Autor
Hajro Šabanadžović
Naše noći kroz pjesme i slike
Čedno Ja , konj
Iskon Nježno i purpurno
Dobrota Djeca
Idilični horizont Dekor
Spirala Mjesečeva duga
Vesna Morena S. Ljetna čarolija
Nježno Još nježnije
Nježna noć Ruka ljubavi
Okus ženskog tijela Ona bez imalo srama
Muzika Prava ljubav
Noćni nizovi Ona spava
Nebeski svod Blagost dodira
Svjetlost Suze nebeske
Ako možeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe…
Ako sačuvaš povjerenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zamjeriš što nemaju povjerenja…
Ako ne lažeš kad čuješ laži,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze,
Ako se ne praviš suviše dobar,
Niti govoriš mudro…
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš; ali ti misli uvijek ostanu čiste…
Ako znaš primati pobjedu i poraz,
Primati jednako jedno i drugo…
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju kako bi lakše prevarili budale…
Ako vidiš kako u komadiće razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš podignuti i pokupiti ostatke…
Ako možeš skupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
I ako si spreman ponovno krenuti kao na početku,
Ne izustivši ni riječi, izgubivši sve uz osmijeh…
Ako prisiliš svoje srce, svoje živce, svoje mišiće
Da služe tvojim ciljevima i kad su smalaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Izuzev volje koja naređuje: “Drži se dobro… ”
Ako se usred gomile ne ponosiš
I ne smatraš se herojem ako se družiš s velikima,
Ako te prijatelj niti neprijatelj ne mogu pokvariti,
Ako svaki čovjek za tebe nešto znači, ali nijedan suviše…
Ako umiješ dobro ispuniti svaku minutu svog života,
I svakog trenutka ideš pravim putem –
Tvoja bit će zemlja i svo njezino blago,
Jer bit ćeš čovjek, sine moj!
Ona spava
Ljubav je blagost neba
Vječna ljubav
Prekrasni zimski dan nad Modrom rijekom
Očima punih sna
osmjehom anđeoskim
nošena ljepotom
zimskog dana
samo prhnu
Ona
moja grlica Malena
u djetinjosti svojoj
skoro pa moja geneeacija
nenadano
umorom davanja napukla
neukošću vjernika začuđena
u ljepoti Anđeoskoj
tiho usni
ode
da se odmori
tamo gdje za ljubav nema granica
a čedna se duša milošću nebeskom dariva
Ne gori vise svjetlo tamo
gdje sam te davno cekao
od svega tinja tuga samo
sve sam ti rekao
I ne pitaj me kako mi je
kad vidis dobro kako je
svakome jednom lose krene
meni ne prestaje
Stizu me sjecanja
na sva davna proljeca
i na nase poljubce
tamo, pokraj Miljacke
Stizu me godine
kada covjek zastane
i kad proslost pogleda
nekim drugim ocima
Kad slomis granu tuzne vrbe
u zemlju kad je posadis
izraste neko novo drvo
staro zaboravis
Al’ moja prica i nije moja
nicta ja nisam birao
i moj je korjen gorio tamo
a ja sam svirao
Svijet prošlosti.
Svijet današnjice.
Svijet budućnosti.
Svijet čovječiji.
Tematika naizgled razna. Okviri isti.
Ubijanje , mnogo, nezamislivo mnogo ubijanja i onečišćenje.
U ime čega?
U ime jedinog važećeg božanstva zapisanog u neumlju pagana:
-Novca.
Zapitajmo se da li smo sudionici u terracidu ,
o kojem govori ovaj traumatični video?
I nemojte namah odgovoriti – nismo.
Jer jesmo!
Nečinjenje i šutnja je saučesništvo.
Debelo saučesništvo i još deblja krivica.
Ruke i noge su nam krvave do iza vrata.
Otkada me tvoje crne zarobise oci,
cini mi se bez njih vise nikad necu moci,
cini mi se bez njih vise nikad necu moci
Refren(2X)
Ljube mi se crne oci,
crno mi se vino pije,
kad sam sama ja bolujem,
kad sam s tobom lepo mi je
Otkada me tvoje ruke zagrlise milo,
cini mi se da mi nista sladje nije bilo,
cini mi se da mi nista sladje nije bilo.
Refren(2X)
Ljube mi se crne oci,
crno mi se vino pije,
kad sam sama ja bolujem,
kad sam s tobom lepo mi je
Otkada me tvoje usne poljubise vrelo,
cini mi se da mi srce druge ne bi htelo,
cini mi se da mi srce druge ne bi htelo.
Refren(2X)
Ljube mi se crne oci,
crno mi se vino pije,
kad sam sama ja bolujem,
kad sam s tobom lepo mi je
Danas je Četvrtak, osamnaesti dan Februara mjeseca Veljače, a 49 od početka ove godine . Znači resto do kraja stađuna je 316 dana.
Daklen , do kraja godine je ostao još hejbet dana ( misle neuki) , koje treba pripaziti i na rukama prenijeti u drugi vakat.
Mnogi će se zaboraviti i sa njima krenuti dalje.
A neke će zavesti njihova ljepota. Ne pomaže tu ni strah , ni tuga , ni bol.
Sve je zapisano.
Ako u danu piše nečije ime, nema nikog ko bi zapis promjenio.
Osim Jedinog Boga. Milostivog.
****
Danas se trudimo zaraditi dnevnicu., a upeklo haman k'o onaj gore pržun.
Stalno se saplićemo o mnogi poganluk našeg dunjaluka.
Zaobilazimo onu siću i blentovije, čiji se umovi u plićaku sa punoglavcima kupa ,
dok se u bradate kreature i izrode ufuravaju ćemo drugi put potkačiti.
Zaslužili su, pa da su nam rod rođeni.
Hvala Nebesima što nisu, daleko im licemjerni i zločinački dunjaluk od našeg.
****
Danas smo zaradili i dnevnicu i bonus.
Ali nije nam drago.
Natakarimo lovu , kad nismo pomenuliu naše mile ljepote.
A ne mremo.
Ljepota i poganluk ne idu zajedno.
Obečastili bi čednost i bjelinu duša naših đardina.
Iskup znamo.
Svaki tren se radovati , sanjati i voljeti u svakoj pomisli i riječi koje srce kazuje.
****
Što bi poeta rekao:
Svih ovih godina smo ih sve ljubili
A Bogami i one su ljubile nas.
Ili nešto o sasvim o nama lično
Dobrom Serjoži sasvim slično .
U prevodu:
Žena – to je poezija !
U sutonu okupan mirisom behara
puni mjesec obasjava
ljubavnički buket
zapleten
u đardinu ljubavnih dodira
uzavrela tjela se
predaju igri iskona
Slava je pčela.
To zuj ima.
To ima žalac.
To je, ah, i s krilima!
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
— Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…