Autor
Hajro Šabanadžović
Suton Ona pod velovima crvena
Plava ruža Zapad
Zavjesa Zlo i sjena
Zlo Zora nad Zemljom Božije milosti
Drvo ruža rose
Cvijeće Crveni velovi
Beba Bosna
Bosna zemlja Božije milosti Đardin 21
Nebo. Nebo. Sreće dosta.
U proleću po drveću
od meseca kikot osta.
Ej umreću!
Ej umreću ispod granja
kraj zaspale vodenice
za devojke, milovanja, pletenice.
Ej, umreću od daljina,
od mladosti i od snage,
za krčage pune vina, za krčage…
Pa da se pije, da se smeje,
da se peva preko njiva,
sav od sunca po ustima ispolivan.
Da me čekaš ispred kuća,
da razvezeš ruke zrele,
oči bi se od svanuća razbolele.
Razbolele i opile
da se smejem do bolesti.
Ej, da mi je niz aprile tebe sresti.
Ej, da mi je da izludim,
a bagrenje rascvetano.
Ej da mi je golih grudi,
Bože Mili
Ti oprosti mi
nemoćnom
koliko ljubavi neubrane ima
na ovom prelijepom dunjaluku
srce me samo boli kad pomislim
koliko se ljudi ne osvrću na pružene ruke
poglede čežnje koji zamiru
kad čežnja ostane u vazduhu
sleđena i nijema
a glas se izgubi u procjepu
gdje sumrak nedodira vlada
i nestanu
i ruka milosna
i glas iskreni
kao eho bačen niz kaldrmu
mahala koje nestaše
a srce jedno
maleno
a prelijepo
skrušeno u nebo gleda
moli se
Bože Mili
hvala ti za nadu
Deba jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju odust'o.
Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježi vidio takarenja.
Žao nam zbog odustajanja jer to Debi u pravilu ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.
Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.
Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.
Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.
Limarenje ima one minimum tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija, valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.
Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je ipak odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica takarenja.
Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile se obnaša..
Što više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ; ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira!? Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.
Ni njima nije jasno kako nešto može u trenu i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.
Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.
Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da bi oluk napravio.
Za nevjerovati, za riplija je, kako se ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo rađa .I još milija, ljepša, bolja, toplija i slasnija bivstuje.Onda takva po mozgu; kojeg svaka hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.
Deba ,kakav je nedokazan, sve nešto misli kako mu ta neka, za valjanje od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.
Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za papalicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.
Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onoj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki ,tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.
Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.
Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporan kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:
Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.
Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!
Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati pride. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.
Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.
On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da joj se onaj naš slunto umiljava.
On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.
Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.
I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.
Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.
Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.
Ти не плачи мајко што сум далеку и сам,
и не кревај магли, силни јадови,
својот пат, затрупан, сеуште го знам,
ако згрешам, нека изгорам.
Припев:
Еј ридови, сини мориња,
сам ќе морам да ве пробијам,
еј кораби, назад пловете,
ако згрешам, нека изгорам.
Ќе препливам води, назад ќе се вратам пак,
во градите едра, распнувам за пат,
огнови високи, сам ќе изодам,
ако згрешам, нека изгорам.
Припев:
Еј ридови, сини мориња,
сам ќе морам да ве пробијам,
еј кораби, назад пловете,
ако згрешам, нека изгорам.
Ako zgrešim neka izgorim
Ti ne plači majku što sam daleko i sama
i ne podiži koprenu , jako boli,
svoj put, suđeni , još prepoznajem,
Ako zgrešim, neka izgorim
Ref.
Hej brežuljci, plave tegobe ,
Moraću da vas prebrodim,
hej brodovi, nazad jedrite,
Ako zgrešim neka izgorim
Kad preplivam vode, vratit ću se nazad,
sa jedrima u grudima , lepršava za drumove,
plameni visoki, sada odlazim,
Ako zgrešim, neka izgorim.
Ref.
Hej brežuljci, plave tegobe ,
Moraću da vas prebrodim,
hej brodovi, nazad jedrite,
Ako zgrešim neka izgorim
Ima dana i dana.
Dani!
Božiji !
Lijepi i čudesni.
Kroz vrijeme i plavet beskraja plove.
Tiho i uspravno.
Nikad ne kasne i ne zakazuju .
Takvi su kakvi su . predivni.
Dani .
Ljudi ih najčešće po zlu pamte.
Ne bi trebali, jer ne pamte njihove početke.
Zato ne vide ljepotu zapisanu u sjećanjima ,
odloženih u biserne sehare prošlih vakata .
Zaborave Ljubav i Milost , pa se uzohole.
Zaborave kakvu nagradu sebi spremaju.
Prepisuju i misle da su mnogo pametni.
Ogavne stvari javno i tajno rade.
Razgolićuju bijedu duha i tijela svoga,
uma bljutavog.
I uvijek se kasno sjete za oprost moliti,
kad ih poklopi ono što zaborave da će ih poklopiti.
Većinu toga sebi pripreme milseći da su pametni i nedodirljivi.
Aha , kako ne.
Sve do jednom,
Tada će svaki čovjek strahovanjem kazivati svoja činjenja .
I sami sebi sa strahom svoditi svoja nečinjenja .
Što bi poete rekle
Jao li se i kuku , većini. Nemarnim.
U prevodu:
Nema prevoda , zajedno na paklenu vatru osuđenim , titl nam sagorio u jasnoći kazanog .
Da mi je jos jednom
s tobom krenuti
evo ide zadnja zora
moramo se rastati
evo ide zadnja zora
necemo je cekati
Ref.
Ja suze krijem, one padaju
ja drugom idem, one ne daju
i neka teku, neka svako zna
nek’ ti kazu kad ne mogu ja
Ja ne idem tamo
kuda ides ti
izdrzalo srce ne bi
kada bi se vidjeli
izdrzalo srce ne bi
kada bi se susreli
Ref. 2x
ne bacaj kam dijete milo
na ženu
anđela nebeskog
riječ oporu ušutkaj
prlja dušu
i žalosti
Boga Milostivog
Pljuni i zapjevaj!
Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!
Matero i maceho, tugo moja i utjeho.
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice,
Jugo, Jugice…
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane
Ovdje kome ne porastu zubi,
E, kukala mu mati
Ovdje nikad nece copor naci,
Ko ne nauci urlati
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te cuju,
Ko ne slusa pjesmu,
Slusace oluju!
Ovaj hljeb, evo lomim,
Moja Jugoslavijo,
Za tebe i bolje dane,
Konje neosedlane,
Moje srce, moja kuco stara,
Moja dunjo iz ormara,
Moja nevjesto, moja ljepotice,
Moja sirota kraljice
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te cuju,
Ko ne slusa pjesmu,
Slusace oluju
Jugoslavijo na noge,
Pjevaj nek’ te cuju,
Ko ne slusa pjesmu,
Slusace oluju
Djevojčica u crvenom i djevojčica u plavom
Zajedno šetale livadom.
“Odlučimo, Aljina, svojom glavom,
Skinimo se i osvježimo u potoku vodom?”
Strogo će na to tada reći,
Prijeteći prstom, djevojčica u plavom:
“Preko toga mama ne bi mogla preći.”
– – –
Djevojka u crvenom i djevojka u plavom
Navečer šetale uz polje raži.
“Hajde, Aljina, krenimo sada u pravcu pravom,
Hoćeš da pobjegnemo od kuće? Kaži!”
Odgovor strog, po tonu skroman,
Dala je s uzdahom djevojka u plavom:
“Ne luduj! Živimo život – a ne roman…”
– – –
Žena u crvenom i žena u plavom
Šetale skupa perivojem.
“Vidiš, Aljina, venemo, svojim smo se stavom
Zarobile u sretnom stanju svojem…”
Odgovorila joj iz tamne sjene
S gorkim osmijehom žena u plavom:
“A što bi drugo? Pa mi smo žene!”