Autor
Hajro Šabanadžović
Drvo samoće Srce plače
Srce ranjeno Čedno srce
Lerpršavi snovi Vali tugovanja
Vrtlog Pomoranđe
Paperjasti oblaci Snježni most
Cvijeće Snijeg pade na behar na voće
Blaženstvo Krug radosti
Kristalno jezero Čežnja
Daleko od seljanki, od ptica i od stada,
Pio sam, klečeći usred nekog vrijesa
Medu nježnim ljeskama, pod zelenim maglama
Smlaćenog popodneva… Osim nijemog bresta,
I ledine bez cvjeta, i neba punog tmice,
Šta mogoh da pijem u mladoj Oazi toj?
Šta sam to povukao iz vrga-čuturice?
Napitak zlatni, bljutav i od kog teče znoj.
Takav bih bogme bio za krčmu loša firma.
No nebo se do večeri promjenilo olujom.
To bjehu crne zemlje, jezera, jata riba,
Stanice, kolonade pod plavom noćnom strujom.
U djevičanski pesak voda je šumska tekla,
Vjetrovito je nebo lokvice ledom bilo,
Pa ipak, kao lovcu na školjke ili zlato,
Kad pomislim da meni do pića nije bilo












U velovitom danu
prozračna milost
kao najava zime
javi se duga
na nebu ljubavnih damara
a jedna krhka ruža
a princeza
kepršave snove sanja
u tom snoviđenju
cvijeće ne blijedi
jer srcem plovi
zlaćani ružićnjak
Ref.
Jedna mala plava
na ramenu mi spava
na ramenu mi spava
jedna mala plava
Zelena je trava
srca nam probudila
jedna mala plava
cjelu noc me ljubila
Cjelu noc me ljubila
pa se je umorila
cjelu noc me ljubila
pa je jadna zaspala
Ref. 2x
Jedna mala plava
na ramenu mi spava
na ramenu mi spava
jedna mala plava
Sakrio se Mjesec
iza crnog oblaka
sakrio se mjesec
pa se nije stidjela
Cjelu noc me ljubila
pa se je umorila
cjelu noc me ljubila
pa je jadna zaspala
Ref. 2x
Dan je lijep i vedar.
Prethodnih dana nas je zima uplašila. Pomislili smo da se vraća da iskiše svoje . Izgleda da je otišla , a možda je svoje odgodila za neki drugi put. Provešće ona svoje. Kad tad.
Na koji način i kada ?
Mi to ne znamo. Nismo gatare.
Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo. Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše doziva. Ako se neko drzne da mimo njih misli žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.
No, o tom potom. Ako nam Jedini Bog udjeli Milosti svoje moraćemo te samozvance jopet protabiriti i muhure na djela bricinog unuka, njegovog poslužitelja i njihove slugane . Muhur sad pa sad. Pa opet muhur sad pa sad.
Ne bojte se , neće nam nestati muhura. naši su jal od drveta jal od tuča. A ti su pojaki i poteški.
Kažemo dan je lijep. Nećemo žuriti pa reći krasan, jer sve je relativno. Nekom svane, nekom se smrkne.
Eto recimo na priliku , oni zlotvor , ona vukojebinjaška prokletinja, oni počkovički kasapin, oni zlotvrski jado, se jutros probudio i namjerno ustao na desnu nogu. Džab – džabe mu. Na stolu stoji ferman i tablete za smirivanje. Nisu se od juče makli. I ostaće mu pred nosom dok je vika i pučanstva. A onda će ići dalje . Bolje vam je da ne znate kakvo je to dalje.
Hoćete njegovo ime.kako vas nije stid, trećina insana sa one strane ljiljanovog grba se nalazi na tom spisku.Ali mi ipak mislimo na onog počkovića.
Čuli ste za Etnu i Vezuv? Ma sigurno jeste. Niste vi takoi neuki kako vlast hoće da budete. E , središta tih talijanski mora su male umiljate mace naspram onoga što ono đubrište od nečovjeka čeka.
Ferman mu kaže kako neljudi i zločinci završavaju.
Ferman mu kaže vidi kako si radio i sijo tako će ti biti na ovom svijetu. Samovanje u pržunu dok ne dok ne rikneš. Pogrešno smo se izrazili. To je mahalska poetika za čestite insane. Trebali smo reći dok ne crkneš. Tako završavaju sve niškoristi i ljudska bagra.
A na onom svijetu te čeka vječni pržun. Ponesi puno losiona i leda,mada ti neće ni zere pomoći, čak da sve ledenjake dunjaluka uprti na kukavička leđa.
Tablete su za stišavanje tonusa i za eventualne odluke tipa tvoga bracike Slobodana Miloševića. Pregršt u ruku i prije odeš u pakao. Ljekari ti spase čast i kažu zločinačko srce prepuklo.
Kad nekom smrkne, nekom svane. Eto gospođa Ljiljanka Zelena dušom dahnula. Molitve su joj uslišene. Više je nikad onaj počković neće pomokriti. Dosta je njegovog bilo.Trideset godina je svakog jutra ustajala počkana, do za vrata.
U stvari nas pogan Radovan Karađić ne insteresuje. I nikad nije. Mi samo sekund lake dišemo. Jedno zlo je je maknuto sa dunjaluka. Jeste da njegova genocidna tvorevina još postoji, ali neka. Neka je. Opomena svijetu na šta je zlo spremno.
Tu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku svaka haška osuda žigoše. Toliko je zvaničnih osuda da cifra dostiže haman šestinu njenog pučanstva. Kada bi se sve osudili broj bi se približio polovini po glavi genocidnog stanovnika .
Rakcije na katilov pržun , kao i sve reakcije na osude ostalih zločinaca genocidne tvorevine i šire.
Ne znamo zašto ljudi uopšte dižu džefu i reaguju.
Presuda je presuda i samo je druga sudska presuda može promjeniti , dok ona ne postane konačna.
Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje. I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.
Ne, oni samo pokazuju da su glupi nacionalisti. I ovi i oni. Zamazuju oči i kupuju poene kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.
Pučke krvopije.
A obično pučanstvo, obično onaj dio od papanluka , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :
– Tako je.
Vjerujte nam , dan je i dalje lijep i vedar .
U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo:
-Oh, kakav krasan dan.
A život teče dalje.
Eh, kad bi život bio tako sunčan.
Jedna ladja krece
tuzno je prate kise
ko zna dal’ cu tebe
vidjet ikad vise
Na put ide ladja
tvoja ladja mala
pozdrav ti je zadnji
moja ruka dala
Ref. 2x
Ja cu plakat sama
krijuc’ ceznju svu
grlit cu te njezno
svaku noc u svom snu
Vjetar blag nek bude
nek je mirno more
nek te zelja za mnom
budi svake zore
Ref.
Ja cu plakat sam
grlit cu te njezno
svaku noc u svom snu
krijuc’ ceznju svu
Grlit cu te njezno
svaku noc u svom snu
ja cu plakat sama
Vi nikad ne mislite da se, recimo, na današnji dan, prije hejbet godina desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.
Evo recimo neko se rodio na današnji dan. Ali da bi se taj rodio neko je morao umrijeti. Zakon parova.
Sve što se rodi ima svoj par.
Sve što je umrlo imalo/imaće je svoj par.
Zakon ljubavi.
Osim anamo onih. Anamo oni idu tamo , gdje idu anamo oni. Putem onih biblijski gradova, ime im se ne pominjalo , kao što im se sjeme zatrlo. To je pravičnost. Hoš smutnju i gadosti raditi, e hevo ti. Nema tu nepotizma. Ono po babu i po stričevima. Jok , ni slučajno ! Tu ima samo jedan princip. Vatreni.
Pa ko voli neka izvoli. I nema oprosta. Nema tih para, ne postoje blaga kojima se taj grijeh može iskupiti.
No, manimo se anamo onih. Neka čekaju pržunasti dan. A doći će svakako.
Da nastavimo. Neko se rodi, a nije vam ni rod , niti ste ikada bili u prilici da ga sretnete, a definiše vaš život, generacijama prije nego ste se rodili.
Kako pitate se vi.
Jadnostavno. Uzrok i poslijedica.
Vi mislite ako je nešto prošlo davno ili maloprije minulo da to nema veze sa vama. Greška , velika greška !
Vako na priliku.
Ja volim Indijnance. One američke starosjedioce. Dobro priznaćemo, malo više volimo Indijanke.
Vjerovatno i puno više, ali bi ta izjava mogla biti shvaćena seksistički. Šta ćemo moramo paziti na dobar glas. Inače nismo ni pristalice seksa. Mi više volimo voditi ljubav. Hem je izraz umilniji i radnje ljepša i temeljitija. Sveobuhvatna i svestrana.
I tako ja asmialio plan , kad sam dijete bio , oženiću se Indijankom. Takom i takom, vakom i vakom, koja neće biti taka i taka i vaka i onaka. I odrastem . I skontam zabludu. Indijance, time i Indijanke neko slistio skoro do poslijednje travkice..
Nećemo sada drvlje i kamenje na Vatikan , anglosaksonce, Zapad i slično. Nemamo vremena. To već i mali zeleni na Antartiku znaju.
Nego skontali ste poentu.
Ja ni kriv ni dažan ostah bez indijanske supružnice, zato što je neki arijevski izrod rokno njenu čukun babu. Ili mere bit da bidne ,čukun , čukun djedu.
Neko opet voli Afrikanke, neko Jevrejke, neko Bosanke, Vijetnamke, Aboriđanke a ne mere doći do svog para po izboru jer je neki monstrum nekada nekog njinog pretka ubio.
I to bez veze, bez razloga i bez imalo stida i humanosti.
Zato što se neko generacijama bio izloženiji suncu i bio u prilici da se više sunča, skupljao njake žute ili staklu nalik kamenčiće, zato što Gospoda ne zove My Lord , nego Bog Svevišnji ili Milostivi, zato što nema bogomolje koje su pravi zvjerinji torovi itd. Itd. Etc.
Na kraju krajeva ko će normalna da vjeruje da je Jedini Bog okrutno žrtvovao svoga sina, kojeg nije imao, jer nije bio oženjen, i jer bi se sva zemlja raspukla ko balonćić kad bi se On približio na par svjetlosnih godina zemlji.
Mogli bi mi nabrajati primjere i primjere. Svaki dan ih ima milione, a nama se žuri da uhvatimo Kolumba na djelu. Znamo i da imamo vremeplov Indijance i sve druge nevino potamanjene ne možemo spasiti. Ali možemoi pratiti putovanje i čini zvijeri u liku ljudi .
I svjedočiti !
Ljubi me
trebaš mi
da umirim oči
na tvojim usnama
zaspem umoran od lutanja
jer trebam anđela
da me brani od svijeta zla
i molim te
kad usnijem
ljubi me
dodir usana tvoj mi godi
kao svila meka
kao treptaj srca
zaljubljenog u milo dijete
zagrli me nježno
toplim tijelom
rukom snenom
dušom čednom
u kojoj beskraj slutim
ljubi me
ne odlazi
ostani tu
do kraja svijeta
ne odlazi
lepšraj i ljubi me
mili anđele
jer volim te
Gledala sam zoru
Kako sviće sama
Grlila je nežno
Grana jorgovana
Grtlila je nežno
Grana jorgovana
Ref.
Koga da zagrlim ja
Koga da poljubim ja
Koga da milujem ja
Kad nemam nikoga
Koga da milujem ja
Kad nemam nikoga
Gledala sam zvezdu
Kako nebom luta
Gledao je nežno
Mesec preko puta
Gledao je nežno
Mesec preko puta
Ref.
Koga da zagrlim ja
Koga da poljubim ja
Koga da milujem ja
Kad nemam nikoga
Koga da milujem ja
Kad nemam nikoga
Gledala sam ružu
Kako sama vene
Činilo se srcu
Da liči na mene
Činilo se srcu
Da liči na mene
Ref.
Koga da zagrlim ja
Koga da poljubim ja
Koga da milujem ja
Kad nemam nikoga
Koga da milujem ja
Kad nemam nikoga
Nepovratno si otišla u polja.
Na veki nek je sveto Ime Tvoje.
Opet su zalaska crvena koplja
Pruzila k meni oštrice svoje.
Samo Tvoje od zlata svirale
Tog crnog dana usnama ću taći.
Ako su molitve u nepovrat pale,
Da skrhan zaspim u polje ću zaći.
Ti ćeš proći u zlatnoj porfiri-
No ja oči otvoriti neću.
U svetu sna daj mi da se smirim,
Da ljubim put obasjan i sreću …
O, iščupaj dušu punu more!
Sa svetima upokoji mene.
Ti što rukom svojom bez promene
Nepomično držiš kopno i more.