golap. Bi mi, ali ga nejma. Ili ga ima a mi ga nismo zakantali u arhivu.Zato se zadovoljite snima .

Ima mnogo sličnih analogija u takozvanoj Vukovoj konstanti ili Blekilijevom sindromu.

Ako se žena voli voziti na kari ,zovu je Karićka. Ima i prezimena, ali nismo dokučiti porijeklo.

Kad neka žena mete , voli dizati ili se za (sa) njom diže prašina zovu je Prašovićka. Zluradi će to prezime povezati sa glagolom trpnim prašiti .Ili sa televizijom. A mere biti i sa jednim i sa drugim. Lijepo je biti Prašovićka od glagola prašiti. Samo se praši. ha je vidiš na um čojku oadne prašenje.

Ako neku ženu ruže ili ona voli ružiti zovu je Karanovićka ili Karovićka. Rjeđe Karakićka. To znači oko od topovskih kola. ako se popova žena vozi kari onmda je oba karapopička.

Ha se žena počne kititi, jal cijećem , jal  nakitom prozovu je Kitićka. Ne valja ni ako se prekiti nakitom. Dodaju joj neko nevaljasto tepanje. Naša finoća ne dozvoljava da ga pomenemo. Vi možete,vas niko ne gleda, osim žena koje bi se igrale sa  vašim veselim privjeskom. Na satu normalno. Ima muškije koji svuda kite privjesak. Nekji ga prislone i na sat.

Ima jedna pa se preziva Kitarević. Drugi, oni neuki i grublji je zovu Kitara, Kitočka i Kitačka, i joj(š) gore. Kako su samo jadni i besmisleni.

Nama  ona sasvim nježno i krhko izgleda kad nas posjeti u Sarajevu, pa joj otad tepamo:   Kitočkica,Uh mili cvijete naš, bidi nam cvjetak baš. Ništa ružno. Samo  je Deba malo smotan. On skonto da drugi stih glasi: privi nam cvetak vaš. Svako poželi da se pokiti nekim cvjetićem.

Najgore nam padaju ona grozna prezimena koja se ne završavaju na ić,vić,ović i tako to.

Recimo Okuka,Motika,Dodik,Fukara i sl. Gledajte ta tepanja:

-Okukica se rimuje sa  kurvica. Okuka na italijanskom znači krivina ili kurva.

-Motikica zvuči  ko digla se kuka i motika,pa i motikica za nima. Više je seljački i turbo narodski. A oni su blesavi i nisu čuli za Vuka, pa pučanstvo zovu folk. To mu dođe složenica od riječi  fol i prvog slova  neke riječi koja počinje sa k.

-Dodikovka je opravdano  jadikovka. Znate zbog čega? Nemogućnost koncentracije i pogotka u sridu. Neštu u vezi sa genima. Po Vuku je to  iskrivljena precepcija stvarnosti koja vodi u japanske vode jao pao mlohav i.

-Fukara. Tu ne umijemo ni demunitirati. Zato samo  konstatujemo, je'nom pijačarska fukara uvijek ostaje razroka fukara.

Nama žao strankinja. Njima je teže tepati, sve neka stranjska imena, koja se ne mogu tek tako bukvalizovati na našem vuku. Treba se pomučiti. Uglavnom ne . Joj propustili veliko slovo. Šta se može. Riječ je legla, ko strankinja kad naleti na Muju. Jazuk je vrnuti. Narod kaže vraćati se nazad oliti natraške  je veliki peh . Osim kada je u pitanju,džidži-midži ili književno-rečeno  gore dole.

Vidjeli ste sve same ljepotice i slatkice, a muškarci im svakakve nadimke daju.

Mi, Bosanci i Vukovci, to nikad ne činimo. Pustimo drugima da laprdaju i da se riječima  igraju, kolikjo im volja.

Mi djelujemo. Nije nas briga za smisao riječi. Mi više volimo smisao ženske ljepote i mirisnih đardina.

Joj ,kuku nama .Ima da nam se odbije od bubrega. To znači ništa od plaće koju ne dobijamo već po godine. Velite ni kod vas nije sjajno.

Natakarili dovoljan broj riječi koji nam je određen za basnu Sada je moramo  naprečac završiti. Inače u tim dnevnim takarima ,nema onog takara kjojeg normalno pučanstvo voli.

Mi kad god  vidimo žensko ime ili meriše na nju, bacimo malo takarli priče da zainteresujemo čitaoca.

Okosnica  ove basne su trebali da budu par navoda ,šta se takarilo  na dan 29.12. u raznim vaktima i da se oko njih isplete basna.

Ispred je trebalo staviti uvodbnu napomenu:

Elizabeta II poslala božičnu poruka:… da postoji nada i da svijetlost može da pobjedi tamu i u teškim i mračnim vremenima.

Sada bi i Elizabeta II da se igra mirotvoraca.

Neće moći,ove noći uoči svjetskih blagdana.

Ni nekih drugih.

Ako ona zaboravlja istine mi nećemo.

Nije ni ona samo se prai previše mutava.Iako je kraljevna i žensko ipak ćemo raći da je od rođenja mutava,ali nešto manje.Tek neki valer.

Njena zemlja je među predvodnicima tame, a ona bi da se utrpa u svjetlost.

Žena za života voljela jarke crvene boje. Zna  znanje.Priprema se za konačno odredište.U pržunu je sve jarko crveno i pride plameteće crveno.Džaba joj Božić.Natandariće joj onog Dana metlu,da je zajaše kako joj priliči.Pitajte obe iz Linčburga.Oni najbolje znaju.Sve prate i snimaju.

Kako smo  već zglajzali, mi ćemo vam nabaciti okosnice i završiti posao koji nam ne plaćaju.Vi se pravite da ste basnu skontali ili se zabavite i pokušajte da je sastavite po vašem ćeifu.Svi na dobiti ili niškoristi.

-1721.- Francuzi su okupirali ostrvo Mauricijus u Indijskom okeanu. Ostrvo je 1810. potpalo pod britansku vlast, a nezavisnost je steklo 1968.Sto pedeset osam godina ih Britanci nestajali i pljačkali.

Tada nije bilo Haga.

Da li je kraljica E II zaboravila sve  masakara učinjenih narodima širom svijeta.Mogla se kojom  božićnom molbom za oprost obratiti svjetlosti.Ili ubijenim i masakriranim izvinjenje poslati.Makar i licemjerno.Nije se ugledala na ublehu Branta.Da se ugledala mogla bi dobiti Nobelovu nagradu za mir.A i ovako je može dobiti ,kao nagradu za životno nedjelovanje.Deba, kaki je dobacuje,za nedjelo boni,šta se se stisli sa riječima.

Jok,tama to ne radi . Svjetlosti bi ona da se šlepa.

-1809.- Rođen je William Ewart Gladstone, četiri puta premijer Velike Britanije između 1868. i 1894. Poznat po političkim i socijalnim reformama, smatra se jednim od najvećih britanskih državnika. Legalizovao je 1871. radničke sindikate i 1884. izvršio tzv. treću parlamentarnu reformu.

On nije bio toliki licemjer kao potonja mu kraljica E/ II i prozivao svjetlost umjesto prirodnog saveznika : tamu.

1890.Američki vojnici su kod “Ranjenog koljena” u Južnoj Dakoti masakrirali više od 200 Indijanaca iz plemena Sioux, među kojima je bio veliki broj žena i djece.

Naši izvori govore o milionima masakriranih „indijanaca“ samo na Divljem Zapada.O milijardu izmasakriranih “urođernika širom svijeta.Možda i više.Ne mre sve ćovjek izbrojati i zapisati.

Moš'te sebi predstaviti sebi sliku o probližnom broju ubijenih „urođenika“ radi dobrobiti one koja se moli „nada i da svijetlost može da pobjedi“.

Kraljice ,kraljice,koja su to  licemjerja.Toliko ih da smo nemoćni da ih popišemo.

Zar vas devet decenija nije naučilo barem gramu prtistojnisti.

Vaša kruna je uz Vatikan ,pa tek onda  SAD i EU  najviše kriva za „ za tamu u teškim i mračnim vremenima“.

Pitaj bonioćka „urođenike širom svijeta“ šta oni misle o tvojoj kruni.Stotine miliona „vam“ ne mogu odgovoriti.Tvoji su ih skratili za glavu,a par puta više  njih su uskraćeni za nasušni hljeb,  ljudskost , dostojanstvo i Svjetlost.

Nažalost sljedbenici to nastavljaju da čine  u neizmjenjenim okolnostima i razmjerima.Samo to malkice perfidnije rade.Ono ko fol.Zvrijerinje se izbirikalo i postalo još efikasnije.

1940.- Njemačko vazduhoplovstvo izvelo je najteže bombardovanje Londona u Drugom svjetskom ratu, koje je britanskoj prijestonici nanijelo najveća razaranja od “velikog požara” 1666., kada su uništene četiri petine grada.

Niti jedna bomba,granata ili Vau 2 nisu pogodili dvore „prijateljice“ svjetlosti. Tek jedan geler razbio jedan napukli prozor.

Mi se ne pitamo zašto.Mi znamo.Obiteljske veze su uticale da  joj pape Đuro uz Pia XI i SAD bude jedan od pokrovitelja nacizmau Njemačkoj.

Dana 20. studenog 1947. godine kraljevna Emoc2,se udala za grčkog kraljevića Filipa, koji je nešto prije postao britanski građanin i princ, te vojvoda od Edinburgha.

Njihov brak je bio kontroverzan( Ha!Ha!HA.Said the clown.): princ Filip je rođen kao pravoslavac, a njegove sestre bile su udate za naciste.

 Za kraj smo ostavili jedinu istinitu rečenicu.

„Milioni ljudi pale svijeće nade u našem svijetu danas. Božić je pravo vrijeme da im zahvalimo za to kao i za sve ono što unosi svjetlo u naše živote.“

Ona nam poručuje da svijet njen i danas danaske.

Sve što Elizabeta II ima,njena zemlja,Vatikan, SAD,EU i Zapad „kolijevka civilizacije“ ima da zahvali onima koji pale cvijeće.

I onima koji nemaju penija da pale svijeće.

I onima kjoji se ne klanjaju  njenoj tami i vatri.

Ima Emoc 2. da zahvaljuje i pučanstvu za za nauk o šoferiranju.

Bila prva i jedina u porodici koja je prošla cjelokupne vojne obuke.Naročito one o noćnim vožnjama.

Njena baka Viktorija imala noćna jahanja i takar priču sa konjušarom.Poslije su u modu ušli šoferi,u vaktu Emoćke 2.

Naše naravoučenije:

Volite i poštujte žene i djecu i svjetlost neće izostati.

 Inače Emoc2. Znači:

Elizabeta, majka ofucanog cirkusa, druga.